Kozarac.ba

ISKRA ŽIVOTA

Sjecam se, negdje 1989, u jesen, bio sam treci gimnazije u Prijedoru, u razredu punom cura a nas 3 dilbera ko Mujo u majke i poceo sam (onako ozbiljno) da kontam o buducnosti. Svemu onom sto nosi to sto svi danas jednom rjecju zovemo “zivot”.

Ona nasa kozaracka idila (haslame u rano ljeto, u jesen u kestenje i pecurke sa rahmetli komsom Dadom i ponekad s rahmetli Itkom, partije basketa u predvecerje na igralistu sa Vedom, Zubom, Repom, rahmetli Amirom i Gromom, turniri i izlasci u carsiju… , malo, malo, pa biciklom u romane u Kozarusu ili Brdjane sa Erom – danas ga odmilja znaju zvati Nemac 🙂 zamijenjena je nakon polaska u srednju skolu onako neprimijetno prijedorskim ulicama, nepoznatim licima po kaficima, kod Rame i na stanici. Svijet se polako otvarao i onako nepoznat i prijetio… K’o i svi, u skoli si jer moras, mada sam na nekim predmetima rado znao odsjediti i tih dugih 45 minuta. S nekim profesorima volio popricati i nasmijati se, a neke izbjegavati i moliti Boga da me ‘samo danas ostave na miru’. Na odmorima dumagijalo se po wc-ima, bjezalo se s casova i naravno prepisivalo na kontrolnom.

Kazu da je Gimnazija bila uvijek zeznuta, ali po meni svakom je njegova muka najteza, a skolski dani dragi… bar unazad gledano J.

Te 1989. na pocetku godine dobili smo kod Zore, od milja “Babe”, koja je predavala ‘nas’ jezik (i vec bila zrela za penziju), listu knjiga koje si u toku skolske godine morao procitati. Jedna od njih je bila Remarkova “Iskra zivota”. Knjiga o Drugom svjetskom ratu, o konc.logoru i logorasu koji nema ime nego samo broj i tako ga u toku cijele knjige jedino i razlikujes od drugih. Knjiga o pobijenim Zidovima i ratu o kojem smo toliko puno znali i slusali, bar ono sto nam je bilo dozvoljeno znati…
Kao i svaki put, zapocnem citati i tu knjigu i nakon 10-ak stranica ostavim to dosadno stivo, lapim loptu i u punoj ratnoj opremi (sorc, majica i neizbjezna znojnica – sto veca, to bolja) otrcim onim nasim putem na igraliste gdje zavrsim do kasno uvece. I sve dok se kos nazirao bacali smo i igrali basketa a onda u mraku odlazili svaki na svoju stranu.

A posto mi se nije citalo o logoru, a nisam bas vjerovao u srecu da me i ovog puta nece kaciti ispitivanje, procitao sam drugu knjigu od Remarka, naslov: “Na zapadu nista novo”. Nasao sam je u nasoj biblioteci u Kozarcu kod Mrkija a bila mi je privlacna medju ostalih 15 djela ovog pisca jer je bila supertanka a i naslov je zvucao nekako vise cool i poznato. Bio je snimljen i istoimeni film i rekoh: ‘haj’ da vidim’…

Dodje i taj dan, da su svi morali procitati “Iskru Zivota”. Te godine nisam isao u jutarnju, pa se moglo i naspavati i busom u petnes do 12 za Prijedor. Na casu sam, cekajuci zvonce, krio pogled da me Baba ‘ne soci’, jer je sansa da te prozove ako ti vidi facu, u prosjeku 3 puta veca nego inace. Da li me taj dan vidjela ili ne, vise se ni ne sjecam, ali u jednom momentu uzviknula je pomalo razdragano: “Satko… Iskra zivota!” Ja sam se polako pridigao iz zadnje klupe, psujuci u sebi, vec oznojenih dlanova a u isto vrijeme glumeci najvecu hladnokrvnost. Moja teorija je bila da je smirenost bila pola ocjene, a meni je trebala bar dvica. Gledao sam je i cekao ne govoreci nista, dobijajuci par sekundi na vremenu, kao da je to nesto mijenjalo. Do kraja casa je bilo jos 15-ak minuta i za to vrijeme si mogao 3 keca dobiti.

“Jesi procitao?” upita Baba, i dalje ushitrena, kakva je cesto bila. Ja sam za nju inace vazio za nekog ko ‘cesto’ cita knjige, i volio sam s njom prodiskutovati o piscu i njegovom zivotu, o tome sta je on to htio da kaze ovim ili onim detaljem iz svog ‘odlicnog’ djela, kupujuci tako poene za one momente, kad mi se desi da nisam spreman (a i takvih je bilo puno), kakav se uostalom upravo spremao.

“Nisam… “ kazem, gledajuci u njene plave staracke oci i cekajuci da vidim ono poznato razocarenje koje sam vec vidjavao i koje je nepobitno odavalo njenu ljubav za posao koji radi, ali i zalost sto nama, pubertetlijama, ne moze utuviti u glavu koliko je vazno to sto ucimo.
“Nisi, … a zasto nisi? Opet nisi…”

“Nisam, malo mi je dosadna” rekoh vec stisanim glasom, cekajuci prvu reakciju starice koja je upamtila ‘onaj’ rat. I nisam dugo cekao… “Molim… dosadna? Kako dosadna…”govorila je s nevjericom, a ja kao da mi je bilo malo to sto sam vec izvalio, nastavih: “Ma ne znam, dosadna je i nepotrebna… zasto mi moramo citati i znati sve sto je bilo po tim logorima? To je bilo i proslo i nije vise bitno… meni nije”

Baba je u trenu zakolutala ocima ne vjerujuci u ono sto cuje. Zacrvenila se u momentu, sto joj i nije bio obicaj i skoro gubeci dah polako, pa onda sve brze otvorila paljbu: ”Nije vise bitno… nije bitno… samo cas, samo cas…” Ovo samo cas (sjetice se svi koji su je poznavali) je bila jedna od njenih poznatih uzrecica kad je htjela cijelom razredu skrenuti paznju na ozbiljnost momenta. E sad, paznju je vec imala, ali ozbiljnost J ? Mozda tek kod poneke streberke s Pecana ili onih koji su upravo dobili keca, pa im nije bilo ni do mojih eskapada. Jer ostala raja se uglavnom vec valjala po stolovima od smijeha, cekajuci nastavak ovog dijaloga i epizode koja je popravila jos jedan dosadan dan u skoli.

“Samo cas… uceniku nije bitno,… uceniku je logor dosadan, poslo… ucenik znaci porice holokaust… smrt miliona ljudi njemu nije bitna… Boze…. kako te nije sramota? Nije bitno… tebi to nije bitno…“

I tako, moje naivno “opravdanje” za necitanje, iza kojeg sam trebao s ponosom reci: “procitao sam jaaa drugu knjigu”, se pretvori u totalni fijasko. Ne da sam spremio teren da dobijem pozitivnu za citanje knjige koja nije tema nastave, nego sam na sebe navalio ljutnju zene koja je prosla neki svoj rat davnih cetrdesetih i svake godine strpljivo cekala da nove generacije citajuci knjige nasih i stranih pisaca prodju bar dio tih crnih dana. Ono moje ‘nije bitno’ se za nju pretvorilo u poricanje svega sto je njena svijest pamtila i znala, a pamtila je puno i jos vise znala.

Jedva sam uspio prozboriti “ma ne profesorice, ne poricem ja nista, samo kazem…”, a ona je nastavila: “sta ne porices, kako ne porices… samo cas, samo cas…”

Uspio sam je ubijediti da je meni zao svih zrtava iz rata, da sam puno o tome citao i da nisam mislio reci da nije bitno, nego da mi je knjiga o logoru malo dosadna i kao knjiga nebitna, jer logora na srecu vise nece biti, ali da sam zato procitao drugu knjigu i da bih rado iskoristio priliku i razredu ‘docarao’ moje utiske o jos boljem Remarkovom djelu. Na kraju casa sam zaradio trojku i zadovoljno se nasmijesio dok je Baba, jos uvijek malo potistena napustala ucionicu klimajuci glavom.

Ovaj razgovor i taj moj osmijeh mi je cesto padao na pamet ljeta 1992., kad sam, samo 3 godine kasnije, iznemogao, gladan, prljav i potpuno nesiguran da li cu docekati novi dan, lezao na hladnim plocicama bivseg rudnika Omarska. Logor i zivot u logoru ne samo da je postao bitan, vec je bio ono s cim smo svi ustajali i navece zaspivali. Ono sto nam je ostajalo je bila nada,… i samo iskra zivota, jer zivot, onaj koji smo znali, je nestajao u plamenu nasih kuca i spoznaji da vise nikad nista nece biti isto.

A meni vjerovatno nista ne bi bilo drugacije i da sam 1989. procitao tu knjigu. Zavrsio bih tamo gdje sam zavrsio i ovako. Ipak, ostala je svijest. U dugim vrelim ljetnim danima ostalo je znanje da si mogao znati malo vise o tome sto ti se desava, a nisi. Ostala je gorka ironija logoraskog zivota u Omarskoj u kojoj ja ovog puta nisam imao ni broja, a kamoli imena.

Ostala je pouka da citam i to neprestano i radim. U zadnje vrijeme pomalo i da pisem… mozda ce nekom danas biti bitno…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.