Kozarac.ba

Mala, zelena zena s Marsa

UVOD

Još je Platon, nekada davno, u samim prapočecima teorije proze, ustvrdio da je u osnovi svake priče iliti eposa, gola LAŽ, jer da se događaji opisani u priči, nikada nisu desili baš onako, kako su opisani i da je svaka autorska intervencija, nužno i korekcija zbilje. Naravno da se moramo složiti sa starim mudracem, no možda bi trebalo redefinirati sam pojam LAŽ. Meni, osobno, nikada nije bilo lažno, ništa zbog čega sam mogao zaplakati, nasmijati se, uzdahnuti, vratiti slike iz mladosti, pa makar viđene i kroz ljubičaste naočari starosti. Ako je, pak, sve ovo doista laž, moram reći da je neutoljiva moja potreba za laganjem. Ako bilo gdje, u priči, osjetite prepoznavanje, faktor “déjà vu” ili nešto slićno, znajte da ste i sami skloni laganju”…

Žena, o kojoj je sanjao, imala je vatru u kosi, maramu oko vrata i košmar u srcu. Osjećao je da ona negdje postoji, ali je sumnjao da će je ikada sresti.

Kao i većina ljudi, i Emir je odvajao snove od zbilje i činjenicu da se oni nikada ne dotiču, držao je za neupitnu. Upravo zbog toga je, po njemu, statistička mogućnost, da u beskonačnom svemiru, pronađe tu svoju ženu, taj dio koji nedostaje, svoj “yang”, bila zanemariva.

Aliji nije pričao o toj svojoj tlapnji, pa je ovome bilo još čudnije, kako Emir, tako olako, odbacuje sve te čaršijske ljepotice, koje su mu se nudile, kao na pladnju.

“ Previše tražiš od Boga, Emire!” govorio mu je, dok su opijeni nekim jeftinim sektom, sjedili na stražnjoj terasi njegove kuće, zagledani u najljepši komadić noći pod kapom nebeskom.

“ E, prije bih ja to mogao reći za tebe!” pobuni se Emir.

“ Ti si taj, koji u ljubavi vidiš romantiku, a žene smatraš nedostižnima i svake patnje vrijednima! Ja, naprotiv, stojim s obje noge na zemlji i znam da žena, oko koje bih se potrudio, živi samo u mojim snovima, a ni tamo je ne mogu dozvati po želji. Dolazi kad hoće i odlazi kad hoće!”

“ I snovi su dio zbilje!” nije se predavao vječiti sanjar, Alija.

Emir mu je, kroz smijeh, odgovarao:

“ Upravo zbog toga si mi drag i trebam tvoje društvo. Ne poznajem, naime, nijednog drugog insana, s tako šašavim stavom. Teško je i zamisliti sve te stvari, koje ti smatraš normalnima!”

“ Ma, Emire, ništa jednostavnije od toga. Scenografiju nam je dao Veliki Allah, a predstavu igramo po scenariju, koji proizlazi iz naše slobodne volje. A, s obzirom na činjenicu, da je sve što možemo zamisliti, ujedno i jedna od mogucih stvarnosti, mi nikada necemo spoznati, koja od njih je prava. Snovi su neodvojivi od zbilje i to je najvrijednije od svega, što nam je dano. Ne budi tako prokleto tvrd! Otvori se! Ne moraš baš sve nadzirati. Žene i dolaze iz snova, samo se ti ne daš u to uvjeriti!” žustro je Alija napadao prijateljev neprobojni oklop.

“ Znam da nećeš odustati, pa cu ti povjeriti da postoji profil dame, kakvoj bih pao pod noge, ali sam potpuno uvjeren da takva može postojati samo na Marsu”¦!” branio se Emir kroz smijeh.

Nakon takvih, ironičnih, pa čak i pomalo ciničnih Emirovih reakcija, Alijin entuzijazam je naglo padao, ali je on i dalje, energijom misli, dozivao zbilju, u kojoj će Emir pronaći svoju pratilju”¦

U svakoj novoj čaršijskoj ljepotici, koja bi hodala, obješena o Emirovu desnu ruku, Alija je vidio mogućnost da njegov prijatelj kroči u blistave odaje zaljubljenosti i da njegov, pomalo tužni lik, zaplovi dolinom svojih snova.

I, iako se damama u njegovom društvu nikako nije mogao osporiti trud i predanost, Aliji je bio dovoljan i samo pozdrav, pa da shvati, da je Emirov oklop i dalje neprobojan.

Kako mladost, uz sve svoje zablude, nosi i privid o nepotrošivosti vremena, i njih dvojica se nisu previše obazirali, nego su prašili dalje nepreglednim stazama zbilje, ne zadržavajući se predugo, ni na čemu što ih nije moglo skroz obuzeti.

Edinov poziv da ga posjete u Krupi, gdje je odrađivao “ Energoinvestovu” stipendiju, došao je iznenada i oni ga bez razmišljanja prihvatiše. Plan je bio jednostavan: Alija će se u Zagrebu ukrcati u “ Marijan expres”, a Emir će mu se pridruziti u Novom, vozit”™ će se prema jugu i kad ugledaju tablu na kojoj piše Bosanska Krupa, sići će s vlaka. Svi planovi, koje mladost iznjedri, lišeni su prevelikog kompliciranja i promišljanja. Jaši prema zalasku Sunca, poput kauboja, a događaji će te sami sustići, čemu se zamarati prevelikim planiranjem.

Edin nije mogao prikriti oduševljenje, kad ih je ugledao. Bojeci se da su gladni, odmah ih je odveo na ručak u jednu od prekrasnih sojenica, zabodenih u Unu. Žalosne vrbe su pružale svoje tanane grane sve do drvene ograde, a kroz njih se zelenila rijeka, koju su s jednakom ljubavlju grlili stara gradina, male adice, ribički štapovi i slikarski štafelaji.

Krupa je bila od onih rijetkih gradova, koji su ljepši u zbilji, no na razglednicima. Svaki djelić tog krajolika, odavao je Božju nakanu i Alija je nastojao pospremiti sve te čarobne slike u svoju uzbuđenu dušu. Iskoristili su prekrasan sunčan dan za šetnju gradom i odlazak na staru gradinu, s koje se pružao veličanstven pogled na krupsku čaršiju i okolinu. Edin je stanovao u zgradi u samome centru, kod udovice nekog milicajca i njezinog sina, jedinca. Braco, gazdaričin sin, je bio duboko potonuo u svijet alkoholnih para i kući je dolazio samo prespavati. To nije smetalo njegovoj materi da ga spominje u svakoj rečenici, a prije nego što su se oprostili od nje, nekoliko puta je ponovila Edinu:

“ Edo, tako ti Boga, povedi i mog Bracu, večeras, kad se budete vraćali iz čaršije!”

Probali su njezino slatko od dunja, izvrsne kolače, popili po nekoliko fildžana kahve i dan se povukao pred uličnim svjetlima i prvim zvijezdama.

“ Ne brinite ništa, dovesti ćemo ga, samo ako ga vidimo!” umirivao je Edin gazdaricu, kad su krenuli van.

Tih godina je glavno mjerilo reprezentativnosti nekog mjesta za noćne izlaske, bila glazba, koja je tamo svirala. Edin im je, cijelo vrijeme, uzbuđeno hvalio nekog Cigana, harmonikaša, koji je sa svojim orkestrom svirao u hotelu, pa se nisu puno dvoumili o mjestu, s kojeg će krenuti u tu obećavajuću noć. Sala je bila dupkom popunjena, a jedina slobodna mjesta nađoše u sredini. Mladić, koji je zauzimao jedinu stolicu za tim stolom, bio obučen u crnu kožu, od glave do pete. Neobrijano, ali lijepo lice, uokvirivala je poduža crna kosa. Umorne oči mu se samo malo razbistriše ispod tamnih kolutova, kad je prepoznao Edina.

“ Halo, Braco! “Sam za stolom jedan čovjek”, ha!?” pozdravi ga.

“ Aha!” promrmlja momak u crnom, pokazujući im slobodne stolice.

Poručili su piće i Alija tek tad shvati da u Bracinoj čaši od dva decilitra nije nikakav sok, već konjak. Nazdraviše. Braco ispi trećinu čaše i podiže se, pokazujući stolice za šankom:

“ Idem ja tamo”¦reci materi”¦znaš već!” promrsi odlazeći od stola.

Cigan s harmonikom razvuče mijeh, izdiže se na prste desne noge i dižući ugođaj melodije, krenu s podija. Pjevač s onom poznatom tugom u glasu, tipičnom za samo taj narod, otpjeva prve riječi

“ Nedjelja je dan kad si o-tii-šla! Nedjelja je naj-tuu-žniji dan!!!”, a iz stotine grla se prolomi: “ Toooooo!!!”, a nekoliko flaša, s treskom, koji se uklapao u glazbu, razbi se od pod.

Harmonikaš, koji nije ni gledao tipke i dugmad po kojima je udarao, krenu u solažu, kakva se nije učila na konzervatorijima, niti je bila opisana u glazbenim početnicama.

Note su jurile i preskakale jedna drugu, tražeći iznova svoje mjesto u tom poretku, kakav je mogla uspostaviti samo krv ispunjena mirisom dima logorske vatre, okružene kolima s podrapanim arnjevima, u nekoj blatnoj zabiti. Neko je bacio stolnjak i svirač njime prekri harmoniku i još žešće nastavi svirku. Kad je dosegao delirij svoje izvedbe, konobar mu pomože i on brzo prebaci harmoniku na leđa i svirajući nepogrešivo u tom nemogućem položaju, ciganski Hendrix poče se lakim korakom vraćati na podij, praćen urnebesnum pljeskom, sad već okružen špalirom oduševljene publike.

Glazba starog virtouza ponijela ih je i više no što su očekivali i cijelo okružje poprimi neke vanvremnske značajke i prošara se osobitim bojama, a Aliju obuze osjećaj da sjedi u središtu nekakve čarobne biserne škrinje, unutar koje se sve odigrava lako i spontano i svi događaji idu dobrim smjerom.

Strah, kojeg je već jutrom oblačio, zajedno s garderobom, i kojeg je nosio cijelog dana, još od rođenja, potpuno je izvjetrio već nakon druge čaše i sve se činilo lakim i dohvatljivim. Razmak između želja i realizacije mogao se, u toj osobitoj noći, prijeći brže nego što bi čovjek stigao i prstom pucnuti.

Bilo je to jedno od onih mjesta na vremenskoj osi, kad se čovjeku učini da je dorastao zbilji i lišen svakog straha, te je u potpunosti spreman postati i sudionikom, a ne samo promatračem. Takav privid mogao je stvoriti samo alkohol pomiješan s mladom krvlju, dobrom glazbom i čisto, nesputano srce.

Pojavile su se iz dima na kraju sale. Izgledalo je da im se svi izmiču dok su se primicale njihovom stolu.

“Bože, daj im neki razlog da prikoče kod nas!” molio je Alija u sebi, širom otvorenih usta.

“Lijeva je moja cura, Mirsada, i prste k sebi, a ova krasotica, desno, je njezina prijateljica Emina!” upozori ih Edin.

“Mislio sam da u Krupi ništa ne može biti ljepše od Une”¦!” uzbuđeno je komentirao Alija, pridržavajući stolice pristiglim gošćama.

“ Ne obraćajte pažnju na njega, on je pjesnik, a osim toga, u carsiji vec ima curu i ovdje je jako limitiran!” ubaci se Emir, ne pustajuci finu, njegovanu, Emininu ruku.

Kao i u svemu drugome, Alija je, i kad su cure iz drugog grada bile u pitanju, bio pun predradsuda i opreza. “ Drugi je to svijet! Boga ti pitaj, koliko su drugačije i što li im je na pameti!? Sigurno im izgledamo, ko”™ nama Aboridžini i jedva čekaju da nas pristojno isprate i vrate se ovim svojima, koji mi izgledaju tako samopouzdani i sigurni u sebe!”

Iz misli ga prenu Emirov glas. Pitao je prekrasnu Eminu, kao da su cijeli život bili skupa:

“ Znaš li onaj, o dvije krave, što sjede na telefonskoj žici, štrikaju i čavrljaju!”

“ Mooolim! Ali to je tako smiješno, ne mogu se suzdržati. Ajme, Edine, gdje si ga samo našao!” kroz nezadrživ smijeh, koji je nagovještavao proljeće, govorila je Emina. Dojam spontanosti, pojačavale su rupice u njezinim obrazima.

“ Nećeš se smijati, kad čuješ kraj vica!” pokušavao ju je ohladiti Alija.

No, ona opet skrenu pogled na ozbiljno Emirovo lice, kakvo uopce nije odgovaralo situaciji i opet se nastavi smijati iz sveg glasa:

“ Ma, pogledajte samo to ozbiljno lice, čovjeka, koji priča vic o dvije krave”¦”

“ Draga gospođice, vic uopće nije tako bezazlen i moja ozbiljnost je, itekako, utemeljena”¦” branio se Emir

“Kako to mislite, da vic nije bezazlen !? jedva se suzdržavala da ne prasne od smijeha krupska ljepotica.

“ Pa, već u sljedećem trenu, pokraj njih je proletio konj”! gotovo uvrijeđeno nastavi Emir.

“ Proletio je konj”¦.Ha, ha, ha”¦Pa, ja ću poluditi!!!

“ Ali, još niste čuli sve! Sigurno Vam i neće biti tako smiješno, kad Emir završi priču! Vic je američki i na kraju će Vas skroz ohladiti”¦”, reče joj začuđeni Alija, koji se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da su stari, davno iskonzumirani čaršijski vicevi, još nekome smiješni.

No, na zanesenost u njezinim očima, kojim je gledala Emira, ništa izvanjsko nije moglo utjecati. Njih dvoje su već na prvi pogled i na prvu riječ, započeli funkcionirati, kao da se oduvijek znaju. Pričali su pogledima, gestama i pokretima. U potpunosti su se nadopunjavali i ništa nije moglo pomutiti tu idiličnu sliku, nastalu iz ničega. Iz čiste radoznalosti, Alija napravi štih-probu:

“ A, znate li onaj, kad lijeva cipela i desno plućno krilo idu sa plaže”¦!?” pokušavao je pobrati malo pažnje, no ništa nije moglo skrenuti te opčinjene poglede, kojima su Emir i Emina grlili jedno drugo, a da toga i nisu bili svjesni. Njih dvoje su, potpuno nesvjesni svih drugih za stolom, nastavili svoje čudnovate karaoke, skojima su jedno drugome nadopunjavali misao ili su stihom jedne pjesme, odgovarali na stih druge, kao da su se za taj susret spremali godinama.

I Krupa je, poput njihove čaršije, imala pekaru u centru, u kojoj su se, u sitne sate, mogle kupiti vruce kifle i somun s onom pucketavom korom i okrajcima, koji su mamili, da ih se otrgne. Dugo su, te noci, šetali gradom, pričali glasno i raskalašeno, noseći vruće kifle,kao da su sami na svijetu.

Emir je, onako polupijan i zaljubljen, hodao po ogradi mosta, praćen njezinim zaplašenim pogledom.

“ Sići ću samo, ako ćeš mi ti dati ruku!” prijetio je. Ignorirala ga je sve dok se nije opasno zaljuljao na uskom profilu ograde, a onda je naglo ispružila ruke i povukla ga na pločnik.

“ Ne želim te dijeliti, čak ni sa Unom!” učinilo se Aliji da je čuo, dok su nestajali u sjeni stogodišnje lipe”¦

EPILOG

“Čak ni sjećanja ne sačuvaju sve detalje, i kako se akteri priče suše, stareći i povlačeći se pred nemilosrdnim vremenom, tako se i ona isperu i iz njih nestane sav onaj naboj, koji ih je u vrijeme, kad su se zbivala činio vanvremenskim i neponovljivim. Kao i tolike dobre stvari u životu, niti Emirova ljubav iz te ljetnje noći nikada nije do kraja realizirana.

Ostat”™ će vječni misterij, kako to da ljubav, koja nam se nudi i koja je dohvatljiva, nije nikada takva, kao ona, koju nismo dokraja izrealizirali i koja je ostala negdje iza nas, u zakucima mladosti.

Bit će da je istina u tome, što svaki konzumizam, nužno pretvara stvari u smeće, pa shodno tome, čistim može ostati samo ono, što i nismo konzumirali. Barem iz naše skučene i subjektivne perspektive.

Zato je, valjda, i Å antićeva “ Emina”, ostala vječno lijepa i poželjna.!” kontao je Alija, otpuhujući dim, još jedne davne uspomene prema zvijezdama, rasutim po beskrajnom nebu”¦

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.