”Mostar-Ekspres”, iz Mostara, Sarajeva, Banjaluke, Prijedora, Siska, za Ljubljanu, Jesenice”¦dolazio je na drugi peron, treći kolosijek.
Alija je stajao na sred perona, popot kamena, dok se rijeka ljudi, koji su šepali i zanosili se pod težinom prtljage, slijevala prema izlazu. I kad je matica pogrbljenih ljudi već presahla, ugleda jarana Smaju, s dvije prevelike torbe, kako vuće svoje krive noge, velikih stopala.
Uz njega je, finim, damskim korakom, lepršala krhka djevojka, već na prvi pogled, blijeda i upalih očiju. Smajo spusti torbe, kad ga je ugledao, a umorni pogled mu malo živnu. Zagrli ga. “ Ovo je moja Selma! Kako sam ti već rekao, preko telefona, malo je bolesna, pa smo došli…”
“ Znam je kad je ovolicna bila! Vidi je sad, prava cura!”
“ Tata stalno priča o Vama, pa sam mislila da ste Supermen!” reče djevojčurak, s
razočarenjem u glasu.
“Ja, pa Supermen, a tvoj babo je, za okladu, na Pilani podigao osovinu od gatera, makar i tempere, koje sam ti slao dok si bila manja, nisu za potcijeniti!”
“ Hvala za tempere, al”™ niste valjda toliko mutavi, da niste razumjeli na što sam mislila!?”
“ E, tu se varaš, mala! Nikada nisam kužio, što se to lijepim curama mota po glavi!”
“ A, kako ste onda zgrabili jednu od najljepših u čaršiji!?”
“ Samo zato, ne bih li otkrio tajnu, al”™ moram priznati da još tapkam u mraku! I da te nisam čuo, tako govoriti pred njom, još će dići nos, a i ovako sam jadan!” priprijeti joj Alija.
Tramvaj s kolodvora. Trg. Stara Tkalča. Kasna kahva. Usporeni razgovori, stare slike ispod duhanskog dima. Bližila se ponoć, kad je Selma, na prstima, prošla pokraj njih, izgovarajući tiho:
”Laku noć i hvala za konak, komšo!”
” I, što je tačno rekao doktor Jusuf!?” upita Alija, čim je Selma napustila sobu.
” Leukemija!”
”I samo to je rekao!?” viknu Alija na njega, dok su mu se ledeni trnci penjali uz kičmu.
” Znaš Jusufa, ne govori puno, ali se rijetko kad prevario u dijagnozi! Rekao je i ono:” Ja sam ti samo opća praksa, moraš kod specijalista, u Zagreb!”
Te noći je Alija slabo spavao.
Istina je bila, da stari zabrebački student, dr.Jusuf, nikada nije pogriješio kod dijagnoze. Da je bio imalo skeptičan, sigurno bi bio suzdržaniji. Leukemija je drugo ime za smrt i morao im je reći, da ne bi gubili dragocjeno vrijeme.
Alija se pitao i je li Selma unaprijedila svoj rijetki dar za slikanje. Pitao se i kako je u sjeni tog tvrdog i fržavog hrastića, Smaje, mogla izrasti tako nježna i senzualna pojava, posve fina i posve duhovna, leptirić jedan”¦
Probudio se rano. Smajo je usporeno špancirao dvorištem, a njegov profil je,osim sijedog čuperka i dugog kukastog nosa, dopunjavala i napola izgorena cigareta, obješena na uvele usne. Plavkasti dim se stapao s prvim svjetlima nadolazećeg kaptolskog jutra.
”Bilo bi dobro podraniti! Doktori ne vole pacijente koji kasne!” reče mu Smajo, okrečući svoje sivo lice prema parku u Medvedgradskoj.
” E, nećemo raniti! Ne, ovoga puta!” odbrusi mu Alija.
Smaju uznemiri neočekivana oštrina u prijateljevu glasu:
“ Å ta ti je odjednom, Alija!? Misliš li da zagrebački hećimi čekaju samo na nas!?” Trebali bi smo biti sretni, da nas uopće i prime!”
“ Slusaj, Smajo, ti znaš kako je oduvijek bilo kod nas dvojice: ideje moje, a benzin tvoj, baš ko”™ kod Ostapa Bendera! I ovaj put ćeš me poslušati, pa makar me morao braniti od razjarene rulje, kao i toliko puta ranije! Dakle, ja vodim! Danas ćemo se nas troje malo prošetati gradom. Sjetio sam se da sam Selmi, kad je tek otkrila svoju ljubav za slikarstvo, obećao posjet pravoj izložbi, čim me posjeti, a ovo čarsijsko pašće drži svoju riječ! Gledao sam joj prste, prava mala Slava Raškaj, a i odmjeravala me kao da će me portretirati. Živo me zanima, je li šta naučila iz onih silnih monografija. Gledao sam njezine nagrađene radove u “ Modroj lasti” i siguran sam da imamo malu genijalku! Dobro je i sto si je upisao u gimnaziju, vec sam se pobojao da ćeš je dati za kovača! ”
“ Ma, Alija, šta je tebi!? Opet imaš tice u glavi, pa ja se moram sutra vratiti! Pustili su me samo na obraz”¦”
” Ja sam svoje reko”™ i basta! Danas ćemo špancirati gradom, poput pravih purgera, a sad briši u kupaonicu i malo se sredi! Ne moraš me sramotiti, gdje god se pojaviš!”
“ Ja, tebe !!!???” iščuđavao se jadni Smajo, no znao je da mu se ne vrijedi opirati. I ranije je bilo pravilo, da je Alija više inzistirao na nečemu, što je to luđe bilo.
Zrinjevac ih je dočekao u svome najljepšem izdanju. Zlatnosmeđi pokrov, od lišća stoljetnih platana, golubovi i stare fasade, s kojih su amoreti anđeoskih lica napinjali svoje lukove.
“ I, što veliš na moje zagrebačke kipove, mogu li se mjeriti s tvojim Michaelangelom i ostalim momcima iz Firenze!?” razbi Alija jutarnju tišinu, obraćajući se Selmi.
“ Ako imalo poštujete umjetnost, nemojte, nikada više, te carske zidare porediti s velikim Michaelangelom! Sve ovo, gore, je prokleti kič, i sa pravom umjetnošću ima veze, koliko i vrtni patuljci ili crnoofarbano betonsko pašće, iz avlije naše komšinice!” izletjela joj je bujica riječi.
“ E, sad je dosta!” podiže Smajo glas “ Od kad je pošla u gimnaziju, svemu nalazi mahane, sve joj je kič, ma što joj to značilo!” reče šireći ruke prema Aliji, koji se, na to, samo nasmijao i prigrlio Selmu, pokazujući joj zgradu u parku, s lijeve strane:
“ Ljepotice, znas li ti, što je ono dole!?”
“ TV Dnevnik, eto što je! Tu zgradu pokazuju prije Dnevnika!” prkosno mu odgovori.
“ Tačno, šefice, al”™, osim sto je TV špica, ta zgrada je i “Umjetnički paviljon”, u kojemu prof. Mujadžic, upravo ovih dana, ima retrospektivnu izložbu…”
“ Ne mislite, valjda, na Omera Mujadžića, pa on je još u prvoj polovici stoljeća izlagao na “Pariškom Salonu”! Hej, čovječe, pa on je genij, za naše prilike! Vidjela sam monografiju…” govorila je ubrzano, u potpunoj promjeni raspoloženja.
“ E, baš taj Mujadžić, drugoga nemamo!” odgovori joj Alija, kroz smijeh.
Uplesala je u Paviljon, ispred njih, poput Alise u zemlju čudesa. Uzbuđeno je pitala, može li zadržati prospekt i sjurila se do prve slike.
I dok je zagrebačka kritičarska krema bila okrenuta leđima slikama i predano grickala čipse i krekere sa stola, postavljenog u sredini prostorije, razmjenjujući, između dva gutljaja pjenušca, isprazne fraze, preveć stručne, a da bi bile istinite, Selma se usredotočila i počela Aliji, naglas, objašnjavati svoje viđenje slika. Alija je slušao, ne trepčući.
Smjenjivale su se tipično čarsijske konstrukcije, poput:” Ma, đe nađe ovaj motiv, hebo”™ ga patak!?”, pa do onog izričaja iz stručnih knjiga:”..definitivno, majstor perspektive!”, pa sve do potpuno jedinstvenih i niotkud prepisanih opažaja:” Pogledajte samo ovo, čika Alija! Pa on ima polužensku narav! Sumnjam da bi drukčije dozvao baš ovaj raspored boja, a u ovom je ambijentu puno više ženske senzualnosti, no muškog egoizma”¦!”
I dok je radila piruete i odsklizivala se do sljedeće slike, Alija ju je, opčinjen, pratio, isključujući, potpuno, sve ostalo, osim ruke, koja je tapšala Smaju po košćatom ramenu:” Pusti je jarane! Sve će biti dobro, pusti je, molim te! Ja ću je paziti!”
Skupina, koja je grickala grickalice, postajala je sve uznemirenija i već je načuljenih ušiju, osluškivala šašava zapažanja male kritičarke, koja je posjet izložbi doživljavala kao dar, a ne kao obavezu. Ples, koji je mala Saloma izvađala, očito je tražio nečiju glavu na pladnju i nikako ih nije mogao ostaviti ravnodušnima.
Selma je zaboravljajući sve oko sebe, pružala ruke ka zdjelama s voćem, serviranim na nekoj ”mrtvoj prirodi “ i išćuđivala se uhvaćenom smogu, u crvenilu zagrebačkog predvečerja. U ionako polupraznoj Sali, svi zvukovi su se posve utišali. Alija je poznavao taj muk.
Dokona gospoda se kanila dobro zabaviti s malom provincijalkom, i strpljivo su čekali prvo posrnuće, da joj daju do znanja gdje spada. Iako je osjećao paničan strah da neko ne naudi njihovoj porculanskoj balerini, Alijin užitak u činjenici, da je njihova mala uspjela prodrmati i zaintrigirati čak i tu bezdušnu masu, bio je toliki da on nikako nije želio prekinuti tu jedinstvenu predstavu.
Čekao je.
Bio je i previše ponesen Selminim doživljajem izložbe i sebično je htio dalje uživati. I, kako je jedna od glavnih značajki zla, nestrpljivost, iz sive mase se izdvoji visoki lik u “Armanijevom” odijelu, sa svilenim rupčićem u džepu, fino zalizane, prosijede kose i njegovane bradice, koja je uokvirivala preplanulo lice.
“ Oprostite, gospodična, dolazite nam iz daleka, ne!?” reče, lagano se naklanjajući.
“ Iz druge galaksije, planet Kozarac!” odbrusi mu Selma.
” A, kanite li dulje ostati u našem gradu, ako smijem pitati!? “ reče snob, ne skidajući pogled vuka koji kani napasti.
” Ostat”™ ću vječno u Vasem gradu, dobri gospodine!” mirno mu uzvrati Selma.
Upravo ta mirnoća zavara Aliju i on kasno uoči da stvari idu neželjenim pravcem. Ne shvatajući, ni dalje, finese u djevojčinom glasu, šminker fokusira svoje pitanje:
“ Kanite li, možda, studirati umjetnost u našemu gradu!?”
” Ma, ne, ništa takvo! U Vašemu gradu kanim umrijeti od leukemije!!! Zadovoljni!?”
Sva krv nestade iz bradonjinog lica i on poče mucati, zakašnjelo uočavajući svojim, davno zakržljalim kritičarskim okom, svu dubinu djevojčinih očnih duplji i tamne kolutove oko njezinih očiju.
” Oprostite, molim lijepo, ja sam samo kritičar i htio sam Vam pomoći da”¦”
” Trebali ste pomoći sirotom Pissaru, 1900.te, da mu rad prime na pariški Salon. Sigurno ste još i tad sjedili u žiriju, čim su ga odbili!” gnjevno mu se unijela u lice.
“ Ali, gospodična, čak niti ja nisam toliko star, da bih sjedio u žiriju koji je odbio starog Camilla!”
“ Loša kritika je starija i od Metuzalema, a možete je prepoznati po nadutosti i pjenušcu! Niste me baš uvjerili, da niste bili tamo!”
Alija je obgrli oko sitnih ramena i oni napustiše Paviljon, praćeni nijemim pogledima publike, koja je indiskretno otresala, s njegovanih ruku, prašinu od čipsa i krekera.
Prošlo je nekoliko mjeseci od tog konfuznog dogadjaja i Alija je mirno sjedio ispred izolacijskog stakla, na kemofiličarskom odjelu, bolnice na Å alati, dok ga je Selma skicirala na svome crtačem bloku.
Kosa ju je napustila, već nakon prvih doza kemoterapije i zvao ju je Shinead, a ona se nije ljutila na ime svoje nove dvojnice. Cjevčice od infuzije, zalijepljene po njezinim rukama, činile su da izgleda još krhkije, no njezin duh, iskre iz umornih očiju, njezine riječi, bile su toliko žive, da su svi drugi izgledali kao “slow motion” naspram nje.
“ Javlje li ti se momak!?” upita Alija.
” Otkantala sam ga prošli vikend, kad sam bila dole!”
” A, zašto, zaboga!? Jedno vrijeme mi je izgledalo, da ima dobre izglede!” iskreno se začudi Alija.
“ Kao prvo i prvo, tamo gdje ja idem, momak mi neće trebati, a kao drugo, površan je, prost ko”™ čevahirova boza!” izdeklamira.
“ Pojasni mi to! Nisi uvijek tako pjevala!” bocnu je Alija.
“ Rekao mi je da mu se na meni najviše dopada moja nova zagrebačka frizura!” reče, smijući se.
“ I???” podiže Alija obrve, s očitim nerazumijevanjem.
“ Pa, zar ste zaboravili!? Frizuru ste mi Vi kupili, kod vlasuljara! Ljubičasto! Čisti kič! Naglašava moju neurozu! Ha, ha, ha”¦”
Njezin smijeh mu je odjekivao u ušima i tog rosnog jesenskog jutra, dok je pogrbljeni Smajo iznosio njezine stvari iz podruma Patologije na Salati.
Uz tihu pomoć jednog bolničara, Smajo je svojim fržavim rukama, skinuo lagani bijeli sanduk s kolica. Na njemu je zlatnim kičastim slovima pisalo ” SELMA”.
Alija je, za to vrijeme, držao u rukama velikog bijelog medvjeda i crtaću mapu, na kojoj je stiliziranim, raznobojnim slovima, pisalo:” Život je kič!”
Add comment