Kozarac.ba

NAGRADA ZA VOJVODU


Redžić piše:

Nekog tamo januara davne 1980. godine ranim jutarnjim vlakom uputio sam se u Sarajevo na sjednicu Skupstine Auto Moto Saveza BiH. Negdje oko Dragalovaca pokvari se lokomotiva i nama kazu da ce uzeti puno vremena dok se to popravi sto je znacilo da je za mene skupstina izgubljena. Odlucim da se vratim nazad i kod kuce me doceka iznenadjenje.

Supruga, koja je bila sekretar opcinske komisije za kadrove, kaze mi da su je pozvali i rekli da u moje ime napise prijavu na konkurs za direktora Kozaraputeva u Prijedoru, jer se konkurs zatvarao toga dana, a da ce “drugovi” sa mnom obaviti razgovor naknadno, po mom povratku sa puta.
Nisam bas bio odusevljen ni s tim, a ni poslom koji sam radio i kontao sam; hajde nek se to slegne par dana. Dosadilo mi je vec bilo biti dodavac ljudima bez koncepta i vizije, a s druge strane Kozaraputevi su bili toliko zapusteni da bi se normalan covjek tesko upustio u takvu avanturu. Prije nego sam uspio sam sa sobom popricati zovne mene Milan Malbasic, predsjednik opcine i uz prisustvo Joskica, predsjednika sindikata, objasni mi kako sam ja kao stvoren za takvo nesto i da je steta da to ne prihvatim.

U medjuvremenu sam saznao da je na to mjesto trebao ici Milanov blizi rodjak Mirko, ali kad je saznao sta ga tamo ceka naglo se “razbolio”. Vidjevsi da me zajebavaju kazem kako znam kakva je to sredina, ali da bi prema svim ekonomskim rezonima, trebala da posluje dobro i da mislim kako se situacija u tom kolektivu moze znacajno poboljsati i unaprijediti. Kad sam rekao, da to za par godina moze biti jedan od stabilinijih kolektiva u Prijedoru, pogledali su se nekako cudno, vjerovatno misleci: sad ovaj nas zajebava.

Za stanje koje sam zatekao u toj sredini tesko je naci rijeci koje bi ga opisale. Uprava smjestena u pola malo vece kuce, a u drugoj polovini zbrinuta jedna od zena jednog od prethodnih direktora. Pola dvorista je parking za vozila, a u drugoj polovini cumez i ogradjen prostor za pilice.

Preduzece je bilo sastavljeno od tri radne jedinice, a ohrabrujuca je bila cinjenica da su tri rukovodioca radnih jedinica izrazila spremnost da pokusamo promijeniti stanje. Nakon analize stanja zakljucili smo da se u radnim jedinicama Odrzavanje puteva i Mehanizacija ne moze napraviti spektakularan pomak buduci da je odrzavanje puteva uslovljeno sa planiranim sredstvima Fonda za puteve.

U to vrijeme krenula je aktivnost na modernizaciji putne mreze po mjesnim zajednicama i mi smo tu vidjeli sansu za nase Gradenje, a time i za Mehanizaciju. Zakljucili smo da je to sansa za razvoj preduzeca i, iako docekan sa nevjericom i skepsom veceg dijela starijih radnika, odlucio sam da tu bacimo teziste. Radnom jedinicom Gradjenje je rukovodio Dragan Botic, iskusan i vrijedan radnik. Trziste je bilo evidentno jer je Put iz Sarajeva imao dosta jaku radnu jedinicu, a i Jedinstvo iz Gradiske je puno toga radilo po Prijedoru i okolini.

Nakon sto smo malo obnovili vozni park pokusali smo da se ukljucimo u Rudnik u izgradnju i opravku internih saobracajnica. Nakon par manjih probnih poslova koje smo uspjesno odradili zadobili samo povjerenje rudnickih rukovodilaca i preuzeli vecinu poslova na njihovim saobracajnicama.

Cijelo vrijeme Botic mi je bio izuzetno koristan saradnik i pruzao adekvatnu pomoc i podrsku. Dobar poznavalac posla i vrijedan radnik izvrsio bi na vrijeme sve sto smo ugovorili. Bilo je otvorenih prigovora kako ja forsiram Botica na racun drugih, ali ja sam radio vodjen idejom u koju sam vjerovao i oko koje smo se prethodno dogovorili.

Kad smo kupili polovnu, ustvari napustenu asphaltnu bazu u Banjaluci malo ko je vjerovao da cemo je osposobiti. Nakon sto je baza montirana i proradila strazar Munib Jakupovic mi je rekao: “Vidis ove tri bandere. Neki su ih vec bili rezervisali za tebe, Botica i Talica, ako baza ne proradi”.

U medjuvremenu Put je zatvorio svoj pogon u Prijedoru, Jedinstvo nam nije vise moglo konkurirati tako da smo prakticno preuzeli kompletno trziste i mogli diktirati svoje uslove.

Posla je bilo toliko da smo morali angazirati kooperante, narocito u prevozu. Prioritet u nabavci dali smo gradjevinskim strojevima jer smo tako mogli kontrolirati cijeli proces.

Tada su pocele price kako Botic ucjenjuje te vozace trazeci od njih dio para. Isprva nisam puno pridavao paznje tome, pokusao sam da dodjem do tih informacija u razgovoru sa kooperantima koji su to energicno demantirali.Odabir kooperanata smo vrsili na osnovu najpovoljnijih ponuda i komisijski, ti kooperanti su bili ozbiljni i vrijedni ljudi na kojima smo ostvarivali dobro zaradjivali, pa su me jos vise cudile te price.

Kad je SDS 30 aprila 1992. godine izvrsio puc i nasilno preuzeo vlast bio sam toliko bijesan i ogorcen da sam napisao sarkastican tekst i zelio to odnijeti u Kozarski vjesnik, naivno vjerujuci da ce to objaviti. Pokazao sam to Boticu, a on je bez rijeci iskomadao taj papir. Kad sam ga upitao zasto to radi rekao mi je: ” Ako ti je svejedno sta ce biti s tobom sigurno nije sta moze biti sa tvojom Jasminom”.

Neposredno pred rat poceli smo rekonstrukciju raskrsca u Kozarcu tako da je prilikom napada na Kozarac i dio nase mehanizacije zatecen tu. Poslije je Kozarski vjesnik objavio kako smo kopali rovove po Kozarcu. Kad je izisao taj broj znao sam da mi ne gine robija. Iako sam znao da nista od toga nije radjeno nazvao sam Botica i rekao mu da bih se volio naci s njim. Nakon sto mi je rekao da on nikud ne izlazi otisao sam do njega u stan i pitao ima li u tome ikakve istine, odnosno je li radjeno nesto za sta ja ne znam. Rekao mi je kategoricki da su to samo dezinformacije i da je spreman to bilo gdje posvjedociti.

A onda, prije nego cu biti uhapsen radio Prijedor je jednog dana objavio vijest, koja me je pogodila kao grom, da se tog dana upucuje “herojska peta krajiska brigada na Gradacac u borbu protiv mudzahedina i zelenih beretki pod komandom kapetana prve klase Dragana Botica”.

I sta me je tu pogodilo?

Pa pogodilo me je to sto Dragan Botic ni po ocevoj ni po materinoj strani nije nimalo Srbin, sto je vrlo cesto s ponosom isticao i sto je bio svjestan zla kojeg cini dio Srba, pricao o tome sa gnusanjem, a onda se ne samo prikljucio vinovnicima zla, vec im postao vodja.

Botic, koji se dotle skrivao, odlucio je da nadje spas tako sto ce cetnicima ponuditi svoje usluge, rezervnog kapetana. Kad im se ponudio usput im je ispricao pricu kako sam ga pred rat ja poslao na neplaceni odmor i da on nema pojma sta se to po Kozarcu radilo.

U logoru jedan od nasih kooperanata mi je, ne znajuci hoce li prezivjeti, a da ne odnese tajnu na onaj svijet, prisao i rekao: “Eh, da znas koje sam pare dao Boticu da bih radio za vas”. Kad sam ga upitao sto mi to sada govori, odgovorio je: “Pa da sam rekao ranije ostao bih bez posla”.

Naravno, ni obecani cin vojvode niti sve njegovo vojnicko znanje nisu pomogli Boticu da pomakne liniju odbrane Gradacca, ali mu je pomoglo da dobije povjerenje Srba da bi kao borac za “pravednu srpsku stvar” prestao biti pod prismotrom pa u povoljnom trenutku okrenuo im ledja i pobjegao u Njemacku.

Ipak oni su cijenili njegov doprinos borbi protiv “zelenih beretki i mudzahedina” i po zavrsetku rata, kad se morao vratiti iz Njemacke, primili ga na posao ponovo u istom preduzecu i za sada je jedini predratni radnik nesrpske nacionalnosti koji je vracen na posao .

Ako ista dobro ima u ratu (???) onda je to sto toliko razgoliti karaktere da se tad najbolje vidi kakav je ko i koliko ko moze uciniti u odbrani svog obraza i dostojanstva ili dokle se neko moralno moze srozati.

Rat bude i prodje, uzme vrlo cesto ono sto je najbolje i najkarakternije, ali zaradjene mrlje na karakterima ostaju vjecno i nista ih ne moze izbrisati. I kad tad, svako od nas mora izvrsiti inventuru svojih postupaka i ponasanja i suociti se sa svojom prosloscu.

To suocenje je u pravilu bolnije sto se vise odgadja. Siguran sam da ce i Dragan Botic morati bar svojoj savjesti objasniti zasto i u cije ime je naredjivao da se puca po civilima i objektima Gradacca, da ce se morati zapitati koliko je nevine djecice i ljudi pobijeno granatama ispaljenim pod njegovom komandom, koliko je materijalnih dobara unisteno. On je obmanuo svoju savjest koja ce se kad tad probuditi i traziti objasnjenje. A podnosenje racuna samom sebi i vlastitoj savjesti nije bas uvijek lako, cak ni onima koji o savjesti puno ne razmisljaju.

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.