UVOD
Još je Platon, nekada davno, u samim prapočecima teorije proze, ustvrdio da je u osnovi svake priče iliti eposa, gola LAŽ, jer da se događaji opisani u priči, nikada nisu desili baš onako, kako su opisani i da je svaka autorska intervencija, nužno i korekcija zbilje. Naravno da se moramo složiti sa starim mudracem, no možda bi trebalo redefinirati sam pojam LAŽ. Meni, osobno, nikada nije bilo lažno, ništa zbog čega sam mogao zaplakati, nasmijati se, uzdahnuti, vratiti slike iz mladosti, pa makar viđene i kroz ljubičaste naočari starosti. Ako je, pak, sve ovo doista laž, moram reći da je neutoljiva moja potreba za laganjem. Ako bilo gdje, u priči, osjetite prepoznavanje, faktor “déjà vu” ili nešto slićno, znajte da ste i sami skloni laganju”…
Žena, o kojoj je sanjao, imala je vatru u kosi, maramu oko vrata i košmar u srcu. Osjećao je da ona negdje postoji, ali je sumnjao da će je ikada sresti.
Kao i većina ljudi, i Emir je odvajao snove od zbilje i činjenicu da se oni nikada ne dotiču, držao je za neupitnu. Upravo zbog toga je, po njemu, statistička mogućnost, da u beskonačnom svemiru, pronađe tu svoju ženu, taj dio koji nedostaje, svoj “yang”, bila zanemariva.
Aliji nije pričao o toj svojoj tlapnji, pa je ovome bilo još čudnije, kako Emir, tako olako, odbacuje sve te čaršijske ljepotice, koje su mu se nudile, kao na pladnju.
“ Previše tražiš od Boga, Emire!” govorio mu je, dok su opijeni nekim jeftinim sektom, sjedili na stražnjoj terasi njegove kuće, zagledani u najljepši komadić noći pod kapom nebeskom.
“ E, prije bih ja to mogao reći za tebe!” pobuni se Emir.
“ Ti si taj, koji u ljubavi vidiš romantiku, a žene smatraš nedostižnima i svake patnje vrijednima! Ja, naprotiv, stojim s obje noge na zemlji i znam da žena, oko koje bih se potrudio, živi samo u mojim snovima, a ni tamo je ne mogu dozvati po želji. Dolazi kad hoće i odlazi kad hoće!”
“ I snovi su dio zbilje!” nije se predavao vječiti sanjar, Alija.
Emir mu je, kroz smijeh, odgovarao:
“ Upravo zbog toga si mi drag i trebam tvoje društvo. Ne poznajem, naime, nijednog drugog insana, s tako šašavim stavom. Teško je i zamisliti sve te stvari, koje ti smatraš normalnima!”
“ Ma, Emire, ništa jednostavnije od toga. Scenografiju nam je dao Veliki Allah, a predstavu igramo po scenariju, koji proizlazi iz naše slobodne volje. A, s obzirom na činjenicu, da je sve što možemo zamisliti, ujedno i jedna od mogucih stvarnosti, mi nikada necemo spoznati, koja od njih je prava. Snovi su neodvojivi od zbilje i to je najvrijednije od svega, što nam je dano. Ne budi tako prokleto tvrd! Otvori se! Ne moraš baš sve nadzirati. Žene i dolaze iz snova, samo se ti ne daš u to uvjeriti!” žustro je Alija napadao prijateljev neprobojni oklop.
“ Znam da nećeš odustati, pa cu ti povjeriti da postoji profil dame, kakvoj bih pao pod noge, ali sam potpuno uvjeren da takva može postojati samo na Marsu”¦!” branio se Emir kroz smijeh.
Nakon takvih, ironičnih, pa čak i pomalo ciničnih Emirovih reakcija, Alijin entuzijazam je naglo padao, ali je on i dalje, energijom misli, dozivao zbilju, u kojoj će Emir pronaći svoju pratilju”¦
U svakoj novoj čaršijskoj ljepotici, koja bi hodala, obješena o Emirovu desnu ruku, Alija je vidio mogućnost da njegov prijatelj kroči u blistave odaje zaljubljenosti i da njegov, pomalo tužni lik, zaplovi dolinom svojih snova.
I, iako se damama u njegovom društvu nikako nije mogao osporiti trud i predanost, Aliji je bio dovoljan i samo pozdrav, pa da shvati, da je Emirov oklop i dalje neprobojan.
Kako mladost, uz sve svoje zablude, nosi i privid o nepotrošivosti vremena, i njih dvojica se nisu previše obazirali, nego su prašili dalje nepreglednim stazama zbilje, ne zadržavajući se predugo, ni na čemu što ih nije moglo skroz obuzeti.
Edinov poziv da ga posjete u Krupi, gdje je odrađivao “ Energoinvestovu” stipendiju, došao je iznenada i oni ga bez razmišljanja prihvatiše. Plan je bio jednostavan: Alija će se u Zagrebu ukrcati u “ Marijan expres”, a Emir će mu se pridruziti u Novom, vozit”™ će se prema jugu i kad ugledaju tablu na kojoj piše Bosanska Krupa, sići će s vlaka. Svi planovi, koje mladost iznjedri, lišeni su prevelikog kompliciranja i promišljanja. Jaši prema zalasku Sunca, poput kauboja, a događaji će te sami sustići, čemu se zamarati prevelikim planiranjem.
Edin nije mogao prikriti oduševljenje, kad ih je ugledao. Bojeci se da su gladni, odmah ih je odveo na ručak u jednu od prekrasnih sojenica, zabodenih u Unu. Žalosne vrbe su pružale svoje tanane grane sve do drvene ograde, a kroz njih se zelenila rijeka, koju su s jednakom ljubavlju grlili stara gradina, male adice, ribički štapovi i slikarski štafelaji.
Krupa je bila od onih rijetkih gradova, koji su ljepši u zbilji, no na razglednicima. Svaki djelić tog krajolika, odavao je Božju nakanu i Alija je nastojao pospremiti sve te čarobne slike u svoju uzbuđenu dušu. Iskoristili su prekrasan sunčan dan za šetnju gradom i odlazak na staru gradinu, s koje se pružao veličanstven pogled na krupsku čaršiju i okolinu. Edin je stanovao u zgradi u samome centru, kod udovice nekog milicajca i njezinog sina, jedinca. Braco, gazdaričin sin, je bio duboko potonuo u svijet alkoholnih para i kući je dolazio samo prespavati. To nije smetalo njegovoj materi da ga spominje u svakoj rečenici, a prije nego što su se oprostili od nje, nekoliko puta je ponovila Edinu:
“ Edo, tako ti Boga, povedi i mog Bracu, večeras, kad se budete vraćali iz čaršije!”
Probali su njezino slatko od dunja, izvrsne kolače, popili po nekoliko fildžana kahve i dan se povukao pred uličnim svjetlima i prvim zvijezdama.
“ Ne brinite ništa, dovesti ćemo ga, samo ako ga vidimo!” umirivao je Edin gazdaricu, kad su krenuli van.
Tih godina je glavno mjerilo reprezentativnosti nekog mjesta za noćne izlaske, bila glazba, koja je tamo svirala. Edin im je, cijelo vrijeme, uzbuđeno hvalio nekog Cigana, harmonikaša, koji je sa svojim orkestrom svirao u hotelu, pa se nisu puno dvoumili o mjestu, s kojeg će krenuti u tu obećavajuću noć. Sala je bila dupkom popunjena, a jedina slobodna mjesta nađoše u sredini. Mladić, koji je zauzimao jedinu stolicu za tim stolom, bio obučen u crnu kožu, od glave do pete. Neobrijano, ali lijepo lice, uokvirivala je poduža crna kosa. Umorne oči mu se samo malo razbistriše ispod tamnih kolutova, kad je prepoznao Edina.
“ Halo, Braco! “Sam za stolom jedan čovjek”, ha!?” pozdravi ga.
“ Aha!” promrmlja momak u crnom, pokazujući im slobodne stolice.
Poručili su piće i Alija tek tad shvati da u Bracinoj čaši od dva decilitra nije nikakav sok, već konjak. Nazdraviše. Braco ispi trećinu čaše i podiže se, pokazujući stolice za šankom:
“ Idem ja tamo”¦reci materi”¦znaš već!” promrsi odlazeći od stola.
Cigan s harmonikom razvuče mijeh, izdiže se na prste desne noge i dižući ugođaj melodije, krenu s podija. Pjevač s onom poznatom tugom u glasu, tipičnom za samo taj narod, otpjeva prve riječi
“ Nedjelja je dan kad si o-tii-šla! Nedjelja je naj-tuu-žniji dan!!!”, a iz stotine grla se prolomi: “ Toooooo!!!”, a nekoliko flaša, s treskom, koji se uklapao u glazbu, razbi se od pod.
Harmonikaš, koji nije ni gledao tipke i dugmad po kojima je udarao, krenu u solažu, kakva se nije učila na konzervatorijima, niti je bila opisana u glazbenim početnicama.
Note su jurile i preskakale jedna drugu, tražeći iznova svoje mjesto u tom poretku, kakav je mogla uspostaviti samo krv ispunjena mirisom dima logorske vatre, okružene kolima s podrapanim arnjevima, u nekoj blatnoj zabiti. Neko je bacio stolnjak i svirač njime prekri harmoniku i još žešće nastavi svirku. Kad je dosegao delirij svoje izvedbe, konobar mu pomože i on brzo prebaci harmoniku na leđa i svirajući nepogrešivo u tom nemogućem položaju, ciganski Hendrix poče se lakim korakom vraćati na podij, praćen urnebesnum pljeskom, sad već okružen špalirom oduševljene publike.
Glazba starog virtouza ponijela ih je i više no što su očekivali i cijelo okružje poprimi neke vanvremnske značajke i prošara se osobitim bojama, a Aliju obuze osjećaj da sjedi u središtu nekakve čarobne biserne škrinje, unutar koje se sve odigrava lako i spontano i svi događaji idu dobrim smjerom.
Strah, kojeg je već jutrom oblačio, zajedno s garderobom, i kojeg je nosio cijelog dana, još od rođenja, potpuno je izvjetrio već nakon druge čaše i sve se činilo lakim i dohvatljivim. Razmak između želja i realizacije mogao se, u toj osobitoj noći, prijeći brže nego što bi čovjek stigao i prstom pucnuti.
Bilo je to jedno od onih mjesta na vremenskoj osi, kad se čovjeku učini da je dorastao zbilji i lišen svakog straha, te je u potpunosti spreman postati i sudionikom, a ne samo promatračem. Takav privid mogao je stvoriti samo alkohol pomiješan s mladom krvlju, dobrom glazbom i čisto, nesputano srce.
Pojavile su se iz dima na kraju sale. Izgledalo je da im se svi izmiču dok su se primicale njihovom stolu.
“Bože, daj im neki razlog da prikoče kod nas!” molio je Alija u sebi, širom otvorenih usta.
“Lijeva je moja cura, Mirsada, i prste k sebi, a ova krasotica, desno, je njezina prijateljica Emina!” upozori ih Edin.
“Mislio sam da u Krupi ništa ne može biti ljepše od Une”¦!” uzbuđeno je komentirao Alija, pridržavajući stolice pristiglim gošćama.
“ Ne obraćajte pažnju na njega, on je pjesnik, a osim toga, u carsiji vec ima curu i ovdje je jako limitiran!” ubaci se Emir, ne pustajuci finu, njegovanu, Emininu ruku.
Kao i u svemu drugome, Alija je, i kad su cure iz drugog grada bile u pitanju, bio pun predradsuda i opreza. “ Drugi je to svijet! Boga ti pitaj, koliko su drugačije i što li im je na pameti!? Sigurno im izgledamo, ko”™ nama Aboridžini i jedva čekaju da nas pristojno isprate i vrate se ovim svojima, koji mi izgledaju tako samopouzdani i sigurni u sebe!”
Iz misli ga prenu Emirov glas. Pitao je prekrasnu Eminu, kao da su cijeli život bili skupa:
“ Znaš li onaj, o dvije krave, što sjede na telefonskoj žici, štrikaju i čavrljaju!”
“ Mooolim! Ali to je tako smiješno, ne mogu se suzdržati. Ajme, Edine, gdje si ga samo našao!” kroz nezadrživ smijeh, koji je nagovještavao proljeće, govorila je Emina. Dojam spontanosti, pojačavale su rupice u njezinim obrazima.
“ Nećeš se smijati, kad čuješ kraj vica!” pokušavao ju je ohladiti Alija.
No, ona opet skrenu pogled na ozbiljno Emirovo lice, kakvo uopce nije odgovaralo situaciji i opet se nastavi smijati iz sveg glasa:
“ Ma, pogledajte samo to ozbiljno lice, čovjeka, koji priča vic o dvije krave”¦”
“ Draga gospođice, vic uopće nije tako bezazlen i moja ozbiljnost je, itekako, utemeljena”¦” branio se Emir
“Kako to mislite, da vic nije bezazlen !? jedva se suzdržavala da ne prasne od smijeha krupska ljepotica.
“ Pa, već u sljedećem trenu, pokraj njih je proletio konj”! gotovo uvrijeđeno nastavi Emir.
“ Proletio je konj”¦.Ha, ha, ha”¦Pa, ja ću poluditi!!!
“ Ali, još niste čuli sve! Sigurno Vam i neće biti tako smiješno, kad Emir završi priču! Vic je američki i na kraju će Vas skroz ohladiti”¦”, reče joj začuđeni Alija, koji se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da su stari, davno iskonzumirani čaršijski vicevi, još nekome smiješni.
No, na zanesenost u njezinim očima, kojim je gledala Emira, ništa izvanjsko nije moglo utjecati. Njih dvoje su već na prvi pogled i na prvu riječ, započeli funkcionirati, kao da se oduvijek znaju. Pričali su pogledima, gestama i pokretima. U potpunosti su se nadopunjavali i ništa nije moglo pomutiti tu idiličnu sliku, nastalu iz ničega. Iz čiste radoznalosti, Alija napravi štih-probu:
“ A, znate li onaj, kad lijeva cipela i desno plućno krilo idu sa plaže”¦!?” pokušavao je pobrati malo pažnje, no ništa nije moglo skrenuti te opčinjene poglede, kojima su Emir i Emina grlili jedno drugo, a da toga i nisu bili svjesni. Njih dvoje su, potpuno nesvjesni svih drugih za stolom, nastavili svoje čudnovate karaoke, skojima su jedno drugome nadopunjavali misao ili su stihom jedne pjesme, odgovarali na stih druge, kao da su se za taj susret spremali godinama.
I Krupa je, poput njihove čaršije, imala pekaru u centru, u kojoj su se, u sitne sate, mogle kupiti vruce kifle i somun s onom pucketavom korom i okrajcima, koji su mamili, da ih se otrgne. Dugo su, te noci, šetali gradom, pričali glasno i raskalašeno, noseći vruće kifle,kao da su sami na svijetu.
Emir je, onako polupijan i zaljubljen, hodao po ogradi mosta, praćen njezinim zaplašenim pogledom.
“ Sići ću samo, ako ćeš mi ti dati ruku!” prijetio je. Ignorirala ga je sve dok se nije opasno zaljuljao na uskom profilu ograde, a onda je naglo ispružila ruke i povukla ga na pločnik.
“ Ne želim te dijeliti, čak ni sa Unom!” učinilo se Aliji da je čuo, dok su nestajali u sjeni stogodišnje lipe”¦
EPILOG
“Čak ni sjećanja ne sačuvaju sve detalje, i kako se akteri priče suše, stareći i povlačeći se pred nemilosrdnim vremenom, tako se i ona isperu i iz njih nestane sav onaj naboj, koji ih je u vrijeme, kad su se zbivala činio vanvremenskim i neponovljivim. Kao i tolike dobre stvari u životu, niti Emirova ljubav iz te ljetnje noći nikada nije do kraja realizirana.
Ostat”™ će vječni misterij, kako to da ljubav, koja nam se nudi i koja je dohvatljiva, nije nikada takva, kao ona, koju nismo dokraja izrealizirali i koja je ostala negdje iza nas, u zakucima mladosti.
Bit će da je istina u tome, što svaki konzumizam, nužno pretvara stvari u smeće, pa shodno tome, čistim može ostati samo ono, što i nismo konzumirali. Barem iz naše skučene i subjektivne perspektive.
Zato je, valjda, i Å antićeva “ Emina”, ostala vječno lijepa i poželjna.!” kontao je Alija, otpuhujući dim, još jedne davne uspomene prema zvijezdama, rasutim po beskrajnom nebu”¦
Add comment