Kozarac.ba

POSLJEDNJA KRV-Bijeg iz garaze

Doka Esu su i dalje pozivali na privatne razgovore, ovaj put samo po danu jer se garaža naveče nije otvarala. Nekad je izbivao i po nekoliko sati. Vračao se iscrpljen i nikad nije dobio puno mira da uhvati bar nešto sna preko dana i tako se pripremi za dugu i ne izvjesnu noć.

Svaki idiot je davao sebi za pravo da ga pozove i priča sa njim, da ga kritikuje-najčešće zbog pisanja u “Kozarskom Vjesniku”, provocira, ismijava. A on je bio prisiljen da sluša sve te nebuloze nadobudnih četnika. On, koji je kao čovjek i ličnost imao svoj identitet i mjesto u svom gradu. On, koji je kao ljekar specijalista bio i te kako priznat i cijenjen, kako u Bosni tako i vani jer je bio i ljekar Ujedinjenih nacija. Sad su mu željeli pokazati da je niko i ništa. Da je obični muslimanski balija kojeg svaki srbin može da zgazi kad mu se to prohtije.

Sve je to on stoički izdržavao i pored toga uvijek bio spreman da pruži pomoć nekom od nas, povrijeđenih četničkom kamom ili nekim drugim oružjem. Kad se danas vratio nosio je zapaljenu cigaretu među prstima i sjedajući do mene pruži mi je govoreći:

-De Huse, uzmi.

-A ti?-upitah uzimajući zahvalno cigaretu i ujedno pogledom tražeći Begana da je podijelimo. Cigareta se u logoru uvijek dijelila sa nekim prijateljem, zavisno ko ti je u tom trenutku bio najbliži.

-Već sam se napušio. Nego reci mi Huse, ti imaš više ovog vojnog iskustva, šta misliš šta će biti sa nama kad su nas odvojili ovdje u garažu?

-Ovo je Dok uglavnom prva kategorija ljudi, ljudi koji su do sada prošli kroz razne oblike torture ali su na neki način preživjeli. I dalje smo pod prijetnjom likvidacije ili eventualne razmjene koja je jedina šansa za nestanak iz ovog pakla.

-Otkud znaš to?-pita me sa nepovjerenjem.

-Znam to po sebi. To mi je rečeno na zadnjem ispitivanju kad su me zamalo zaklali i kad sam kao poznati “extrem” ponudio im da me razmjene, uvjeravajući ih da će moji dati najmanje dvojicu za mene. Ostavili su me u životu sa riječima da će razmisliti. I sad sam evo tu. Više me ne traže naveče da me istranžiraju te se iskreno nadam da ću sa ovom grupom zajedno u razmjenu, naravno ako se neko od nasih sjeti da me stavi na spisak inače ostajem ovdje…

-Ma kakvu razmjenu Huse? Å ta je tebi?!- pita on u čudu.

-Kako kakvu Dok? Finu razmjenu, mi za četnike. Znaju naši da smo ovdje, morali su čuti za Kozarac i Prijedor. Valjda i oni imaju neke zarobljenike koje će ponuditi za razmjenu jer ako nije to u igri onda ja ne vidim svrhu našeg zatvaranja u garažu. Mogli su nas držati zajedno sa ostalim grupama ili nas jednostavno pobiti kao i stotine do sada.

-Daj Huse, jesil’ pobudalio? Kakva razmjena? Ako je i bude u njoj nećemo biti ni ti niti ja.-kaže on samouvjereno.

-Ne vjeruj u to Dok, pa čovjeće ti češ biti među prvima. Tebe sigurno traže na sve strane a ovi ovdje te mogu prodati za desetoricu njihovih.

-Neće. neće Huse. To će biti neki drugi ljudi. Gdje će tebe i mene razmjeniti? Hej, tebe i mene! Ma nejma govora, mi ostajemo ovdje a poslije pravac kući.

-Ne tješi ni mene niti sebe Dok, znaš dobro gdje smo. Vidiš da nas uništavaju sistematski, uništavaju nam identitet čovjeće, pobili su skoro svu intelegenciju ne srba, nestajemo bez traga kao da nikad nismo ni postojali niti bili rođeni. Biću i te kako sretan da danas-sutra odem u razmjenu pa onda da se vratim.

-Kako sad da se vratiš, Huse?

-Sa našima Dok, sa našima.- odgovorih suho.

-Nejma od razmjene ništa, Huse! Zapamti to!- reče Dok i leže da spava.

-Možda i nejma…-rekoh i ja i legoh na vrući asfalt kraj njega.

Bili smo nemalo iznenađeni kad je 3.augusta u krug logora stigao jedan prazan autobus. Vratovi su se počeli istezati i ljudi se počeli meškoljiti sa upitnikom na licu šta se dešava i da li će neko možda sa tim istim busom napustiti ovo prokleto mjesto. Ne dugo potom ugledali smo da vode zarobljene zene koje su već počele plakati gledajući u nas.

Procuri vijest da ih vode za Trnopolje. Ma dobro je, velim ja. Samo sto dalje od davde, svugdje je bolje vjerujem pa makar to opet bio neki drugi logor kao sto je to sada Trnopolje.

Vidim na licima ljudi osmijeh i počeli smo im svi mahati da bi znale da se radujemo njihovom odlasku ali one su bile potistene i dalje su samo plakale. Plakale su sto ostavljaju nas kao da su vjerovale dok su one bile tu da nas nisu mogli sve pobiti a sad eto ostajemo na milost i nemilost krvnika.

Prateći ih kako ulaze u autobus odjednom sam primjetio da nejma par zena iz Kozarca koje sam ovdje viđao skoro svakodnevno, naravno samo u restoranu gdje smo išli da kao jedemo.

Vidim tako da nejma Zdene, Velide, Hajre, Sabihe i Sadete. Sta je sa njima i zašto su one ostale, pitam se ali ne znam odgovor.

Auobus sa uplakanim i napaćenim ženama je otišao i mi se vratismo svakodnevnici logora, gladi, vrućini i svojim mislima. Razmišljam o ovom postupku uprave logora i sve me misli nekako vuku u pravcu da se nešto počinje događati, da bi možda ovo moglo biti samo početak kraja mrske Omarske. Kad bi bar bilo, krijem tu misao duboko u sebe kao da će je neko otkriti i oteti mi taj san koji sanjam tako često kad sam pri sebi.

Kad smo poslije podne, kao zadnji, stigli do restorana ugledao sam Zdenu kako stoji iza pulta u kuhinji i dijeli hranu kao i svih proteklih dana. Samo smo se pogledali i sa njenog tužnog lica pročitao sam da ništa ne zna ali da ne izgleda na dobro. Onu malu osminu kruha strpao sam u džep, uzeo tanjur sa uskislim splačinama i krenuo ka jednom od stolova gdje je bilo mjesta za grupu od nas 30 logoraša. Prilazeći stolu vidio sam u donjem lijevom uglu kako za jednim stolom sjede još naših pet žena koje su ostale da dijele našu sudbinu.

Sa Velidom, Hajrom, Sbihom i Sadetom sjedila je još jedna žena iz Prijedora, koju sam poznavao a bila je to Mugbila Beširević. I one su izgledale skrhano i samo nas šutke posmatrale. Bilo kakav razgovor i tako nije bio dozvoljen. Vračajući se sa tanjurem i hranom koju nisam ni dotakao, kako bih je istresao u za to predviđenu posudu, susreo sam Zdenu koja je tu kao nešto spremala. Čekala je u stvari mene i na brzinu mi u ruku tutnula jednu cigaretu, kao sto je to više puta i prije činila te mi prošapta da ne zna ništa ali ako šta sazna da će mi već nekako javiti. Ja samo klimnem glavom i pogledam je ohrabrujuće te zauzmem mjesto u koloni koja kreće ka izlazu.

Evo sviće i 4.august i valjda neki deseti dan proveden u garaži.

Sve je gore i gore. Noćne spodobe kao aveti izlaze iz garaže, dočekani blagim jutrom ljeta koji budi sjetu na slobodu, na familiju…

Padaju po asfaltu kao okamenjeni, tijela leže beživotno. Mi i jesmo faktički bili mrtvi. Više ništa nismo osjećali. Gubili smo pojam o vremenu i prostoru gdje se nalazimo.

Samo na komandu: -ULAZI U GARAŽU!, vidjelo se da mrtvaci ustaju i otupljenih mozgova i udova bez pogovora izvršavaju naredbu.Ja gledam po ljudima i ne mogu ih više prepoznati, kao vjerovatno ni oni mene. Svi smo u dronjcima, krvavi, natečeni od silnih udaraca, prljavi i smrdljivi, sa licima boje zidova smrdljive, tijesne garaže.

Bože, hoće li iko preživjeti ovu patnju i tegobu?

Esu je ponovo pozvao neko i vidim ga gdje stoji i priča sa jednim od stražara premještajući se s noge na nogu. Mogu samo da zamislim kako mu je teško. Pitanje je samo trenutka kad će i on pasti, pa čovjek je, a onda će dosta povrijeđenih logoraša ostati bez te jedine ljekarske pomoći koja se najčešće ukazivala samo običnom iglom i koncem i vještim rukama našeg Doka.

Onaj mu stražar, vidim, nudi cigaretu i Eso je uzima mimo svojih pravila. On je na te razgovore išao već sa zapaljenom cigaretom da ne bi dolazio u situaciju da uzma od njih, a te cigarete je opet uglavnom obezbjeđivao Began. Kad se nekad dešavalo da ni Began nejma cigareta onda je Eso stajao više njega i govorio: -Daj Begane, šta ti je, daj mi cigaretu, vidiš da me onaj tamo već sa ne strpljenjem čeka.- i kad ga je Began samo gledao što je trebalo značiti da stvarno nejma cigareta tad bi uskocio uvijek neko od logoraša i pružio Doku zapaljenu cigaretu, po kojoj je takođe postao poznat-nikad bez nje na razgovor.

Eso je sigurno imao dobar razlog uzimajući cigaretu od stražara, tako da ga ne bi uvrijedio ili razljutio. Eno pozdravljaju se i Eso se vraća. Živo me zanima šta se dešava.

-Hej Dok, ima li šta novo? Vidim da si i cigaru uzeo od onog stražara.

-Ma morao sam jer sam ga na kraju nešto zamolio. De puši!- pruži mi cigaretu.

-Å ta si ga to molio, ako smijem znati?- pitam ja povlačeći dim i u trenutku zaboravljajući i Esu i stražara.

-Smiješ, jer se tiče i tebe. On mene poznaje, valjda je neko od njegovih bio moj pacijent i on bi rado nešto da učini za mene ali u stvari ne može ništa. Zato sam ja njega zamolio da pusti nas nekoliko iz garaže da se vratimo nazad u našu sobu. Pitao sam za tebe, Begana i Dedu. Odobrio je ali je rekao da to izvedemo poslije ručka kad naše kolone budu prolazile kraj ljudi iz naše sobe. Treba samo da budemo u razlićitim kolonama da ne bi palo u oči okolnim stražarima kad bi se neka kolona znatno smanjila. Tako ćemo to i učiniti!- zaključi na kraju Dok.

-Lažeš Dok! Gdje će jedan stražar imati takvu vlast da promjeni odluku rukovodstva logora i ako je ima što moramo prelaziti tajno?

-Nije on stražar, on je oficir. Vidiš ga da eno ode i da ne stražari a što se tiče odluke naravno da je on ne može promjeniti ali mi je rekao kako to da izvedemo. I još mi je rekao da ako bi bilo kakve kontrole spiskova da će to biti po danu kada se mi bez velikih problema možemo prebaciti ponovo ovamo sa izgovorom da smo išli piti vodu ili tako nešto.

-Pobiće nas Dok, ako nas uhvate!

-Neće, ne boj se! Pitao sam čovjeka stvarno, vjeruj mi. A drugo, ako ostanemo i dalje u garaži onda smo stvarno gotovi. Uslovi su ne izdrživi, vidiš i sam da svaki dan neko umire. Pronađi Begana a ja odoh obavijestiti Dedu.

-U redu, bježimo! Kad već na možemo iz logora onda bar da pobijegnemo iz garaže, i to je već nešto. Nek se bilo šta događa, pa šta bude, ko ih jebe!- palim se ja kao da ćemo cijeli logor osloboditi. Sama ta mogućnost da nešto samovoljno uradiš, bez naredbe, uli u mene novu snagu i ja odbauljah u pravcu Begana koji je spavao. Probudio sam ga i ispričao ono što mi je Dok rekao. Began odmah živnu jer i on je bio za bilo šta što bi nam moglo popraviti položaj ili produžiti život.

Operacija iskakanja iz kolone po povratku sa jela mogla bi se šaljivo nazvati “Konjički skok”, jer se izvodila u obliku slova “L”. Srce mi je tuklo kao ludo kad sam se iz kolone, koja je bila u trku, bacio naglavačke među ljude pred našom sobom, odnosno Mujinom spavaonicom.

Ljudi se vidno trgoše i ustuknuše kad sam pao među njih jer na takvo što dosad nisu bili navikli. Stavio sam prst na usta i sjeo među njih i zauzeo pozu kao da sam cijeli dan tako sjedio.

Međutim, naš bijeg nije ostao ne zamijećen.

Ne od stražara, oni nisu primjetili ništa, već od naših ljudi iz garaže. Dok se jedna kolona vraćala sa ručka i iz nje neko hitro iskakao i zauzimao sjedeći položaj, druga kolona je bila postrojena i neki su ljudi primjetili šta se dešava.

Tako se njih još desetak odlučilo da učini to isto. Kad sam to vidio pomislio sam da će pola ljudi iz garaže prebjeći u Mujinu spavaonicu a to onda neće ostati ne primjećeno i uslijedila bi kazna o kojoj ne smijem ni pomisliti. Ipak, bijeg je ostao ne primjećen i nas petnaestak smo se vratili na stara mjesta.

Sve mi se čini da sam među njima vidio jednog od braće Haskić iz Trnopolja ali sve se to tako brzo dešavalo i u strahu tako da nisam baš siguran. Ušli smo potom u malu sobu i tamo smo imali topal doček.

Ljudima je bilo drago što nas ponovo vide žive među sobom i počeli su nas zapitkivati kako je u garaži i šta se tamo zapravo događa?

Pričali smo im o noćnim patnjama a oni nas u čudu gledali kao da je njima bilo baš puno bolje, ali u svakom slućaju ipak bolje. Dobili smo ponovo naša mjesta i mi sa nekom dozom radosti steremo svoje jakne i ležemo na pod od keramičkih pločica. Oh, divote. Možeš ležati do mile volje, da se sav rastopiš u ne svijesti.

Zadnje prozivke

Probudili su nas negdje oko ponoći i stavljajući prst na usta upozorili da šutimo. Nešto se dešavalo vani ispod prozora naše sobe i ispred garaže.

Bože, šta je sad, pitam se?

Jedan od logoraša visi na prozoru, to je mali prozor sa visokim parapetnim zidom, gleda i sluša te šapatom prenosi nama:

-Došao je neki autobus i evo više njih sa šefom smjene stoje pred garažom. Sad otvaraju vrata. Sigurno je u pitanju neka razmjena.- Ja pogledam u Begana. On pažlljivo sluša šta se vani dešava i smrknuto me gleda. Tad se vani začu zvonak glas, najvjerovatnije šefa smjene:

-Slušajte ‘vamo ljudi! Onoga koga prozovemo neka iziđe i stane ovdje u vrstu. Vi večeras idete na razmjenu kod Bihaća i sutra ste slobodni ljudi!- te poče da čita imena na koja se logoraši odazivaju i odlaze na postrojavanje. Mi napeto slušamo i kao da niko ne diše.

-Began!- potom tišina. -BEEGGAAN! IMA LI BEGANA? HAJDE IZLAZI!

Ponovo stanka. Began se ukočio. Onaj vani sad ponovo nastavi prozivati i poslije par imena ja začuh:

-Huse! IMA LI HUSE?- jeziva tišina na sve strane.

Mene obuze neka vrelina, ushićen sam. Å ta da radim? Å to pobjegoh iz garaže?

Ne mogu i ne smijem se javiti kroz odškrinuti prozor iz sobe u kojoj nisam smio biti. Prozivka se nastavi a nedugo potom i završi. Osmatrać sa prozora obavještava da se sad kreću ka vratima naše spavaonice. Možda će nas sad ovdje ponovo prozvati. Obukoh svoje alpinke i počeh da ih vezujem. Began učini to isto. U tišini se pozdravljamo sa prijateljima. Iščekujemo, tišina bubnja u ušima.

-Evo ih ulaze!- javi muklo onaj sa prozora.

Began i ja sjedimo spremni. Čekamo poziv. Vrata se otvoriše i isti glas ponovi istu priču kao i pred garažom.

Poče da proziva. Ljudi izlaze, niko ne fali. Samo naša imena više ne čita. Mi smo završena stavka, nismo bili tamo gdje smo trebali biti i o nama se više na razmišlja. Propustili smo šansu a jesmo li mi mrtvi ili živi i gdje smo sada, to njega nije bilo briga. A ja bih volio da jeste.

-Ja se odoh javiti.- kažem tiho Beganu.

-Nećeš nikuda!- prosikta on.

-Pa čovjeće, razmjena je. Sutra možemo biti slobodni!- nastavljam ja.

-Ako nas prozovu ponovo, onda idemo. Ako ne, ostajemo. Å ta ti znaš gdje će oni sa njima u ovo doba noći. Bolje je ovdje među hiljadama drugih nego u autobusu od 50 ljudi. Njih uvijek lako mogu poubijati ako ta navodna razmjena na uspije.

-Dobro, čekaćemo.- prošaptah.

Prozivka je završena a mi ostasmo. Autobus sa logorašima iz logora Omarska krenu putem ka slobodi. Iskreno sam se tome nadao i molio Boga da razmjena uspije.

Svi smo ostali budni do duboko u noć osluškujući neće li se ponovo pojaviti kakav autobus i povesti drugu grupu na razmjenu.

Nije došao i mi pred zoru legosmo da spavamo. Jesmo li dobro postupili?

Da li je Began bio u pravu kad me je zadržao da se ne javim?

Pitanja, samo pitanja vise u vazduhu oko mene dok nastojim smiriti disanje i pasti u kakav-takav san.

Sutradan smo saznali da je jedna žena viđena u autobusu sa logorašima. Bila je to moja draga nastavnica geografije iz Kozarca – Sadeta Medunjanin, čiji je sin još uvijek ovdje negdje u logoru.

Još jučer smo pobjegli iz garaže a evo danas 5.augusta ja pitam Begana i Esu bi li se vratili samnom u garažu, obrazlažući to mogućnošću ponovne prozivke i eventualne razmjene.

Obojica glatko odbiše i rekoše da mi tako nešto više ne pada ni slučajno na pamet. Naravno da se ni meni tamo ne ide al’ nekako sam skeptičan oko svega ovoga. Dobro, čekat ćemo noć pa ako ne bude prozivke onda je svakako dobro što smo tu.

Ma kako i od kakvih živaca neko bio satkan ipak smo u noć ušli nervozni i zabrinuti. Napetost se osjecala kod sviju i dolaskom noći oko 600 logoraša je zanijemilo i nastala je skoro apsolutna tišina. Nikad se ovdje nije znalo ko je tačno na kojem spisku i kad ga sve mogu prozvati, kad ce doći po njega i odvesti ga na put bez povratka. Danas je moj osjećaj bio dobar.

Došli su ponovo. I ponovo su došli u ponoć. Ista režija jer je i autobus bio tamo. Još 5o ljudi putuje u ne izvijesnost. Na slobodu, možda?

Večeras je komandir objašnjavao detalje razmjene kad su se vrata garaže otvorila. On kaže da postoji određena linija razmjene između dvije zaraćene strane. Dvojica naših i dvojica njihovih treba da dođu do te linije i tu svi da zastanu. Potom produžuju do svojih u bezbijednost i slobodu.

-Nemoj slučajno da neko potrči jer će biti na licu mjesta ubijen ali se ne bojte. Kao što sam sinoć rekao onoj grupi vi ste sutra slobodni ljudi ali prvo dobro razmislite prije nego što se priključite Alijinoj vojsci. Ako se ponovo sretnemo onda se nećete provesti tako dobro kao danas! – završava on i sprema se da proziva logoraše.

Prozivka poče ali večeras na spisku smo Began i ja bili prvi. Kako se ponovo nismo javili na više poziva komandir pita ljude iz garaže:

-Pa dobro ljudi gdje su Began i Huse? Oni su na spisku garaže i trebali bi biti ovdje. Nejmam nikakvih podataka o njihovoj eventualnoj smrti. Nisu mogli nestati. Je li ih neko vidio?

Zna li neko gdje su?

Mukla tišina. Ne čujemo da se iko javlja da nešto kaže a znam da ih ima koji znaju gdje smo! Hvala momci, svaka čast.-šapčem ja a Began misli da ja ućim pa me tupo gleda.

-Dobro, kad ih nejma onda je to i na njihovu štetu. Sutra su mogli biti na slobodi. Idemo mi dalje.- reće on i nastavi da čita sa spiska.

Ja ponovo vežem alpinke vjerujući da će doći u našu spavaonicu i ponovo nas prozvati. Began se ne mrda niti cipele oblači. Gleda u mene ne trepčući, kao da me želi hinotisati i cinično mi se ceri.

-Å ta je, koji *urac? Å ta si zinuo u mene, obuvaj se..- siktim ja.

-Nikud ja ne idem a ni ti Huse! Nemoj slučajno da ustaneš!- zaprijeti

– Ma nemoj, da me nećeš možda u glavu odvaliti?- provociram ga ja.

-Ako treba i to ću učiniti!- prijeti opet on.

Tad se zaću otvaranje naših vrata i ekipa stupi u spavaonicu. Tišina se zabode do mozga a srca zatutnjaše ko topovski udari dok komandir poče da proziva neka imena a nedugo zatim viknu:

-Neka iziđe dr.Esad Sadiković!

Svi se trgosmo na poziv tog imena.

Eso se skameni. Ustade lagano, prebaci svoj sako jednom rukom preko ramena a drugom, u kojoj je držao plastičnu vrećicu i u kojoj je bila samo četkica za zube, mahnu nam na pozdrav te krenu lagano. Svi smo ga samo pogledom pratili i niko ništa ne reće. Kad je izišao u veliku spavaonicu tamo ispod prozora začu se glas Nusreta Sivca koji viče:

-Aloha, prijatelju iz djetinjstva!

I to je bilo sve. Eso već zamiće u hodnik kad ja skoćih i povikah Beganu:

-Ustaj Begane, ovo je sigurna razmejna čim vode Doka. Njega ne smiju ubiti. Njega traže Ujedinjene nacije. Požuri, idemo se javiti!- već skoro panično derem se ja. Began skoči ali ne da ide već se baci na mene uhvativši me svojim koščetim prstima, kao klještima, za ramena i obori me na pod pa prosikta:

-Ne mrdaj Huse! Kakav Eso, kakve UN, kakva razmjena. Sve je to namještaljka. Smiri se već jednom i ne budali više!

Vrata se sa treskom zatvoriše i rezak zvuk ključa odjeknu u tišini. Gotovo je!

Propade mi i ova razmjena. Beganov stisak popusi i ja se digoh. Ništa mu ne rekoh, samo ga smrknuto gledam. Ubio bih pogledom da sam mogao! Ovo nije dobro, nikako! Morali smo biti u onom autobusu. Began zapali cigaretu, odakle ih samo vadi ja pojma nejmam, te mi baci u krilo i reće:

-Nemoj mi to više raditi Huse! Ja ne mogu pratiti svaki tvoj korak. Ostajemo zajedno kako smo i došli.

– Ostajemo, ostajemo ma šta to značilo.- kažem ipak nešto blažim glasom i povučem dim.

Ono što je bilo iznenađujuće tog jutra 6.augusta ‘92. je da svi napustimo spavaonicu sa stvarima, koji apsurd, i sjednemo vani ispred objekta.

Nešto se veliko dešava, stalno sebi to govorim ovih dana još kad su logorašice odvedene. Kad sam izišao vani vidio sam, na velikoj pisti, ljude koji su izlazili iz hangara a iza ugla su izlazili logoraši iz prostorija sa sprata.

Izvođeni su i oni iz Bijele kuće. Sve je vrvilo od stražara, njihovih šefova, nekih iz komande logora te i samog komandanta logora Željka Meakića.

Tražilo se za tišinu dok su neki od njih u rukama imali neke papire, najvjerovatnije liste sa našim imenima. Jedan, prema vojnom rangu, podoficir je stao ispred naše grupe i garaže te rukom ponovo umiri ljude i reće:

-Koga prozovem postrojiće se ovamo na slobodni prostor piste gdje se već postrojavaju oni iz hangara. Formiraćete kolone po 10 ljudi. Nejma puno priče, nejma sjedenja, odlazaka na zahod i slično. Jel’ to JASNO ljudi?

-JASNOOO!- uzvrati gomila logoraša koja i dalje znatiželjno gleda i traži mogučnost da dobije informaciju o tome šta se događa i zašto nas sve prozivaju.

Prozivka je krenula i ljudi su odlazili te formirali kolone kako im je naređeno ali ubrzo se pojavio još jedan sa nekom drugom listom te odvodio prozvane na drugi kraj piste.

Na sve se strane proziva i logoraši se nekako radosno javljaju kao da se logor raspušta. Kao da ćemo svi kućama. Možda se i raspušta, ko zna?

Jedino što ja znam je da sam u prvoj kategoriji i htio ili ne osjećam se nekako ne lagodno. Ne smijem se ja nadati da će ovo nešto ispasti na dobro za mene. Ipak, tračak nade bljesne…

Pronađem Begana i kažem mu da bi bilo pametno da sjedimo ispred garaže jer nas tamo i vode na spiskovima. Kako su koji prozivani, ustajali i odlazili na sve strane je bilo živo, bar što se kretanja tiće. Tako mi nismo imali problema u prelasku onih desetak metara do garaže. Niko nije obratio pažnju na nas. Obzirom da nas nisu još prozvali mogli smo bar sjediti i piti vodu dok oni tamo u kolonama se već okreću i išaretom traže od nekog svog da ponese kakvu flašu ili kanister s vodom.

Već je dobrano ugrijalo i sunce obećava da će nebo gorjeti a sa njim i asfaltna pista logora Omarska na kojoj stoje hiljade ispačenih i mršavih bića koji jednom ljudi bješe.

Kako za one što stoje nejma vode tako i za sve nas danas nejma jela pa čak ni one male osmine kruha. Navikli na glad toliko je sad nekako i ne osjećamo od tog nekog ushićenja da se nešto dešava, nešto što bi nas moglo riješiti srpskog nadzora, ako bog da.

Prolaze sati a ljudi se i dalje prozivaju, razvrstavaju i postrojavaju. Vidim neke da više ne mogu stajati i sjedaju u svojoj koloni. Straža ne reagira valjda iz prevelike zauzetosti da se svi prozvani nađu tačno tamo gdje su određeni a u dvije grupe.

Zašto u dvije grupe, pitam se? Ako se desi, daj Bože da se desi, da se logor raspušta onda se ide na dvije različite strane.

To su sigurno II i III kategorija. Treću kategoriju bi mogli pustiti kućama, na slobodu recimo. A onu drugu, šta će sa njom?

Tamo su navodno ljudi pod sumnjom. Ne znam to kao što ne znam niti mogu na neki način dokučiti koja bi koja grupa mogla biti, svi su isti i svi su nevini. U svakom slučaju, kako mi se čini, mene među njima biti neće kao i za još neke iz garaže jer iz naše grupe nije ih tako puno prozvano, bar za sada. Čujem dosta poznatih imena da se čitaju a onda se malo trgoh jer su mi brata prozvali. Istežem vrat ne bih li vidio Emira i malo poslije prepoznah ga kako ide u grupu koja je bila na lijevoj strani piste a u mom vidokrugu.

Emir nije mogao mene vidjeti jer sam mu bio iza leđa u masi ljudi tako nismo mogli ni mahnuti jedan drugom. Zato mu samo u mislima poželjeh sreću ma gdje išao a potom mi on već bi sakriven od drugih ljudi koji pristižu. Kako se često okrećem i isprćam pogledom one prozvane tako u jednom momentu kod vrata garaže ugledam gdje stoji Nezir Krak. Nisam ga do sada uopšte vidio u logoru a kamoli u garaži, mora da su ga doveli ovih dana kad sam ja pobjegao iz garaže.

Krenuh prema njemu da se pozdravim snjim.

-Hej Nezire, sjećaš li me se?- pitam veselo aludirajući na moj izgled jer se ni sam ne mogu više prepoznati.

-Huse?! Kako si Huse? Toliko sam se raspitivao za tebe i u Prijedoru a i ovdje kad sam doveden.-reče grleći me. -Čuo sam da su te gadno tukli?!

-Ma dobro sam ja moj Nezire. Nisu me gadovi još slomili, evo samo što ne poletim.- šalim se ja. -Ali šta je stobom, izgledaš mi nekako posve tužno? Jesi li bolestan ili pretučen ili osuđen za nešto kao i dosta nas ovdje?

-Pretukli me jesu ali nije to. Želudac me strašno boli da ne mogu izdržati i još sam toliko nervozan zbog ove prozivke. Nešto me strah Huse, ne mogu ti opisati i sve u meni treperi koliko se bojim.-priča tužno Nezir i meni ga bi žao. Poznajem ja šta je strah, noćima sam umirao od njega.

-Daj bolan, šta ti je? Å ta se bojiš i čega se bojiš? Jesu li te optužili za nešto posebno na ispitivanju?- pitam ga ponovo.

-Nisu, nisu…. samo eto, to tebi kao prijatelju mogu reći, bojim se Huse! Imam osjećaj da će se nešto strašno dogoditi samnom…

-Hej, hej! Glavu gore momak. Vidiš da nas je ovdje oko četiri hiljade, pa ne mogu nas valjda sve pobiti a da to ostane ne kažnjeno. Budi sretan ako te prozovu u neku od one dvije grupe i ne završiš samnom u prvoj kategoriji!

-Å ta, ti si u prvoj kategoriji? Otkud znaš Huse? Uh, *ebo te…- pita i čudi se on istovremeno.

-Rekli su mi na zadnjem ispitivanju. Uspio sam ih nagovoriti da me razmjene i da me mogu dobro prodati.- smijem se, -zato se ne boj, eno tamo ti je kum Emir pa ako odeš sa njim biće ti dobro, imaćeš prijatelja uz sebe. I ako ga stvarno sretneš pozdravi ga i reci mu da se ne brine za mene. Ja ću se već nekako snaći a možda već sutra osvanem na slobodnoj teritoriji a onda ću doći po vas.

-Dobro Huse, reći ću…

-KRAK NEZIR!- zaću se poziv i on se trže kao uboden te se javi.

-Hajde Nezire, pridruži se onoj grupi tamo!-. pokaza ovaj na grupu gdje je bio Emir. Eto vidiš Nezire da će biti dobro, pomislih ja i vrati se do Begana.

Dođe tako nekako i poslije podne. Sunce nemilosrdno prži i dalje. Sve više ljudi sjedi na pisti, iznemoglo i žedno sa glavama na koljenima kad ih iz te obamrlosti trgnu buka motora koja je dolazila od kapije, glavnog ulaza u logor.

Svi živnuše.

Iznemogle glave se okrenuše kao jedna u tom pravcu a polomljeni udovi se pokrenuše i ljudi ponovo ustaju. Na cesti sa lijeve strane pojavi se jedan autobus. Nedugo iza njega drugi, treći…. kolona autobusa.

Ma jeli moguće? Ljudi, Omarska se raspušta, u to više nejma sumnje.

Među ljudima nasta dogurkivanje, oći zasjaše, suhe usne se razvukoše u nešto nalik na osmijeh.

Grle se. Ljudi se grle. Svi se grle. Sloboda! SLOBODA!

Čitam im to sa usana. Čak se i četnici smješkaju ali meni to više liči na cerekanje.

Ma ne mogu nas sad više preći, evo autobusi su zaokrenuti i u njih puštaju onu grupu ljudi koja nije baš bila u mom vidnom polju. Ubrzo su kretali jedan za drugim i ljudi su mahali iz njih ozarenih lica.

Procuri vijest od uha do uha: Trnopolje! Nije tako ni loše ako je tačna priča da je Trnopolje puno blaži logor od Omarske.

Želim da vjerujem da je tamo u svakom slučaju lakše za preživjeti nego ovdje. Trnopolje nije ni desetak kilometara udaljeno od Omarske i nije prošlo puno a prvi autobusi se vraćaju i formiraju kolonu za drugu grupu, u kojoj mi je i brat Emir. Preko stražara ubrzo se saznalo gdje i oni odlaze. A tamo gdje ih vode nejma nićeg dobrog. Vojni logor “Manjača” na istoimenoj planini. Ne pristupačna i ne gostoljubiva planina sa ogromnom vojnom utvrdom i teško onima koji tamo završe. Ne stižem više razmišljati o njima jer nas obaviještavaju da prva dva autobusa idu na razmjenu i lista sa imenima tek treba da se pročita.

Dosta nas je ostalo pred garažom ali ima još neprozvanih ljudi i iz drugih prostorija.

Onaj isti vodnik čita spisak i logoraši trče ka autobusima. Međutim tamo se dešava nešto što se nije događalo pri ulasku onih ljudi za Trnopolje pa čak ni onih za Manjaču.

Formiran je ponovo špalir četnika, ponovno su sjevnule palice, kundaci, volovske žile…

Tuku se dakle oni logoraši koji su određeni za razmjenu, oni isti koju su prošli kroz najveće torture logora, oni koji su od svojih kuća bježali u Kozaru pred pobiješnjelim agresorom da spase samo goli život, a onda hvatani kao divlje zvijeri i proglašavani extremima, zelenim beretkama, muslimanskim fundamentalistima, Alijinim borcima uhvaćenim s puškom u ruci, ustanicima protiv srpskog naroda.

Tu je dosta onih ljudi koji su dan-dva uoči napada na Kozarac ipraćali svoje komšije srbe i njihove svinje ne shvatajući kud to oni odlaze od svojih kuća i zašto?

Tu su i oni ljudi kojima nije bilo ni na kraj pameti da sruše pravoslavnu crkvu u Kozarcu. Tu su i dojučerašnje dobre komšije navikle na suživot sa više nacija, dobri mirni ljudi koji su imali vjeru u Boga, u čovjeka i svoj posao koji su pošteno obavljali. E baš takvim trebalo je još dati po glavi i bubrezima da se sjećaju i da se više nikad, nikad ne vrate.

-BEGAN!- trže me glas vodnika iz razmišljanja i ja ga mahinalno gurnu a on potrča pognute glave da razbije taj živi zid smrti i meni se učini da izgleda kao španski bik dok bijesno ali ipak bespomoćno nasrće na toreadora. Pred samim špalirom iskeženih četnika Began diže ruke da zaštiti glavu dok desetine udaraca zadobovaše po njemu a zvuk tih udaraca odjeknu do nas kao eho ljudožderskih bubnjeva u dubokim džunglama.

On se ipak probi te doslovce uleti u autobus i srući se na prvo prazno mjesto. Sad je na mene red. Već sam obukao kožnu jaknu i zakopčao je do grla kako bi mi ublažila udarce a alpinke dobro zategao da slućajno ne posrnem paščadima pod noge. Nalazim se u poluklečećem položaju i čekam na znak startera da istrčim još jednu sprintersku trku, samo ovaj put trku za moj bijedni život. A vjerujem da to još mogu.

Kad je dat znak za trku i kad su moji ostaci od mišića izbacili moje tijelo kao iz katapulta do mozga mi dođe signal da sam preuranjeno startao. U stvari to nije bilo izgovoreno moje ime, već neko drugo i ja se posramljeno vratih tih par koraka nazad.

Vjerovatno sam slijedeći, spreman sam ponovo i zauzimam mjesto na startnoj liniji. Sigurno sam sad ja na redu. Ali nisam, ni slijedeći niti onaj iza. Nejma me izgleda nikako. Autobusi se pune, lista se skraćuje, logoraši trče, četnici udaraju a ja čekam. I kad vodnik preklopi spisak i stavi ga u džep ja ne mogu da vjerujem i dalje čekam i sve mislim neka provala, sad će opet izvaditi listu i pročitati moje ime. Kad se ni to ne desi i kad ovaj zakoraći da ode ja reagujem i skočim pred njega:

-Ovdje nas je još desetak ostalo a nismo čuli da smo negdje prozvani. Znaš li možda šta o tome i šta je sa nama?!

On kao da je upravo samo čekao moju reakciju, zastade kao iznenađeno pa reče:

-Oh, pa da! Ima još jedan spisak gore u kancelariji. Sad ću ja otići da ga donesem, pa ćemo onda vidjeti….- završi on i ode. Mi sjedimo i čekamo.

Uzbuđenje koje me je držalo, kad sam trebao biti prozvan, je prošlo i došlo je do neke otupljenosti. Sjedim bezvoljno i gledam u autobuse za koje vjerujem da će ubrzo krenuti a snjima putuje i moja nada za slobodu, ili možda ipak?

Eno vodnik se vraća i nosi novu listu na kojoj sam ja sigurno a možda autobusi upravo čekaju još sam nas desetak pa da upale motore i polete…

Vodnik dođe do nas i stade. Trijumfalno diže listu, pogleda nas s viskoka i reče:

-HUSE!

-JA SAM!- skočih ja, spreman da potrčim u pravcu jednog od autobusa dok još nisu krenuli.

-ULAZI U GARAŽU HUSE!- podvinu sad on.

Ja se skamenih, frapiran sam! U ušima mi zatutnji, srce zatreperi pa zalupa ko čekić po nakovnju.

Stresem se od neke jeze i polako, ne shvatajući više šta se oko mene dešava, krenem. Idem u pravcu otvorenih vrata garaže. Idem ka svom grobu. Garaža je moj grob.

Svaka stopa moja sa smrću korača. Grob je otvoren i zove me.

To je kraj.

Ovdje se završava moj put. Nejma više ništa. Oko mene praznina i ništavilo. Ulazim u taj ledeni grob i još se više počinjem tresti. Sjedam na betonski pod ispod prozora i buljim u zid, u šare na zidu koje je ostavila boja dok se još juče mješala sa našim znojem.

Prekrštenih nogu i sa rukama na koljenima gledam u taj zid, gledam u prazno, gledam u Boga i plačem!

(nastavice se)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.