Dietter

Dietter ni po cemu nije bio tipicni  Nijemac ili, bolje receno, razbio je sve moje zablude o tome kako izgleda tipicni Svabo.

Tamnog tena i kose, smedjih ociju, neobicnog smisla za humor, vrlo drustven i komunikativan. Upoznali smo se na godisnjem odmoru u Novalji i brzo se sprijateljili. Nije nam problem bio ni medjusobno nepoznavanje jezika. Oko onog sto nam je trebalo lako smo se sporazumjevali. Bila je to obostrana, nenadana i nicim izazvana simpatija.

Djeca su se ujutro igrala ispred prikolice sa malim Svabcetom i dijeleci djeci dorucak Munevera ponudi i malog Aleksa. A na obavezni aksamski rostilj klimnemo im glavom, nakon toga mahnemo otvorenim dlanom preklapajuci ga i vec kao da smo se znali godinama. Volio je nas rostilj i vino.

Iako je bio nesto stariji od mene kad bi vidio fino zensko u bikiniju fuckao bi i dobacivao kao kakav tinejdzer. Ali nije to bilo ono vulgarno, bezobrazno dobacivanje, vec istinsko divljenje zenskoj ljepoti.   Obicno bi stavio dlan vodoravno iznad ociju kao stiteci se od Sunca i kad bi kampom prosetala kakva koka u bikiniju tinejdzerski dobacio: Kuuuukuuuuuuuuu. Cure, pa i njihovi pratioci obicno bi uzvratili nekim gestom i sve se najcesce zavrsavalo zajednickim smijanjem.

Zajedno smo ljetovali nekoliko godina i jedne godine pozovemo ih u Prijedor da nas posjete. Ja sam tad stanovao u Titovoj ulici u Prijedoru u kojoj je promet vec tad bio zabranjen u vecernjim satima. Na dan njegovog dolaska cujem ja neku buku i sirene na Carsiji. Pogledam kroz prozor, a moj ti Dietter otvorio krov na svom  kabrioletu, gleda po zgradama trazeci broj 56 i vozi ravno kroz zabranu, a za njim milicija sa upaljenim rotacionim svjetlima.

Mahnem ja njemu, sletim na ulicu i nekako ubijedim miliciju  da “zbog dobrih medjudrzavnih odnosa” ne kaznjavaju ovog covjeka.

Da sam  “natprirodno inetiligentan” dokazem tako sto cu Diettera odvesti na Mrakovicu da mu pokazem spomenik, tj. mjesto gdje su “nasi” kokali njegove. Tek kad smo stigli gore bilo mi je jasno koji sam kreten ispao. Srecom nije mi zamjerio ili se bar tako pravio jer je bio odusevljen Kozarom i njenom pitomoscu.

Sa Dietterom je dosla i njegova prijateljica i njena kcer Petra. Mi smo je oslovljavali sa „Petra“, a njihov izgovor je bio blizi „Petha“ sto je zbunilo tada suvise mladu Jasminu, pa se jednom obratila Petri i to na nasem jeziku: „Petra, a sto te oni zovu Petha?

Prokuzio je Diettter vrlo brzo ko je gazda u kuci pa je moju zenu oslovljavao sa “Madam komandant”.

Bio je navalio da i mi dodjemo kod njih u Bielefeld, a ja sputan strahom da bi “stojadin” to izdrzao obecam da cemo kad kupimo druga kola.

I kad sam taman skuckao za golfa ( polovnog, naravno,) i  kad smo namjeravali  se otisnuti zagrmise Slobo i Radovan, a nasi lokalni Srbi to jedva docekase.

Juli 92. godine. Prijedor vise nego pust i beskrajno tuzan. Sve moje naivno-budalaste nade da je to jedno prolazno stanje i da ce se Srbi dozvati pameti pale su u vodu.

Hapsenja i ubistva se nastavljaju svakodnevno. Ko nije ubijen ili u logoru vec je izisao dok se moglo, a ko hoce sad da izidje mora imati  garanciju iz neke “trece zemlje”. Nazovem ja jedno vece Dinku, zeninu sestricnu u Kelnu i zamolim je da pita Diettera  moze li nam poslati garancije. Slijedeci dan oko podne zove me Dinka i kaze da je Dietter sa papirima stigao iz Bieleflda pa pitaju gdje ce slati papire.

Dietter je to jutro poranio u gradski ured, ovjerio sve sto je trebalo, istog trena sjeo u auto i vozio do Kelna. Ja ne znam koliko je to kilometara, ali meni je to kao da je vozio oko cijele Kugle. Svi se u kuci rasplacemo, sto od iznenada ukazane mogucnosti slobode , sto od  cinjenice da neko koga smo slucajno sreli i druzili se vrlo kratko cini toliko za nas, a ljudi sa kojima smo toliko godina fino zivjeli i smatrali ih prijateljima okrecu glavu kao da smo zarazeni najgorim bolestima. 

Slucajno ili ne, a vrlo vjerovatno ne, istoga dana neposredno pred uvodjenje policijskog sata bahnuse u moj stan tri cetnika i odvedu me “na informativni razgovor” koji je potrajao 109 dana.

Iz logora sam oslobodjen polovinom novembra i deportiran u Karlovac, a ubrzo nakon toga prebacen u Svicarsku. Familija mi je nekako izisla iz Prijedora nekoliko dana prije  naseg oslobadjanja sa Manjace  i stigli do Zagreba. Uspjeli smo se vidjeti na kratko prije mog odlaska u Svicarsku.

Za katolicki Bozic zovu me moji iz Zagreba i kazu da je Dietter kod  njih, da ih zove da idu s njim u Bielefeld gdje ce ih primiti u svoju kucu, a i meni ce poslati potrebnu dokumentaciju da im se pridruzim.

Saznao je Dietter preko Dinke da sam ja u logoru i krenuo da me trazi. Mislio je jadan da ce moci do Prijedora. U Zagrebu je navratio u studentski dom kod Azre i tako saznao  gdje smo. Dovezao je pun prtljaznik hrane i odjece i 500 maraka u apoenima po 20.

Ni zimski uvjeti, snijeg i poledica, ni cinjenica da je to preko hiljadu kilometara i da je vrijeme najvecih guzvi kad se ni u kupovinu kolima ne ide bez prijeke potrebe i kad je   vlastita sigurnost na cestama najvise ugrozena, a pravi krscani obicno uzivaju u blagodetima Bozica, nisu mu bili prepreka da pokusa pomoci nekome koga je vidio svega par puta i ko ga bas nicim, osim sto ga je otvoreno prihvatio, nije mogao zaduziti. Za takvo nesto potrebno je biti  posebna osoba ispunjena humanoscu.

Ponovo smo svi kolektivno plakali i na svu srecu dobro procjenili da ne idemo kod njega jer nas je puno i neizvjesno je koliko ce sve ovo trajati. Iako je bio uporan i tvrdio da mi (doduse samo meni) moze srediti papire za rad ocijenio sam da je rizik prevelik i da  je bolje da idemo putem migrantskih organizacija pa kud  bilo.

Biranim rijecima zahvalili smo se na svemu i rekli da je za nas ucinio previse, a  da mu  se ne mozemo svi natovariti na glavu.

Bio je tuzan jer nije ispunio svoju misiju. Ali prihvatio je nase obrazlozenje. Ostali smo u telefonskoj vezi, ali bez pomoci ociju, ruku i nogu bilo je teze razgovarati. Nastavili smo mu pisati, ali uskoro nismo dobijali odgovore.

Volio je putovati svuda po svijetu. Pokazivao nam je slike iz Afrike, Juzne Amerike i Jugoistocne Azije. Svuda je sticao prijateljstva i volio je ljude.

Velika zelja moje cijele familije da ugostimo Diettera i njegovu porodicu kod nas u Americi nikad mi se nije ostvarila.

Nadam se da ce mu dragi Bog platiti za njegovu dobrotu.