Kozarac.ba

Za šaku dolara


Redžić piše:

Zestina i koordiranost nicim izazvanog artiljerijskog napada na Kozarac 23. maja 1992. godine iznenadila je svakoga. Radilo se o napadu sa desetak lokacija i isti je izveden takvom kolicinom granata kao da se radi o strateski jakom vojnom uporistu, a ne mirnom gradicuu cije je civinlo stanovnistvo od oruzja imalo uglavnom lovacke puske.

Jezivo je bilo u Prijedoru, dvanaest kilometara udaljenom slusati potmule udare granate i odjeke detonacija. Posljedice soka koji je izazvan kod Kozarcana u tom trenutku vrlo je tesko izmjeriti: mrtvi su ih odnijeli sa sobom, a vecina prezivjelih ce zivjeti s njima do kraja zivota. Nije onda ni cudo sto se civilno stanovnistvo panicno razbjezalo i sto su clanovi nekih domacinstava pogubili medjusobne veze i kontakte.

U tom trenutku, vodjeni instinktom samoodrzanja, ljudi su prvenstveno gledali da spasu vlastitu glavu i objektivno nisu mogli puno misliti o drugima. Tako se desilo da su prve izbjeglice koje su uspjele doci do Prijedora vrlo malo znale o cijeloj situaciji i o sudbinama pojedinaca. Medju mnogobrojnim Kozarcanima o kojima nije bilo pouzdanih informacija bio je i Sakib. Niko sa sigurnoscu nije mogao tvrditi da ga je vidio ni zivog ni mrtvog.

U novembru mjesecu, nakon svih peripetija konacno sam stigao do izbjeglickog centra u Alstetenu u Svicarskoj. Cuvsi za nas dolazak mnogi Kozarcani pohrlili su k nama nadajuci da ce saznati nesto o svojim nestalim.

Medju prvima koji su nas tu posjetili bio je i Said, Sakibov brat, koji je dosao iz Njemacke da vidi ima li koga poznatog i bio prijatno iznenadjen kad me je pronasao. Interesirao se da li imam kakvih vijesti o Sakibu, a ja se osjecao nelagodno sto mu ne mogu nista reci. Taj osjecaj sam imao kad god bih se sreo sa nekim ko trazi svoje najblize. Vrlo tesko je opisati to. Jednostavno sam osjecao krivicu, nesto kao neku vrstu srama sto sam prezivio i proganjalo me to sto nemam odgovora. Znam kako je tesko i neizvjesno kad nekoga trazis, a nigdje nikakvog odgovora. Nekome ko je u to vrijeme bio izvan tog pakla vrlo tesko je shvatiti koliko smo mi bili nemocni doci do bilo kakve informacije.

Sa Sakibom sam proveo djetinjstvo, a pored rodbinskih vezali su nas i bliski prijateljski odnosi koji su vladali izmedju nasih familija.Bio sam ugodno iznenadjen kad sam ga,dolaskom u Kozaraputeve, zatekao tamo. Zaposlio se tu po povratku iz Njemacke gdje je otisao odmah po zavrsetku zanata. U Njemackoj je Sakib bio koliko mu je trebalo da napravi i sredi kucu i okucnicu a onda se vratio nazad. Bilo mi je drago sto sam ga zatekao jer smo cesto putovali zajedno, a puno je lakse putovati sa nekim koga znas i s kim imas uvijek o cemu pricati, sa nekim ko te razumije , s kim imas puno zajednickih uspomena, pa mi je razgovor s njim nakon iscrpljujucih i, vrlo cesto dosadnih sastanaka, cesto bio relaksacija.

Sakib je volio drustvo kao rijetko ko. Imao je jednu osobinu karakteristicnu za vecinu kozarackih aksamlija, a to je da se u lokale ne ide da se napija nego da se druzi. I uvijek je imao mjeru u svemu. Znao je fino i zapjevati, ali je volio da mu pjevaju drugi/e, a takvi ljudi obicno imaju veliki krug prijatelja.

Jedan od njegovih prijatelja bio je i saobracajni milicioner Slobodan Brdar, koji je kao i vecina ostalih milicionera vise vremena provodio po kafanama nego na cestama. To prijateljstvo je imalo i prakticnu stranu jer je Slobodan, jos dok je Sakib radio u Njemackoj, znao ga docekati  na mostu u Gradini i pomoci mu da olaksa prtljaznik u kojem je uvijek bilo puno toga za Slobodana. A Slobodan bas nije bio cjepidlaka. Primao je on sve poklone, a najvise je volio zvucne kutije.

Sakib je radio u tvornici zvucnih kutija i donio ih toliko da je Slobodan mogao ozvuciti svu svoju Jutrogustu i par okolnih sela.  Slobodan bi zauzvrat intervenirao ako bi Sakib ili neko od njegovih jarana malo vise popio pa mu bila u pitanju  vozacka dozvola ili kazna. Bio je vrlo cest gost sa kolegama iz pratnje kod Sakiba iz cije kuce se nikad nije izlazilo suhog grla, a Ismeta kao malo koja domacica znala pripremiti ho’’s hladnu ho’’s toplu mezu, a najcesce obadvije.

I sve je to tako fino trajalo dok Slobodanovi ne iskalise na Kozarac svoj olovni, samo njima znani gnjev koji bi bio dovoljan i za deset puta vece mjesto.

Sakibov brat Hamdija je imao srecu da je nakon kratkog zadrzavanja u logoru Omarska oslobodjen i vracen u Prijedor. Uzaludni su bili pokusaji da bilo sta sazna o bratu Sakibu i Hamdu je njegov prognanicki put odveo do Njemacke gdje je skupa sa Saidom i Sakibovom uzom familijom nastavio traganje za nestalim bratom.
 
Helem u tom trazenju sjete se oni i Slobodana, nazovu  ga i zamole da vidi moze li  on doci do kakvih informacija. Usput Said ga zamoli da vidi moze li saznati sta i za njegovog surjaka Nedzada Mujkanovica.

Vec kod slijedeceg zvanja Slobodan ih obraduje vijescu da ih je pronasao obojicu, da ih drzi neki covjek u privatnom logoru i da trazi po tri hiljade njemackih maraka da ih oslobodi. Trazio je on, kao, i vise, ali Slobodan  je uspio da spusti cijenu.

Posalju oni tih sest hiljada maraka sto su brze mogli i nakon dogovorenog vremena ponovo nazovu Slobodana koji im potvrdi da je primio pare, da ih je proslijedio vlasniku privatnog logora te da su Sakib i Neno oslobodjeni i da ih je licno on, kao stari i provjereni Sakibov prijatelj, odvezao  do linije razgranicenja prema Tuzli i ispratio na teritoriju pod kontrolom Armije.

Uzalud su i Hamdo i Said i svi ostali clanovi Sakibove porodice cekali da se pojave, ni Sakib ni Neno se nikad nisu pojavili.

Kad su nakon rata po Kozarusi pocela otkopavanja medju prvima su pronadjeni i identificirani Sakibovi ostaci i to vrlo blizu njegove kuce. Po svemu sudeci Sakib je ubijen prvog ili prvih dana napada na Kozarac. Privatni logor i druge Slobodanove price bila su cista izmisljotina i laz  u kojima je vidio sansu da na lak nacin dodje do znacajne sume para.

Pri tome je Slobodan racunao ono sto i vecina drugih srpskih pljackasa da se Kozarcani vise nikad nece vratiti i da je steta ne izvuci pare kad se vec ukazala sansa. Vjerovatno se divio svojoj dovitljivosti kako je na lagan nacin dosao do pozamasne sume para zanemarujuci pri tome cinjenicu da se krajnje bezobrazno i drsko poigrao sa osjecajima cijele jedne porodice koji su ga smatrali prijateljem i kojoj je nanio dodatne boli i patnje.

Ovakav bezobrazluk, odsustvo karaktera i podlost tesko moze skontati normalan ljudski um. Tesko je zamisliti da neko moze pasti toliko nisko pa cijeloj familiji prirediti takve neugodnosti i sokove, drzeci ih u laznoj nadi i obmanjujuci ih lazima godinama. Znajuci  za njihovo prijateljstvo meni je u prvom trenutku bilo tesko povjerovati u ovu pricu i trebalo je vremena da je “svarim”. Sest hiljada maraka nisu male pare, ali nisu i ne mogu biti vrijedne ni malog dijela jednog prijateljstva. I tih sest hiljada maraka budu i prodju kao i sve drugo, a ljage na karakterima vjecito ostaju.

Bio sam jos na slobodi kad su se Prijedorom pronosile price kako su cetnici iznenadjeni bogatstvom Kozarca i okoline i da tako nesto nisu imali prilike vidjeti ni po Slavoniji. Pljackali su Kozarac mjesecima i pokupili sve sto se moglo odnijeti, vadeci cak i vodovodne i kanalizacione cijevi ispod zemlje. Mnogi “ugledni” Prijedorski Srbi pljackali su mjesecima po Kozarcu sto iz bolesne navike, a sto zbog toga da se sto u potpunosti unisti to “osinje gnijezdo” I ubije volja za povratkom.

Milicioner Slobodan nasao je jednostavniji put. Njemu su pare same dosle. Nije se morao svadjati sa sunorodnjacima ko ce u koju kucu ( sto je bio cest slucaj) niti strahovati da bi ga mogao pogoditi metak nekog od rijetkih Kozarcana koji su se krili po brdima. On je pronasao “inteligentno” rjesenje i mogao se sam sebi diviti.
I sve to sto su opljackali proslo je vrlo brzo, a ko je bio bjednik ostace bjednik u svakom pogledu, a u duhovnom narocito.

Kozarac se ponovo izgradio i gradi, a na porusenom kucistu Sakibov Amir je napravio kucu kojom bi se rahmetli Sakib ponosio. Nesto me kopka da li Slobodan kad prodje pored te kuce ikada pomisli koliko je puta tu ugoscen i dodju li mu pred oci onih sest  ‘iljada maraka.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.