Kozarac.ba

“Zabranjen ulaz”

Neki dijelovi ove price su vec objavljivani na ovoj stranici, ali mnogi jos nisu vidjeli svjetlo dana.

Poslao sam je na natjecaj za najbolju pricu na temu ”˜logor”™, na Bosnjaci.net, medjutim nije prosla jaku konkurenciju. Posto se ovdje ne takmici, nadam se da ce naci svoje mjesto u redu otrgnutih od zaborava”…

 

(Republika Bosna i Hercegovina, prva ratna godina, oktobar ”˜92., 11 sati, napolju je padala kisa, pa prestala)

Uvod

“Mujo, jel”™ ti ides danas?”

Lezao je na ledjima, na prasnjavoj, vojnoj cebadi i poznati glas ga prenu iz memljivog polusna u koji je, nakon dorucka, vec upadao. Smrknut, polako se okrenu u pravcu glasa i pogleda u Adnana koji je brzim dugim koracima spretno napredovao ponegdje neravnom, uskom stazicom izmedju poslaganih cipela i vec tren kasnije stajao pred njim. Iz uglova usana Adnan se pomalo smjeskao jer je izgleda vec shvatao da se Muji ne ustaje, ali voda im je trebala, a on je jos juce isao na jezero. Ispod redova cebadi na kojim je Mujo lezao nazirala se vec stanjena, suha i ”˜ubijena”™ bujad koja ga je dijelila od ledenog i tvrdog betona, ali i to je bilo bolje od golih plocica ”˜Makine sobe”™ u Omarskoj.

Gledao je u mlado momacko lice pred sobom i prvi put primijetio da se konacno popunjava. Obojica su, sa tek napunjenih 19, odnosno Mujinih 20 godina, preduge, gladne i krvave ljetnje dane, zegu, strah i ceste batine Omarske jedva izdrzali i vise od mjesec im je trebao da na Manjaci malo, bas malo, ocvrsnu i ponovo prohodaju. Cvorove kojima su nakon dolaska na zloglasnu planinu u augustu 1992. vezali gajke na hlacama da ne spadaju s ogoljelih, izuljanih kukova (pojaseve su morali pobacati na ulazu), su jedan po jedan kidali.

Mada je i ovaj novi prinudni smjestaj bio sve osim hotela ili kampinga, zivot se tu polako vracao u izmrcvarena tijela prezivjelih iz prijedorskih logora, Keraterma i Omarske. A mozda jos vaznije, sve vise se vracao i u njihove duse…

“Hajd”™ pozuri, neces stici, red je eno vec do ”˜sanskog paviljona”™, ostacemo bez vode!”.

“Poceo si debljati, Stelca”, odgovori Mujo, pridizuci se u sjedeci polozaj (Adnan je od kad se znaju bio i ”˜Stelca”™).

“Neka sam, i ti si,… hajd”™ sad dizi guzicu, vec satima ne mrdas, ljencugo. Kad se vratis, zapalicemo opet po jednu”, namignu mu znacajno na kraju. Adnan je bas prije par dana dobio paket od jarana iz Celinca u kojem se nalazila i kutija napolitanki.

Zamalo ju je bio prodao za kutiju cigareta, a kad je glad i potreba za secerom na kraju prevladala, pa je kutiju ipak otvorio, u njoj je, pored bijelog keksa, zaplavilo uredno poslaganih 8 tamno plavih kutija Porta. Cim ih je vidio, zatvorio je kutiju i instinktivno izletio u pravcu kuhinje da za par cigara kupi jos jedan rucak. I Mujo se od tad cesce uspio ”˜ogrebati”™ i za cigar i za dim. Znali su se od malih nogu i vec neko vrijeme su dijelili logorske dane, pa i cigare. Pri pomisli na dim duhana Mujo se nasmija, pa se primace prljavim cipelama ispred sebe. Cigareta je u logoru i njemu zamijenila haman sve ono sto je falilo i trebalo… haman…

Cigareta nije vise bila samo simbol duhanskog dima, bila je i komad tvrde pogace a ponekad cak i citav rucak i uz to najmanje 3 keksa ”˜Petit beurre”™. Cigarete su bile i nove cipele, ciste vunene carape i zimska kapa od UNHCR-a. Kozna jakna, marke, prave ”˜Dojcmark”™ i zlato… a i vjencani prsten i zlatni privjesak. Uz cigare kao platno sredstvo, Manjaca je, za razliku od dzehenema Omarske, postajala mali grad sa samo svojim pravilima i zakonima unutar bodljikave zice.

Za pusace, a i one koji to do te krvave 1992. nikad nisu bili, dim cigarete je bio onaj dugo cekani opojni mir koji je kao vidljivi sivi zid odvajao hladnocu i vjetar planine, jad, zlo i jos svjezu krv iz Omarske od toplote cebadi i spokoja u teskom mraku stale kad te konacno vise ne vide i ne traze. Kad si konacno miran, sakriven od okrutnog svijeta punog nekih crnih a kao ”˜belih”™ orlova, krvi i znoja, uljuljkan kao dijete u kolijevci, samo u svom svijetu, svom bijelom dimu duhana. Kad zaboravis i gdje si i kroz sta prolazis i koji je kijamet van bodljikave zice i minskog polja ispred nje. Kad vise samo na minut ne moras da mislis na brata kojeg su izveli u Omarskoj, njegov uplasen pogled i vjeru i nadu koju odnese kroz ona vrata trazeci tvoje oci, zenu i djecu za koje ne znas jesu li zivi, a ni na komsiju sto pred tvojim ocima u Omarskoj pade u redu za kruh i vise ne ustade, onako jos vruc a i mrtav opet isutan i izgazen, pa tek onda prevucen na travu da ne smeta drugima dok prolaze.

Kad tako opijen dimom zaspes, a ne osjetis koliko smrdis, niti koliko smrdi onaj do tebe sto pod istom dekom spava. Kad konacno smetnes da si jos uvijek pun usiju pa cak i to da si nekom neprijatelj i da te neko mrzi i voljan te gaziti i ubiti ko gnjidu, a znas da nisi gnjida, cak sta vise, znas da si bolji od njega… samo zato sto si Anton, Ivo, Muhamed ili Emir. Kad konacno potpuno zaboravis juli 1992. u Omarskoj i kad te bas vise niko ne vidi i kad nista, bas nista vise ne mislis,opet povuces jedan opojni dim.

”˜Samo nek”™ izlaz bude slobodan”™

“Samo jednu, buraz? A znas koliki je dan…mogli bi bar dvije, nakon rucka i pred spavanje” ”“ pogleda ga Mujo, kao prijekorno. To da se ulijenio bila je istina, iako ponajvise uzrokovana iscrpljenoscu. Nije mu se bas islo po vodu, ali svi kanisteri su vec bili prazni, a malo aktivnosti mu nece skoditi, mislio je vec navlaceci cipele. Osim toga, bilo je uvijek nesto posebno u onom momentu kad izlazis iz zice, pa prodjes i iza sebe ostavis drvenu kapiju na kojoj je crnim cirilicnim slovima pisalo “LOGOR ”“ ZABRANJEN ULAZ”.

Sjetio se opet kako je prvi put kad je u grupi od 400 logorasa (koliko ih je islo po vodu, kolona od 100, red od 4), izisao van zice i zadovoljno podigao glavu, rizikujuci da ga ”˜sarenci”™ vide jer su bas uvijek morali hodati pognute glave, a pogotovo van kruga. Okrenuo se tad onako u hodu, procitao te tri jadne rijeci iznad kapije i gledajuci zatim u dva golobrada regruta, mozda bas njegovih godina, samo za sebe tiho izustio: “Drugovi vojnici, samo nek”™ izlaz bude slobodan!” Od tada bi uvijek gledao u tu tablu pri izlasku vani. I uvijek bi se osjecao lose, pri povratku u zicu”¦

“Mujo, bil”™ i meni donio jedan.” Stari Susic, koji je spavao malo ukoso preko puta Muje i Adnana, gledao ga je svojim dobrim plavim ocima pokazujuci iza ledja na prazan kanister okacen na ogradu boxa. Susic je skoro uvijek isao po vodu. Nikad mu nije bilo tesko nositi i cetiri kanistera, pa bi se, onako ponizak i pognut pod teretom dokobeljao do svog mjesta, polako spustio na cebe, skinuo vunenu kapu i popravio oznojenu, sijedu kosu, a onda zadovoljno uzdahnuo. Kao da je upravo donio hladno pivo ili limunadu, a ne ustajalu i prljavu vodu s malog jezera. Ponekad bi donosio i pun kanister za Muju i Adnana, a i da nije, Mujo ga nije mogao odbiti, ako nista, bar zbog njegove lijepe pjesme u sve duzim, hladnim nocima. “Daj”, uzviknu vec skacuci na duge, mrsave noge. Dok se stari polako pridizao, Mujo na brzinu opet sjede i pipnu rupu u djonu desne cipele. Vec je mogao ugurati dva prsta i da jos ima lufta. “Ma daj oba ta zavezana, Mesude, lakse je nositi 4 nego 3.”

Logorasi bi cesto u rukama nosili po jedan kanister a dva, zavezana jedan za drugi, okacili na ramena i pomalo pridrzavali rukama. Potrcao je s kanisterima u rukama prema izlazu stale pracen budnim pogledima ljudi razbacanih po cebadima s obe strane uskog prolaza cije rubove su obiljezavale blatnjave cipele, poredane ispred svakog cebeta na kojem je lezao covjek. U nepaznji Mujo zakaci jednu cipelu koja se nakon kratke putanje po nekoliko cebadi uredno prisloni uz butinu logorasa koji je, bas kao i on do maloprije, pokusavao zaspati”¦”Hani, hajvane, nije repeta!!” zagrmi ”˜zemo”™, podizuci samo glavu. Mujo je vec bio par metara dalje, a u znak izvinjenja samo podize ruku i nastavi trcati, ni ne gledajuci nazad. Zidovi paviljona, kako su strazari, pa onda i logorasi, zvali 6 najobicnijih velikih stala, opasanih bodljikavom zicom i minama, pa jos jednom zicom koja dijeli 1. i 2. logor, krili su te prve ratne jeseni od ostrog planinskog vjetra, hladnoce i mucenja preko tri hiljade bosanskih dusa, Hrvata, Bosnjaka, Cigana iz Kljuca, Bosanskog Novog, Sanskog Mosta, Grapske, Doboja, Kozarca, Prijedora, Jajca, Kotor Varosa, Sarajeva.

Mujo je, u tom malom gradu na visoravni hladne i sumovite Manjace, ljudskom mravinjaku svih dobi, a najobicnijoj sramoti takozvane ”˜Srpske Republike Bosne i Hercegovine”™, koja ce kasnije nositi ime ”˜Republika Srpska”™, kao i prije tacno deset godina, kod uciteljice Nerme u svom Kozarcu 1982., opet bio IV-2. Istina ne vise kao ucenik, vec logoras, 4. ”˜paviljon”™, 2. ”˜box”™. Za razliku od krvave Omarske, ovaj logor je imao i bodljikavu zicu i nosio je i ime: “LOGOR”.

”˜Lazes ti”™

Utrcao je konacno na zacelje reda i polako se u grupi poceo kretati prema izlazu iz zice pazeci da ne ugazi u lokvu. Cetiri prazna kanistera, po dva u obje ruke, su skoro veselo bubnjali u ritmu ostalih vodonosa, praveci tako muziku koju su usi ostalih odlicno registrovale. Jer, bilo je nesto znacajno i zanimljivo u tim momentima kad grupa logorasa, istina pognute glave, a time ipak ponizno i ponizeno, napusta zicu. Iako naoko nebitan i svakodnevan proces, taj a i svaki drugi izlazak van kapije, van zice, je bar pomalo bio i mali ritual. Bilo da se ujutru islo na teski rad u sjecu sume po strmim vrletima Manjace, rad na pravoslavnoj crkvi povise jezera ili eto kao danas, najobicniji ”˜izlet”™ na jezero po vodu, ovi sto ostaju, cesto cuceci izmedju stala – ponekad uz opojnu cigaru – pomno bi posmatrali one u koloni kako polako ali sigurno kroce prema kapiji, prateci ih pogledom, skoro sve dok zvuci praznih kanistera nebi potpuno utihnuli. Ona, jos tog ljeta u Omarskoj, usadjena bojazan da ih, te sto odlaze, mozda nikad vise nece vidjeti, ovdje se vremenom vise nije javljala i polagano je ustupila mjesto necem drugom, ljepsem i uzbudjujucem.

Mozda zato sto se osim odlazaka na obrok dva puta dnevno u logoru nista posebno nije ni desavalo. Vjerovatnije zato sto su ovi sto cuce negdje duboko u dzepovima svojih dusa podsvjesno znali “ovi sad idu vani”. Zato sto je ta kratka, naizgled nebitna misao, ta slika, svojom direktnom prisutnoscu jer je upravo gledas (iako obicna varka, jer svi su se, jos uvijek pognute i jos uvijek celave glave, opet vracali u isti kavez), nesvjesno budila a potom brizno kao malu tanku, zelenu biljku zalijevala i onu drugu misao, u stvari zelju skrivenu jos dublje. Skrivenu toliko daleko da se na nju svjesno najcesce nije usudilo ni pomisliti ”˜da se ne ureknes”™: “kad cu Boze odavde? Da mi je da vidim svoje najmilije”¦Sloboda! Svoj covjek”¦ svoj insan”¦ k”™o i uvijek! SLOBODA!”

Cupkajuci u redu i pracen tim pogledima, Mujo je brzo napredovao i vec stigao u visinu 6. stale, najblize kapiji 2. zice u kojoj su uglavnom bili Sanjani i prezivjeli logorasi Omarske i Keraterma. “Samo da ne budem zadnji” prodje mu kroz glavu. Grupu od 400 logorasa, na jezero i nazad uglavnom bi vodila 3 ”˜sarenca”™, jedan na celu, jedan na sredini i jedan na zacelju (posto su svi strazari na Manjaci imali sarene vojne uniforme, svi su bili ”˜sarenci”™). Cuo je par puta da su logorasi na zacelju kolone maltretirani pa i samarani i tuceni, ali je zasad uvijek uspijevao biti dalje od tog nesretnog repa. Danas medjutim, Sanjanin na kapiji brojeci u sebi vec je gledao u njegovom pravcu, a kad ga Mujo mimoidje, ovaj ga kvrcnu po ledjima i viknu: “Stotina, dosta!”

Ostali logorasi se poslusno vratise nazad a sarenac preko puta kapije dreknu: “Zatvaraj kapiju, sta cekas?”. Mujo je cvrsto drzeci kanistere, trckarao naprijed pazeci da ne izgubi korak sa ostatkom reda u kojem je bio prvi s lijeva, t.j. zadnji slijeva u toj dugoj koloni cije je celo vec odavno skrenulo u desno pored ulaza u prvu zicu i bilo skoro nadomak glavne kapije logora. Iza njega polako krenu sarenac kojeg Mujo greskom ne stize dobro promotriti, ”˜a da se sad okrece, bilo bi suvise rizicno”™.

Prolazeci pored radione malo je podigao glavu ulijevo trazeci poglede par svojih Kozarcana koji su u njoj svakodnevno radili, nastavnik Arif i ”˜harmonikas”™ Meho”¦ nije ih vidio. Primicali su se i glavnom izlazu, sad praceni pogledima logorasa prve zice s desne strane. Ovi su, uglavnom Kljucani i Sanjani, bas svi redom, bili u starim sivo-maslinastim uniformama i po tome se razlikovali od 2. zice. Na vratima komande s lijeva na verandi se pojavi potpukovnik Popovic, debeljuskasti Srbijanac, komandant logora. Pogledi im se susretose, a Mujo instinktivno odmah skloni oci i nastavi gledati u zemlju, jer morali su hodati pognutih glava s rukama na ledjima. Mora da su, onako celavi i sareni i njemu bili zanimljivi, ili je samo izisao da udahne svjeze bosanske have…

Celo kolone se vec odavno spustalo kaljavim putem s vanjske strane zice, kada se i zacelje, odmah nakon glavne kapije uvi ulijevo tako da je ta cudna ljudska zmija Sarka, sarena od silnih bijelih kanistera i svih boja izlizane, a nadasve prljave odjece, konacno tek sad u cijelosti bila ispruzena, migoljeci nizbrdo prema jezeru. Sarenac iza Muje je pusio i pjevusio neku nepoznatu ”˜novokomponovanu”™ pjesmu. Valjda zbog pjesme, Mujo pomalo i zaboravi svog pratioca i poce nestajati u mislima. Medjutim, vec nakon nekoliko koraka opet osjeti tesku, neodoljivu glad. Jos od prvih dana u Omarskoj, vec davnog maja i juna, svaki dan ga je budila i s njom je i zaspivao.

Bila je uvijek tu, kao vjerni pratilac, kao mala, crno-bijela kuja sto se umiljava uz nogu i upija za tijelo, i nije ga pustala. Nestajala je mozda samo ponekad, zadnjih dana i to tek nakon obroka, a bila najteza negdje oko podne, izmedju dorucka i rucka. Friski planinski vazduh nepogrjesivo bi je budio svako jutro, bas kad i Muju. I sad, pazeci da supljom cipelom ne zagazi u lokvu, nista drugo nije mu vise padalo na pamet osim hrane.

Obilje hrane ocrtavalo se u zutom blatu i kamenju, na stolu s bijelim stolnjakom. Mirisni banjalucki cevapi kod Zike, a pored njih tanjir pun masnih bureka, zdjela kajmaka, paradajz salata, a ispred svega jedna kozaracka kvrgusa, velika i vruca, puna komada piletine, ona Tesmina s Kotlovace, pa materine przene paprike desno, a lijevo mirisna pogaca, ebina. Odmah pored, u kosarici zalijepljene vrele Behzine kifle, a iza, kad sve, bas sve to pojede, kolaci. Mamina krempita, a sampita kao snijeg bijela sa cokoladnim prelivom od Dzevahira, boem, moze onaj od Rame iz Prijedora, pa onda voce: haslame, sljive kozaracke i babine jagode iz baste, hurme”¦pa bostan.

Zeleni, ogromni bostan iz Kavadaraca, za koje je Mujo samo znao da su negdje duboko u Makedoniji, kupljen kod Salje jednog augustovskog popodneva, placen nakon odmjerenog cvokanja prstima umjesto otvaranja cepa. Babo bi ga onda strucno stavio na rame i tako, kao bacac kugle, prosao s Mujom i malim bracom Omladinskom i napolju stavio bostan da se hladi u kanti vode. I eba bi onda polako u plavim papucama izisla pod grozdje, popravljajuci bijelu samiju i zadovoljno se smijeseci u fotelji koju bi maksuz za nju iznijeli napolje. Mujo i brat bi strpljivo cekali da stariji popiju kahvu, pa da se predje na stvar. ”˜Eba, gdje li je sad eba?”™

Ostavili su je u kuci dan nakon napada na Kozarac, nepokretna je bila”¦Ono prelijepo kozaracko jutro, 25. maja istrcali su iz kuce dok su granate sipale sa svih strana, derale kozaracke kuce i baste, silovale njive i sljivare, razvaljivale i cijepale ljudsko meso i grmile k”™o azdahe po cijeloj dolini. Culi su to jutro od Alise da cetnici vec idu preko Kozaruse i kolju i morali su bjezati prema sumi. Eba je, bolesna i nepokretna, ostala u kuci s komsinicom Razom. Na izlazu, prteci u ruku 2 torbe s hranom i odjecom, i malu sestru u naramak, Mujo ju je zadnji put pogledao i ugledavsi suzne oci izustio: “Nemoj plakati, vraticemo se mi brzo!”.

Za razliku od njega, ona nije vjerovala u te rijeci i samo gorko prozbori: “Lazes ti”, kao nekad kad joj je kao mali maslao o tome gdje je potrosio kusur. Znala je da se vise nece vidjeti. Ovo je bio njen treci rat i ocito je osjecala da ”˜ovi”™ ni starce ne stede. Zato je i svoj prsten s 3 rubina pred sami rat skinula sa smezuranog prsta i dala onoj koja ce ga s pravom i ponosom dalje nositi. ”˜Ne lazem, vraticu se”™ pomisli gazeci bijesno supljim cipelama po lokvama Manjace, sve vise svjestan da i ako se vrati kuci, nje tada vise nece biti…

(Zlate Krkic, za mnoge ”˜Beginca”™ ili samo ”˜eba”™, nema ni svoj mezar za koji je godinama stedjela od vitri koje je svakog ramazana dobijala. Samo jos crno-bijela slika, konacno pronadjena negdje u predgradju Zagreba deset godina kasnije 2002. i njeni licni podaci danas u Knjizi nestalih i ubijenih Prijedorcana ”˜Ni krivi ni duzni”™ sjecaju i na Mujinu ebu, staricu i veliku zenu medju hiljade ostalih ”˜nestalih”™ Prijedorcana.

Razini ostaci su nakon povratka Kozarcana pronadjeni u njenoj basti. Ukopana je na sehidskom mezarju u Kozarcu. Raza Saldumovic, ”˜Raza Kokica”™, kako su je svi znali, jos nije upisana u Knjigu nestalih i ubijenih… )

”˜Kad sam ja u Baden Baden-u”™

“Znate l”™ vi pjevati?” ”“ zagrmi iza ledja. Sarenac je vec odavno bio stao s pjesmom i sad ocito trazio novog ”˜kantautora”™ da ga malo zabavlja do jezera. Mujo se trze iz sna na javi u koji je vec bio upadao”¦

Jedno od ”˜osnovnih pravila”™ Omarske, koje mnoge Kozarcane i Prijedorcane ipak nije moglo spasiti mucenja i uzasne smrti, bilo je: “Ne javljaj se dok ne moras”. Mujo ga odmah primijeni, iako svjestan, da bi bas on, prvi s lijeva i najblizi sarencu, mogao biti taj koji ce se ubrzo morati javiti. Glad i bol u zelucu je vec zaboravio, stola i hrane nestade kao da ih nikad nije ni bilo, a nagon za prezivljavanjem i instinkti su vec punom parom radili i slali pitanja koja su kolala po mozgu: ”˜Sta ako mene nesto upita, kako je ono izgledao, koliko jos ima do jezera, koju pjesmu da pjevam ako budem morao, da li da se odmah javim…?”™

“Jel”™… znal”™ iko pjevati vodje?” ”“ glas je zvucao nervoznije, dok su u Mujinoj glavi odgovori vec sipali: “na sljedece pitanje je javi, moras, ti si mu prvi na udaru, vec je ljut, udarice te, ne sjecam se dobro lika, kud ga bolje ne pogleda, bio je neki novi, ne poznajes ga, pogledaj ga opet, moras”¦ predaleko je do jezera, nema smisla odugovlaciti vrijeme, pjevaj koju on bude htio, pjevace i ostali ako zagusti, jer nije ni njima do batina, ”¦ ne javljaj se sad odmah, sacekaj jos malo”¦”

Tisinu i tezinu momenta razgonilo je naizgled pitomo klepetanje praznih kanistera i mnostvo nogu po putu”¦

“Jel”™ cujete vi mene, balije, zna l”˜ iko vodje pjevati?” viknu vec ljutit glas. U Omarskoj bi dosad sva cetiri nesretnika iz zadnjeg reda dobili bar po palicu u vrat. Jos je cekao, ali odmah iza ove recenice Mujo prepozna zvuk repetiranja puske. Krv mu odmah siknu u mozak, lupajuci kroz vratnu zilu: “nema vise vremena”¦ cak i da ne namjerava pucati, ako slucajno opali, ostade tu u grabi pored puta, zbog pjesme”¦nisam sve ono u Omarskoj prosao da me ovdje iz grabe vade…”

A, u Omarskoj, zamalo je pustio dusu, jer dusa je vec pustala njega…

Jula 1992. “kupani” su, prvi i jedini put, vatrogasnim smrkom uz grohot pijanih strazara. Mujo je tad u svojoj Bosni, dok se bas u to vrijeme negdje na Olimpijadi u Barceloni svirala americka, britanska ili mozda francuska himna za jos jednu zasluzenu medalju, gledao uzivo gole skelete Auschwitza (”˜nikad vise”™). Obicne ljude a zive skelete sto se jedva na nogama drze svaki put kad ih jaki mlaz u ledja pogodi, a oni lahki kao pero par koraka naprave pa se opet poslusno vrate na svoje mjesto u redu, cekajuci novi udar mlaza. Svako vece, prozivani su za ”˜razmjenu”™, ljekari, profesori, policajci,”¦ logorasi. Ljudi”¦ celavi, niski, ruzni, a i lijepi, sarmantni, pametni, bistri i nepismeni, seljaci, radnici i direktori,”¦ LJUDI!!. U razmjenu iz koje se vise nikad niko od njih nece vratiti. Nekad 5, nekad 8, 36 ljudi, puna dva autobusa.

Nagib i Omer, dr. Pasic, dr. Eso, neki Dergic, nastavnica Sadeta.. 4 policajca (Fazlic, Alic, Arifagic, Kevljanin), Hamdo ”˜Tea”™ i komsija Kulenovic. Pred sami rat Mujo i Stelca bi zajedno s Kulenovicem nocu dezurali Omladinskom. A on bi, nakon obavezne kafe u 2 po ponoci u ”˜Amsterdamu”™, s ponosom prosao pustom ulicom, oni, klinci krocili bi s lijeve i desne strane. I svako vece prozborio bi sa sjetom u glasu: ”˜hhmnnn, kad sam ja u Baden Baden-u”™ (nikad nisu culi ”˜sta je to on”™ u Baden Baden-u niti su znali gdje je taj Baden Baden). Desetine poznatih i nepoznatih lica izlazlio je pognuto trazeci oci drugih”¦ Strah!

Gledajuci strah u ocima tih ljudi, zamisljao je na sta misle, kako se osjecaju. Raduju li se razmjeni i sami sebe varaju… ili znaju. Tako gledajuci, a plaseci se istovremeno da cuje svoje ili ocevo ime, dodirivao je i onda i ”˜ulazio”™ u njihovu dusu, trazeci im istrzane misli: “Ja”¦ idem” ”“ viknu sljedeci i brzo ustade. Tresuci se od nelagode, trazeci poglede onih sto ostaju i on zgrabi svoju staru, izlizanu jaknu i polako krenu prema vratima. Istu onu jaknu, jedino sto se jos zove njegovo koju je u maju u trku zgrabio na predvorju prije nego sto je izguran s kucnog praga, vec tucen i psovan zato sto ne zuri, iako trci. Prijedorski Stari grad i Kozarac su vec bili nestajali u plamenu, a iz tijela komsija, po travi i asfaltu prijedorskih ulica curila je tamno modra krv. Pravio se da ne vidi ulazeci u autobus.

Ta jakna, jedino sto ga je u dugim junskim danima u Omarskoj podsjecalo na kucu koja je tad vec poluprazna, opljackana, na kraju nestala u plamenu. Prljava jakna koja je jos samo sluzila da ublazi trnce i bol u vec ogoljelim kukovima nakon dugog lezanja na hladnim plocicama. Da ublazi udarce pendreka, palica, lanaca, sjekire. Jakna koju je opet cvrsto drzao i u hodu navlacio dok je zbunjenog uplasenog pogleda izlazio napolje. Ista ta jakna po kojoj ce ga 2004. uplakana majka i prerano ostarjela supruga prepoznati u blatnjavoj glinici medju desetine bijelih skeleta u grobnici Stari Kevljani pored Omarske.

Ta stara, prljava jakna u kojoj mu je na silu sabijena dobra bosanska dusa i zadnje misli prije posljednjeg mraka: “Sto bas ja? Kud cu majko? Boze, moj Boze samo da bude ta razmjena! Nova Topola, Trnopolje, Vlasic, Travnik, kud bilo. Kuci, ako moze ikako kuci, umoran sam, gladan sam, volio bih u svom krevetu zaspati pa se rahat probuditi i pricati komsiji ovaj ruzni san. Nesto me mrko gledaju ovi strazari, a i kasno je, ne valja sto je kasno”¦ nece ovo na dobro”¦ “

”˜Ne mogu ga pustiti, sin mi je!”™

Muju su, nakon ispitivanja s pocetka juna, te prozivke mimoisle. Negdje oko 20 jula, vise se nije ni sjecao dana jer su svi postajali potpuno isti, obolio je od dizenterije. Kao i mnogima, zeludac mu vise nije radio i samo ono malo mesa sto je ostalo na kostima se gubilo proizvodeci energiju da moze da dise i opstane, da spasi to tijelo jer hrana vise nije bila hrana. Postajala je otrov i sve sto covjek pojede, izlazilo je u roku 10-ak minuta. Dusa se skuplja, buni se i vrti u grudima, a jos mu se zivi, jer kome se umire? Kome se jos umire u toj rupetini i na takav nacin? Nije vise bio u stanju da hoda, niti da govori. Puls je spao na 32 u minutu i nije vise mogao ni da govori.

I kao i mnogi, kao i Silvo Saric na cijem su mjestu lezali, i on bi umjesto mezara bio iznesen u cebetu i bacen na travnjak pored Bijele Kuce, da s lijeve strane nije lezao njegov babo. Nakon dolaska u logor, kada su shvatili da Omarska nije samo zatvor, ”˜istrazni centar”™, nego muciliste, konc. logor u kojem su ljudi svakodnevno ubijani i muceni do smrti bez mnogo razloga i povoda, Mujo i stari su dogovorili i ”˜odlucili”™ (mada to sami nisu mogli odluciti) da makar jedan mora izici. Naravno, oba su htjeli izici zivi, ali su i par puta pricali o mogucnosti da jedan pada, da jednog izvode, a da drugi mora da misli na sebe. Rekli su jedan drugom, iako su znali da ce to biti najteza odluka u zivotu, da ako jedan ode, drugi ne skace u vatru, jer time samo ginu oba. “Osudjenog” na smrt u Omarskoj nisi mogao spasiti. Tih vrelih, krvavih julskih dana, upravo na dan kad je obolio i ostao lezati u spavaoni dok bi drugi trcali na rucak, na jedini obrok, Mujo i otac su dobili nesto para koje je poslala majka, a koje su, bile sudbonosne za obojicu, a pogotovo za njega bolesnog. Stari je za te pare nabavljao komadice sapuna, kruh, keks i cigarete. Rizikovao da ga neko prozove i ubije zbog novca, ali od papira nije imao nista, a sin mu je lezao bolestan i iznemogao. Rizik je bio mijenjati novac ali puno izbora nije imao. Bas tih dana, lijevo od njih, od dizenterije je pored brata umro jedan Denic, a izgledao je jaci od Muje. Iznesen je u sabah i bacen u zuti tamic. Isto vozilo kojim je u logor dovozena bljutava supa na kupusu bez icega i 3 dana star kruh, izvozio je i bezivotna tijela logorasa”¦

Uz babu Mujo se malo po malo poceo oporavljati. Otac je, iako i sam gladan i iznemogao, cuvao svoj kruh, a za novce kupovao keks, nabavljao caj, prao sinovu odjecu, i bdio kako samo roditelj moze. Mujo je gledajuci ga k”™o kroz maglu, kao u nekom snu mastao o slobodi. Gledao njega tuznog i zabrinutog i odlucio da se ne predaje, mada ga je smrt vec barkala po celu i izgledala kao najnormalnija stvar na svijetu. Tamo je i bila upravo to.

Prvi dan nakon bolesti koji je uspio da stoji na svojim nogama odlucili su da i Mujo opet ode na rucak. Vec danima je lezao unutra i oba su mislili da je mozda bolje da opet prohoda tih par koraka. Ali, posto nije mogao hodati sam, otac ga je poceo pridrzavati ispod ruke. Medjutim stojeci i hodajuci Mujo ubrzo izgubi vid i zacu jak sum u usima. Krvni pritisak je bio opao na taj nivo da je u po bijela dana vidio samo sivu maglu. Nazad se vise nije moglo. Kad su stajali napolju, uza zid hangara, preko puta Bijele kuce, Mujo zacu sepavog i starog strazara Stevu kako im prilazi. Kad je vidio da stari drzi sina, strazar dreknu: “Sto ti stari drzis toga macoga”. Mujin otac je imao 48 godina, ali je bio sijed i posto je imao i sijedu bradu, izgledao je kao 60-godisnjak. Stevi je nesto bilo cudno da cica drzi jednog momka, a posto u Omarskoj nije trebao nikakav poseban razlog za batinjanje a cesto ni za ubistvo, i ovo je bio razlog da se zastane pored te kao ”˜neobicne”™ slike. Cica drzi macoga, nesto tu nije stimalo.

Otac je odgovorio: “Sin mi je,”¦ bolestan je”, a Mujo se vec desnom, slobodnom rukom hvatao za zid i pokusavao naci uporiste da ne padne u momentu kad ga otac pusti. Stevo koji je vec prisao, je nastavio: “Dede pusti ga, treba on tebe da drzi”. Proslo je par sekundi, Mujo se cvrsto drzao za zid i cekao da ga oceva ruka pusti (jer tako su dogovorili), a u sebi mislio: “Pusti me”¦ pusti me”¦” Onda je cuo i prepoznao zvuk pendreka kako se izvlaci iz pasa i Stevin ljutit glas: “Pusti ga, prebicu vas oba!!”

Sekunde su prolazile,”¦ u svom mraku uz hrapavi cigleni zid Mujo ih je vec oba vidio na zemlji. Mozda ih sam Stevo i nije mogao prebiti, ali uvijek je u Omarskoj bilo mladih vukova zednih krvi kojima nije trebao poseban razlog da covjeka namrtvo prebiju. Nije ih mogao ni vidjeti, ali je znao i osjetio da su tu, pored restorana i Bijele kuce. Uvijek su lesinari cekali nove zrtve i nisu puno razmisljali zasto? Sigurno su posmatrali i ovu scenu cekajuci momenat da i oni ulete u ring i obracunaju se sa jos dva ”˜bosanska ekstrema, dva Alijina bojovnika, dva Turcina”¦ ”˜pusti me, tata,”¦ babo, pusti”¦ drzim se pomalo sam”™; haman je pomislio da i izgovori svoje misli”¦ A onda je, jos uvijek cekajuci i nadajuci se da ce ga otac pustiti jer je bilo jasno da ga ne smije vise drzati, s lijeva cuo tihi i pozati, pomalo bijesni glas svog babe, spremnog da primi taj prvi pendrek po glavi, vec dignut u zrak, ali ocito nespremnog da pusti sina ne znajuci da li ce ovaj pasti ili ne: “Ne mogu ga pustiti”¦ sin mi je!”.

Mujo osjeti ocevu snaznu ruku kako ga jos jace stisnu i pridrzi”¦Svijet se okrenu, vrijeme jos sporije prolazi, ruka ga drzi lijevo, on drzi zid desno i slijep ceka da ih oba obaspe taj prvi pendrek a lesinari nastave.

Tad stari Stevo samo viknu: ”ma .ebem vas”¦” i polako odsepa dalje vracajuci pendrek za pojas.

”˜Ko to kaze?”™

“Znam ja”¦ znam ja pjevati” Mujo se iznenada javi i okrenu u hodu, pa odlucno, naizgled nonsalantno, pogleda sarencu u oci prikrivajuci strah u glasu. ”˜Ne smije da vidi da se bojim, tek ce da se osili”™. Babo vise nije bio s njim da ga drzi i brani. Iz Omarske je u augustu prebacen za Trnopolje a odatle deportovan, ”˜etnicki ociscen”™ za Travnik, kao i ostali prezivjeli prijedorski Bosnjaci i Hrvati. Ovu danasnju bitku Mujo je morao voditi i dobiti sam.

“Pa javi se”¦ hajd”™ pjevaj! Sta sutis?” odvrati sarenac pomalo cinicno.

Mujo je vec razmisljao o pogledu koji je upravo vidio. To okretanje nije bilo samo da kaze ono sto je rekao, mogao je uostalom odgovoriti na pitanje i pognute glave, kao sto ce sad i pjevati. Bilo je vazno svrstati strazara u grupu, procijeniti opasnost. Odvagati njegov licni ”˜nivo zla, monstruoznosti, mrznje i ludila”™ prije nego sto nastavi s bilo cim. Drugo ”˜osnovno pravilo Omarske”™, koje takodje mnoge ipak nije moglo spasiti uzasne smrti je bilo:”Znaj s kim imas posla”. Skoro sve strazare se moglo staviti u 3 glavne skupine:
Prva: ”˜pametne i svjesne zvijeri”™. Ljudi krvozedni, monstrumi koje je intelekt obdario znanjem i inovativnoscu da smisle sto gori, ludji i bolniji nacin ubijanja. Beskrupulozni i potpuno neosjetljivi na bol i patnju. U njoj su uzivali. Neki su bili izrazito pametni, a time jos opasniji…. Nisi im mogao vjerovati.

Druga: ”˜ubice bez puno uma”™. Mali, obicni ljudi, cesto nepismeni seljaci iz kojekakvih zabiti, bijednici kojima je izgleda najvazniji i najzanimljiviji dozivljaj u zivotu bilo pljackanje i paljenje kuca, te cuvanje civila po logorima. Cesto ponosni sto nose oruzje, makar i tandzaru. Moc i pohlepa ih je brzo pretvorila u najobicnije jadne zlikovce, mada su prije rata vazili za ”˜obicne ljude”™, isto ono sto ce biti i nakon rata… Nisi im mogao vjerovati.

Treca: ”˜poremeceni ludjaci i debili”™. Podsjecali su malo na drugu grupu ali su se razlikovali apsolutnom nepredvidljivoscu i iznenadnim nagonom za nasiljem bez ikakvog razloga. Ponasanjem su kopirali prvu grupu i tukli su na smrt i ubijali bez razloga i opomene. Kad pocnu nisu prestajali muciti… a lako pocnu… Nisi im mogao vjerovati.
Ostatak, tek njih nekoliko ”˜nesvrstanih”™, cinili su naoko normalni ljudi. Pazili su uglavnom sta rade. Bili su u manjini i jedini su odavali utisak da znaju da ce i ovo proci, da ce jednom negdje polagati racune. Neki od njih ipak nisu odoljevali situaciji pa su, u pocetku pijani, i oni krvarili ruke, mozda iz obicnog hira ili da udovolje drugima. A cak i kad nisu, sama cinjenica sto su bili tu znacila je sasvim dovoljno. Ni oni nisu bili predvidljivi i … nisi im mogao vjerovati.

Ovaj sarenac je definitivno spadao u trecu grupu. Zato,”¦ nije mu mogao vjerovati.

Najveci problem predstavljalo je to sto je, zbog toga sto je u trecoj grupi, bio u stanju odvaliti rafal, ne razmisljajuci puno o posljedicama. Onim po sebe naravno, jer one po zrtve ni njega ni sve ostale odavno nisu zanimale.

“Koju pjesmu da pjevam”
“Koju znas? Neku srpsku…”
“Znam: ”˜Ko to kaze, ko to laze”™
“Pa hajd”™ ozezi!”

Jos nekoliko sekundi slusao je vlastite korake u blatu, uz kratki uzdah bacio opet pogled prema mutnom jezeru ispod njih i pomislio na nevinu i nepotrebno prosutu krv po Prijedoru, Kozarcu i logorima. Na bezivotna razbijena lica i izmrcvarena tijela necijih oceva, sinova i muzeva, koja je proteklih 5 ”˜ratnih”™ mjeseci vidjavao u travi, na betonu, na sav jad ljudski i laznu cast i ponos ubica, eto sazetu bas u ovoj pjesmi, koju ce im i on zapjevati, pa pomisli u sebi: ”˜halalite mi, ali moram”™. Zatim polako i tiho pusti glas, pa onda sve jasnije, haman kao da s nekim cudnim ponosom dreknu: “Ko to kaze, ko to laze, Srbija je mala, ko to kaze, ko to laze, Srbija je mala? Nije mala, nije mala, triput ratovala, nije mala, nije mala, triput ratovala”. A sarenom se ocito dopalo: “Dobro ti to”¦ K”™o da si Srbin, hajte vi ostali, sta se ceka?”

Ubrzo je cijela kolona pjevala o nemaloj drzavi Srbiji. Pri dolasku na jezero, Mujo nasu samo dva kanistera a u druga dva pusti tek po litar vode i brzo se vrati u kolonu, ovog puta u sredinu. Da je ostao cekati da se zadnji kanisteri do vrha napune, sigurno bi opet bio na zacelju, a pjesme mu je zasad bilo dosta. Dok su kretali uzbrdo, nazad u zicu, praceni pogledima logorasa na krovu crkve s druge strane jezera, cuo je u daljini sarenca kako ga trazi. “Dje onaj pjevac?”. Medjutim, sad je prvo ”˜osnovno pravilo Omarske”™ opet mogao primijeniti. Niko vise nije pjevao. Kad se vratio, u stali su se cudili zasto ne napuni sve kanistere, ali je samo Adnanu rekao pravi razlog. Pusili su, cuceci na brini i komentarisali. “Nek”™ te nije udario, dobro si pros”™o. Ne idi van zice par dana, zaboravice te brzo”.

Sljedecih dana, ledeni vjetar s jezera dugo je na prostor izmedju stala donosio zvuke logoraske pjesme o ”˜velicini”™ susjedne drzave. Logorasi bi ponekad pricali da jedan sarenac uvijek trazi nekog pjevaca, ali niko vise nije znao koga trazi. A opet je to isto (kao i skoro svako) vece, u sigurnom i toplom mraku 2. boxa, IV stale, stari Mesud Susic iz Kozaruse tiho pjevao najljepse bosanske sevdalinke: “Karanfil se na put sprema “, “Eminu”, “U Stambolu”¦”, a zavrsavao onom koju je bas najbolje znao i koju je Mujo bas zbog njega najvise zavolio: “U lijepom starom, gradu Visegradu”¦”

Umjesto epiloga:

Citajuci vlastite redove, 3 dana nakon sto su zapisani, uhvatih se u misli da sve sto danas rekoh meni samom haman izgleda nevjerovatno i pomalo strano. Medjutim, sto vise malih, na izgled beznacajnih detalja dodah, to se vise lica, poznatih i nepoznatih, nazire u mutnim rukavcima proslosti i znam da su teska istina. I sto sam duze bio zakovan u stolicu, to vise imena ponovo proleti kroz puste hodnike sjecanja i kaza opet, bar meni, da su jednom bili.

Posmatram upravo razglednice (koje li cinicne slucajnosti) Beograda, Podgorice i Sarajeva i pisem, ja mali rob Bozji, na ovaj ”˜dan pobjede nad fasizmom”™ za velikim Mesom Selimovicem: “Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori; Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svršetak svega ”” da je svaki covjek uvijek na gubitku.”

Onaj ko ubi nevinog jos vise, onaj ko zaboravi zlocin ponajvise.

Satko Mujagic, Den Haag, 9. maj ”˜07.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.