svabo
piše:A. Burić:
Vijest da je jučer u Kreševu potpisana deklaracija o načelima ustava Bosne i Hercegovine i da su je potpisali hrvatski tzv. lideri, ne bi me se trebala previše ticati, jer karte su već odavno podijeljene. Svi se političari “bave” svojim narodima, i kroje im kape i duše, a manjina kojoj pripadam ionako je izgubila sve šanse za ozbiljnije političko organiziranje.
Stvar se, inače, ne bi ticala nikoga normalnog jer vodi u daljnju segregaciju u BiH po nacionalnom principu i u tom smislu nije ništa novo da nije dva detalja u njoj. Prvi je mjesto potpisivanja, a drugi činjenica da se time samo potvrđuje stara istina da je zadnjih dvadesetak godina vođen rat protiv manjina.
Kad mi neko spomene Kiseljak, k”™o da mi je spomenuo Pale!
Ova replika, koja se odmah nakon rata često znala čuti u sarajevskim razgovorima, nije važila za neke druge toponime u BiH. Pogotovo ne za Kreševo, reklo bi se. Poduzetnički duh, pa i poslovična blagost ondašnjeg svijeta (gdje još na svijetu imaju Guarnerijevu violinu na kojoj sviraju narodne pjesme?), činilo je Kreševo prijateljskim toponimom u koji se rado ide.
Čelnici hrvatskih stranaka su mirno pregazili preko toga jer oni s Kreševom, vidjećemo i zašto, i ne računaju previše ozbiljno.
Cilj i namjena ovakvih skupova je da se obezbijedi život “svom” narodu, isključivo tamo gdje on predstavlja većinu. Uz sve obzire, oko sedam hiljada Kreševljaka ne može biti većina u regiji gdje živi oko 400.000 Bošnjaka. I tu “pada” priča o ravnopravnosti u koju se zaklinju tri doktora, jedan inženjer i trgovac suhomesnatim proizvodima, te jedan bivši zakleti komunista i ordinarni redikul.
Kreševska deklaracija, dakle, neće zaštititi Hrvata ili Hrvaticu u Sarajevu, ili u Kreševu; ona hoće zacementirati ono što se podjelama dosad uspjelo postići. U ratu, takva je politika rezultirala egzodusom iz srednje Bosne. Jadnici koji su se, od čitavog Zapada, uspjeli dočepati samo zapadne Hercegovine, osnovali su naseobine i nazvali ih po Å ušku i Bobanu. Ti nedovršeni čardaci ni na nebu ni na zemlji apsolutno oslikavaju duhovno stanje svojih graditelja. Nisu za tamo gdje su došli, a tamo odakle su otišli, niko ih neće.
Biće, dakle, da se valja samoorganizirati: eventualnu buduću suštinski multietničku snagu u Bosni i Hercegovini, čini se, mogu napraviti samo oni koji su u svojim sredinama manjine, i onda se udružiti.
Pitanje opstanka ove zemlje je pitanje kako je Srbinu u dijelu Federacije s bošnjačkom većinom, Hrvatu gdje je ambijent apsolutno srpski i Bošnjaku u dijelu Federacije u kojem su skoro stopostotno Hrvati.
Brat je mio ma koje vjere bio, samo neka je Bosanac, kaže parafraza jedne stare narodne izreke. Budući da su Bosanci manjina svugdje gdje većinu čine narodi, ostalo nam je zaista vrlo malo mogućnosti. Inače, završićemo kao kolateralna šteta. Kao Kreševo u rukama onih koji nemaju pojma o tome šta ono znači za Bosnu i Hercegovinu, ali u njemu potpisuju svoje povijesne deklaracije.
Ustvari, možda to i rade upravo zato što znaju šta za ovu zemlju znači Kreševo.
(Oslobodjenje)
Add comment