MILODUH

Kod nas, na sjevero-zapadu Bosne, bio je običaj da se uzgajaju lijepi cvijetnjaci, sa raznim ruzama i zelenilom, tulipani koji najranije cvataju, karanfili i miloduh sa svojom ogromnom krošnjom. 

Cure su gajile miloduhe i za razne koristi,  njegovim sokom su mazale kose da bi narasle sto veće i gušće kako bi mogle oplesti pletenice.

Tako se znalo u kojoj kući ima cura i koliko, jedna ili više cura, svaka je imala svoj miloduh. Postojala je jedna opasnost za miloduhe jer su momci išli uoči jujreva traziti gdje ima koji miloduh da ga posijeku i da se pohvale kako su posjekli miloduh kod neke cure…

Svaka cura ili majka njezina tražile su način kako sačuvati miloduh od sječe, momci ako upadnu u cvjetnjak naprave garet, sve posjeku. Neko je ogradživao i puštao velike pse da čuvaju, neko je sjedio pored prozora cijelu noć i pazio, neko je postavljao trnje okolo, neko mreže žice a neko je znao da pospe i osakom, tako ako bi neko posjekao miloduh koji je posut sa tom osakom neugodno je mirisao osam dana…. 

Postojao je još jedan običaj da se na jurjev ujutro rano žare noge ili bilo kud po golom tijelu.

Majke su govorile djeci, ko ne ustane rano dobiće žaru po nogama, zato su svi ustajali prije zore i tražili žaru da nekoga požare…

Eh…, nekad bilo sad se spominjalo…  Nema više miloduha i nema cura koje vole da uzgajaju svoje cvijetnjake i da ašikuju do sabaha…