Kozarac.ba

Šehidski rastanak

Sejo je, u unutrašnjosti svog skloništa, slušao ultimatum, koji je dolazio iz megafona, samo desetak metara dalje:
“ Ako, smesta, ne iziđete van iz zaklona,s rukama dignutim iza glave, pobit’ ćemo taoce!!!”

Taoci su bili skupina uspaničenih žena i uplakane djece istjeranih na čistinu, između kuća. Rašćupana žena na čelu kolone, još uvijek je u rukama držala bijelu zastavu, napravljenu od oklagije, za koju je bila privezana plahta.Vjerojatno joj je njezina podsvijest sugerirala da će s tom smiješnom zastavom biti zaštićeniji. “ Ako se sad ubijem, moj Muhamed bi me mogao vidjeti i ostatak života morao bi živjeti s tom slikom.

Trebam izići…

Moram izići…

Jedino mjesto, na koje mogu odavde, je, ravno njima u šake!” rezonirao je njegov zgrčeni mozak, potpuno odvojen od ukočenog tijela. Noge, na kojima je iskoračio van zemunice, nisu bile njegove i činilo mu se da se zemlja ispod njega nekontrolirano vrti, i da će, svaki čas, pasti. Od povraćanja ga je spasila nova navala straha, kad su mu se puške okrenule prema glavi.

“ Ruke iza glave, balijo, smesta!” dreknu čovjek sa prosijedom bradom, iza koje su se isticala dva izbuljena, nepatvorenom mržnjom, ispunjena oka.
I baš ta mržnja, kojoj se nadao, ali ga je ipak, zatekla nespremnog, skrenu tok Sejinih misli: “ Bože moj, pa on me doista mrzi! Ovo nije poza, nije naučeno ponašanje, ovo je stvarna mržnja. On to jest, on to živi! Pred mojom je kućom, ima u rukama moju ženu, moje dijete, moje komšije, moju čaršiju, ima mene i još me mrzi! A, ako bih ja njega mrzio, bi li to bilo pravo stanje stvari!?

U mislima može nastati bezbroj stvarnosti i zašto je baš ova na djelu!? Možda samo umišljam!? Možda ovo sve i ne postoji ili se događa u nekoj drugoj dimenziji, u kojoj su samo misli naše, a ne i tijelo…”

Udarac kundaka je otjerao svaku zbunjenost i Sejo se osvjedočio, da mu mozak registrira pravu zbilju i da je sve drugo, osim beznadne situacije, u kojoj se našao, lažno, i da ne egzistira na razini stvarnosti. Bol ga je natjerala da klekne. Sljedeće što je osjetio, bilo je blato s vojničke čizme, koja mu je slomila nosnu kost i natjerala suze na oči, a na trenutak je ostao i bez daha. To ga je potpuno vratilo u zbilju i, začudo, osjetio je nešto nalik olakšanju. Činilo mu se, da se polako privikava na novu situaciju i da mu bol olakšava misli.

“ Dok sam živ, ima nade! Sad je: biti ili ne biti!” prođe mu kroz glavu i bol se umanji i povuče pred tom, najvećom od svih dilema.
Bio je zadnji, koji je izišao na čistinu i vidio je kako se žene i djeca udaljavaju prema Krkićima. Osjetio je ogromno olakšanje.

“ Muhamed ga neće gledati, ovako nemoćnog i poniženog, a mati će mu znati ispričati priče o junaštvu i veličini. Naivni djetinji mozak, puno lakše apsorbira maštu, od stvarnosti!”

Novi udarac čizmom ga pogodi u predio grudi, na lijevoj strani i on se prevali na drugu stranu, prema grabi. Začudo su mu misli i dalje tjerale bol, podalje od tijela, i on grčevito zgrabi tu neočekivanu ponudu. No, u stvarnost ga vrati novi urlik zapjenjenog bradonje:
“ Marš u stroj , p…. ti materina, balijska, šta mi tu bauljaš!”

Sejo se dotetura do kolone, u kojoj se kretalo još desetak njegovih komšija i oni ga povukoše među sebe, privremeno ga spašavajući od novih udaraca. Prođoše pokraj željezare. Malo poniže od ljetne bašte, na jednoj hrpi ležali su ljudski leševi od kojih, onaj najgornji, koji je, pripadao, valjda srednjovječnoj ženi, nije imao glavu na sebi. Bezglavo presamićeno truplo, grlilo je druga trupla, ispod sebe, u zadnjem pokušaju da se za nešto uhvati, onako lišeno, svega što je od ovoga svijeta i od ovoga vakta.

“ Smrt je svuda, kao i život!” prođe Seji kroz glavu “Ali od nje okrećemo glavu, baš kao sad! Ne želimo je gledati, poričemo je, isključujemo. Možda zato i znamo tako malo o njoj. Kad god dođe, došla je nenadano i neželjeno. Ne postoji razlog zbog kojeg bi mi poželjeli umrijeti. Takvo što je u potpunoj opreci sa svime, što mi jesmo.”

Bradonja u jednom momentu zaustavi kolonu, baš kod starogradskog bedema:

“ Stoooj, marvo!” povika, dižući “motorolu” u visinu obraslog lica. Nakon što je pritisnuo dugme na napravi, značajno je pogledao zarobljenike, a na isprekidano krčanje iz zvučnika, podiže glas:

“ Ovđe, kondor! Ovđe, kondor! čenerale, javi se! čenerale javi se!”

Nakon kratke pauze, praćeno novim krčanjem iz aparata, začu se posve jasan i razgovijetan glas, s druge strane:

“ Vođe, đeneral, vođe đeneral! Pomoz’ bog, junače! Pomoz’ bog, junače!”

“ Bog ti pomogo’, đenerale! Bog ti pomogo’, đenerale!”

Sejin um, koji je mehanički registrirao drečeće riječi iz “motorole”, zaustavi se na riječi “Bog”, koja se nikako nije uklapala u to vrijeme i u tu situaciju. Naslućivao je da je bradonja tu riječ izgovorio, potpuno nesvjestan njezinog sadržaja, kako bi izgovorio bilo koju ispraznu riječ. Njemu samome je ta riječ rasla i rasla, posve ga obuzimajući.

“Zašto su blizina smrti i blizina Boga, tako povezani!?” prolazilo mu je glavom. “ Cijeli život uz Boga vezujemo, samo dobre stvari, a evo, njegovom voljom, moramo otići sa ovoga svijeta!? Kako je nepodnošljiva i teška ta pomisao! Može li išta biti teže od toga!?” pitao se, dok je iz zvučnika motorole dopiralo slavodobitno:

“…rasteraste Turke na buljuke!!!”

“ Rasterasmo! Rasterasmo, neg’ šta! če će oni s nama ratovati!?”

“ Tako je, junačino moj! Bi’ će nam Srbija, sve  do Beča! Ko će, bre, da nas zaustavi!!!? Je l’ razumeš, bre Kondore!?”

“ Još kako razumem, moj đenerale! Nego, reci ti meni, šta da radim! Ovđe imam desetak krmaka! Šta ću bre, s njima. Mora se dalje!?”

Na te riječi, razum poče napuštati, strahom zaleđeni, Sejin mozak i u praznine se , nekontrolirano, poče ubacivati Drugi Rahmanjiniv klavirski koncert, u c-duru. Glazba se lagano dizala odbijajući se od unutrašnje zidove lubanje i samo je još tračak svjetla razuma, iščekivao đeneralov odgovor iz vanjskog svijeta.

“ Zakolji!!!

A, šta bi drugo, s krmcima…!!!”

bilo je zadnje što je Sejo čuo iz vanjskog svijeta.

Na tu razinu užasa, definitivno, nije bio spreman. Obična smrt, smrt od metka, o kojoj, također, ništa nije znao, jer nam nije dato to znati, sada se činila kao najljepši i neostvariv san.

“ Bože, zašto!!!” kriknu iz sveg glasa, ali glas ostade u njemu.

Misli su nailazile u rojevima, a kretale su se puno brže od brzine svjetlosti i činilo mu se da je već mrtav ili da je neko isključio sva događanja , izvan njega. Zaleđena pustinja straha bila je ljubičasta i nepregledna. Znao je da promjena, koja će uskoro uslijediti, nadilazi sve druge promjene. Nije doživljena, nije iskušena, jer nemoguće je doživjeti i iskusiti išta, što je iza života i iza iskustva. Iskustvo prestaje smrću.

“ Vrtim se u krug, iščekajući trenutak, kad će me vrtlog povući i izbaciti u onom drugom, obećanom nam životu.”prođe mu mislima, koje su istjecale iz glave.

Na zadnje riječi s “motorole”, iz skupine se izdvoji ćelavac, ledenoplavih očiju, navuče preko glave zelenu kecelju, otra od nju nož napravljen od federplate, starih kočionih gibnjeva, u “Kolskoj radionici”, u Prijedoru, vjerojatno “u fušu”, te priđe Seji.

Gledao je negdje kroz njega, ne mrzeći ga, poput bradonje. Mržnja bi bila puno ljudskija, ovo je bilo duhovno nedoticanje, interakcijski vakum. Ničega nije bilo između njih.  Čovjek je dolazio iz paralelnog svemira i nije ga uopće bio svjestan. I dok mu je ćelava smrt prilazila, Sejine misli su se pokušavale zgrabiti za zadnja uporišta u njegovoj glavi,vrteći se ukrug, poput vašarskog ringišpila:

“ Šta li je iza ovog zastora!? Hoće li sve nestati, ili ću još vidjeti, na način na koji sad vidim, ali s nekog drugog mjesta!? Moram li se o svemu ovome pitati!? Hoće li bol biti trajna ili će se zaustaviti na određenoj tački!? Šta da radim sa strahom!? Jesam li dovoljno vjerovao!? Jesam li dovoljno puta proučio “Bismillah” ili, recimo “Kulhuvallah”!? Da li sam vjerovao samo zato, jer sam bio siromašan i želio više!? Kad bi svi, sve imali, niko ne bi vjerovao! Ljudi su nezahvalni! Samo u žrtvi je vjera, a da li je i ona prava, kad je posljedica straha!”

I dok ga je ćelavac otraga primao za glavu, gurajući mu nož pod bradu, spasonosna misao dođe mu u ohlađeni mozak:

“ Ne znam kako bi to moglo biti, jer budućnost je neprozirna, a niko se nije vratio da ispriča, ali znam kako želim da bude!”

Niko i nikada neće saznati što se sakrivalo iza staklenog pogleda šehida , kojeg je napuštao njegov ovozemni život. Može se samo nagađati.
Nije mogao otjerati sliku malog Muhameda, koji mu je prilazio plačući:

 “ Babo, moja lopta…! Uzeli su mi loptu…! Djeca… druga djeca su mi odnijela loptu…”

Koljena su mu dodirnula zemlju i pogled zamro. Krvavi zastor mu je gasio pogled. Uslov apsolutne vjere, time je bio ispunjen. Cijeli horizont, koji je bio puno veći i svjetliji, no što ga je, ikada, mogao i zamisliti, ispunjavalo je nasmijano lice djeteta, kojemu je ruka, kojoj se nije moglo pripojiti nikakvo lice, dodavala loptu. Šehid je ispunio svoje poslanje, oslobodio se težine svoga starog tijela, a sa njime i iluzije, da bilo čime vlada i da o bilo čemu odlučuje.

Onima, koji će, svakoga maja, obilaziti bašće, šljivike i sokake staroga kraja, oni će se činiti još bliskijima, nego lani, i činit’ će im se da ih iza svakog ćoška išćekuje prijatelj, ali neće shvatiti, otkud im taj osjećaj. Tek kad proče Fatihu, na Šehidskom mezarju, njihovo srce će se otvoriti. Opet će s uzdahom iščekivati jacijski ezan, s čaršijskih minareta i njihove duše, dodirnut će duše njihovih šehida, a Veliki Allah će ih prigrliti, tako sjedinjene…

 U velikom Božijem Planu, vremena i događaji su izmješani, na samo Njemu znani način.

Često izgleda, da je ono, što je bilo juče, mlađe od ovoga danas, a za potpuno nove događaje, proganja nas osjećaj da su “već viđeni”(déjà vu). Alija se nije mogao čudu načuditi, kako je dido, davnih dana, s verande obrasle bršljanom i ružmarinom, znao govoriti:

“ Zato, što je šehidskom krvlju natopljena, zato što je natopljena suzama majki, braće i sestara, naših, zato je, Aljo moj, bosanska zemlja tako mehka, slatkasta i džometna. Ma, đe bio, ona će te dozivati i ti se nećeš moći oglušiti, ma šta ti dali, nje se nećeš moći odreći. Vazda ćeš je željan biti i nikad je se nećeš nasititi.

Vjerujem i uvijek sam vjerovao, da nam samo On, tu glad može utažiti…”

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.