Kozarac.ba

Susret saboraca 17. Viteške krajiške brdske brigade

Huse nas je dobro vagnuo, rekavši nam da je okupljanje na šehidskom mezarju iznad hotela u Travniku u subotu u 09:00 ujutro, tako da smo Emso, Vehid i ja krenuli ranim sabahom, kako bi na vrijeme stigli na "postrojavanje", međutim plan je bio posve drugačiji, okupljanje je bilo u 16:00  na mezarju a tek u 18:00 na Vlašiću, gdje nas je ugostio Sejo Šalak, Travničanin koji je jedno vrijeme proveo zajedno s Krajišnicima s kojima je i dan danas u kontaktima i dobrim odnosima.

Ovu gorku istinu saopštio nam je dok smo, još uvijek pospani, srkali kahvu na Žitarnici pored Šarene džamije…

Imali smo skoro čitav dan pred sobom što nam je na kraju dobro i došlo da se pripremimo za susret s prošlošću i sa poznatim licima s kojima smo proživjeli mnoga iskušenja u vremenu koje mi se ponekad čini kao neki drugi život…

Prije nekih dvanaest godina na ovoj planini sam stao na minu, hvala Allahu bez večih posljedica, za razliku od komadanta II bataljona koji je također,  pored mene, stao na "klackalicu" i ostao bez noge. Ipak, sam taj događaj ostavio je dubokog traga na meni i svaki susret s Vlašićem za mene prestavlja poseban doživljaj.

Obićno bih na Vlašić išao samo radi posjete Korićanskim stijenama, a sami znate kakve utiske na nama ostave Koričani…

Ovo je prvi put da sam na Vlašić išao ono radi teferića i druženja a razlog zbog kojeg smo išli ponovo su činili da ovo putovanje čine drugačijim i posebnim.

A razloga nije ni bilo, bilo je ovo više spontano okupljanje koje je inicirao general Čuskić s ciljem da se učine napori kako bi se pojedini datumi, vezani za ovu brigadu dostojno obilježili, gdje bi veterani imali priliku da se ponovo sastanu i bolje organizuju jer činjenica je da su demobilisani borci kategorija kojoj je vlast okrenula leđa i kojoj su mnoga prava i pomoći uskračena.

Pošto je ovaj susret organizovan u kratkom roku nije se okupio velik broj veterana, ali svaki naš susret, pogotovo s nekim koga nisi nikako vidio nakon rata poseban je doživljaj jer iako smo u suštini mnogi različiti i pripadamo raznim slojevima društva sve nas veže ista stvar a to je da smo bili skupa kad je bilo najteže. Ta veza jača je od zaborava i iako je prošlo preko deset godina sjećanja su još uvijek sviježa kao da smo u devedest trečoj…

Prvo što me je iznenadilo, kada smo se popeli na Babanovac jeste izgradnja hotela i vikendica. Babanovac je, poput Kozarca početkom 2000. godine, jedno veliko gradilište.

S jedne strane radovalo me je entuzijazam s kojim se ulaže i gradi na ovoj planini koja je jedna od poznatijih zimsko-turistički centara u BiH. S druge strane, dešava se, baš isto ko i sa našom čaršijom, da se nelegalnom i neplanskom gradnjom uništava prirodni okoliš i ujedno stvaraju problemi koji se javljaju u ovakvim slučajevima, neriješena infastruktura i ostale zajedničke stvari…

Ipak, lijepo je vidjeti napredak ,pa makar i plačali ceh zbog  brzopletosti , neiskustva  i svega  ostalog  što se pokaže kao negativno, i dosta sam razmišljao  o našoj Kozari. O našoj  financijskoj  moći  da gradimo, i ako  smo prepustili Mrakovicu Banjaluci, kojoj Kozara nije daleko ko nama, zašto ne isplaniramo i ne izgradimo jedno ovakvo naselje. Jeste da je ovo više mašta ali ovo nije daleko od realnosti jer gledano na pomake za dvije godine na Vlašiću mi bi mogli u najmanju ruku postići slične rezultate u istom periodu.

Možda bi izgradnja planinarskog doma na Debelom brijegu bila poticaj da se u njegovoj okolici izgradi vikend naselje gdje bi se u poslijepodnevnim satima moglo pobjeći iz čaršije i uživati u ovim zračnim banjama.

O zimi i zimskim "Danima Kozarca" da i ne sanjam…

Sejo Šalak, poznat večini nama po podršci koju nam je pružao u nekim trenutcima, ugostio nas je u svom još ne dovršenom objektu. Sejo je poslije rata, dok je zemlja bila jeftina na Vlašiću uzeo lijep komad zemlje, kupio sebi ovaca i počeo da se bavi uzgojem ovaca i proizvodnjom vlašičkog sira, kojeg su ljudi tražili čitavo vrijeme dok smo boravili na Vlašiću.

Vremenom je počeo da gradi Pansion sa šest soba, odnosno 24 kreveta a i cijena zemljišta naglo je porasla od kako je na Vlašiću osposobljen ski lift i uvedeno noćno skijanje koje je doprinijelo naglom porastu broja posjetitelja u zimskoj sezoni i jačanju turizma.

Uskoro će Vlašić imati kvalitetnu ponudu za dobar odmor na sviježem zraku s zdravom hranom, šta više insan treba u životu, s toga ma kako čudno zvučalo preporučujem vam da posjetite Vlašić i vidite njegove ljepote, i promjenljivo vrijeme naravno…

Srneća brda, Svinjska glavica, Crni vrh, Šantići, znane i ne znane kote, kao da ih gledam kako planiraju neku od akcija prilikom oslobađanja Vlašića.

Bilo nas je iz svake čaršije, Ključ, Sana, Prijedor, Kozarac, iz svake formacije od pozadine preko sektora za moral do komande…

Pričalo se o svemu i svačemu, žena, djeca, posao, politika, rat…

U momentu sam počeo razmišljati o tome kada me kači smjena na rovu jer fešta je, kako je noć padala, postajala sve veselija…

O ratu se najmanje govorilo, najviše se pjevalo zajedno s Čerkezom koji je maksuz došao da napravi štimung…

Dovoljno je reči da je i Nerma bio u štimungu pa da se dočara atmosfera te večeri, a kako i ne bio u štimungu pred takvom publikom, generalima, hurijama i kojotima…

Kada bi uspjeli složiti snimke koje je Vehid napravio možda nešto i stavimo za download, mada se u poslijednje vrijeme dosta špekulira s snimcima boraca…

Ni politika nije bila tema te večeri, samo druženje, baš ko da smo se istom vratili iz akcije i veselimo se što smo živi…

Malo drugačiji putopis s Vlašića, razumljivo…

Poseban selam od generala za veterane u Americi.

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.