Kozarac.ba

Loto

 

nido2 piše:

Ado je tog dana izostao s posla. Dugo mu se to već nije desilo, ali je trebao neodložno nabaviti neki papir iz općine i morao je uzeti slobodan dan. Već je zaboravio, kako je to ne raditi, bilo kojim, a kamo li radnim danom.

Nakon što je na miru popio jutarnju kahvu, pripremio sve papire, koji bi mu u općini mogli zatrebati, zaputio se vani, gdje ga je dočekao prekrasan sunčan dan.

Iz auta, na parkingu, uzeo je sunčane naočari. Odlučio se ići gradskim prijevozom, želeći izbjeći sve potencijalno stresne situacije, koje je mogla prouzročiti vožnja ulicama, već godinama pretijesne, stare gradske jezgre Zagreba.

Nije želio ničim pokvariti tako rijetku priliku da bude opušten i bezbrižan. Lako se kretao niz ulicu prema autobusnoj stanici, a iz slušalica MP3 uređaja je dopirala omamljujuća melodija “Radioheada”, “Karma police “, koja je blago preslagivala njegove konfuzne misli, otupljivala im oštricu i oduzimala svaku agresivnost.

Efekat toga je bio dobrodušnost koju je u valovima osjetio za sve što se pokraj njega valjalo ulicom. Dobre misli mu donesoše slike gorskih obronaka, strmih stazica i snježnih vrhova ogrnutih maglom, negdje u daljini.

Volio je planine i kad samo ne bi morao raditi, a kad bi si mogao priskrbiti barem minimum onoga što bi omogućavalo da ode živjeti, gore na Velebit ili čak negdje na Kozaru, iznad njegovog rodnog Kozarca, ni trenutak se ne bi dvoumio.

No, za takvo što, trebao bi, već u startu, barem trideset hiljada kuna, trebao bi ohoho opreme i namirnica, trebao bi valjda i nekakvu papirologiju, ako bi to bilo na duže vrijeme, trebao bi puno, puno toga, sve u svemu teško je bilo i za očekivati da bi se nekim čudom sve te kockice mogle posložiti.

Trebalo je tu stvar prevladati i na mentalnoj ravni, dakle, taj put bi bio jednosmjeran i teško bi se bilo opet vratiti, ako što krene po zlu. Å to bi rekla familija, prijatelji, pa ne možeš samo tako, nestati iz jedne zbilje i preseliti u drugu, kao da nikada nisi bio dio svega toga, što bi ti ostalo za leđima.

Kupio je kartu za bus u kiosku. S izloga mu se smješila neka plastificirana Barbika, poručujući mu:” Možda ćete baš Vi zaokružiti sretne brojeve! Jack pot u 44 kolu LOTA 7/39, iznosi okruglih 10 milijuna kuna!!!”

Ado pođe ispipavati svoju torbicu dok mu se među prstima ne nađe listić s popisom njegovih sretnih brojeva. Bili su to datumi rođenja, njega, njegove bivše supruge i njegove dvoje djece, sina i kćeri.

“Izvolite, gospodična, sistem od osam brojeva, molim!”

Platio je, spremio ovjereni listić u torbicu i zaputio se prema autobusnom stajalištu.

Autobus je ubrzo potom došao i on uđe i smjesti se na jedno slobodno mjesto, pokraj prozora.

“Bože, kako je grad lijep, ovako iz busa, kad ne idem na posao! Blago neradnicima! “ prođe mu kroz glavu.

Sve mu je nekako ležernije izgledalo, kao da su se svi usporili i opustili. Potpuno drugačija slika od one koju je svakog jutra gledao iz auta. Nije bilo grča, pogleda fiksiranog na semafor i susjedni auto, nije bilo zlih misli, koje su pratile šaltanje i naglo kočenje, pa gas do daske, pa naginjanje kroz prozor, ne bi li se utvrdio razlog još jednog besmislenog zastoja.

Odjednom nije imao ništa protiv ležernih pješaka, koji su prelazili zebru. Počeo je uočavati sve silne ljepotice koje su špancirale gradom, kao da je ulica modna pista. Poče osjećati osobnost svake od njih i izdvajati je na momente iz gužve, dajući joj njezinu minutu u gro planu:

“ K vragu, pa sve su one lijepe poput grijeha! Kako to ne vidim kad idem autom! Vidi ti samo tih detalja!” čudio se, kao da prvi put vidi sve to što ulica nudi.

Činilo mu se da je po prvi put kročio u taj opušteni svemir iz onog svog, stalno napetog i stresnog, u kojemu je sve bilo podređeno radu, redu i disciplini, žurbi i grču. Kad je iskoračio iz busa zapahnu ga miris lipa iz parka:

“ Pa, da, njihov je mjesec, lipanj! Do danas i nisam bio svjestan toga! Kako se samo sve to zna ponekad posložiti!”

Sa žaljenjem morade s ulice kročiti u općinsku zgradu, ispunjen onom vrsti nelagode, koja uvijek prati normalan svijet, kad mora traziti nesto od birokrata.

“Da sam kakav bogati guzonja, ne bih ovog trebao! Samo bih nazvao, a papci bi jedva cekali da mi pošalju traženo!”prolazilo mu je mislima.

“ Soba 27, prvi kat!” reče mu portir i prije, nego što je do kraja uspio izgovoriti pitanje. Preskakao je po dva stepenika, da bi bolje osjetio svu lakoću svojih civilnih cipela i tog opuštenog dana.

“ E, s ove strane su neparni, dobro je! Evo ga: 21, 23, 25”¦Pa, ne mogu vjerovati, opet Murphijev zakon, nema baš mog broja!? Pa, di je, k vragu, 27!” izgovori poluglasno.

“ Mene tražite!” upita ga ljepotica, držeći se za kvaku vrata na rubu hodnika.

“ Nisam ja te sreće! Mene će sigurno zapasti neka uredska Godzila i otkrit”™ će da mi fali neki od onih silnih papira, što ih uvijek traže, a da niko nije dokučio, čemu zapravo služe! Hej, niste valjda baš Vi broj koji fali!? 27!?”

“ Da, Vama na usluzi, referentica Ema!”

“ Ema, Emili! Molim Vas nemojte se prestati smijati dok listate papirologiju i dajte mi ono, po što sam došao, Bog Vas blagoslovio!”

“ Da vidimo! Sve je tu, ostavite mi 20 kuna za taksu ili je odite kupiti dole, u prizemlje, dok Vam slažem dokument!”

“ Ma, jok, platit”™ ću Vama, samo se ne dajte smetati! Živio tranzicijski kapitalizam! Izgleda da ste neke stvari, ipak, prepisali od Å vaba!” podviknu sretno.

Lijepa službenica i to poprati osmjehom i nestade iza vrata, s njegovim papirima. Blagi miris njezinog parfema nadomjesti miris lipa iz parka. Sjeo je na klupu u hodniku. Pretraživao je torbicu, tražeći slušalice, kad mu pogled pade na listić od lota. Izvadio ga je i ispružio podalje od lica ne bi li svojim umornim očima bolje vidio prekrižene brojeve.

“ Hej, možda u ruci držim deset milja! Možda sam glavni frajer u gradu, ma šta gradu, u državi, a da to ni ne znam!? Uh, samo da uleti!”

Te nove misli, koje mu se pojaviše na zaslonu, koji je djelio zbilju od snova, činile su da se osjeti baš dobro i da mu blaga ugoda prekrije sve druge brige, koje je podsvijest nosila i povremeno izbacivala van, ovisno o podražajima na koje je nailazila.

Nikada u životu baš ništa nije dobio, ni u jednoj igri na sreću i zapravo i nije previše vjerovao da se sve odvija u duhu fair playa u toj sivoj zoni, koju čak i vjera ne gleda blagonaklono.

Vjerodostojni hadisi govore o tome, kako je pokuđeno sudjelovati u igrama na sreću, jer da nema nafake u onome, gdje puno njih izgubi, a da bi jedan dobio. No, to upozorenje je Ado uglavnom ignorirao, kao i sva sila drugih vjernika, koji su vjerovali da taj grijeh i nije baš vodeći na ljestvici, pa si ga povremeno mogu priuštiti, računajući na bezgraničnu Božju milost.

Niti statistika se ne odnosi blagonaklono naspram njegove prilike, da ipak poluči jack pot! Å anse, za njegov jadni sistem, kojeg je preferirao dobar dio života, prema riječima njegovog prijatelja, matematičara, bile su doista mizerne, negdje deset na minus sedmu iliti po seljački, 1 : 10 000 000.

“ A, što je to onda taj faktor “x”, koji ljudima zabije u glavu tu finu sliku, svake srijede u hefti!?” pitao se Ado, ali ga dobar osjećaj nije napuštao.

“ Vaš dokument, gospon Ado!” prenu ga ugodni glas službenice Eme.

“ E, puno Vam hvala, baš ste me ugodno iznenadili! Fakat se nisam nadao da ću se tako jeftino dočepati ovog papira. Nemojte mi samo sad reći da je skrivena kamera ili takvo što!” zbunjeno je zahvaljivao nasmijanoj službenici.

“Ništa takvo, samo radimo svoj posao!” uvjeravala ga je odlazeći, no on je i dalje mislio da je u najboljem slučaju zalutao u zonu sumraka.

Dok je koračao kroz park razmišljao je o mogućnosti da se dani, poput tog, koji mu je tako blago curio kroz prste, ponavljaju u serijama.

Zaustavio se ispred jedne kafane, čiji suncobrani su prekrivali pločnik i mamili šetača da baš tu zastane i predahne. Sjeo je za jedan stol uz ulicu, uzeo novine sa stola i otvorio ih lagano i s užitkom.

“ Postoje insani, kojima je svaki dan ovakav, neobavezan i neumarajući. Postoje oni, kojima je sve riješeno, ne dižu se rano i liježu kad hoće.

Doista je deprimirajuće, još za mraka, uletiti u tvorničku halu, raditi posao, koji patološki mrziš, skoro na rubu fizičke i mentalne izdržljivosti i onda , onako, s ciglom u želucu, kroz gradsku džunglu voziti kući, ne videći ništa pred sobom, u želji da se dočepaš tople kupke, malo TV iluzije, navijanja sata i razmišljanja kako će sutra biti gadno ustati i sve opet zavrtiti ispočetka!”

Dok je lizao pjenu sa žličice razmišljao je kako bi se sve to moglo promijeniti, još večeras, prije Dnevnika. Već je udisao reski zrak s Velebita i Benkovca, vidio je svoj ispruženi srednji prst, baš u pravcu šefove zapanjene face.

Kloparanje tramvajskih točkova zamijeni poskakivanje brojeva u bubnju Državne lutrije.

Prvi izvučeni broj bio je 27 i Ado je znao i bez provjere, da je fulao, jer Jasna se rodila 26., dakle dan prije, no što je trebala.

Nešto mu je govorilo da je mogao znati da će 27 biti izvučen i da je dan bio prepun znakova koji su na to upućivali, no sad je, ionako, bilo kasno. Ostali izvučeni brojevi dali su mu znati da nije dobio niti onaj najniži zgoditak, od četiri broja.

I dok je pokušavao pogoditi “tricu”, gađajući skušljanim listićem od lota kantu za smeće, pravio je skraćeni pregled tog dana.

Osim što je fulao dobitne brojeve, skoro pa sve ostalo bilo je prilično dobro, od gradskog prijevoza, ljetne mode, mirisa lipa u parku, lijepe službenice, dobre mjuze s MP3, fine pjene s capuccina, pa sve do cjelodnevne nade da će baš on postati milijunaš.

Svakako da će sutra, opet uplatiti za novu porciju nade.

Zapravo, nada i ne može biti grijeh. U te vode bi, valjda ušao tek da dobije, a to se protivi i samoj statističkoj vjerojatnosti.

No, ko zna”¦!?

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.