Kozarac.ba

Agronom

Sljivu su na nasa podrucja doonijeli Turci i prve zasade podigli oko Pozege u Srbiji pa se prvotno zvala Pozegaca. Kasnije se prosirila uz dolinu rijeke Save, narocito uz desnu stranu njenog korita, gdje se uspjela najduze odrzati i davati najvece prihode, pa je tako dobila i drugo ima, Savka. To su dakle sinonimi za istu vrstu, vrstu koja je ostala nenadmasna u rodu sljiva.

Jos kao dijete cesto sam slusao price da se na dvoru austrijskog cara Franza Josepha, kad smo postali i mi dio te tada najvece imperije, izmedju ostalih sluzila i prava, pravcata kozaracka sljivovica. Autenticnost ovog detalja danas je vrlo tesko dokazati, ali bilo to istina ili ne kvalitet kozaracke sljive i sljivovice nikad nije bio upitan.

 

Juzne padine Kozare zasticene su od panonskih vjetrova i izlozene gotovo cjelodnevno suncevim zrakama koje vrlo povoljno djeluju na rast i sazrijevanje vocaka.

Iako su sljive oduvijek bile najzastupljenije, kvalitet ostalih vrsta vocaka bio je iznadprosjecan.

Mislim da petrovke jabuke nigdje ne mirisu tako fino kao u Kozarcu, da su haslame ispod Kozare ako ne sladje a ono makar ravne mostarskim alicama, a poznata kozaracke izreka za kruske cecavke je da su kao macije glave. ( Ovo zadnje je pored “kozaracke macke”¦ “ druga verzija onih koji nas bilo dobronamjerno ili ne zafrkavaju. Srecom na mom kompjuteru nema kvacica pa nemogu pogrijesiti ni oko cecavki ni oko cavki”¦)

Generacije i generacije bavile su se vocarstvom i poljoprivredom na vrlo ekstenzivan nacin uglavnom koristeci bogomdane pogodnosti.

Puno promjena u koncepciji kompletne agrarne industrije uveo je Mirko Pekas.

Mirko je u Kozarac dosao sa podrucja Gradiske negdje u ranim sesdesetim godinama proslog vijeka. Nije mu trebalo dugo da shvati kolike su mogucnosti ovog podrucja i za vrlo kratko vrijeme pokrenuo je vrlo mnogo aktivnosti. Prakticno u svakoj grani poljoprivrede uveo je nesto novo.

U Kamicanima je osnovao farme za uzgoj krava i svinja, u Podgradju, tik ispod Kamena zasadio je prvi sljivar u zadruznom vlasnistvu, na Barakovcu podigao prvi vinograd kakvih je u to doba malo bilo i u Hercegovini, na Zajednicama testirao nove sorte psenica i postizavao prihode gotovo kao u Vojvodini i Slavoniji.

Poslije ce inicirati podizanje plantaza jabuka i krusaka u Jarugama i sljivara u Gornjim Garevcima.

Vecina tih povrsina je do dolaska Mirka Pekasa bila zarasla u kupine i korove i potpuno zapustena.

Za sve to trebalo je i upornosti i znanja i energije, a Mirko je sve to imao.

Imao je Mirko i saveznika u Hasanu Becicu, koji je dugo vremena dio direktor Zadruge i pruzao mu potrebnu podrsku.

Njih dvojica su bili vrlo uigran tandem koji je funkcionirao besprijekorno i izvrsno se dopunjavali i usaglasavali. Mirkove ideje Hasan je podrzavao i pruzao maksimalnu pomoc u realizaciji.

Mirko je vrlo malo vremena provodio u kancelariji. Najcesce u gumenim cizmama i kabanici tutnjao je sa svojim mopedom i stizao na sva ta mjesta.

Tomosov Colibry bio je u to doba jedino vozilo pokretano snagom motora. Automobila bar kod nas jos nije bilo, a ni asfaltnih puteva.

Obilazio je Mirko sve te lokacije svakodnevno zadrzavajuci se toliko koliko je potrebno da da instrukcije kako i sta se treba raditi.

Rezultati su bili ocigledni na svim sektorima. Male bosanske buse pocele su zamjenjivati krizane sorte sa selektiranom namjenom, bosansku psenicu ( bjelicu) istisnule su talijanske visokoprinosne sorte, a klipovi hibridnih kukuruza bili su dvostruko veci od do tad zastupljenih bosancica.

Bilo je to sve suvise fino da bi dugo trajalo.

Postoji poslovica, nasa bosanska koja kaze da ce ti se u Bosni oprostiti svi grijehovi osim uspjeha.

Koliko god to izgledalo besmisleno, na zalost cesto se desavalo u praksi. Taj Mirkov entuzijazam i predanost zasmetali su nekima i u nasoj carsiji, zasmetalo im je sto Mirko nije clan Partije, pa kako neko ko nije ”organizovan “ moze biti nosilac progresa. Gurnuli su ga u stranu otjeravsi ga u penziju.

Donesena je i nekakva odluka o objedinjavanju i ukrupnjavanju poljoprivrede pa je osnovana Agrounija. Iako se zvanicno zvala Zemljoradnicka Zadruga bavila se vise sa svim nego sa poljoprivredom, a najvise trgovinom.

Dugo vremena su Agrouniju vodili agronomi iz Garevaca, Kesici, koji su se svojski potrudili da upropaste sve ono sto je Mirko zapoceo i razvio.

Farme su zatvorene, vocnjaci podivljali, a trgovina i sverc su cvjetali. U vrlo kratkom vremenu opustjelo je puno toga u sta je Mirko ulozio ogroman trud.

Osjetilo se to i na prinosima individualnih poljoprivrednika koji vise nisu imali koga pitati za savjete.

Kozarcani su znali cijeniti sve on osto je Mirko ucinio za njihov kraj, a i Pekasi su prihvatili Kozarac kao svoj rodjeni dom.

Mirko je umro jos prije rata, sinovi su otisli u Zagreb na studije, a Stanka je ostala u Kozarcu sve do rata.

Stariji sin Zeljko, clan prve postave kosarkaskog Bratstva diplomirao je na RGN i ostao u Zagrebu. Jednom smo se slucajno sreli i ne zna se ko se kome vise obradovao. Pricao mi je kako mu je fino, ali da mu fali Carsija

Kad je buknuo rat Stanka je uspjela doci do Zagreba.

Za vrijeme rata dolazila je vrlo cesto u izbjeglicki centar u Resniku kod Zagreba, gdje su se skupljali Kozarcani i aktivno se ukljucila u pruzanje pomoci kozarackim izbjeglicama.

Ostala je sa svojim u i najtezim trenucima.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.