Kozarac.ba

Strah od samoće


Predsjednik Srbije Boris Tadić održao je u utorak u Vijeću sigurnosti UN srceparajući govor sa okusom laži i time odsvirao beogradsku uvertiru pregovorima o statusu Kosova, koji počinju 20. februara u Beču, ali koji, kako je istakao, “mogu biti minirani nametanjem nezavisnosti”.

Tadić je ovog puta izostavio magičnu sintagmu o “uslovnoj nezavisnosti” Kosova, valjda zbog upozorenja jednog američkog diplomate da je takva jezička konstrukcija besmislena, jer se može biti samo ili zavisan ili nezavisan. U interpretaciji srbijanskog predsjednika, kosovski slučaj je važniji od Kosova, jer budu li se mijenjale granice na štetu Srbije – ode k vragu cijeli region, a sa njim i Evropa Međutim, sva ta retorika je tek “smokvin list” za surovu, ali prostu istinu: nisu Albanci dobili Kosovo, nego ga je Milošević izgubio.

Tadić, nadalje, obmanjuje i Srbe i ostali svijet kad za Srbiju tvrdi da je demokratska. Zemlja u kojoj tri četvrtine birača glasa za Šešeljeve i Draškovićeve četnike, i Miloševićeve socijaliste, i čiji je premijer osvjedočeni velikosrpski nacionalista – nikako ne može biti demokratska. Ne mislim da su kosovski Albanci jagnjad, naprotiv. Prije dvije godine su i sami ispoljili sklonost ka masovnom nasilju nad manjinama. Međutim, konopac kojim su decenijama bili vezani za režim u Beogradu sada je prekinut.

Nisam od onih koji priželjkuju da komšiji crkne krava. Da na istoku imamo boljeg susjeda – istinski demokratsku, bogatu i sređenu Srbiju – naši problemi bi bili upola manji. Ali, nije Bosna i Hercegovina kriva Srbiji što Kosovo “ode niz Moravu”, niti je dužna da zbog toga na bilo koji način ispašta. Polovina njene teritorije služi za nekakvo nebulozno potkusurivanje u igri oko Kosova, što je još jedan radikalan izraz velikosrpske hegemonije. Sarajevo ni na koji način ne trguje Kosovom, pa ni Beograd ne može trgovati teritorijom susjedne države.

Ipak, našao se jedan srpski političar koji je Srbima rekao u lice ono što oni nipošto ne žele čuti. Lider novoosnovane Liberalno-demokratske partije (LDP) Čedomir Jovanović, jedan od najbližih saradnika i favorita ubijenog Zorana činđića, izjavio je krajem januara u Nišu da je “Srbija Kosovom upravljala sto godina i nije bila sposobna da to radi na način kojim bi se Albancima predstavila poželjnom državom”.

Još je Svetozar Marković, najveći među srpskim političkim misliocima 19. vijeka, veliku Srbiju smatrao pogubnom političkom utopijom. U svom najpoznatijem djelu “Srbija na istoku”, kao i u nizu političkih studija i članaka, Marković je proročki vidio da nijedno ujedinjenje i nijedna zajednička država nema budućnosti ako je njen epicentar Srbija sa svojom konzervativnom, hegemonističkom unutrašnjom i spoljnom politikom. I zaista, nijedna zajednička država u kojoj se našla Srbija nije opstala, pa se, evo, raspada i njena posljednja, srpsko-crnogorska varijanta. Svetozar Marković se prevario samo u jednom: nije ni slutio da se Srbija ni do kraja 20. stoljeća neće osloboditi ideja i prakse iz “Načertanija” Ilije Garašanina, nego će srljati iz propasti u propast, nanoseći nesreću i drugim narodima.

Devedesetih godina prošlog vijeka Srbi su počeli rastjerivati sve živo i mrtvo oko sebe, kako bi mogli sami, raskomoćeno, živjeti u jednoj državi. Cilj nije ostvaren, a cijena avanture je ogromna i još nije do kraja plaćena. Kako to da je Srbija sve manja i manja, a “triput ratovala”? Sva nacionalistička elita Srbije, uključujući i oca nacije Dobricu Čosića, o tome šuti. Kao da je nesreća pala s neba.

Kako to da je Srbiju, koja za svoju istorijsku propast okrivljuje sve druge narode bivše Jugoslavije, odjednom zahvatio strah od samoće? Srbija se plaši da ne ostane sama, pa sada želi živjeti i sa onima koje najviše mrzi i koji nju najviše mrze – sa kosovskim Albancima. Oficijelna Srbija koristi sva moguća sredstva kako bi referendum o nezavisnosti Crne Gore, predviđen za kraj aprila, propao. Rukovođenje kampanjom preuzeo je Vojislav Koštunica lično, uz podršku medija i Srpske pravoslavne crkve. U upotrebi su i tople i hladne obloge, mješavina prijetnji i pedagoškog privođenja razumu zalutale crnogorske braće. Ministar inostranih poslova Vuk Drašković, poznatiji kao Vuk sa četničke Ravne gore, ovako predočava situaciju novinaru jednog francuskog lista: “Istorijski i kulturno Srbi i Crnogorci su uvijek bili vjenčani, čak i onda kad smo bili razvedeni. Ja želim da mi ostanemo u braku.”

Podudarnost nekih događaja je u najmanju ruku neobična. Ove godine će, naime, u Hagu biti izrečena presuda Slobodanu Miloševiću.

Istovremeno, ovo je godina u kojoj će se Srbija suočiti sa svojom “najvećom iluzijom”, Kosovom, i svojom “najslađom iluzijom”, Crnom Gorom. A kad to prođe, Srbija će ostati sama i prvi put poslije dvjesta godina početi da se bavi sobom i svojom državom.   

 
Piše: Gojko BERIČ        
 

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.