Kozarac.ba

Lucky man

Kretao se  niz čaršiju sporim, gotovo nonšalantnim korakom, zadižući se, nakon svake kretnje na prste i praveći duge zamahe  rukama, što je njegovo kretanje činilo lakšim i lepršavijim.

Iako su njegovi pokreti davali privid teatralnosti i nametljivosti, čak,osoba koja je njima upravljala, nije bila svjesna tog vanjskog efekta, koji je mogao okrznuti nekog površnog promatrača.

Bio je, i previše, kako bi se to  najjednostavnije reklo, u svojemu filmu, i vanjskim utjecajima nije pridavao nikakav značaj. Plivao je kroz čaršijski fluid  nošen nadahnućem, kakvog su mogle donijeti samo opojne tvari, ubrizgane u vene i pomiješane s duhanskim dimom i smogom tog jutra…

Crna, valovita kosa uokvirivala je izduženo, koščato lice, pravilnih, gotovo lijepih crta i spuštala se niz crnu kožnu jaknu, skoro do polovice leđa. Iznad pravilnog nosa bile su usađene duboke, tužne oči, iz kojih su sijevali energetski izboji, neznanog porijekla.

Dugački, fini, prsti pijanista pravili su cvjetove u jutarnjoj izmaglici i samo je pažljivi promatrač mogao uočiti malo istetovirano srce na pregibu između palca i kažiprsta lijeve šake. Ako bi taj jutarnji walker malo prikočio svoje kretnje i preveo ih u “slow motion”, u unutrašnjosti malog plavog srca, na ruci, moglo bi se iščitati sitnim, gotovo nježnim, istetoviranim slovima,  napisano ime “ Selma”.

 Iako se maksimalno potrudio bešumno otvoriti avlijska vrata, ona su ipak zaškripala i on uoči materin zabrinuti pogled u polumraku sobe, iza šifonskih metražica. Izuo je cipele i prekoračio izdignuti prag, istovremeno se sagibajući, da ne zapne o niski dovratak, kročio u sobu.

Sve je u njoj bilo skromno, oskudno i nekeko pripadalo nekim starijim, boljim vremenima. Crnobijela retusirana fotografija u iskrivljenom ramu pokazivala je rahmetli oca u fesu, na kojeg je fotograf, nekim zanatskim trikom iz davnih vremena, uspio nabaciti malo bordo boje, a  uz njega sitni lik majke, zamotane u nekakvu šamiju, kakve se ne mogu nigdje naći, do na tim starim slikama.

Drveni, škripavi pod ,bio je nastrt ponjavom, izrađenom na tkalačkom stanu u Hadžića kući, pokraj starog mlina, a romboidne šare na njoj su davno izgubile svoj nekadašnji sjaj, te ničim nisu odudarale od mračne unutrašnjosti prostorije. Vlaga i nekakva sumorna memla ispuni mu nos i pojača nelagodu od tog prostora, u koji je još samo sporadično svraćao, vođen inercijom, zaostalom iz nekih drugih vremena, koja su mu se činila sve udaljenijim, a znao se pitati i nije li sve to samo sanjao.

Zarana je shvatio da su dobre stvari predodređene za druge, a da svako svjetlo, koje se njemu ukaže predstavlja neku čaršijsku fatamorganu, nekakav fleš, poslije koga će depresija nahrupiti u valovima.

Kad je otac preselio na ahiret, nije to mogao prihvatiti, ni na jedan od načina, koji su mu nudili, tješeći ga. Doživio je to, kao božju kaznu, kao tešku nesreću, a što je dalje razmišljao o tome, sve mu se više činilo da ih je otac izdao i napustio, kad su ga on i mater najviše trebali. Cijeli život je bježao od ljudi i prokletstva, koje ga je pratilo na svakom koraku.

Zarana je propušio, a i prva opijanja su već davno bila iza njega. Sve je izgledalo da je sudbina zacrtala prestrmu stazu za “Luckya”, kako su Salku zvali prijatelji, što zbog nekakve upitne rime, a što zbog svojevrsnog čaršijskog cinizma, koji je svoju djecu počesto častio neželjenim ili barem podsmješljivim atributima.

Kad je prvi put ugledao Selmu kako slika u šljivaru, zastao je, a smijeh mu je nadirao iz trbuha. Imala je na sebi očevu radnu bluzu, nekoliko brojeva preveliku. Sezala joj je skoro do koljena, a rukavi su bili prevrnuti nekoliko puta, da gornji dio kista ne bi zapinjao za njih. Gotovo ritmički se naginjala nad sliku i krivila glava, te radila nježne, ali energične pokrete kistom.

“ Samo ti još treba crvena gumena loptica na nosu, pa da izgledaš, ko’ klaun, mala!” rekao je naslanjajući se na ogradu.

“ I ti se meni sviđaš, i da samo imam malo više sive boje, naslikala bih te!”

“ Nemoj se odmah ljutiti, samo mi se čini da trošiš Bogu dane, mažući po tom jadnom papiru!” tjeralo ga je nešto da je još malo izaziva.

“ A, ti sigurno radiš društvenokoristan posao, dok sa Pedom Kicošem igraš poker za lovu, dole na igralištu!” reče mu pažljivo zagledajući se u neki detalj na slici.

“ Ma, nemoj! A, otkud ti to znaš mala vještice!? Da me ne pratiš!?”

“ E, baš si mustra, pa da te pratim! Važna faca, mo’’š mislit’! Nosila sam ćaći fruštuk na pilanu i svaki ćoro vas može vidjeti tamo!!!” odbrusi mu.

“ Dobro, dobro, nemoj se ljutiti, no sve do sada mi se činilo da su one rangle veće od tebe i da ti pogled ne seže preko njih!”

“ Sav si kič, čovječe! Znaš li išta reći, a da to već nisi čuo u čaršiji!!!” reče povlačeći u zraku znak “iks”, s kistom okrenutim prema njemu.

“ Lucky ide, ali Lucky se uvijek vraća!” reče, oponašajući Tarzanov govor, što je bilo jako štosno, tih godina u čaršiji.

“ Lucky dobiti bananu za nagradu, ako biti dobar!” dokrajči ga na odlasku.

Smijući se, produžio je sokakom, prema čaršiji.

Dan je popravio svoje boje. Sve se izniveliralo i postalo uravnoteženo, od tog časa. Bilo je dovoljno samo da u misli prizove to malo, ozbiljno lice i da se sjeti predugačkih rukava od Smajine bluze i ništa ga više nije moglo uzrujati i bio je pun finoće i altruizma, prema svemu i svačemu. Nije mogao dočekati sljedeću priliku, kad će razgovarati s tom malom čudakinjom i sve svoje planove je prilagodio samo tome da se što češće nađe u njezinoj blizini. S vremenom mu se činilo da se malo otkravila i on je istinski uživao u njezinom društvu.

Gledao je njezine crteže i nije se mogao čudu načuditi odakle dolaze sve te crte i sjene i kuda idu. Govorila mu je o perspektivi, o trećoj dimenziji, o dubini slike, koloritu, sjeni, impresiji, nadahnuću, o Rafaelu, Tizianu, Leonardu, sirotom Pissaru, ludom Van Goghu, te “boje su skuplje neg’ ćevapi”…

Već se i ona privikla na njega, a znao je to po novoj boji u njezinom sarkazmu. Kad joj je kupio tempere, za rođendan, zahvalila se na samo njoj svojstven način:

“ Lucky, pa ti i nisi potpuni kreten! Nešto si poput King Konga, ono, ko’ slon u staklarskoj radnji. Probaš biti dobar, al’ uvijek zezneš. Već danima sam ti pričala o grafici, stripu…Trebalo ti je tako malo da skužiš, da bih, zapravo, više od svega, trebala proklete tuševe! Tempere, zaboga, pa još malo ću ih mazati po kruhu! Uvijek kupiš tempere! Unmoglisch!!!” tobože se ljutila, privijajući kutiju s temperama uz grudi.

“ Kod tebe najviše volim to što znaš biti zahvalna, preko svake mjere!” odgovarao bi joj pomirljivo.

Primakla mu se, primila ga za ruke i dugo ga gledala ravno u oči:

“ Zahvalna sam, moj Gospodaru!” rekla je, a on opet nije znao, sprda li se s njim ili je to samo njezin način da izrazi što osjeća, no bilo mu je svejedno. Htio je držati te male prste sve dok ne postanu kipovi, kakve je radio onaj njezin Michaelangello ili Rodin…

“ Kažu da je ona Smajina mala obolila od leukemije! A i jes se stalno igrala s tim bojama, a to je puno olova…” čuo je iz birtijskog polumraka.

Istrčao je iz birtije i  ne videći ništa ispred sebe odjurio do njihovog sokaka. Preskočio je ogradu i po prvi puta zalupao na vratima Selmine kuće:

“ Ne, nije kod kuće! Smajo ju je odveo u Zagreb. Tamo imaju dobre doktore! Da’ će Bog, pa će ozdraviti. Nije ta leukemija neka teška bolest, je l’ de, Salko!?” govorila je Selmina mati iz polumraka sobe.

Okrenuo se oko svoje osi i poput zombija, krenuo prema izlazu iz avlije. Pažnju mu privukoše poluotvorena vrata šupe. Kad ih je malo odškrinuo ugledao je svoje zbunjeno lice, nacrtano sa svim pripadajućim sjenama, strahovima i nadama. Ispod slike, na bjelini daske, pisalo je “ I ja tebe Lucky Man!”

Vidio ju je još samo jednom kad je nakratko došla kući. Držala se udaljeno od njega i izgledalo mu je da je duhom već preselila na ono drugo mjesto, s kojeg se niko i nikada nije vratio.

“ Šta veliš za moju novu, zagrebačku frizuru!?” pitala ga dodirujući rubove ljubičaste perike.

“ Ma, dobra je. Ta boja je zakon, makar se u čaršiji baš i ne nosi!”

Već je znao sve o leukemiji, o opadanju kose, o perikama, ali mu je nešto govorilo da je bolje stvari ostaviti onakvima kako jesu.

“ Lucky, znaš da mrzim kič, no svejedno ti moram reći, da bi bilo dobro da ne kontaš previše o meni. Ništa mi ne duguješ, a tamo gdje kontam otići, vjerojatno imaju boja, ko’ u priči, pa se neću morati grebati od tebe, a sve je bezbolno i neumarajuće. Probat’ ću i tamo slikati i načiniti to mjesto ljepšim, da imaš  u šta buljiti, kad mi se, jednoga dana pridružiš. Do tada, pamet u glavu, jer samo se dobri dočepaju dženneta!”

Kad je Selma preselila u svoj svijet ofarban nezamislivim bojama, svijet koji je ostao Luckyju, postao je još sivlji i turobniji.

Neutoljiva čežnja i očaj, bili su mu jedini pratitelji i sve slike, osim Selmine, bile su u drugom planu.

Kako su zagonetne oči Mona Lise odvlačile pažnju promatrača od svega, što se još nalazilo na toj slici, tako je i u njegovim zapjenjenim mislima stanovala samo ta fikcija, koja je isključivala sve drugo, ovozemno i onozemno.

Trazio je putove da svoju komunikaciju s dragim bićem, koje se nepovratno preselilo u drugu dimenziju, nastavi na bilo koji nacin. Mistično i spiritualno je samim time, što je bilo nasuprot neumoljivoj realnosti, bilo područje, koje ga je počelo svega obuzimati.

Čitao je o tome, kako su ljudi uz pomoć nekih opojnih supstanci, uspijevali pronaći crvotočine u zbilji, kojom smo okruženi i prijeći u susjedne svjetove, kao što pile, izlazeći iz ljuske, prelazi u posve novi svijet, za kojeg prije nije ni slutilo da postoji..

Trava, koje se dočepao, zahvaljujući prijateljovanju, s jednim čaršinlijom, koji je zbog šverca cesto odlazio do Turske, mogla je privremeno uravnotežiti njegovo disanje i dati mu malo mira, ali tjeskoba bi se ponovo vračala, čim bi se razišao dim.

U potrazi za nedostižnim, zaputio se jednom prilikom i daiđi u Sarajevo. Društvo, koje je tamo upoznao bilo je nalik onom čaršijskom, samo što su se izvori grijeha i preobučenog zla, u velikoj čaršiji doimali puno prihvatljivijim i nije bilo “in”, osuđivati ih i pljuvati po njima.

Povremenu smotku zamijenilo je šmrkanje, a kasnije je , što zbog želje za što bržim djelovanjem, a što zbog ravnodušnosti naspram svega, što ga je okruživalo, teške droge, sumnjiva porijekla i kvaliteta, počeo ubrizgavati direktno u vene.

No, droge su bile skupe, a novac se, oduvijek, držao podalje od njega. Počeo je krasti, a silili su ga da i sam rasparcava drogu po ulici. Bilo je to u vrijeme, kad zakon nije bio samo mrtvo slovo na papiru i on bi brzo uhvaćen. Dobio je samo uvjetnu kaznu i naloženo mu je da se vrati natrag u svoje mjesto prebivanja. Osjećao je da se raspada, a klinci su jurili za njim i doživljavali ga kao velikog frajera i lokalnog heroja.

U duboko poremećenom sistemu vrijednosti, koji čaršiji nikada nije bio stran, dobro je prolazio svako, ko bi u nekom drugom, većem gradu, napravio neku nepodopštinu, tako da je i Luckyeva slava bila neupitna.

Problem je bio samo u tome, što je on nije želio, a nije znao kako bi joj se uklonio.

Jedne nedjelje su njih petorica krenuli na Kozarački kamen.

Dan je bio prekrasan, ispunjen mirisima proljeća i sve je obećavalo dobar provod. Njegov duh i njegovo tijelo vukli su se u toj maloj koloni, uzbrdicama drage planine, proplancima, s kojih se mogla ugledati zagrljena čaršija u dolini i puteljcima, sakrivenima ispod listova bujadi i kupine. Bilo je skoro podne, kad su se ispeli na zaravan na vrhu. Dolina se vrtila pod njima i izgledalo je kao da su na stošcu velikog ringišpila. Čak im je i Sunce bilo u visini ramena, dole iznad Ribnjaka.

Čim su naložili vatru, poslao je svoje  pratitelje da donesu još drva, a sam iskoristi priliku da zagrije i rastvori opijat na garavoj kašici i ubrizga si ga u vješto podvezanu ruku. Duboko je disao, odupirući se nogama o tlo, dok su mu se uskovitlane misli sudarale poput balvana u brzacima neke podivljale rijeke i onda, nemajući kud, nastavljale pratiti tok te rijeke, unatoč krupnim kamenima zelencima. To sudaranje je dizalo njegovu zapjenjenu krv i nadimalo mu grudi, tako da je slika, koja mu je prilazila, imala duplo dno, dvije razine. U prvoj od njih širio se i rasplinjivao sivobijeli krajolik, s pokojom natruhom kolora, a njegove raširene zjenice stvarale su i drugu, magičnu razinu, koja je srebrenoljubičastim opšivom zaokruživala cjelinu.

S rubova te slike razlivale su se boje, nevidljive oku drugih smrtnika, boje koje su izlazile iz njegove podsvijesti i snova, kroz pukotine, koje je stvorio dim opijata i vatra iz njegovih žila.

Bila je to uvjetovana besmrtnost, koju su slabi prečesto prihvaćali, ne želeći gledati život, onakvim, kakav on doista jest.

Znao je da Bog ne daje drugu priliku, a znao je da je ovaj put i ne želi. Htio je još jednom improvizirati, u tome je, oduvijek, bio najbolji. Nikada ništa nije uspio dovesti do kraja. Uvijek mu je falio onaj završni čin, “šlag na tortu”, zadnji korak i veliko finale, no ovaj put je znao da će stvar izvesti do kraja.

Ničega nije bilo između njega i vječnosti, osim plavog neba ispred i bijele tople stijene pod nogama. Ribnjak se ljeskao u daljini.

Poletio je zrakom, ravno i raširenih ruku, potpuno mirno, poput jastreba.

Njegov lagani duh, napusti tijelo, još na pola puta od oštrih stijena i krivih grabića u podnožju, i osta lebdjeti iznad tog božanskog krajolika…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.