Kozarac.ba

Selma

”Mostar-Ekspres”, iz Mostara, Sarajeva, Banjaluke, Prijedora, Siska, za Ljubljanu, Jesenice”¦dolazio je na drugi peron, treći kolosijek.

Alija je stajao na sred perona, popot kamena, dok se rijeka ljudi, koji su šepali i zanosili se pod težinom prtljage, slijevala prema izlazu. I kad je matica pogrbljenih ljudi već presahla, ugleda jarana Smaju, s dvije prevelike torbe, kako vuće svoje krive noge, velikih stopala.
Uz njega je, finim, damskim korakom, lepršala krhka djevojka, već na prvi pogled, blijeda i upalih očiju. Smajo spusti torbe, kad ga je ugledao, a umorni pogled mu malo živnu. Zagrli ga. “ Ovo je moja Selma! Kako sam ti već rekao, preko telefona, malo je bolesna, pa smo došli…”

“ Znam je kad je ovolicna bila! Vidi je sad, prava cura!”

“ Tata stalno priča o Vama, pa sam mislila da ste Supermen!” reče djevojčurak, s
razočarenjem u glasu.

“Ja, pa Supermen, a tvoj babo je, za okladu, na Pilani podigao osovinu od gatera, makar i tempere, koje sam ti slao dok si bila manja, nisu za potcijeniti!”

“ Hvala za tempere, al”™ niste valjda toliko mutavi, da niste razumjeli na što sam mislila!?”

“ E, tu se varaš, mala! Nikada nisam kužio, što se to lijepim curama mota po glavi!”

“ A, kako ste onda zgrabili jednu od najljepših u čaršiji!?”

“ Samo zato, ne bih li otkrio tajnu, al”™ moram priznati da još tapkam u mraku! I da te nisam čuo, tako govoriti pred njom, još će dići nos, a i ovako sam jadan!” priprijeti joj Alija.

Tramvaj s kolodvora. Trg. Stara Tkalča. Kasna kahva. Usporeni razgovori, stare slike ispod duhanskog dima. Bližila se ponoć, kad je Selma, na prstima, prošla pokraj njih, izgovarajući tiho:

”Laku noć i hvala za konak, komšo!”

” I, što je tačno rekao doktor Jusuf!?” upita Alija, čim je Selma napustila sobu.

” Leukemija!”

”I samo to je rekao!?” viknu Alija na njega, dok su mu se ledeni trnci penjali uz kičmu.

” Znaš Jusufa, ne govori puno, ali se rijetko kad prevario u dijagnozi! Rekao je i ono:” Ja sam ti samo opća praksa, moraš kod specijalista, u Zagreb!”

Te noći je Alija slabo spavao.

Istina je bila, da stari zabrebački student, dr.Jusuf, nikada nije pogriješio kod dijagnoze. Da je bio imalo skeptičan, sigurno bi bio suzdržaniji. Leukemija je drugo ime za smrt i morao im je reći, da ne bi gubili dragocjeno vrijeme.

Alija se pitao i je li Selma unaprijedila svoj rijetki dar za slikanje. Pitao se i kako je u sjeni tog tvrdog i fržavog hrastića, Smaje, mogla izrasti tako nježna i senzualna pojava, posve fina i posve duhovna, leptirić jedan”¦

Probudio se rano. Smajo je usporeno špancirao dvorištem, a njegov profil je,osim sijedog čuperka i dugog kukastog nosa, dopunjavala i napola izgorena cigareta, obješena na uvele usne. Plavkasti dim se stapao s prvim svjetlima nadolazećeg kaptolskog jutra.

”Bilo bi dobro podraniti! Doktori ne vole pacijente koji kasne!” reče mu Smajo, okrečući svoje sivo lice prema parku u Medvedgradskoj.

” E, nećemo raniti! Ne, ovoga puta!” odbrusi mu Alija.

Smaju uznemiri neočekivana oštrina u prijateljevu glasu:

“ Å ta ti je odjednom, Alija!? Misliš li da zagrebački hećimi čekaju samo na nas!?” Trebali bi smo biti sretni, da nas uopće i prime!”

“ Slusaj, Smajo, ti znaš kako je oduvijek bilo kod nas dvojice: ideje moje, a benzin tvoj, baš ko”™ kod Ostapa Bendera! I ovaj put ćeš me poslušati, pa makar me morao braniti od razjarene rulje, kao i toliko puta ranije! Dakle, ja vodim! Danas ćemo se nas troje malo prošetati gradom. Sjetio sam se da sam Selmi, kad je tek otkrila svoju ljubav za slikarstvo, obećao posjet pravoj izložbi, čim me posjeti, a ovo čarsijsko pašće drži svoju riječ! Gledao sam joj prste, prava mala Slava Raškaj, a i odmjeravala me kao da će me portretirati. Živo me zanima, je li šta naučila iz onih silnih monografija. Gledao sam njezine nagrađene radove u “ Modroj lasti” i siguran sam da imamo malu genijalku! Dobro je i sto si je upisao u gimnaziju, vec sam se pobojao da ćeš je dati za kovača! ”

“ Ma, Alija, šta je tebi!? Opet imaš tice u glavi, pa ja se moram sutra vratiti! Pustili su me samo na obraz”¦”

” Ja sam svoje reko”™ i basta! Danas ćemo špancirati gradom, poput pravih purgera, a sad briši u kupaonicu i malo se sredi! Ne moraš me sramotiti, gdje god se pojaviš!”

“ Ja, tebe !!!???” iščuđavao se jadni Smajo, no znao je da mu se ne vrijedi opirati. I ranije je bilo pravilo, da je Alija više inzistirao na nečemu, što je to luđe bilo.

Zrinjevac ih je dočekao u svome najljepšem izdanju. Zlatnosmeđi pokrov, od lišća stoljetnih platana, golubovi i stare fasade, s kojih su amoreti anđeoskih lica napinjali svoje lukove.

“ I, što veliš na moje zagrebačke kipove, mogu li se mjeriti s tvojim Michaelangelom i ostalim momcima iz Firenze!?” razbi Alija jutarnju tišinu, obraćajući se Selmi.

“ Ako imalo poštujete umjetnost, nemojte, nikada više, te carske zidare porediti s velikim Michaelangelom! Sve ovo, gore, je prokleti kič, i sa pravom umjetnošću ima veze, koliko i vrtni patuljci ili crnoofarbano betonsko pašće, iz avlije naše komšinice!” izletjela joj je bujica riječi.

“ E, sad je dosta!” podiže Smajo glas “ Od kad je pošla u gimnaziju, svemu nalazi mahane, sve joj je kič, ma što joj to značilo!” reče šireći ruke prema Aliji, koji se, na to, samo nasmijao i prigrlio Selmu, pokazujući joj zgradu u parku, s lijeve strane:

“ Ljepotice, znas li ti, što je ono dole!?”

“ TV Dnevnik, eto što je! Tu zgradu pokazuju prije Dnevnika!” prkosno mu odgovori.

“ Tačno, šefice, al”™, osim sto je TV špica, ta zgrada je i “Umjetnički paviljon”, u kojemu prof. Mujadžic, upravo ovih dana, ima retrospektivnu izložbu…”

“ Ne mislite, valjda, na Omera Mujadžića, pa on je još u prvoj polovici stoljeća izlagao na “Pariškom Salonu”! Hej, čovječe, pa on je genij, za naše prilike! Vidjela sam monografiju…” govorila je ubrzano, u potpunoj promjeni raspoloženja.

“ E, baš taj Mujadžić, drugoga nemamo!” odgovori joj Alija, kroz smijeh.

Uplesala je u Paviljon, ispred njih, poput Alise u zemlju čudesa. Uzbuđeno je pitala, može li zadržati prospekt i sjurila se do prve slike.
I dok je zagrebačka kritičarska krema bila okrenuta leđima slikama i predano grickala čipse i krekere sa stola, postavljenog u sredini prostorije, razmjenjujući, između dva gutljaja pjenušca, isprazne fraze, preveć stručne, a da bi bile istinite, Selma se usredotočila i počela Aliji, naglas, objašnjavati svoje viđenje slika. Alija je slušao, ne trepčući.

Smjenjivale su se tipično čarsijske konstrukcije, poput:” Ma, đe nađe ovaj motiv, hebo”™ ga patak!?”, pa do onog izričaja iz stručnih knjiga:”..definitivno, majstor perspektive!”, pa sve do potpuno jedinstvenih i niotkud prepisanih opažaja:” Pogledajte samo ovo, čika Alija! Pa on ima polužensku narav! Sumnjam da bi drukčije dozvao baš ovaj raspored boja, a u ovom je ambijentu puno više ženske senzualnosti, no muškog egoizma”¦!”

I dok je radila piruete i odsklizivala se do sljedeće slike, Alija ju je, opčinjen, pratio, isključujući, potpuno, sve ostalo, osim ruke, koja je tapšala Smaju po košćatom ramenu:” Pusti je jarane! Sve će biti dobro, pusti je, molim te! Ja ću je paziti!”

Skupina, koja je grickala grickalice, postajala je sve uznemirenija i već je načuljenih ušiju, osluškivala šašava zapažanja male kritičarke, koja je posjet izložbi doživljavala kao dar, a ne kao obavezu. Ples, koji je mala Saloma izvađala, očito je tražio nečiju glavu na pladnju i nikako ih nije mogao ostaviti ravnodušnima.

Selma je zaboravljajući sve oko sebe, pružala ruke ka zdjelama s voćem, serviranim na nekoj ”mrtvoj prirodi “ i išćuđivala se uhvaćenom smogu, u crvenilu zagrebačkog predvečerja. U ionako polupraznoj Sali, svi zvukovi su se posve utišali. Alija je poznavao taj muk.

Dokona gospoda se kanila dobro zabaviti s malom provincijalkom, i strpljivo su čekali prvo posrnuće, da joj daju do znanja gdje spada. Iako je osjećao paničan strah da neko ne naudi njihovoj porculanskoj balerini, Alijin užitak u činjenici, da je njihova mala uspjela prodrmati i zaintrigirati čak i tu bezdušnu masu, bio je toliki da on nikako nije želio prekinuti tu jedinstvenu predstavu.

Čekao je.

Bio je i previše ponesen Selminim doživljajem izložbe i sebično je htio dalje uživati. I, kako je jedna od glavnih značajki zla, nestrpljivost, iz sive mase se izdvoji visoki lik u “Armanijevom” odijelu, sa svilenim rupčićem u džepu, fino zalizane, prosijede kose i njegovane bradice, koja je uokvirivala preplanulo lice.

“ Oprostite, gospodična, dolazite nam iz daleka, ne!?” reče, lagano se naklanjajući.

“ Iz druge galaksije, planet Kozarac!” odbrusi mu Selma.

” A, kanite li dulje ostati u našem gradu, ako smijem pitati!? “ reče snob, ne skidajući pogled vuka koji kani napasti.

” Ostat”™ ću vječno u Vasem gradu, dobri gospodine!” mirno mu uzvrati Selma.

Upravo ta mirnoća zavara Aliju i on kasno uoči da stvari idu neželjenim pravcem. Ne shvatajući, ni dalje, finese u djevojčinom glasu, šminker fokusira svoje pitanje:

“ Kanite li, možda, studirati umjetnost u našemu gradu!?”

” Ma, ne, ništa takvo! U Vašemu gradu kanim umrijeti od leukemije!!! Zadovoljni!?”

Sva krv nestade iz bradonjinog lica i on poče mucati, zakašnjelo uočavajući svojim, davno zakržljalim kritičarskim okom, svu dubinu djevojčinih očnih duplji i tamne kolutove oko njezinih očiju.

” Oprostite, molim lijepo, ja sam samo kritičar i htio sam Vam pomoći da”¦”

” Trebali ste pomoći sirotom Pissaru, 1900.te, da mu rad prime na pariški Salon. Sigurno ste još i tad sjedili u žiriju, čim su ga odbili!” gnjevno mu se unijela u lice.

“ Ali, gospodična, čak niti ja nisam toliko star, da bih sjedio u žiriju koji je odbio starog Camilla!”

“ Loša kritika je starija i od Metuzalema, a možete je prepoznati po nadutosti i pjenušcu! Niste me baš uvjerili, da niste bili tamo!”

Alija je obgrli oko sitnih ramena i oni napustiše Paviljon, praćeni nijemim pogledima publike, koja je indiskretno otresala, s njegovanih ruku, prašinu od čipsa i krekera.

Prošlo je nekoliko mjeseci od tog konfuznog dogadjaja i Alija je mirno sjedio ispred izolacijskog stakla, na kemofiličarskom odjelu, bolnice na Å alati, dok ga je Selma skicirala na svome crtačem bloku.

Kosa ju je napustila, već nakon prvih doza kemoterapije i zvao ju je Shinead, a ona se nije ljutila na ime svoje nove dvojnice. Cjevčice od infuzije, zalijepljene po njezinim rukama, činile su da izgleda još krhkije, no njezin duh, iskre iz umornih očiju, njezine riječi, bile su toliko žive, da su svi drugi izgledali kao “slow motion” naspram nje.

“ Javlje li ti se momak!?” upita Alija.

” Otkantala sam ga prošli vikend, kad sam bila dole!”

” A, zašto, zaboga!? Jedno vrijeme mi je izgledalo, da ima dobre izglede!” iskreno se začudi Alija.

“ Kao prvo i prvo, tamo gdje ja idem, momak mi neće trebati, a kao drugo, površan je, prost ko”™ čevahirova boza!” izdeklamira.

“ Pojasni mi to! Nisi uvijek tako pjevala!” bocnu je Alija.

“ Rekao mi je da mu se na meni najviše dopada moja nova zagrebačka frizura!” reče, smijući se.

“ I???” podiže Alija obrve, s očitim nerazumijevanjem.

“ Pa, zar ste zaboravili!? Frizuru ste mi Vi kupili, kod vlasuljara! Ljubičasto! Čisti kič! Naglašava moju neurozu! Ha, ha, ha”¦”

Njezin smijeh mu je odjekivao u ušima i tog rosnog jesenskog jutra, dok je pogrbljeni Smajo iznosio njezine stvari iz podruma Patologije na Salati.

Uz tihu pomoć jednog bolničara, Smajo je svojim fržavim rukama, skinuo lagani bijeli sanduk s kolica. Na njemu je zlatnim kičastim slovima pisalo ” SELMA”.

Alija je, za to vrijeme, držao u rukama velikog bijelog medvjeda i crtaću mapu, na kojoj je stiliziranim, raznobojnim slovima, pisalo:” Život je kič!”

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.