Kozarac.ba

Džumma…


"O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite" (El-Džumu'a 9. i 10.)

I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni su ti koji će uspjeti. (Ali Imran, 104.)

Dok se u ajetima koji prethode spomenutom muslimani podsjećaju na svoju pojedinačnu odgovornost, spomenuti ajet označava njihovu društvenu odgovornost. Ma do kojeg nivoa dosezao moralni standard pojedinca, njime se ne mogu postići ciljevi kojima teži islam. Muslimanska zajednica, da bi postigla uspostavljanje Allahovog, dž.š., programa na Zemlji, koji se ogleda u prevladavanju pozitivnog nad negativnim, istine nad neistinom, mora počivati na dva oslonca: zalaganju za dobro i suzbijanju zla. Taj cilj moguće je postići samo onda kada se bar jedna skupina ljudi posveti zadatku da poziva ljude na put poštenja, da narodu preporučuje pravila moralnog ponašanja i da se stalno suprotstavlja ljudima sklonim zlu.

Kur'an često koristi dva karakteristična izraza da bi označio dobro i zlo: ma'ruf, označava (univerzalno dobro), koje poznaje čitav svijet i koje kao takvo prihvata, i munker, (univerzalno zlo) koje poznaju i osuđuju svi ljudi na svijetu. Kur'an ima povjerenje u ljudsku prirodu i njen zdrav razum. Nikada neće postojati jednodušnost u zlu, makar ga neki i činili. Kur'an sljedbenike islama naziva najboljom zajednicom, ne zbog toga što pripadaju ovom ili onom narodu ili ovoj ili onoj rasi, već zbog toga što oni naređuju da se radi ono što je dobro ma'ruf, a zabranjuju ono što je zlo munker, i što vjeruju u Allaha, dž.š.

Pozivanje na dobro

Iz navedenog ajeta razumije se obaveza pozivanja u dobro i odvraćanje od zla, jer Uzvišeni je rekao: I neka bude… što ima formu imperativa, a imperativ nosi značenje obavezivanja. Kraj ajeta …oni su ti koji će uspjeti odnosi se na one koji obavezu pozivanja neposredno izvršavaju, što znači da oni koji su nemarni prema ovoj kur'anskoj naredbi nemaju grijeha ako to drugi rade, ali nemaju ni nagrade koju postižu agilni. Međutim, ako bi svi muslimani, bezrazložno, zanemarili obavezu pozivanja, zasigurno bi bili grešni, što razumijemo iz riječi Uzvišenog: Ali, nisu svi oni isti. Ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noć Allahove ajete čitaju i mole se; oni u Allaha i onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine dobročinstvo; oni su čestiti… (Ali Imran, 113-114.)

Vrijednost pozivanja

Vidimo, iz prethodnog ajeta, da Allah, dž.š., ne vezuje čestitost sljedbenika Knjige samo za vjerovanje u Allaha i Sudnji dan, nego tek nakon spominjanja njihovog naređivanja pozitivnog i zabranjivanja negativnog. U drugom ajetu, kada Uzvišeni objašnjava zbog čega su vjernici jedni drugima prijatelji, On, uz druga veličanstvena djela, navodi i insistiranje na dobrim djelima i suzbijanju loših. A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i namaz obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah smilovati. (Et-Tevbe, 71.)

Durre bint Ebi Leheb pripovijeda: „Jedan čovjek je ustao dok je Vjerovjesnik, s.a.v.s., bio na mimberu i upitao: „Allahov Poslaniče, koji su ljudi najbolji?“ – a on je odgovorio: „Najbolji su oni najučeniji i najbogobojazniji, oni koji najviše navode na dobro i odvraćaju od zla, te oni koji imaju najčvršće veze sa rodbinom!“

U gornjem ajetu uočavamo da se, uz traženje činjenja dobrih djela i odvraćanja od loših, postiže Allahova, dž.š., milost, dok se ignoriranjem ove vjerske obaveze navlači Allahov, dž.š., gnjev i prokletstvo. Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od grešnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali! (El-Maide, 78-79.)

Dakle, borcima za pozitivno i nadvladavanje negativnog, Svevišnji je zagarantovao uspjeh i podršku na ovom svijetu i ugodan život na ahiretu. O Božijoj pomoći i proviđenju boraca za dobro Uzvišeni veli: I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo grešnike, zato što su stalno u grijehu bili. (El-E'araf, 165.)

Ko je dužan pozivati
Ebu Dža'fer el-Bakir kaže: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., proučio je ajet: I neka među vama bude skupina ljudi koja će na dobro pozivati, a zatim je rekao: „Dobro (hajr) jeste slijeđenje Kur'ana i mog sunneta.“

Na osnovu ovog ajeta neki komentatori Kur'ana zaključuju da je to kolektivna a ne pojedinačna obaveza. U tom slučaju, kada je izvršava jedna grupa, obaveza spada s ostalih, jer Allah, dž.š., nije rekao: Svi naređujte pozitivno, nego je rekao: I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati…

A Ibnu Mirdevejh kaže: „Smisao ovog ajeta jeste da se odredi grupa ljudi iz ove zajednice (ummeta) i usmjeri se na ovaj posao, iako je to obaveza svakog pojedinca, što potvrđuje predanje u Muslimovom Sahihu koje prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Kad neko od vas vidi što sramotno, neka to otkloni svojom rukom, a ako to ne može, onda svojim jezikom, a ako ni to ne može, neka to onda prezre svojim srcem, ali to je najblaži oblik vjerovanja.“ U drugom rivajetu navodi se dodatak ovome hadisu: „Iza toga nema vjerovanja ni koliko zrno gorušice.“

Kada se među islamskim učenjacima raspravlja je li pozivanje dobru i odvraćanje od zla obaveza zajednice ili svakog pojedinca, oni koji zastupaju mišljenje da je to obaveza svakog muslimana svoj stav argumentiraju navedenim hadisom. U hadisu se ističu tri nivoa borbe protiv negativnih pojava koje se javno čine u društvu. Prvi nivo je suzbijanje silom, drugi nivo je verbalno suprotstavljanje, a treći nivo je prezir srcem. Većina uleme smatra da se suprotstavljanje silom, negativnim pojavama, mora rješavati u okviru državnih organa iza kojih stoji zakon sile, odnosno vlast.

Upotreba sile po vlastitom nahođenju može dodatno doprinijeti remećenju međuljudskih odnosa i uspostavi anarhije, što proizvodi suprotan efekat. Verbalnim suprotstavljenjem zlu, vlada, takođe, može dati najveći doprinos putem medija, putem sistema obrazovanja, i na druge načine. Međutim, ovim oblikom djelovanja do izražaja posebno dolazi riječ učenih ljudi, koji direktnim obraćanjem ili putem predavanja utječu na popravljanje stanja. Kada je u pitanju prezir srcem, to je obaveza svakom muslimanu, iako je to najblaži oblik vjerovanja. U slučaju da izostane i osuda u srcu, onda je to pokazatelj potpunog odsustva imana.

Sejid Kutb, rahimehullahu te'ala, ovo pitanje tretira na sljedeći način:

„Mora da postoji vlast koja naređuje i zabranjuje, vlast koja poziva dobru i odvraća od zla, vlast koja okuplja jedinke i uvezuje ih Allahovim užetom i užetom bratstva u ime Allaha, dž.š., vlast koja počiva na ova dva oslonca zajedno radi ostvarenja Allahovog programa u životu čovjeka.

Da bi se ovaj program realizirao, on zahtijeva poziv dobru iz kojeg ljudi mogu spoznati suštinu programa, on traži vlast koja naređuje dobro i zabranjuje zlo… Allahov, dž.š., program na Zemlji nije samo propovijed, uputa i objašnjenje. To je jedan dio. Drugi dio je funkcioniranje vlasti koja naređuje dobro a zabranjuje zlo u životu ljudi, koja štiti ono najbolje u tradiciji od poigravanja gospodara interesa, požuda i strasti, štiti ovu pozitivnu tradiciju od priče svakog ko hoće da kaže o njoj svoje mišljenje i svoj sud tvrdeći da je to što on kaže dobro, pozitivno i ispravno.“

Tolerisanje grijeha izaziva Allahovu, dž.š., kaznu

U svakom slučaju, adekvatno reagiranje aslužuje Allahovu, dž.š., milost dok indolentan odnos naspram ove vjerske obaveze navlači na zajednicu muslimana Njegovu srdžbu i kaznu. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Svaki narod koji čini grijehe, a među njima bude onih koji su u stanju da ih osude zbog toga, pa to ne učine, Allah će vrlo brzo sve obuhvatiti Svojom kaznom.“
U drugoj predaji navodi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Ili ćete naređivati dobro, a odvraćati od zla, ili će Allah zasigurno dati da vama vladaju najgori između vas, kada će najbolji među vama upućivati dovu, ali im neće biti uslišana.“

Tolerantan odnos prema griješenju dovodi u nemilost čak i one koji su pobožni i daleko od griješenja. Muhammed, s.a.v.s., je rekao: „Nikada Allah, dž.š., neće kazniti pojedince zbog grijeha mase, sve dok se zlo ne pojavi među njima te oni budu sposobni da ga osude, ali to ne učine.“

Džabir, radijallahu anhu, prenosi od Resulullaha, s.a.v.s., da je rekao: „Allah Uzvišeni je naredio jednom meleku da sruši taj i taj grad na njegove stanovnike, a on je rekao: – Gospodaru moj, među njima nalazi se jedan tvoj rob koji Ti ni na tren oka nije bio neposlušan! „Sruši ga na njega i na njih, jer se njegovo lice nikada nije namrštilo radi mene!“
 
Urve prenosi od svoga oca da je Musa, a.s., rekao: „Gospodaru moj, koji su Ti Tvoji robovi najdraži?“ „Onaj koji hita ka onome što Ja želim, kao što se orao okomi na svoj cilj; onaj koji voli Moje dobre robove, kao što dojenče voli dojku i onaj koji se naljuti kada se krše Moje zabrane, kao što se tigar zna naljutiti, jer kada se tigar naljuti, njemu je svejedno da li je malo ili mnogo ljudi.“

Upitan je Huzejfe o živom mrtvacu, pa je rekao: „To je onaj koji ne osuđuje zlo ni svojom rukom, ni jezikom, pa ni svojim srcem.“

Odbojnost sredine prema pozivu

U posebnosti Allahova Poslanika, s.a.v.s., ubraja se i to što je predskazao određene događaje i ponašanja ljudi.

Tako je jednom govorio o zapostavljanju poticanja na dobro i odvraćanja od zla, o čemu svjedoči Ebu Umame el-Bahili, koji prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:

„Kako će vam biti kada vam se žene uzjogune, omladina oda grijehu, a vi napustite borbu na Allahovom putu?!“

– Zar će se to desiti Allahov Poslaniče?

„Da, tako mi Onoga u čijoj ruci je moj život, i gore od toga.“

– A šta je gore od toga, Allahov Poslaniče?

„Kako li će vam biti kada ne budete upućivali na dobro i odvraćali od zla?

– Zar će se to desiti, Allahov Poslaniče?

 „Da, tako mi Onog u čijoj ruci je moj život, i gore od toga.“

 – A šta je gore od toga, Allahov Poslaniče? „Kako će vam tek biti kada dobro budete smatrali zlom, a zlo dobrim.“

 – Zar će se to desiti, Allahov Poslaniče?

 „Da, tako mi Onog u čijoj ruci je moj život, i gore od toga.“

– A šta može biti gore od toga, Allahov Poslaniče?

Šta će biti s vama kada budete upućivali na zlo a odvraćali od dobra?“

 – Zar će se i to desiti, Allahov Poslaniče?

 „Da, tako mi Onoga u čijoj ruci je moj život, i gore od toga. Allah, dž.š., kaže: „Kunem se Sobom, dat ću im takva iskušenja (metež), da se u njemu ni najrazboritiji neće moći snaći.“

Huzejfe, radijallahu anhu, je rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudima biti draže da je među njima lešina magarca nego vjernik koji im naređuje dobro i zabranjuje ono što je loše.“

Sagledavajući realno stanje današnjih muslimana, osnovano se moramo pribojavati da već nije nastupilo naznačeno vrijeme. Ljudi nerado primaju savjet i nerado mijenjaju način svoga življenja. U svijesti mi je duboko urezana rečenica hafiza Fuad-ef. Subašića, koji mi je jednom kazao: „Najviše neprijatelja sam stekao među onima kojima sam želio dobro, savjetujući ih.“

Svi oni koji slijede put Allahovih poslanika, na planu afirmiranja islamskih univerzalnih vrijednosti, neminovno dolaze na udar sredine. Allah, subhanehu ve teala, kaže: O kako su ljudi jadni! Nijedan poslanik im nije došao, a da mu se nisu narugali. (Jasin, 30.)

Ka'b el-Ahbar pitao je Ebu Muslima el-Havlanija: „Kako ti stojiš u narodu?“ „Lijepo“, odgovorio je. Ka'b na to reče: „U Tevratu se doista govori drugačije.“ „A šta se u njemu govori?“ „Kaže se da kada čovjek naređuje dobro, a odvraća od zla, on loše stoji u svome narodu.“ Na to Ebu Muslim reče: „Tevrat je rekao istinu, a Ebu Muslim je slagao.“
Mudri Lukman ovako je savjetovao svoga sina: O sinko moj, obavljaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi.“ (Lukman, 17.)

Neko od časnih prethodnika oporučio je svojim sinovima: „Ako neko od vas želi naređivati dobro, neka se navikava na strpljivost i neka bude siguran u nagradu od Allaha, dž.š., jer onaj koji je siguran u nagradu od Allaha, dž.š., ne osvrće se na uznemiravanje.“

Naša arogancija, samoljublje i oholost dosegli su toliki nivo da je princip upućivanja na dobro i odvraćanja od lošeg, skoro eliminiran. Idući linijom manjeg otpora, oni koji uočavaju devijantna ponašanje među vjernicima ustručavaju se reagirati. Tako mi sve dublje uranjamo u vode oportunizma, kada svjesno toleriramo međusobno javno griješenje koje dobrano nagriza duhovnu supstancu muslimanskog bića.

Ta ravnodušnost uzela je toliko maha da više ni roditelji nemaju utjecaja na rođenu djecu. Tako se naši evladi odijevaju kako žele, hodaju kuda hoće, rade šta hoće, druže se s osobama po svom izboru, a roditelji to bespomoćno gledaju i preživljavaju katastrofalne posljedice takvog ponašanja. U mnogo slučajeva roditelji čak postaju stranci u vlastitom domu.

Ko ima pravo pozivati?

Poziv dobru i naredba da se čini dobro a odvraća od zla obaveza je koja nije nimalo lahka. Promatrajući je u svjetlu njenog konfrontiranja sa ljudskim strastima, interesima, obmanama, oholostima, sa ljudima silnicima, vladarima tiranima, slabićima koji posrću ali se i ispravljaju, pokvarenjacima kojima ne paše pravovjernost itd., obaveza je kojoj nisu baš svi dorasli. U vrijeme poremećenih društvenih vrijednosti, kada se poriče dobro a promovira zlo, kada se zlo izdiže čak na nivo vrijednosti, pozivati istinskim vrijednostima i boriti se protiv najezde zla, ravno je suprotstavljanju bujici nabujale rijeke. Međutim, i pored izuzetno zamršene situacije u kojoj se nalaze današnji muslimani, islamski princip el-emru bil-ma'ruf ven-nehju ‘anil-munker (naređivanje dobra i odvraćanje od zla), nipošto se ne smije zapostavljati.

Najbitnije je da su nosioci poziva svjesni ove vjerske obaveze i da su sami upućeni i moralni, jer nalaganje drugome da se ispravno ponaša, pretpostavlja ispravnost vlastitog ponašanja. Kako onaj koji nije dobar može poboljšavati drugoga. Kako će sjena biti prava ako je drvo krivo?! Ili, kako nas Svevišnji opominje: „Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?“ (El-Bekare, 44.) O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate! (Es-Saff, 3.)

Uzimajući u obzir ove kur'anske ajete, neki islamski učenjaci osporavaju pravo pozivanja onima koji su skloni javnom griješenju, dok drugi, koji zauzimaju suprotan stav, ukazuju na činjenicu da su svi ljudi grešni, pa čak za griješenje vežu i neke poslanike, alejhimusselam. Seid bin Džubejr rekao je: „Ako bi naređivao dobro i odvraćao od zla samo onaj koji je potpuno čist, niko ništa ne bi naređivao.“ Ove Seidove riječi oduševile su imama Malika.

Drugo mišljenje je ispravnije, budući da će kazna za onoga koji zanemari zabranjivanje zla, a i sam ga čini, biti žešća od kazne za onoga koji zabranjuje zlo, makar se i sam nije prošao toga grijeha. Primjerice, može li se osporiti pravo osobi koja pije alkohol da se bori protiv nevjerovanja i sprečava ljude u njihovom nevjerovanju? Ili, ima li pravo osoba sklona opijanju sprečavati ubistvo? Ili, ima li se pravo zabraniti kockaru da se suprotstavi nasilniku dok izvršava pljačku ili nasilje nad nekom nemoćnom osobom? Dakle, bez obzira na grešnost ljudi, pozivu se mora udovoljiti.

Prenosi se od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: „Kazali smo: „Allahov Poslaniče, mi ne naređujemo dobro dok ga u potpunosti ne izvršimo niti odvraćamo od zla dok ga se u potpunosti ne klonimo.“ Resulullah, s.a.v.s., na to reče: „Ne, nego naređujte dobro makar ga u potpunosti i ne činili i zabranjujte zlo, makar ga se u potpunosti i ne klonili,“

Pretpostavke za uspješno pozivanje

Pored jake volje i kreposnog života, onaj koji poziva trebalo bi da posjeduje tri osobine: znanje (ilm), pobožnost (vere’) i karakternost (husnul-huluk).

Znanje je potrebno da bi mu bila poznata mjesta i granice kontroliranja i da bi se u svemu tome držao šerijatskih granica.
Pobožnost je neophodna kako bi spriječila onoga koji poziva da ne radi suprotno onome što zna i kako ne bi pretjerao u pozivanju. U protivnom, on zna biti predmetom ismijavanja i igrati podređenu ulogu.

Osnovna karakteristika njegove karakternosti je blagost i ljubaznost. Znanje i pobožnost nisu dovoljni, jer kada se srdžba uzburka ova dva svojstva ne koriste bez blagosti i ljubaznosti. Uostalom, i nema prave pobožnosti ni učenosti bez lijepog ahlaka (islamske odgojenosti).

 Pomoću ove osobine daija strpljivo podnosi sve ono što ga zadesi na Allahovom, dž.š., putu.
Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Naređivati dobro i odvraćati od zla može samo ljubazna osoba koja je ljubazna kada naređuje i kada zabranjuje, pažljiva kada naređuje i kada zabranjuje, učena kada naređuje i učena kada zabranjuje.“ A Hasan el-Basri, Allah mu se smilovao, rekao je: „Ako si od onih koji naređuju dobro, budi od onih koji to usvajaju, a ako nisi – propast ćeš!“

Neke nepravilnosti pri pozivanju

Upozoravanje mora biti s iskrenim nijjetom, diskretno, blago i s molbom Allahu, dž.š., da se dotična osoba prođe grijeha i popravi svoje ponašanje. Oholost, grubost i javno prozivanje nečijeg grijeha izazivaju suprotan efekat. Naprimjer, ako učeni upozorava nekog zbog njegovog neznanja i pri tome osjeća čast zbog znanja i poniženje drugoga zbog neznanja, onda je to ružno djelo, samo po sebi, gore od ružnog djela kojem se usprotivio. Ovaj „učenjak“ je poput onoga koji drugoga spašava od vatre, a sam gori, što je vrhunsko neznanje, veliko poniženje, nesreća i šejtanska zamka…

U dominaciji nad drugima jeste velika slast duše s dva aspekta: s aspekta funkcije znanja i s aspekta funkcije dominacije i nadređenosti, a ovo se temelji na licemjerstvu i traženju ugleda, što je potajna strast koja vodi ka potajnom mnogoboštvu (širk).

Prevelika vezanost za ljude je takođe zapreka uspješnom pozivu. Stoga bi daija morao umanjiti veze s ljudima i pretjeranu ljubav prema njima kako bi izbjegao svojstvo ulagivanja. Jer, onaj ko se ne oslobodi pretjerane vezanosti i ljubavi prema ljudima ne može kontrolirati njihovo ponašanje. Ko nastoji da mu ljudska srca budu sklona, a da mu jezici uvijek hvalu izriču, taj ne može kontrolirati njihovo ponašanje.

Blagost je vrlina s kojom je Allahov Poslanik, s.a.v.s., osvajao srca svojih savremenika. Ova osobina je neizostavna na putu pozivanja dobru i odvraćanja od zla. Naša poslovica kaže: „Blaga riječ i gvozdena vrata otvara.“

Brojni su primjeri naših dobrih prethodnika koji slikovito govore o pravilnom odnosu spram onih koji griješe. Hammad bin Seleme kazivao je da je pored Sile bin Ešjema prošao neki čovjek koji je pustio da mu se ogrtač vuče po zemlji. Njegovi ga prijatelji htjedoše žestoko prekoriti, ali im on reče: „Pustite mene, ja ću učiniti ono čime ćete biti zadovoljni.“ Pa mu reče: „Sinko, potreban si mi.“ „A što sam ti potreban adžo?“, upita. „Volio bih da malo podigneš svoj ogrtač.“ Ovaj na to reče: Naravno, svaka ti čast“, pa ga je podigao, a Sile reče svojim prijateljima: „Da ste ga žestoko prekorili, hem bi rekao: „Ne“, hem vas ne bi pohvalio, a još bi vas i izgrdio.“

Neko je rekao El-Fudajlu bin Ijadu, Allah mu se smilovao, da Sufjan bin Ujejne prima darove od vladara, na što El-Fudajl reče: „Koliko god uzme od njih to je manje od onoga što zaslužuje“, a onda se osamio s njim, pa ga je korio i grdio, te Es-Sufjan reče: „O Ebu Alija, ako nismo dobri ljudi, pa bar volimo dobre ljude.“

Na obaveznost ljubaznosti i blagosti ukazuje argument koji je naveo halifa Me'mun, kada ga je neki vaiz savjetovao, pa je grubo nastupio, na što mu je on rekao: „Čovječe, budi ljubazan, Allah, dž.š., poslao je onoga koji je bolji od tebe onome koji je gori od mene“, pa mu je rekao: …pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao. (Ta-ha, 44.)
 
Ovakva je bila praksa vjernika pri kontroliranju tuđeg ponašanja. Neka Uzvišeni i nas nadahne na iskren odnos jednih prema drugima i neka promjeni naše stanje nabolje, jer On je Taj Koji svojom moći i plemenitošću upućuje i mijenja stanja ljudi, i On je neizmjerno Plemenit i Dobar.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.