Kozarac.ba

Vršidba

Radeci kao dostavni vozac, neposredno po dolasku u Texas, bio sam iznenadjen kad sam, dostavljajuci posiljku jednoj skoli,  u njenom dvoristu vidio grupu ucenika okupljenih oko jednog dugorogog goveceta i nastavnika koji im objasnjava osobine tog hajvana.

Pored je stajala prikolica za prevoz stoke, sto znaci da je to govece specijalno dovezeno  da bi se djeci odrzalo predavanje. A ta dugoroga stoka ( longhorn) je simbol Texasa i maskota njihovog najpopulanijeg fudbalskog kluba. Texas je i danas dobrim dijelom zemlja kauboja i krava, ali sada uglavnom plemenitih pasmina.
Od svih zivih bica mislim da je insan, iako misli da vlada ovim dunajlukom, najblesavije nesto sto je dragi bog stvorio.Umjesto da nadje mjeru pa da rahat zivi i uziva on je nametnuo sam sebi neku utakmicu  u kojoj, u cilju nekog prosperiteta, zaboravlja i odrice se nekih finih stvari i navika.

Zar nije cudno da u drzavi koja ima vise krava nego sve ostale clanice US u najveci grad te drzave dovoze kravu u skolu da bi djeca ciji su djedovi cuvali, a bake muzle te krave, a obadvoje zivjeli iskljucivo od njih, ucila o njima kao o dinosaurusima. Danas longhorna  jos jedino mozete vidjeti na sveucilisnim utakmicama njihovog fudbala, gdje ga drze kao maskotu teksaskog sveucilista.

I mi imamo toliko finih starih obicaja o kojima nasa djeca vrlo brzo nece znati nista.

Cilj ovih mojih javljanja je pokusaj da prenesem kako je i bez puno para zivot znao biti ako ne lijep, a ono bar zanimljiv.

Skupljanje ljetine je uvijek bio vrhunac i kraj naporne sezone i pripreme za jedan relaksirajuci period kad ce se vise sijeliti i uzivati, a vrsidba je prva u nizu tih aktivnosti.

Moja mama potice iz stare tezacke familije u kojoj se puno radilo na i oko zemlje pa smo i mi cesto, nekad  milom, a puno cesce silom,  pomagali kod ljetnih radova. Svaka Causevica kuca imala je svoj harman u kome se  psenicno zrno odvajalo  koristeci snagu konja. U sredini harmana zabila bi se stozina, psenica razbacala po harmanu i konji natjerali u krug, postepeno smanjujuci pa povecavajuci  radijus tako da pokriju cijeli harman, po psenici sve dok se ne odvoje zrna iz klasja. Slama bi se pokupila, a zrna kroz trijere i reseta razdvojila od pljeve.

Pojavom traktora i masina vrsilica ovaj mucni postupak je zamijenjen za one prilike revolucionarnom tehnologijom. Preko ogromnog pogonskog remena i rotora  traktor je pokretao bubanj masine u koju su stavljani razvezani snopovi zita i putem sita i reseta na jednu stranu ispadala slama, a na drugu se zito kupilo u pripremljene vrece.

Taman sam bio zavrsio osmogodisnju skolu kad me zaustavi Hamdija Susic, upravnik zadruzne otkupne stanice. Hamdija Susic je bio prvi covjek kojeg sam vidio da  u to doba redovno cita dnevne novine. Cesto bih prolazeci pored njegove  kuce vidio Hamdiju kako u prizemlju, pored prozora, drzao rasireno svoje Oslobodjenje, novinu ogromnih listova i polulezeci, odmarajuci se cita.

Nas djecu je oslovljavao sa:”Pasji sine”, sto smo mi shvatali kao kompliment , a ako bi neko skontao pa ga upitao on bi rekao; Ma ti si pravi momak, a  babo ti je pas.

Helem, pita mene Hamdija: Je li, pasji sine, tebi ono skola ide dobro”. “Pa tako, ide” skroman ja. “Znas li ti racunati postotni racun?”. “Znam” , kazem ja. “E nama treba neko da ide uz vrsalicu, da racuna usur pa ako si voljan javi mi se”.

Te godine je prvi put uvedeno osiguranje zita i ljudi su placali 2.8% od prihoda za osiguranje. Redovne usluge vrsidbe placale su se 10% pa je sav problem bio obracunati 12.8% od ukupnog prihoda i to naplatiti od vlasnika. Moja sreca je bila sto je malo ko u to doba i cuo za postotni racun, a jos kad mi je Hamdija rekao koliko se to placa niko sretniji od mene.

Babo nam nikad nije branio raditi, ali kad sam mu rekao nepovjerljivo je klimnuo glavom, ko biva da ga necu obrukati  ako ne budem znao racunati, a i haram se najlakse zaradi na kantaru, pa da dobro pazim sta radim jer on zeli da moze svakog cetvrtka cista obraza izici u Carsiju i pogledati ljudima u oci.

Hamdija mi je rekao da se javim na Ekonomiju, Aci Dzihicu, koji kad me je vidio nije mogao vjerovati da ja tako mlad mogu to raditi. Nakon sto sam od Hamdije donio pismo u kojem je to potvrdio, Aco mi je napravio raspored.

Radio sam ja taj posao cetiri ljeta i obisao kompletno podrucje Kozarca, upoznao gotovo sve zaseoke i puno ljudi.

Prve godine sa Arifom Menkovicem, a ostale sa Rasimom Kahrimanovicem, obojica na svoj nacin dragi i fini ljudi.

Arif je bio vrlo ozbiljan i kad sam mu se prve godine javio gledao me je nepovjerljivo, misleci da za taj posao treba neko ozbiljniji. Ipak mi je puno pomogao i prihvatio me. Rasim je bio sav od sege i humora. Moj susret sa Rasimom bio je umalo koban za mene. Par dana pred sezonu odem ja na Ekonomiju da vidim raspored i kazu mi da cu ove godine sa Rasimom. Rasima nadjem kako popravlja nesto na traktoru i on me zamoli da mu pridrzim klemu na akumulatoru. Prckajuci nesto Rasim napravi kratki spoj, poklopac na celiji akumulatora prsne i mene zapljusne kiselina po glavi i prsima.

Prebace me u hitnu, doktor Jusuf mi ispere oci i kaze da moram kod specijaliste u Banjaluku. Dok su oni trazili kola ja se iskradem pa kuci. Tu sam uz  mamine obloge za par dana sanirao oci i prikljucio se “ekipi”.

Uz svaki traktor su isla po dva hranioca masine. Iduci od kuce do kuce znali smo jesti i po pet puta dnevno, a ponekad doruckovati  duboko iza podneva. Radilo se uglavnom do duboko u noc, ponekad spajajuci dane, a meni bi i Arif i Rasim  uvijek omogucili par sati spavanja, preuzimajuci brigu oko usura.

Tad sam prvi put shvatio sirokogrudnost i otvorenost, ali i druge osobine nasih ljudi.Gdje god bismo dosli ljudi bi se organizirali pa pomagali jedni drugim. Domacin bi se obicno pobrinuo da se sve to dobro zalije I da niko ne ode gladan sa harmana. Najbolje smo docekivani od onih koji nisu imali puno i ti su u pravilu imali najvece srce i  dusu.

Mene su isprva prihvatali s podozrenjem jer olovci se malo kad vjerovalo pa su me cesto kontrolisali. Posto je vecina tad prvi put cula za procenat, pa jos coskast,(sa zapetom) mene su kontrolisali tako sto su zapisivali vrece pa kad bih ja obracunavao pitali koliko sam vreca upisao i ako bi se to slagalo s njihovim reckama iz magaze ili hambara, a uglavnom jeste, svi bi bili zadovoljni.

Rasim je bio posebna prica. To je onaj covjek koji je, na kursu pravopisa, lansirao poznatu carsijsku provalu: Velika ‘tita, veliko tlovo, mala ‘tita malo tlovo.

To sto je tepao nije ga ni malo smetalo vec je bio vrlo duhovit i prijatan i prosipao sale na svoj i tudji racun. Huse Grabic, jedan od hranilaca, bi kad Rasim preko dana malo zaspe, zavezao spagom njegovu nogu za drvo ili banderu pa onda naglo smanjio gas na traktoru. Rasim bi iza sna poletio prema traktoru, misleci da je kvar, spaga se zategla i on bi se, na radost svih nas, prostro po harmanu. I vec sutradan bi se ponovila ista stvar, a Rasim se nikad nije naljutio vec bi Husi uzvracao drugim manguplucima.

Pored  toga sto sam cetiri ljeta na ovaj nacin osiguravao pare za skolske knjige ja sam sebi prvog ljeta kupio prave, pravcate farmerke, sto tada ni djeca iz puno bolje stojecih familija nisu sebi mogli priustiti. Tada smo to zvali traperice, a ne znam da li zbog toga sto su ih izvorno nosili americki traperi ili zbog trapezoidnog oblika potkoljenica.

Kad su se prije nekoliko godina ponovo pocele nositi te trapezoidne farmerice povuce me zelja pa  ih ponovo kupim. Ne znam da li su se promijenile moje noge i struk ili kvalitet farmerica( ma bice da je to) ali ove danasnje mi nikako ne stoje i brzo sam ih prestao nositi..

Za vrijeme mog boravka  u Kozarcu ovog ljeta ne znam da sam vidio i najmanju parcelu zasijanu psenicom.

Nadam se da jos nece doci vrijeme kad cemo donositi u skolu snopove zita ili vrece psenicnog zrnevlja da bi objasnili djeci od cega se prave onako ukusne pogace i kvrguse.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.