DRŽAVU GRADE NA MASOVNIM GROBNICAMA

Piše:Besima Kahrimanović

Dobri stari Bosanci i Hercegovci kažu da jedna još starija narodna poslovica koja kaže da Bog da se o sebi zabavili, spada ustvari u  najteži oblik kletve. Sudeći po svemu, ovaj usud se davno obrušio na građane Prijedora koji kao da ne žele da ga  se oslobode. A uvertira za samozabavljanje «odsvirana» je 1992. godine.

Prvi višestranački izbori u Prijedoru, gradu u kome su tadašnji Muslimani činili po posljednjem popisu apsolutnu većinu, rezultirali su pobjedom SDA koja će u ovom gradu kratko ostati na vlasti. Dana 9. februara održan je sastanak opštinskog odbora SDS Prijedor kada su tajno imenovani, kako predsjednik srpske opštine Prijedor tako i svi funkcioneri, naravno isključivo iz reda srpskog naroda. Svi oni stupaju na «dužnost» nakon  što su, kako je ustanovio Haški tribunal,  srpske snage u noći između 29. i 30. aprila 1992. godine zauzele Prijedor «bez ijednog ispaljenog metka». Dotadašnjem legalno izabranom predsjedniku opštine Prijedor prof. Muhamedu Čehajiću prvom će biti onemogućen pristup radnom mjestu. U njegovoj kancelariji, umjesto njega,  našao se nelegalno izabrani Milomir Stakić. Čehajić je naknadno iste godine pogubljen u koncentracionom logoru Omarska poput skoro 3.500 nevinih sugrađana, pripadnika nesrpskih naroda. Osim u Omarskoj Bošnjaci i Hrvati ubijani su u avlijama, na njivama, ulicama, logorima Trnopolje, Keraterm ili Manjača.

Presudom Žalbenog vijeća MKSJ, Milomir Stakić je 22. marta 2006. godine osuđen na 40 godina zatvora zbog utvrđene odgovornosti za istrijebljenje, ubijanje i progone na hiljade nesrpskih civila u opštini Prijedor. Vrijedi napomenuti da je MKSJ samo u opštini Prijedor optužio 27 osoba od čega je do sada osuđeno njih 13. U Prijedoru je tokom 1992. godine, od skoro 47.000 Bošnjaka i 7.000 Hrvata, ostalo svega hiljadu nesrba. Demografska slika Prijedora ni sada nije mnogo bolja.

Pouzdanih podataka o stvarnom broju povratnika Bošnjaka i Hrvata nema i ove brojke se uglavnom kreću od dnevnopolitičkih potreba i u ovisnosti od ugla posmatranja političara. Bošnjaka i Hrvata gotovo da nema u opštinskim ili javnim ustanovama ali nema ih ni kao potrošača opštinskog budžeta. A pune ga itekako. Očito je da je u ovom gradu još uvijek na snazi odluka broj 03-531/92 od 22. juna 1992. godine,  koju je potpisao predsjednik Kriznog štaba ARK Radoslav Brđanin, a prema kojoj se na radnim mjestima mogu naći isključivo kadrovi srpske nacionalnosti.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma vlastitom voljom u rodni grad počinje povratak prijedorskih Bošnjaka i Hrvata a dobrodošlice ni danas na pomolu. Mladi Bošnjaci obično noću odlaze u lokale čiji su vlasnici sunarodnjaci a tako je i sa mladim Srbima. Mladih Hrvata u ovom gradu gotovo da i nema. I Novogodišnja slavlja u ovom gradu također su skrojena po nacionalnim šavovima. Ovakvo stanje trajat će sve dotle dok se otvoreno ne progovori o nedavnoj prošlosti i dok svi građani u ovom gradu ne budu imali ista prava. Činjenica je da ih sada nemaju, kao što ih nemaju ni mrtvi. Poginuli u otadžbinskom ratu na svakom ćošku imaju spomenik pa čak, koje li ironije, i u krugu bivšeg koncentracionog logora Trnopolje u kome su ubijani bošnjački i hrvatski civili. U pomen na nevino ubijene civilne bošnjačke i hrvatske žrtve od strane opštinskih i entitetskih čelnika ne dozvoljava se podizanje memorijalnog centra ili spomenika uz tvrdnju da bi takvo što uticalo na narušavanje «dobrih» međunacionalnih odnosa. I slijepac vođen onim jačim, sedmim, čulom «jasno vidi» da ovi odnosi ne mogu biti na nižim granama.

Novogodišnji šou prijeratne sarajke Nede Ukraden poput soli na svježe rane opekao je ovdašnje nesrbe koji su u malom broju došli na glavni Gradski trg kako bi proslavili dolazak Nove godine. I kada su se najmanje nadali ovdje prisutni Bošnjaci i Hrvati  bili su krajnje neprijatno iznenađeni od strane ove zabavljačice koja je dvadesetak minuta pred ponoć uputila poziv slavljenicima na pripravnost s riječima «sprem'te se, sprem'te». Hladan tuš je uslijedio i nešto iza ponoći. Između dva refrena  pjesme «Nema raja bez svog rodnog kraja» razdrmavala je Neda prisutne sa prozivkama «Ajmo Omarska, ajmo Kozarac, ajmo Manjača». Većinu je i uspjela razdrmati dok se drugima ledila krv u žilama od prisjećanja na ova zloglasna mjesta čak i u najluđoj noći kada su se najmanje nadali.

Postavlja se pitanje zašto Neda u uži zavičaj Prijedora strpa Omarsku i Manjaču? Vjerojatno zato što je Neda znala da su Kozarčani i Prijedorčani ubijani u Omarskoj, na Manjači, u Trnopolju i Keratermu samo zato što nisu Srbi. Uostalom šta zna Neda šta je zavičaj ? Da kojim slučajem zna, za Novu godinu bi pjevala umjesto u Prijedoru u svom zavičaju. Naravno da Neda sadržajem barem jedne pjesme nije Prijedorčanima pokušala probuditi niti najmanji osjećaj pripadnosti državi BiH ali jeste pipala puls o pripadnosti Kosova Srbima.

Ovdašnjim bezbjednjacima i policajcima nije palo na pamet da upozore ovu interpretatorku pjesama da obrati pažnju na izbor pjesama. Uostalom, zna se dobro ko je u RS pozvan na poštivanje pravne države u državi a ko ne.

Za deklarativnu ravnopravnost Prijedorčana jedino se zalažu usamljeni načelnik Marko Pavić i njegova desna ruka predsjednica SO Azra Pašalić. Pašalićeva je toliko odana načelniku da ne nalazi za shodno da provjeri tekst čestitke koja je nedavno u njeno ime upućena sugrađanima u povodu božićnih i novogodišnjih praznika i Dana državnosti – valjda države RS. Naknadno se pravdala da se čestitke rade (čitaj; tiskaju) po inerciji (čitaj; po naputku načelnika Pavića), što onda logički podrazumijeva i obaveznu upotrebu ćiriličnog pisma. Jer ko će se zamjerati s načelnikom zbog kvazi ravnopravnosti pisama koja su ionako u ovom dijelu BiH poput svega ostalog neravnopravna. Ove čestitke će se vjerovatno na isti način, kako je izjavila Pašalićeva,  raditi i nakon nje. Hoće ako njen nasljednik ili nasljednica, zbog sve češćih autogolova zbog kojih dakako gubi kompletna momčad, budu objektom  izrugivanja kompletne opštine poput ove članice S BiH koju čeka crveni karton.

I dok se opštinski i državni elementi RS trude da ne urade ama baš ništa konkretno po pitanju ravnopravnosti, realno je očekivati da će ovaj entitet u dogledno vrijeme (p)ostati rezervisan isključivo za Srbe s idealnim nazivom Republika Srpska. Sa ponekom ikebanom poput Pašalićeve koja će i sama u stavu mirnu u vrijeme intoniranja Bože pravde proslavljati Dan državnosti 9. februara. U zabavnom dijelu zabavljat će ih Neda Ukraden i slični. Aferim. Pravo smo se zabavili o sebi. Nije li to bio krajnji cilj već pomenute Odluke ?