Kozarac.ba

SALKO

Kozare, a posebno Mrakovice nikad mi nije bilo dosta. Jos kao dijete znao sam sa svojim velikim prijateljem Bracom Susicem na biciklima voziti se cestom prema Mrakovici pa dokle stignemo.

Najcesce su se te nase turneje zavrsavale oko Rajkovica i Stare pilane jer dotle se moglo bez vecih naprezanja. A onda pomalo, dalje i dalje, vise i vise. I vec tada smo vrlo cesto znali susresti Salku cestara, koji je veliki dio svog zivota proveo odrzavajuci tu cestu kao svoje dvoriste. Kad god bi ga sreli Salko bi progovorio sa nama pokoju, a ja nista ne pamtim toliko dugo kao fine rijeci.

U to vrijeme cestari su bili ljudi kojih smo se uglavnom bojali. Napasali smo nase krave po grabama uz ceste, a cestari su bili zaduzeni da cuvaju tu « drzavnu imovinu ». Cuvali su je tako sto su glumili strogocu.Uzeli bi oni nase podatke i prijetili sudovima, a onda su roditelji pokusavali da to srede.

Koliko sam samo puta pozalio sto Salko u to vrijeme nije bio na nasem podrucju jer siguran sam da on nikad ne bi napisao prijavu ni na koga.

A onda me je puno, puno godina poslije toga zivot odveo u preduzece u kojem je Salko jos radio.

Bila je to opcija koja nije imala puno alternativa i ne znam jesam li bio sretan zbog toga. Ono sto znam je da je Salko bio jedan od najsretnijih ljudi u tom preduzecu. Kad smo se prvi put sreli u krugu, primjetio sam poznati blagi osmijeh na njegovom licu. Prisao sam i javio mu se, a on je samo kratko rekao:

-Drago mi je da si nam dosao.

Rekao je to tako kao kad ti dodje neki drag gost, a ti ga docekas sa punom dusom i otvorena srca.

Bila je to najbolja dobrodoslica koju mi je neko mogao pozeljeti, a kad sam pokusao traziti razloge tog iskrenog, ljudski toplog gesta, ostao sam bez rjesenja.

Jedino sto sam pomislio je da je Salki drago sto je jedan klinac kojeg on zna od malih nogu, sazrio i dorastao tome da se pokusava nositi sa problemima zivota, a cinjenica da su se poznavali od ranije daje i njemu neku obavezu da mu ulije bar malo optimizma.

Kad nam je, zahvaljujuci nizu sretnih okolnosti, a Boga mi i nasem zalaganju krenulo, i kad smo za relativno kratko vrijeme napravili vrlo cvrst, stabilan i uspjesan kolektiv, u kome je vecini bilo dobro, Salko je opet bio medju najsretnijima. Ja cu do kraja svog zivota ostati u ubjedjenju da je Salko bio sretan zbog mene, vise nego zbog sebe.

Kad bih ga, doduse porijetko, upitao treba li mu sta, uvijek bi odgovorio da mu je fino, da mu nista ne treba i da mi ne zeli nicim oduzimati vrijeme. A na izletima i tefericima, koje smo pocesto organizirali on bi se uvijek ukljucio oko raznjeva i ne bi propustio priliku da mi ne donese komad pecenja naglasivsi da je to maksuz za mene. Ja bas nikad nisam volio da me se tetosi, ali to je bilo tako roditeljski ponudjeno i s toliko dobrote i iskrenosti da se ne bi moglo odbiti.

Salko je uvijek zracio optimizmom. Iako posao koji je obavljao nije bio nimalo lak on ga je obavljao sa ljubavlju jer je znao da radeci savjesno taj posao bitno doprinosi sigurnosti ljudi.

I dalje je odrzavao put za Mrakovicu, put na kojem je saobracaj bio intenzivan tokom cijele godine. Izgradnjom spomenika, a kasnije i skijalista na Mrakovici saobracaj se umnogostrucio, narocito u zimsko vrijeme, vrijeme kad su problemi najveci.

Iako je vec bio nakupio podosta godina na svojim plecima Salko se nije predavao.

Mehanizirali smo se i veci dio poslova su obavljali strojevi, ali put za Mrakovicu ne moze se odrzavati bez ljudskog prisustva. Salko je to znao i bio je prisutan puno vise nego sto je trebalo. Njemu nije trebalo reci sta i kad treba raditi. Iskustvo ga je naucilo da reagira pravovremeno. Svoje vrijeme je podredio putu. I kad je bio slobodan, vikendima ili praznicima znao je samoinicijativno spremiti se pa obici cijelu dionicu.

Znao je da jedan odronjeni kamen moze napraviti veliki belaj, da zacepljeni propust dovodi do izlijevanja vode po putu, mrznjenja i opasnosti od poledice. Znao je i da po tom putu najvise vozi omladina koja cesto nije svjesna sta ih ceka na putu pa je zelio da ih maksimalno zastiti.

A kad bi se spustilo snijezno nevrijeme, oluja ili mecava kad su uglavnom strojevi odradjivali posao on bi ih docekao na putu. Nikad ga nije trebalo zvati, on bi se spremio i uputio prema Mrakovici krceci put sve dok strojevi ne pristignu.

Sjecam se jedne prilike kad nas je uhvatila takva snjezna oluja da smo se svi morali ukljuciti. Uz obavezne strojeve za ciscenje formirali smo i pratnju da im bude pri ruci. Ja sam za Djemom Mesicem i njegovim grejderom krenuo prema Kozarcu i Mrakovici.

Djemo se nekako probio do puta koji se odvaja prema Kotlovaci i tu stao jer je put bio zakrcen polomljenim granama i mladim stablima drveca. Tik ispred grejdera neko je pokusavao da to drvece odstrani sa puta i omoguci prolazak stroju. Naravno taj neko je bio nas Salko koji je vidjevsi sta se sprema izisao i pokusao da uradi sto moze.

Probijali smo se sporo, ja doduse onako crnogorski (” naprijed bracho, ja za vama “), a Salko iduci ispred grejdera i uklanjajuci polomljene grane i mlada stabla. I tako sve do Mrakovice. Nisam mogao vjerovati da u njegovom organizmu ima toliko snage, i , znam da ovo zvuci nevjerovatno, ali Salko je gotovo istrcao cijeli taj put po kojem nije lako hodati ni uz najpogodnije vrijeme.

A kad smo se konacno nasli na vrhu, kod hotela, njegovo lice se opet razvuklo u onaj karakteristicni, pun ljudskosti, sretni osmijeh. Bio je sretan sto ce se rijeka skijasa i toga dana moci popeti na Mrakovicu i uzivati. Njegov trud i napor su ostvarili svoj smisao.

Kad je doslo vrijeme da ide u vise nego zasluzenu penziju cini mi se da je bio tuzan.

Cesta je postala njegova svakodnevnica, njegov zivot ismisao i bilo je tesko prekinuti tu nit, tesko se odjednom odreci necega sto je postalo dio tebe i tvoga bitisanja.

Pored Salke nije moglo proci ni jedno vozilo a da on ne podigne ruku i tako pozdravi vozaca. Kad je upitan zasto svakog pozdravlja, lakonski je odgovorio:

– Pa lakse mi je dignuti ruku nego raditi.

Salke vise nema, umro je u Chicagu, otjeran od onih kojima je cinio usluge i dobra dijela, od onih zbog kojih se dizao nocu kad god zagusti, prekidao san i toplinu doma samo da drugima bude sigurnije.

Bio sam tuzan saznavsi za njegovu smrt jer sa njim je otisao i dobar dio mog optimizma.

Od Salke sam naucio da svaki posao ima svoje mjesto, da nema dobrih i losih poslova i da svaki od njih ima svoju vrijednost, a ta vrijednost zavisi od toga kako ga obavljate.

Da svakom poslu treba prica sa ljubavlju,obavljati ga sa voljom i htijenjem, ne shvatati ga samo kao obavezu koju treba otaljati, vec pronaci u njemu zadovoljstvo pogotovo ako time koristite drugim ljudima.

Na taj nacin olaksavate i sebi zivot i otkrivate u sebi smisao svog postojanja.

Mome dragom Salki neka je vjecni rahmet i lagahna crna zemlja, a njegovoj djeci i cijeloj familiji ponos sto su imali takvog oca.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.