svabo
piše: V. Mijovic:
Nagrađivanje je odavno postalo unosan biznis. Kod nas u tom planetarno razgranatom poslu prednjači nešto što se zove Internacionalna liga humanista, koja je razvila čitavu paletu nagradnih proizvoda – čak pet! Pa im i to malo bilo, evo smisliše i novi: Humanista 20. stoljeća!
Tom titulom juče su se u Sarajevu ovjenčali Vaclav Havel, Kiro Gligorov, Milan Kučan i Stjepan Mesić. Čeh zbog bolesti nije prisustvovao dodjeli priznanja, ali potonja trojka ponosno je nazočila tom činu. Nažalost!
Kažem nažalost, jer su primili nagradu bez ikakve objektivne težine. K tome, da ta nagrada ima stvarnu vrijednost, bar dvojica laureata ne bi uz svoje ime nikako mogli prikačiti visokoparni atribut ”stoljetnog humaniste “.
Nagrade Internacionalne lige humanista, koje su dobijali i ljudi visokog javnog, moralnog i stručnog integriteta, ipak su odavno profanisane nekim svojim dobitnicima koji, ruku na srce, ništa društveno vrijedno nisu uradili nikad u životu. Time su umanjili i rejting ovih priznanja. Posebno sunovraćivanje kredibiliteta nagrada Internacionalne lige humanista dogodilo se proljetos, kada su se kolajnama trebali ovjenčati Milo čukanović i Svetozar Marović, što je naišlo na žučni i opravdani revolt naše javnosti.
Treba, dakle, imati obraza, odnosno baš ga nemati, pa se samo par mjeseci nakon takve blamaže pokušati nametnuti kao vrli arbitar humanističkog angažmana kojim je obilježeno čitavo jedno stoljeće.
Čisto sumnjam da Gligorovu, Kučanu i Mesiću nije znan pedigre Lige i njena nedavna sramna crnogorska epizoda. Možda im je jasno i to da je naprasno dodjeljivanje nove nagrade njima, u stvari pokušaj pranja savjesti, odnosno posrnulog rejtinga pomenute humanitarne organizacije. Pa ipak su pristali na nagradu i potegli put do Sarajeva da je lično prime.
Postavlja se pitanje zašto su učinili nešto što istinskim humanistima, pa još epohalnih razmjera, nikako ne pristoji: da izbjeljuju tuđe mrlje?
Čini mi se da je odgovor jednostavan. Niti nagradu dodjeljuje dignitetna organizacija, niti su dva njena laureata ”“ konkretno Kučan i Mesić ”“ državnici i ličnosti kalibra kojim ih je Liga humanista odmjerila.
Obojica, i Kučan i Mesić, nose značajan dio odgovornosti za krvavi raspad Jugoslavije. Milan Kučan direktni je akter ”dogovorenog rata “ sa Miloševićem, kojim je Sloveniju krajnje neprincipijelno izvukao iz velike gužve, a koji je umnogome olakšao put bestijalnom srpskom pohodu na BiH i Hrvatsku. Njegov grijeh ne treba precjenjivati, ali takvo političko ponašanje s humanizmom nema ama baš nikakve veze.
Skloni svoju (zna se šta) u stranu, a za druge me baš briga – opisuje se nekim drugim atributima, nikako humanističkim. Pogotovo se s tim kosi otimačina sirotinjskih para, kako se jedino može tumačiti slovenačko prisvajanje ušteđevina hiljada Bosanaca i Hercegovaca. Tom je loncu Milan Kučan svakako bio poklopac. Opštepoznato je, takođe, da je za njegovog predsjednikovanja u Sloveniji bio najlošiji tretman naših izbjeglica.
Stjepana Mesića, koji godinama opravdano plijeni simpatije u našoj zemlji, svakako sleduju brojna priznanja. Rijetki su ljudi koji su skloni da priznaju svoju grešku i da tumbe okrenu svoje političko djelovanje. On je to zaista učinio, pa se od duvanja u rog tuđmanovskog razvaljivanja Bosne i Hercegovine prebacio među štovatelje našeg državnog integriteta. Na tome mu se mora čestitati, ali gumica ne može baš sve pobrisati. Humanisti stoljeća ne smiju u karijeri imati packe kakve evidentno ima današnji predsjednik Republike Hrvatske.
Ne čudim se, dakle, Ligi humanista. Valja njima raditi biznis. Ali ne mogu dovoljno da se načudim Kučanu i Mesiću. Ako oni jesu, mnogi sigurno nisu zaboravili kraj prošlog stoljeća, iz kojeg Milan i Stjepan nisu izašli čista obraza. Stoga oni nikako ne mogu biti ni ponos te epohe, ma s koliko se nagrada te vrste zakitili.
(Oslobodjenje)
Add comment