Kozarac.ba

SUŽIVOT

Jedno od najvecih civilizacijskih dostignuca kojima se ponosi Amerika je da su izgradili drustvo u kojem vlada duh tolerancije i harmonija izmedju ljudi razlicitih vjerskih, kulturnih, rasnih i svakakvih drugih raznolikosti. Ta slika se vjesto odrzava i plasira  tako da kad gledate izvana imate takav osjecaj. Medjutim, ako malo “zagrebete” onda se ispod ove naglancane  povrsine vrlo cesto nadje svakakvog “shita”.

Sva ta sarolikost i bogatstvo raznolikosti su ipak strogo diferencirani i zivot se najcesce odvija u zatvorenim cjelinama (getima) u kojima veze izmedju razlicitosti  gotovo da ne postoje. Gotovo je nemoguce naci bijela insana u siromasnoj crnackoj cetvrti, Kinezi i drugi kosooki su se toliko sgrupisali da najcesce zive u “chinatown”-ima, gdje druge face ulaze samo radi kupovine ili hrane, i to uglavnom prije mraka. Naselja bogatih bijelaca su u pravilu na ekskluzivnim lokacijama, zasticena i fizickim i fotooptickim i elektronskim sistemima, a vrlo cesto i krvolocnim vrstama pasa. Hispanici, koji su najbrojnija manjina, potrudili su se da imaju sve svoje pa ih vecina provede zivot, a da ne progovore rijec na engleskom.

Mi, birvaktile, u mojoj Kozarusi nismo imali toliko razlicitih boja koze i oblika ociju, ali imali smo  bogatstvo religija i kultura koje je funkcioniralo na jedan prirodan nacin. Prvi komsija je bio svetinja bez obzira koje je vjere, sto se najbolje ilustrira poslovicom: Ujutro prvo pogledaj u komsiju (moze i u komsinicu) pa onda u Sunce. Samo u krugu precnika oko pola kilometra oko nase kuce, uz poprilicnu populaciju Muslimana zivjeli su i Romi i Hrvati i Srbi i  Ukrajinci. O mojim Romima sam vec puno toga napisao mada mi se cini da nikad ne mogu ni priblizno opisati sve to njihovo saroliko bogatstvo.

U Zerica sokaku, manje od dvjesta metara od nase kuce bila je kuca Ivana Mitrovica. Ivan, gradjevinski poduzetnik, doselio je odnekud iz Hrvatske, i vrlo brzo se uklopio u sredinu. Donio je sa sobom nesto loze i podigao prekrasan vinograd. E, kad bi vinograd dospio za berbu onda bi on i njegova Anka pozvali svoje komsije na mosht kojima je to bilo prvo iskustvo i, ne znajuci ( ili se praveci da ne znaju) da tako nesto pitko i sladunjavo moze biti i alkoholom zatrovano, uzivali. Nama djeci bi teta Anka, uz obavezne kolace, nabrala grozdja ciji krupni i nabijeni grozdaci su za nas bili prijatno iznenadjenje.

Njihova najmladja kci Sekica bila je za nas olicenje neobicne ljepote, unoseci zabunu u nasu djecju percepciju. Kratko podsisana a ljeti obucena u majicu kratkih rukava i kratke hlacice koje su otkrivale njene fino oblikovane, kao iz putra izvajane noge poticala je nasu djecju radoznalost dovodeci nas u dilemu radili se o curici ili decku. Uz svu njenu neupitnu zenstvenost cudio nas je nacin njenog oblacenja kao i nacin na koji je sisala kosu.  To i cinjenica da smo kod nje prvi put vidjeli djecji bicikl ( naski: baciklo) totalno su je razlikovali od ostalih cura.

Sve je kod Mitrovica bilo nekako “gosposno”, cak je i njihov krmak , koji se slobodno setao po zatravljenoj, ogradjenoj i uvijek sredjenoj avliji, djelovao cisto i uredno.

Preko puta skole zive Basarabe koje su imale sina Vladu. Posto je moj Mujo bio bez konkurencije najpopularnija osoba u Kozarusi ( medju djecom posebno)  kad im se rodilo drugo dijete Vlado navalio da mu daju ime Mujo.

Iznenadice me strasno kad je u ljeto 1992. Ante Murgic, koji je nekako dospio do Prijedora, tvrdio da je na njegovog Zorana pucao moj komsija Vlado Basaraba, skriven iza drveta, koji je u medjuvremenu  izrastao u momka.

 Vrlo brojnu populaciju u mom komsiluku cinili su doseljenici iz Ukrajine, iz pokrajine Galicije koje smo mi zvali Galijani. Kao dijete upamtio sam nekoliko osoba iz prve generacije koji su nikako ili vrlo slabo govorili nas jezik. Medjutim vec slijedece generacije bile su puno otvorenije i komunikativnije i unijele puno lijepoga u nas komsijski zivot. Sjecam se da sam se u ranom djetinjstvu puno druzio  sa Teodorom, Fetkom, Timcisinom i u njegovoj i u nasoj avliji, ali sam puno vise volio biti u njegovoj jer je njegova mama Tereza pravila bogovske piroske. Te piroske su bile takve da sam ja plakao sve dotle dok nisam “natjerao” moju mamu da i ona pravi tu vrstu hrane. A mene su moji zbog plavih, dreljavih ociju i svjetle kose i tena u kuci pocesto bez imalo zlobe zvali “nas mali Galijan”.

Vrlo je tesko i neispravno generalizirati jednu skupinu pogotovo nacionalnu, jer nas svugdje ima svakakvih, ali ti nasi Galijani imali su svi bez izuzetka jako razvijen osjecaj pravde, solidarnosti i  postenja. Taj njihov osjecaj manifestirali su na nesto drukciji nacin. Nisu se oni puno druzili po kucama i sijelima, ali kad god bi osjetili da mogu pomoci na neki nacin oni bi priskocili ili ako bi  nenamjerno nanijeli neku stetu oni bi je nadoknadili.

Imali smo njivu pored  kozaruske rijeke,  a s druge strane su bile kuce Nanovskih. Jednom prilikom preletjece ce Mihajlovo tele preko rijeke i potrgati nekoliko mladih kukuruza. Mihajlo je odmah dosao nasoj kuci i obavjestio oca sta je njegovo tele uradilo, na sta mu je babo rekao da se ne opterecuje s tim i zaboravio to. Kad su kukuruzi dozreli Mihajlo je donio sepet klipova sto nas je sve iznenadilo.

Ili njegov bratic Miso, godinu mladji od mene, kupovao bi od mene skolske knjige. Kazem ja njemu za neku knjigu recimo 200 dinara, a Miso uporan da ta knjiga vrijedi 250 i hoce da mi plati toliko. Nikad se nije desilo da mi je nudio manju  cijenu.

Vlado i Slavko Sipka su sa nama djecom vrlo cesto isli u taravije, cak se i penjali na munaru i slijedili nas u klanjanju. Dogadjaj koji mi se najvise urezao je kad je moj brat Mesud umro na njegovoj dzenazi je njihova mama Paranjka stala u saf i klanjala sa nama. Time je ona sve rekla i izrazila solidarnost  i saucesce na najljudskiji nacin.

Iako to nije u islamskoj praksi taj njen gest svi smo shvatili kao gest ljudskosti sto je svakako univerzalnije. Marija Dobrovocki je gotovo svim zenama pomagala pri porodjaju postajuci tako kuma svim novorodjencadima bez obzira na vjerska opredjeljenja i porijekla.

Cini mi se da nam je svima tada najmanje vazno bilo ko je koje vjere i nacije  vec se gledalo kakav je ko karakter. Komsija Jozef Timcisin bio je prava karakterna stijena. Dugo godina je radio kao prosvjetni radnik u lokalnoj skoli podizuci i odgajajuci generacije i generacije nase djece kao svoju rodjenu. Krasile su ga sve ljudske vrline, a sve to je potvrdio pocetkom rata.

Kad su cetnici napali Kozarac i poceli tjerati stanovnostvo Jozefu i njegovoj porodici su rekli da ne moraju nikud, vec da ostanu na svom ognjistu. Vidjevsi da mu tjeraju sve komsije Jozef je rekao da on ne zeli ostati i zivjeti sam jer je navikao na te ljude i bez njih ne moze zamisliti svoj zivot na tom prostoru. Tako je Jozef sa familijom izabrao sve neizvjesnosti prognanickog zivota i bez velikih rijeci, ali na najljudskiji nacin dokazao sta je to suzivot.

Nosen neizvjesnoscu  Jozef je sa porodicom stigao do Edmontona u Canadi. U Edmontonu zivi velika kolonija Ukrajinaca koji su im pomogli da se snadju i olaksaju prve korake u novoj sredini. Ko god je prosao kroz tu fazu zna koliko je  bila vazna pomoc u prvim danima tudjine.

Nekako sam dosao do njegovog broja i nazvao ga. Iako je bio okruzen “svojima” nije mi djelovao plaho sretno jer pitanje je koliko su to bili “njegovi”. Njegovi su bili njegove komsije sa kojima se susretao svaki dan izmjenjujuci poneku recenicu, a ovi “njegovi” bili su vecinom novi ljudi na koje se tek trebao priviknuti. Vjerovatno je to bilo previse za njegovu osjetljivu dusu kojoj je falile duse njegovih starih komsija.

A onda mi je jednom kasno nocu, kad obicno ne donosi dobre vijesti, zazvonio telefon. Sa druge strane zice javio se uplakani Maricin glas. Javila je da Jozefovo srce nije moglo izdrzati sve te promjene i  stresove i da je Jozef preminuo. Osjetio sam dvostruku zalost; zalost sto sam izgubio pravog komsiju kojeg smo svi cijenili i voljeli i zalost sto mu ne mogu na sahranu. Nisam u tom trenutku mogao do Edmontona, nisam mogao ni ponuditi Marici neku pomoc  koju ona nije ni ocekivala vec jednostavno smatrala svojom obavezom da me obavjesti znajuci da cemo bar djelimicno podijeliti tugu.

Spremajuci se za jos jedno preseljenje ja sam prosle jeseni prodao kucu i zivim u iznajmljenom stanu. Za ovih oko pola godine mogao bih na prste izbrojati sa koliko sam se “komsija” pozdravio, i to uglavnom sa obostrano ljubazno neprirodno namjestenom facom i klimanjem glave, a niti je neko meni niti sam ja kome za to vrijeme usao na kahvu. Zivimo izolirani  kao snop elektricnih zica koje se ne smiju dodirnuti jer bi mogao nastati “kratki spoj” i ovako izolirani svjedocimo, bolje reci glumimo suzivot.

Ma da nisam fino vaspitan rekao bih: Jebo ti ovakav suzivot.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.