Kozarac.ba

Smrt je stigla iz Srbije


Suhog i hladnog decembarskog jutra 1992. godine, dva dana prije katoličkog Božića, jedan muškarac napustio je svoje sklonište oko kilometar iza linije fronta i zaputio se kroz selo. Oko njega su bile spaljene i granatirane kuće; Srbi su već nekoliko dana granatirali selo s obje strane Drine, pripremajući kontraudar. On se rodio tu i poznavao je svaki kamen; iako se pogurio od zime, a kapu spustio na glavu, nije mogao da ne osjeti izvjesnu radost što je nakon godinu dana, evo, ipak konačno bio u blizini svoje kuće.

Ona je još uvijek bila s druge strane crte, ali prije ili kasnije, vjerovao je, on će doći kući. Dajući oduška nekoj tihoj strepnji koja ga je obuzela, ispod glasa je zapjevao: Snijeeeg padeaa/na behaar na voćeee…. Pjesmu je prekinula eksplozija rakete ispaljene iz višecjevnog bacača raketa tipa Orkan na desnoj, srbijanskoj, obali Drine. Njegovi suborci pokopali su ga tu noć, u dvorištu kuće njegovog oca, umjesto tahti skinuli drvena vrata sa obližnjeg hambara i žurno zarovili plitki grob. Dvadeset četiri sata kasnije – koliko je trebalo da vijesti stignu – jedan unezvijereni sedamnaestogodišnjak saznao je da je izgubio oca Milošević i saučesnici Četrnaest godina kasnije moja zemlja – ne obavezno i zemlja za koju se borio moj otac, ali to sada nije važno – od Srbije i Crne Gore traži zadovoljštinu pred jednim međunarodnim sudom. Četrnaest godina kasnije, ja sam pripadnik jedne od najtužnijih generacija koja je ikada rasla u ovoj zemlji; žigosane i uništene ratom, za koju rat još uvijek nije gotov i znam to pouzdano, neće biti još dugo. Većina nas nikada neće dobiti ni zrnce pravde. Ali, upravo zbog toga Srbija mora platiti. Ne novčano, i smatram kao i većina ljudi izravno zainteresiranih za tužbu da je novac ovdje mnogo manji dio problema; šteta je prevelika, izgubljenih ljudskih života previše da bi bilo kakva novčana nadoknada imala smisla.

Poslijeratno iskustvo ove zemlje govori, kao i u brojnim ranijim slučajevima, da je rat, genocid još više, nepovratan proces. Nepovratan kao smrt. Zbog toga ne vjerujem da će se poslije još jednog suđenja u ovoj zemlji promijeniti bilo šta. Granice urezane nožem nije moguće promijeniti; fizičke je možda moguće i mijenjati, ali ne i one urezane u ljudsko tijelo. Nemam niti iluzija, niti dovoljne rezerve cinizma da očekujem bilo šta od jednog visokoformaliziranog procesa, koji će se odvijati pred institucijom bez stvarnog utjecaja. Ali, ovo suđenje je važno jer će, bez obzira na njegov ishod, Srbija platiti. Ne žalim Srbiju što se dovela u situaciju u kojoj ne može dobiti. Štaviše, duboko unutra likujem svaki put kada četnici organiziraju svenarodno veselje u "prestonici". Tako to izgleda kada se genocid počne obijati o glavu.

Srbija doslovno cvili posljednjih nekoliko tjedana; pa, ne može se suditi cijelom narodu, ni društvu, to je ipak bio jedan čovjek, Slobodan Milošević, i njegov režim. Postojala je i "druga Srbija", ona koja se nije uvijek otvoreno suprotstavljala Miloševiću, ali nije odobravala ono što je njegov režim činio u Bosni i Hercegovini. Miloševićev režim kidnapovao je cijelu zemlju i iskoristio neobrazovane, ako hoćete i glupe i primitivne mase, da počini strašne zločine, uz stjecanje nimalo zanemarive osobne koristi. Možda.

Ali, nijedna diktatura nije tako crno-bijela. Štaviše, rezultati istraživanja holokausta pokazuju da nacistička tajna policija Gestapo nije bila ni blizu tako glomazna i zastrašujuća organizacija, nego da se u provođenju "rasne politike" u dobroj mjeri oslanjala na suradnju građanstva. Društvo nije moguće kidnapovati, i nijedna politička ideologija u posljednjih sto godina to nije pokušala; naprotiv, ideologije ne nastaju i ne provode se u vakuumu, one se prilagođavaju, prave kompromise i sklapaju paktove sa skoro svim dijelovima društva. Nije bilo "druge Srbije". Bila je samo jedna, Miloševićeva. Samo jedna, oličena u Jovici Stanišiću, sa iskeženim likom odbjeglih legionara i patoloških ubica puštenih iz zatvora. Ako je druga i postojala, nisam je vidio zaslijepljen plamenim stubom koji se dizao iz moje kuće; nisam je čuo od štektanja mitraljeza koji je pobio skoro cijelu moju familiju; ako je i postojala, a postojali su i Petar Luković, Sonja Biserko, Nataša Kandić, Biljana Kovačević-Vučo, Latinka Perović, bila je premala i nemoćna. Ne želim zagovarati kolektivnu krivicu, ali ne postoji pravo na kolektivno odrješenje grijeha, jer ne postoji ni kolektivna nevinost.

Poduhvat koju je Milošević izveo u Bosni i Hercegovini naprosto je preveliki za bilo kakav aparat vlasti; za to je svaki sličan režim u historiji tražio otvorenu pomoć i prešutnu podršku društva. Nažalost, opet historijski, sve genocidne ideologije uspijevale su pridobiti značajne dijelove vojske, vjerskih zajednica, policije, naći saveznike među doktorima, nastavnicima i univerzitetskim profesorima. Genocid je društveni poduhvat koji se temelji na saučesništvu, na uvlačenju što većeg broja ljudi u zločin, makar i posredno. Saučesništvo skraćuje veze između ubica i promatrača, stana ili kuće i poprišta; temeljni je uvjet za stvaranje zavjere šutnje, odnosno poricanja, nakon zločina.

Televizori bez daljinskih Genocid se ne dešava u vakuumu. Za tako masovno ubijanje potrebni su infrastruktura i ekspertiza – od vojne, preko saobraćajne, do logističke, potrebne su usluge službenika u državnom aparatu. Potrebno je isto tako da svi nastave raditi svoj posao; neko će dobiti unapređenje, jer je šef koji je bio Armenac, Židov, Tutsi ili Bošnjak završio u logoru; drugi će nastaviti voziti školski autobus, ali će umjesto djece sada voziti zarobljenike na pogubljenje. To je poduhvat za koji je potrebna i pomoć svih profesija u društvu. Čak su i mladoturci, u društvu koje je bilo tehnološki daleko manje razvijeno od Njemačke u četrdesetim ili Srbije u devedesetim godinama prošlog stoljeća, koristili ekstenzivnu propagandu uoči i tokom genocida nad Armencima. Svakom masovnom ubistvu prethodi povlačenje imaginarne linije u društvu: izvan nje ostaju drugi, oni koji su obilježeni. Takvo što nije moguće bez podrške medija; bez spremnosti nastavnika da to kažu svojim učenicima; bez svećenika koji će to reći u svojim propovijedima. I na koncu, potreban je običan svijet, onaj koji će slijediti instrukcije do logičnog i krvavog kraja.

Zato Srbija nije nevina. Sud neka utvrdi, zarad historije, da li je kriva. Meni odluka nije potrebna, jer će biti pisana krvlju hiljada mojih sunarodnjaka, kakva god da bude. I bit će, opet, potrebnija Srbima; paradoksalno je i smiješno u kojoj mjeri se cijeli svijet trudi oko te zemlje, kako svi, pa i mi, žele pomoći tom društvu da bude bolje nego što jeste. To društvo će pred sud, a ovo će biti prvi put u posljednjih četrnaest godina da će svaki stanovnik Srbije "pretražiti svoju savjest". I posljednja prilika.
Godinama poslije rata gledao sam snimke koje je Zoran Petrović Piroćanac napravio u Srebrenici; u jednom dugom kadru vidi se nekoliko desetina muškaraca, naguranih na balkon "bijele kuće" u Potočarima. "Bijela kuća" je zapravo zgrada lokalne elektrodistribucije u kojoj su vojnici Ratka Mladića zatvarali muškarce, nakon što bi ih odvojili od familija, i kratko držali prije nego ih odvezu dalje, u smrt. Piroćanac je komentirao kako je riječ o zločincima koji su pokušali da se nekaženjeni iskradu; ljudi na tom snimku izgledali su jadno, gladno i žedno, utučeno i u očima im se vidjela smrt. Na vrhu ekrana sve to vrijeme na telopu je pisalo: "Bambi, sponzor vaterpolo reprezentacije Jugoslavije", a ekranom promicalo lane koje moja generacija pamti sa pakovanja Plazma keksa. Vjerujem da društvo u kojem to ne izazove opću sablazan mora temeljito preispitati svoje vrijednosti.

To je društvo godinama šutke gledalo kako njihov šljam prelazi Drinu i ide u Bosnu, da pljačka i ubija najbolje što je ova zemlja ikad imala. To je društvo u kojem su masovne ubice imale, a neki još uvijek imaju, tretman kakav u drugim, civliziranim, imaju pop-zvijezde. Milorad Ulemek Luković – Legija nije samo išao na zabave u društvu beogradskog glumca Sergeja Trifunovića; prije toga iživljavao se nad zarobljenicima u Bosanskoj krajini. Svi iz bogate galerije likova koji su nakon rata ojadili Srbiju – tako što su na kraju ubili i premijera – svoje su karijere započeli u mojoj zemlji, svoja su prva ubistva počinili između Nevesinja i Bijeljine, ispekli zanat ubijajući nenaoružane muslimane, prije nego što su počeli pucati na druge Srbe.

Tim ljudima država je dala samo puške, ali im je motiv dalo društvo. Isto ono koje ih je ovjenčalo slavom ili u najmanju ruku sa odobravanjem prihvatilo njihovo ustoličenje. Oni su postali jet-set, društvena krema, iako nije bilo nikakve sumnje u to koje je njihovo "primarno zanimanje". A to sigurno nije bio isključivo šverc heroina. Jer, prodao bih vragu dušu da su moju prijatelji umirali od predoziranja heroinom, izazvanog općim materijalnim beznađem, a ne od metka i noža. Svaki TV aparat bez daljinskog na buvljaku – o tome je svojevremeno po Beogradu kružio vic – donesen je iz nečijeg doma u Bosni i Hercegovini. Uz TV su, prije rata, obično išli otac i sin na kauču i majka u kuhinji. Smrt nije jedino što nam je Srbija slala preko Drine sve ove godine; poslijeratno beznađe, prosječnost i tavorenje u najboljem slučaju, a totalni slom i propast u najgorem, koji se vide na svakom koraku u ovom društvu, sve su to posljedice. Usuđujem se reći, podjednako ozbiljne kao i smrt desetina hiljada ljudi.

11 godina kasnije Jedanaest godina od kraja rata, Srbija bi gradila "dobrosusjedske odnose" i pozivala se na prirodnu upućenost dvije zemlje jedne na drugu. Svakako. Ali, prije toga, neko mora položiti račune za stotine hiljada granata proizvedenih u Krušiku u Valjevu, potom isporučenih Srbima Radovana Karadžića; u duhu ekonomske suradnje, naravno. A, šta ako je upravo neka od tih granata ubila nikad otkriveni slikarski talent, osakatila košarkaša, ubila budućeg fizičara ili kompjuterskog programera; ko će to nadoknaditi? I zato, nije ovdje riječ o novcima od čega krajnje licemjerno i pritisnuta uza zid strahuje Srbija; nije riječ niti o osveti; Srbija je, naime, ubila bolju budućnost ove zemlje. I zato mora platiti. A tu cijenu ne mogu i inače ne plaćaju pojedinci. To je cijena koja se ispostavlja društvima, zemljama i nacijama i za to, dragi moji, postoje historijski presedani u kojima je i Srbija ranije igrala manje ili više važne uloge; ni tada ni danas, doduše, srbijansko društvo nije žalilo, primjerice, obične Nijemce koji su decenijama isplaćivali odštetu između ostalih i srpskim žrtvama nacističkog režima. To je cijena ulaznice natrag u zajednicu civiliziranih zemalja i društava. I to je ono što će Srbija morati da plati.

Rat koji je Srbija vodila nije se mogao sakriti i Miloševićev režim nije ga ni krio. Štaviše, rat je bio izgovor za sve napore, za trpljenje, za sirotinju; zbog rata se pozivalo na dodatne žrtve. Srbija danas traži da joj povjerujemo na riječ. Ja ne vjerujem, jer ona nama nije vjerovala. Ne vjerujem ni da nije znala, da nije vidjela, da nije čula. Čula je grmljavinu artiljerije, vidjela stubove dima, znala i učestvovala u tome, podnijela značajan teret zapravo, vodeći u skoro potpunoj međunarodnoj izolaciji tri rata u periodu od osam godina. Za takvo što potrebna je odlučnost i volja i bilo je potrebno da značajan dio društva pristane da podnese tako težak teret. Štaviše, bosanski genocid temeljni je razlog što se srbijansko društvo, važni dijelovi svih njegovih segmenata, drže na kursu koji vodi u daljnju, samoubilačku, izolaciju.

Čovjek sa početka teksta zove se Suljo Suljagić, moj otac. Poginuo je u Voljavici, selu tri kilometra izvan Bratunca, koji je do devedesetih godina prošlog stoljeća bio jedna od bezbroj sivih bosanskih socijalističkih kasaba. Iz dosade njenog svakodnevnog života izvukle su ga bezlične sile velikih planova napravljenih daleko od njenih ružnih kockastih zgrada u centru i mahala na periferiji. Možda baš zato neću doznati ko ga je ubio. Možda zato što je jedna zemlja njegovom ubici pružila zaštitu anonimnosti, utočište nezainteresiranosti ili ga, vjerovatnije, potapšala po ramenu i nagradila odsustvom. To vjerovatno više ne zna ni njegov tadašnji zapovjednik, a siguran sam da je Vojska Jugoslavije do sada uništila dokumentaciju o svojim operacijama u istočnoj Bosni u decembru 1992. godine. Drugim riječima, Srbija bi da se to nije desilo.

Ali, znam da jeste, jer sam dvanaest godina kasnije pronašao kosti svog oca, tamo gdje su ga pokopali one decembarske noći. Bio je pokopan ispod divlje jabuke, na blagoj uzvišici u dnu male, prirodne kotline, koja je ličila na neku od gline izvajanu posudu. Sa tog mjesta nije se vidjelo ništa i nigdje unaokolo, osim na istok. Tamo se, mračno i surovo kamenito, usred lijepog i vedrog ljetnog dana vidjelo brdo odakle je ispaljena raketa koja je ubila mog oca. Tamo je, još uvijek, bila Srbija.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.