Kozarac.ba

ISKOPNJELO PRIJATELJSTVO


Redžić piše:

“Sjecas li se da si mi jednom prilikom kad smo se vozili iz Banjaluke i kad sam ti rekao da malo vise pripazis na Slobodana rekao : Ja imam u njega povjerenje kao u rodjenog brata?”

Ovo pitanje  mi je postavio Sefko Bahtic, u Buchsu u Svicarskoj negdje krajem 1992. godine u stanu njegovog sina Alije. Nije me tad toliko pogodilo to Sefkino podsjecanje koliko  me je pogodila cinjenica da mi se, uz sve gubitke koje je donio taj rat, srusio jos jedan most u koji sam cvrsto vjerovao, da su obale rijeka moje duse ostale nepovezane, da su moja shvatanja zivotnih vrijednosti propala i potonula.

Kad sam u proljece 1980. godine odlukom kadrovske komisije  postavljen za direktora  Kozaraputeva jedna od rijetkih osoba koju sam tamo znao bio je Slobodan. Znali smo se jos iz gimnazijskih dana, nakon kojih smo otisli svako svojim putem. On je pri kraju studija na sumarstvu zapeo na dendrologiji, vratio se u Prijedor i zaposlio kao referent za odbranu.

Bilo mi je drago da sam u toj krajnje zapustenoj i  zaostaloj sredini pronasao nekog ko je zracio malo vise od ostalih i po obrazovanju i po shvatanju i pogledima na zivot.A Slobodan je bio djevojka za sve. Fine naravi i vrlo drustven bio je inicijator druzenja i aktivnosti van radnog vremena. Jednom smo, na njegovu inicijativu, strpali se u dvoja kola pa zapucali cak do Istanbula. Nista neobicno, osim sto je u to doba u Turskoj na vlasti bila vojna hunta.

Jedan od osnovnih principa rukovodjenja da strogo treba razdvojiti privatni i poslovni zivot prekrsio sam samo u njegovom slucaju. Bio je jedina osoba iz preduzeca s kojom sam izmijenjivao kucne posjete. Bio je savremenih nazora u svakom pogledu i pun ideja. Zamjerali su mi da mu puno toga gledam kroz prste, medjutim sve su to bile sitne stvari u odnosu na ono koliki mu je bio doprinos. Uskocio bi on gdje god bi nam trebalo pomoci, a ako bi se duze zadrzao na pauzi ili izasao nesto prije meni to ne bi smetalo.  Uvijek mi je bilo vaznije koliko ko uradi nego koliko vremena provede na poslu.
 
Nije bio bas odusevljen kad su se pocele formirati jednonacionalne stranke, ali su mu najbolji prijatelji bili u vrhu SDS-a. Kako smo o svemu otvoreno razgovarali smatrao je da su to uglavnom politicki isfrustrirane osobe koje ne mogu nista bitno uraditi u politici i vrlo cesto omalovazavao njihove aktivnosti. Sa Simom Miskovicem je bio komsija i cesto govorio kako je Simo u SDSu samo zbog interesa i da on nema pojma o politici. Spominjao je kako je Simin djed u drugom svjetskom ratu jednog sina poslao u partizane, a drugog u cetnike i rekao im da onaj ciji pobijede mora pomoci i izvuci ovog drugoga. Sa Micom Kovacevicem se znao iz studentskih dana i bio jedan od vrlo rijetkih ljudi koji je mogao imati utjecaja na vrlo nepovjerljivog i svacim nezadovoljnog Micu. Mico je cesto navracao kod njega nakon nocnih smjena i tako sam ga i ja upoznao.

Kad je naglo porasla popularnost Slobodana Milosevica u Srbiji i kad su srpske novine stampale njegove portrete neki nas buldozerista Djuro Knezevic nakupovao je Slobinih slika i poceo ih lijepiti posvuda.  Videci kuda to vodi skupimo na brzinu  kolegij i nas se Slobodan ponudi da on poskida te slike i objasni Djuri da to ne vodi dobrom. Znam da je tad rekao da je njegova obaveza da se bori protiv srpskog nacionalizma i da ce se stvar lakse smiriti nego da to radi neko druge narodnosti.

Ni poslije nista u njegovim postupcima i aktivnostima nije upucivalo na  to da je promijenio svoje stavove. Cak je i Mico nakon izbora prestao navracati kod njega. Slobodan je vrlo cesto navece navracao kod kuma Senadina, koji je bio aktivan clan SDA.

Dvadeset devetog aprila 92. godine u ranim vecernjim satima zazvonio je telefon i djecji glas trazio je Enesa. Nakon vrlo kratkog razgovora Enes je rekao da ga je zvao njegov skolski drug Slavisa i rekao da ce “nocas biti frke” pa da ne izlazi nikud. Nismo na to obratili paznju sve dok negdje iza deset sati nije nazvao Slobodan, koji nikad nije zvao u to doba. Kao da se iznenadio kad sam se javio i prilicno zbunjen rekao da ustvari ne treba nista vec je pogresno okrenuo broj.

Pijuci jutarnju kahvu iznenadili smo se kad smo kroz prozor kuhinje vidjeli izvjesene  zastave pred zgradom Opcine. ”Pa sutra je praznik, a ovi vec izvjesili zastave”, bio je zenin komentar. A onda, upalivsi radio, saznali smo da je SDS odlucila da “zastiti narod’ tako sto je izvrsila nasilno preuzimanje vlasti. Sad mi je bilo jasnije zasto je Slobodan zvao tako kasno sinoc. On je znao nesto i htio je da vidi znam li ja i jesam  ja kod kuce. Kasnije je pricao da je veci dio te noci Simo Miskovic presjedio sa Mirzom Mujadzicem u restoranu Evropa kako bi ga imao pod kontrolom dok se ne izvrsi puc. Naivni Mirza saznao je da su mu “partneri” preuzeli vlast tek kad se probudio slijedeceg jutra.

Tek tad mi je postalo cudno da Slobodan ima sve te informacije i da ih obicno plasira onda kad postanu opcepoznate.
 
Kad je izisao onaj clanak “o kopanju rovova” u Kozarskom vjesniku odlucio sam da odem do preduzeca. Iako nisam bio siguran da  je to razumno zelio sam vidjeti kakva je reakcija ljudi i imao jos jednu ideju.

Taj dan se dijelila plata pa sam zatekao puno radnika. Vecina mi je prilazila ili ljubazno pozdravljala i nisam primijetio promjene. Iznenadio me je hladan, gotovo odbojan stav nekih od najblizih saradnika. Sef financija Mikic izgledao je kao da vidi sablast, a njegova saradnica Dragojla me je bezobrazno, s puno cinizma upitala: “Kako ste, Redzicu?” Zena koja je do tada bila vrlo poslovna i oslovljavala me iskljucivo po funkciji htjela mi je dati do znanja da sam degradiran u njenim ocima. Ko zna sta bi me sve jos pitala da je jedna druga sluzbenica, Slavica nije strogo pogledala i mimikom ucutkala.

Slobodana sam pozvao u stranu i, znajuci njegove odnose sa Micom Kovacevicem, upitao moze li pomoci preko Mice da dobijem papire za izlazak. Imao sam garanciju od prijatelja Nijemca iz Bielefelda, zena mi je bila u SUPu kod skolske drugarice koja daje izlaznice, ali joj je rekla da nam ona ne smije dati izlaznicu bez saglasnosti iz Izvrsnog odbora. Slobodan mi je cvrsto obecao da ce to vidjeti jos istog dana i obavjestiti me.

Prosla su vec tri dana, a od Slobodana nikakvog glasa. U mojoj zgradi stanovao je Zivko Vujicic, karakteran covjek, direktor Veleprometa, koga su, iako je Srbin otpustili jer nije htio otpustati Bosnjake i Hrvate. Kako je tih dana Zivkova garaza srusena, a ja ostao bez auta ponudim ja Zivku svoju garazu i kad smo posli da mu pokazem gdje je, sirokom ulicom od  gradskog stadiona u susret nam je dolazio Slobodan na biciklu.

Pogledao sam prema njemu ocekujuci da ce mi nesto reci. Znao je on dobro Zivka i pred njim mi je mogao sve reci, a mogao me je pozvati u stranu pa mi reci sta god da je. On me je samo gledao, ustvari gledao je kroz mene nekakvim bezivotnim pogledom.  Prvi put u zivotu me je neko tako gledao. Gleda me, a kao da me nema, nicim ne pokazujuci da me vidi. Taj pogled me je vise pogodio od bilo kojeg fizickog bola. Bio sam staklo kroz koje je Slobodan gledao, nevidljivo staklo koje se tu zateklo, a nije ga mogao izbjeci.

Gledali smo se tako, kao dva neznanca dok se nismo, bez rijeci, mimoisli. Iz Slobodanovog pogleda saznao sam svoju sudbinu, a saznao sam i nesto novo o Slobodanu. Saznao sam da je nase prijateljstvo, ako je i postojalo do tada, definitivno prestalo, da me je Slobodan vec sahranio i da za njega vise ne postojim.

Da sam postojao dao bi mi na bilo kakav nacin do znanja da mi je ili nije pokusao pomoci. Svojim ignorantskim odnosom priredio mi je najvecu uvredu i razocarenje. Umjesto metkom  Slobodan me je gadjao pogledom. Bilo bi mi lakse da je oborio pogled ili okrenuo glavu, ovako je djelovao bezobrazno provokativno.

A nisam ja puno ni ocekivao. Znao sam da ni Srbima nije bilo lako sa ovom vlascu. Ali ocekivao sam da mi moj drug Slobodan kaze pa bar ovo:”Gotov si i ja ti ne mogu pomoci, a meni je  receno da te se klonim da ne bih i ja zaglavio”. Da mi je to rekao Slobodan bi bio i dalje neko kome ja mogu vjerovati i ne bi mi se srusilo toliko mojih svjetova. Ovako me je otpisao na najgori nacin, kao kad odbacite neku stvar koja vam je dugo sluzila i sad vam odjednom ne treba. A ako niste stvar onda vas to mora zaboljeti pogotovo sto pred njim nisam imao nikakvih tajni, smatrao ga istinskim prijateljem i najcesce je bio prvi s kim bih se oko svega konsultirao.

Slobodana sam prvi put vidio prosle godine, nakon 13 godina. Izlazio sam iz banke u Prijedoru kad mi je neko iza ledja nazvao :”Dobar dan”. Odgovorio sam instinktivno, a kad sam se okrenuo i vidio da me moj bivsi drug gleda pravim, zivim pogledom, da mi se cak smijesi  i  pruza ruku bio sam iznenadjen. U proteklih 13 godina o svemu sam puno razmisljao, cesto vracao svoj film unazad i pokusavao da shvatim neke stvari.

Zamisljao sam nas susret najcesce tako sto cu mu “istresti” sve sto mislim o njemu. Medjutim u ovom trenutku prema njemu nisam nista osjecao. Prijateljstvo je davno prestalo, a mrznjom nisam, hvala Bogu, nafilovan. A kad prema nekom nemate osjecaja, tesko je sto god kazati. 

Kratko sam ga pogledao, kao da gledam nepoznatu osobu, ne obracajuci paznju na ispruzenu ruku i produzio sam.   Njegov postupak nikad nisam mogao shvatiti ni prihvatiti.

Mislim da sam se rukovao sa njim da vise ne bih shvatao ni samog sebe. A sa sobom ipak moram prozivjeti jos ovaj kusur zivota.

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.