Loto

 

nido2 piše:

Ado je tog dana izostao s posla. Dugo mu se to već nije desilo, ali je trebao neodložno nabaviti neki papir iz općine i morao je uzeti slobodan dan. Već je zaboravio, kako je to ne raditi, bilo kojim, a kamo li radnim danom.

Nakon što je na miru popio jutarnju kahvu, pripremio sve papire, koji bi mu u općini mogli zatrebati, zaputio se vani, gdje ga je dočekao prekrasan sunčan dan.

Iz auta, na parkingu, uzeo je sunčane naočari. Odlučio se ići gradskim prijevozom, želeći izbjeći sve potencijalno stresne situacije, koje je mogla prouzročiti vožnja ulicama, već godinama pretijesne, stare gradske jezgre Zagreba.

Nije želio ničim pokvariti tako rijetku priliku da bude opušten i bezbrižan. Lako se kretao niz ulicu prema autobusnoj stanici, a iz slušalica MP3 uređaja je dopirala omamljujuća melodija “Radioheada”, “Karma police “, koja je blago preslagivala njegove konfuzne misli, otupljivala im oštricu i oduzimala svaku agresivnost.

Efekat toga je bio dobrodušnost koju je u valovima osjetio za sve što se pokraj njega valjalo ulicom. Dobre misli mu donesoše slike gorskih obronaka, strmih stazica i snježnih vrhova ogrnutih maglom, negdje u daljini.

Volio je planine i kad samo ne bi morao raditi, a kad bi si mogao priskrbiti barem minimum onoga što bi omogućavalo da ode živjeti, gore na Velebit ili čak negdje na Kozaru, iznad njegovog rodnog Kozarca, ni trenutak se ne bi dvoumio.

No, za takvo što, trebao bi, već u startu, barem trideset hiljada kuna, trebao bi ohoho opreme i namirnica, trebao bi valjda i nekakvu papirologiju, ako bi to bilo na duže vrijeme, trebao bi puno, puno toga, sve u svemu teško je bilo i za očekivati da bi se nekim čudom sve te kockice mogle posložiti.

Trebalo je tu stvar prevladati i na mentalnoj ravni, dakle, taj put bi bio jednosmjeran i teško bi se bilo opet vratiti, ako što krene po zlu. Å to bi rekla familija, prijatelji, pa ne možeš samo tako, nestati iz jedne zbilje i preseliti u drugu, kao da nikada nisi bio dio svega toga, što bi ti ostalo za leđima.

Kupio je kartu za bus u kiosku. S izloga mu se smješila neka plastificirana Barbika, poručujući mu:” Možda ćete baš Vi zaokružiti sretne brojeve! Jack pot u 44 kolu LOTA 7/39, iznosi okruglih 10 milijuna kuna!!!”

Ado pođe ispipavati svoju torbicu dok mu se među prstima ne nađe listić s popisom njegovih sretnih brojeva. Bili su to datumi rođenja, njega, njegove bivše supruge i njegove dvoje djece, sina i kćeri.

“Izvolite, gospodična, sistem od osam brojeva, molim!”

Platio je, spremio ovjereni listić u torbicu i zaputio se prema autobusnom stajalištu.

Autobus je ubrzo potom došao i on uđe i smjesti se na jedno slobodno mjesto, pokraj prozora.

“Bože, kako je grad lijep, ovako iz busa, kad ne idem na posao! Blago neradnicima! “ prođe mu kroz glavu.

Sve mu je nekako ležernije izgledalo, kao da su se svi usporili i opustili. Potpuno drugačija slika od one koju je svakog jutra gledao iz auta. Nije bilo grča, pogleda fiksiranog na semafor i susjedni auto, nije bilo zlih misli, koje su pratile šaltanje i naglo kočenje, pa gas do daske, pa naginjanje kroz prozor, ne bi li se utvrdio razlog još jednog besmislenog zastoja.

Odjednom nije imao ništa protiv ležernih pješaka, koji su prelazili zebru. Počeo je uočavati sve silne ljepotice koje su špancirale gradom, kao da je ulica modna pista. Poče osjećati osobnost svake od njih i izdvajati je na momente iz gužve, dajući joj njezinu minutu u gro planu:

“ K vragu, pa sve su one lijepe poput grijeha! Kako to ne vidim kad idem autom! Vidi ti samo tih detalja!” čudio se, kao da prvi put vidi sve to što ulica nudi.

Činilo mu se da je po prvi put kročio u taj opušteni svemir iz onog svog, stalno napetog i stresnog, u kojemu je sve bilo podređeno radu, redu i disciplini, žurbi i grču. Kad je iskoračio iz busa zapahnu ga miris lipa iz parka:

“ Pa, da, njihov je mjesec, lipanj! Do danas i nisam bio svjestan toga! Kako se samo sve to zna ponekad posložiti!”

Sa žaljenjem morade s ulice kročiti u općinsku zgradu, ispunjen onom vrsti nelagode, koja uvijek prati normalan svijet, kad mora traziti nesto od birokrata.

“Da sam kakav bogati guzonja, ne bih ovog trebao! Samo bih nazvao, a papci bi jedva cekali da mi pošalju traženo!”prolazilo mu je mislima.

“ Soba 27, prvi kat!” reče mu portir i prije, nego što je do kraja uspio izgovoriti pitanje. Preskakao je po dva stepenika, da bi bolje osjetio svu lakoću svojih civilnih cipela i tog opuštenog dana.

“ E, s ove strane su neparni, dobro je! Evo ga: 21, 23, 25”¦Pa, ne mogu vjerovati, opet Murphijev zakon, nema baš mog broja!? Pa, di je, k vragu, 27!” izgovori poluglasno.

“ Mene tražite!” upita ga ljepotica, držeći se za kvaku vrata na rubu hodnika.

“ Nisam ja te sreće! Mene će sigurno zapasti neka uredska Godzila i otkrit”™ će da mi fali neki od onih silnih papira, što ih uvijek traže, a da niko nije dokučio, čemu zapravo služe! Hej, niste valjda baš Vi broj koji fali!? 27!?”

“ Da, Vama na usluzi, referentica Ema!”

“ Ema, Emili! Molim Vas nemojte se prestati smijati dok listate papirologiju i dajte mi ono, po što sam došao, Bog Vas blagoslovio!”

“ Da vidimo! Sve je tu, ostavite mi 20 kuna za taksu ili je odite kupiti dole, u prizemlje, dok Vam slažem dokument!”

“ Ma, jok, platit”™ ću Vama, samo se ne dajte smetati! Živio tranzicijski kapitalizam! Izgleda da ste neke stvari, ipak, prepisali od Å vaba!” podviknu sretno.

Lijepa službenica i to poprati osmjehom i nestade iza vrata, s njegovim papirima. Blagi miris njezinog parfema nadomjesti miris lipa iz parka. Sjeo je na klupu u hodniku. Pretraživao je torbicu, tražeći slušalice, kad mu pogled pade na listić od lota. Izvadio ga je i ispružio podalje od lica ne bi li svojim umornim očima bolje vidio prekrižene brojeve.

“ Hej, možda u ruci držim deset milja! Možda sam glavni frajer u gradu, ma šta gradu, u državi, a da to ni ne znam!? Uh, samo da uleti!”

Te nove misli, koje mu se pojaviše na zaslonu, koji je djelio zbilju od snova, činile su da se osjeti baš dobro i da mu blaga ugoda prekrije sve druge brige, koje je podsvijest nosila i povremeno izbacivala van, ovisno o podražajima na koje je nailazila.

Nikada u životu baš ništa nije dobio, ni u jednoj igri na sreću i zapravo i nije previše vjerovao da se sve odvija u duhu fair playa u toj sivoj zoni, koju čak i vjera ne gleda blagonaklono.

Vjerodostojni hadisi govore o tome, kako je pokuđeno sudjelovati u igrama na sreću, jer da nema nafake u onome, gdje puno njih izgubi, a da bi jedan dobio. No, to upozorenje je Ado uglavnom ignorirao, kao i sva sila drugih vjernika, koji su vjerovali da taj grijeh i nije baš vodeći na ljestvici, pa si ga povremeno mogu priuštiti, računajući na bezgraničnu Božju milost.

Niti statistika se ne odnosi blagonaklono naspram njegove prilike, da ipak poluči jack pot! Å anse, za njegov jadni sistem, kojeg je preferirao dobar dio života, prema riječima njegovog prijatelja, matematičara, bile su doista mizerne, negdje deset na minus sedmu iliti po seljački, 1 : 10 000 000.

“ A, što je to onda taj faktor “x”, koji ljudima zabije u glavu tu finu sliku, svake srijede u hefti!?” pitao se Ado, ali ga dobar osjećaj nije napuštao.

“ Vaš dokument, gospon Ado!” prenu ga ugodni glas službenice Eme.

“ E, puno Vam hvala, baš ste me ugodno iznenadili! Fakat se nisam nadao da ću se tako jeftino dočepati ovog papira. Nemojte mi samo sad reći da je skrivena kamera ili takvo što!” zbunjeno je zahvaljivao nasmijanoj službenici.

“Ništa takvo, samo radimo svoj posao!” uvjeravala ga je odlazeći, no on je i dalje mislio da je u najboljem slučaju zalutao u zonu sumraka.

Dok je koračao kroz park razmišljao je o mogućnosti da se dani, poput tog, koji mu je tako blago curio kroz prste, ponavljaju u serijama.

Zaustavio se ispred jedne kafane, čiji suncobrani su prekrivali pločnik i mamili šetača da baš tu zastane i predahne. Sjeo je za jedan stol uz ulicu, uzeo novine sa stola i otvorio ih lagano i s užitkom.

“ Postoje insani, kojima je svaki dan ovakav, neobavezan i neumarajući. Postoje oni, kojima je sve riješeno, ne dižu se rano i liježu kad hoće.

Doista je deprimirajuće, još za mraka, uletiti u tvorničku halu, raditi posao, koji patološki mrziš, skoro na rubu fizičke i mentalne izdržljivosti i onda , onako, s ciglom u želucu, kroz gradsku džunglu voziti kući, ne videći ništa pred sobom, u želji da se dočepaš tople kupke, malo TV iluzije, navijanja sata i razmišljanja kako će sutra biti gadno ustati i sve opet zavrtiti ispočetka!”

Dok je lizao pjenu sa žličice razmišljao je kako bi se sve to moglo promijeniti, još večeras, prije Dnevnika. Već je udisao reski zrak s Velebita i Benkovca, vidio je svoj ispruženi srednji prst, baš u pravcu šefove zapanjene face.

Kloparanje tramvajskih točkova zamijeni poskakivanje brojeva u bubnju Državne lutrije.

Prvi izvučeni broj bio je 27 i Ado je znao i bez provjere, da je fulao, jer Jasna se rodila 26., dakle dan prije, no što je trebala.

Nešto mu je govorilo da je mogao znati da će 27 biti izvučen i da je dan bio prepun znakova koji su na to upućivali, no sad je, ionako, bilo kasno. Ostali izvučeni brojevi dali su mu znati da nije dobio niti onaj najniži zgoditak, od četiri broja.

I dok je pokušavao pogoditi “tricu”, gađajući skušljanim listićem od lota kantu za smeće, pravio je skraćeni pregled tog dana.

Osim što je fulao dobitne brojeve, skoro pa sve ostalo bilo je prilično dobro, od gradskog prijevoza, ljetne mode, mirisa lipa u parku, lijepe službenice, dobre mjuze s MP3, fine pjene s capuccina, pa sve do cjelodnevne nade da će baš on postati milijunaš.

Svakako da će sutra, opet uplatiti za novu porciju nade.

Zapravo, nada i ne može biti grijeh. U te vode bi, valjda ušao tek da dobije, a to se protivi i samoj statističkoj vjerojatnosti.

No, ko zna”¦!?

Add comment

BLISTAVI DOM – Vaša sigurnost i povjerenje su naš emanet!

Highlight option

Turn on the "highlight" option for any widget, to get an alternative styling like this. You can change the colors for highlighted widgets in the theme options. See more examples below.

Advertisement

Small ads

Flickr

  • Cecy
  • Des ongles
  • Des mains
  • Shaking tree (detail)
  • Bagarre
  • Jonas
  • Düden
  • Lisa
  • Circé du soir au matin

Social Widget

Collaboratively harness market-driven processes whereas resource-leveling internal or "organic" sources.

ThemeForest

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.