.jpg)
svabo
Huse nas je dobro vagnuo, rekavši nam da je okupljanje na šehidskom mezarju iznad hotela u Travniku u subotu u 09:00 ujutro, tako da smo Emso, Vehid i ja krenuli ranim sabahom, kako bi na vrijeme stigli na "postrojavanje", međutim plan je bio posve drugačiji, okupljanje je bilo u 16:00 na mezarju a tek u 18:00 na Vlašiću, gdje nas je ugostio Sejo Šalak, Travničanin koji je jedno vrijeme proveo zajedno s Krajišnicima s kojima je i dan danas u kontaktima i dobrim odnosima.
Ovu gorku istinu saopštio nam je dok smo, još uvijek pospani, srkali kahvu na Žitarnici pored Šarene džamije…
Imali smo skoro čitav dan pred sobom što nam je na kraju dobro i došlo da se pripremimo za susret s prošlošću i sa poznatim licima s kojima smo proživjeli mnoga iskušenja u vremenu koje mi se ponekad čini kao neki drugi život…
Prije nekih dvanaest godina na ovoj planini sam stao na minu, hvala Allahu bez večih posljedica, za razliku od komadanta II bataljona koji je također, pored mene, stao na "klackalicu" i ostao bez noge. Ipak, sam taj događaj ostavio je dubokog traga na meni i svaki susret s Vlašićem za mene prestavlja poseban doživljaj.
Obićno bih na Vlašić išao samo radi posjete Korićanskim stijenama, a sami znate kakve utiske na nama ostave Koričani…
Ovo je prvi put da sam na Vlašić išao ono radi teferića i druženja a razlog zbog kojeg smo išli ponovo su činili da ovo putovanje čine drugačijim i posebnim.
A razloga nije ni bilo, bilo je ovo više spontano okupljanje koje je inicirao general Čuskić s ciljem da se učine napori kako bi se pojedini datumi, vezani za ovu brigadu dostojno obilježili, gdje bi veterani imali priliku da se ponovo sastanu i bolje organizuju jer činjenica je da su demobilisani borci kategorija kojoj je vlast okrenula leđa i kojoj su mnoga prava i pomoći uskračena.
Pošto je ovaj susret organizovan u kratkom roku nije se okupio velik broj veterana, ali svaki naš susret, pogotovo s nekim koga nisi nikako vidio nakon rata poseban je doživljaj jer iako smo u suštini mnogi različiti i pripadamo raznim slojevima društva sve nas veže ista stvar a to je da smo bili skupa kad je bilo najteže. Ta veza jača je od zaborava i iako je prošlo preko deset godina sjećanja su još uvijek sviježa kao da smo u devedest trečoj…
Prvo što me je iznenadilo, kada smo se popeli na Babanovac jeste izgradnja hotela i vikendica. Babanovac je, poput Kozarca početkom 2000. godine, jedno veliko gradilište.
S jedne strane radovalo me je entuzijazam s kojim se ulaže i gradi na ovoj planini koja je jedna od poznatijih zimsko-turistički centara u BiH. S druge strane, dešava se, baš isto ko i sa našom čaršijom, da se nelegalnom i neplanskom gradnjom uništava prirodni okoliš i ujedno stvaraju problemi koji se javljaju u ovakvim slučajevima, neriješena infastruktura i ostale zajedničke stvari…
Ipak, lijepo je vidjeti napredak ,pa makar i plačali ceh zbog brzopletosti , neiskustva i svega ostalog što se pokaže kao negativno, i dosta sam razmišljao o našoj Kozari. O našoj financijskoj moći da gradimo, i ako smo prepustili Mrakovicu Banjaluci, kojoj Kozara nije daleko ko nama, zašto ne isplaniramo i ne izgradimo jedno ovakvo naselje. Jeste da je ovo više mašta ali ovo nije daleko od realnosti jer gledano na pomake za dvije godine na Vlašiću mi bi mogli u najmanju ruku postići slične rezultate u istom periodu.
Možda bi izgradnja planinarskog doma na Debelom brijegu bila poticaj da se u njegovoj okolici izgradi vikend naselje gdje bi se u poslijepodnevnim satima moglo pobjeći iz čaršije i uživati u ovim zračnim banjama.
O zimi i zimskim "Danima Kozarca" da i ne sanjam…
Sejo Šalak, poznat večini nama po podršci koju nam je pružao u nekim trenutcima, ugostio nas je u svom još ne dovršenom objektu. Sejo je poslije rata, dok je zemlja bila jeftina na Vlašiću uzeo lijep komad zemlje, kupio sebi ovaca i počeo da se bavi uzgojem ovaca i proizvodnjom vlašičkog sira, kojeg su ljudi tražili čitavo vrijeme dok smo boravili na Vlašiću.
Vremenom je počeo da gradi Pansion sa šest soba, odnosno 24 kreveta a i cijena zemljišta naglo je porasla od kako je na Vlašiću osposobljen ski lift i uvedeno noćno skijanje koje je doprinijelo naglom porastu broja posjetitelja u zimskoj sezoni i jačanju turizma.
Uskoro će Vlašić imati kvalitetnu ponudu za dobar odmor na sviježem zraku s zdravom hranom, šta više insan treba u životu, s toga ma kako čudno zvučalo preporučujem vam da posjetite Vlašić i vidite njegove ljepote, i promjenljivo vrijeme naravno…
Srneća brda, Svinjska glavica, Crni vrh, Šantići, znane i ne znane kote, kao da ih gledam kako planiraju neku od akcija prilikom oslobađanja Vlašića.
Bilo nas je iz svake čaršije, Ključ, Sana, Prijedor, Kozarac, iz svake formacije od pozadine preko sektora za moral do komande…
Pričalo se o svemu i svačemu, žena, djeca, posao, politika, rat…
U momentu sam počeo razmišljati o tome kada me kači smjena na rovu jer fešta je, kako je noć padala, postajala sve veselija…
O ratu se najmanje govorilo, najviše se pjevalo zajedno s Čerkezom koji je maksuz došao da napravi štimung…
Dovoljno je reči da je i Nerma bio u štimungu pa da se dočara atmosfera te večeri, a kako i ne bio u štimungu pred takvom publikom, generalima, hurijama i kojotima…
Kada bi uspjeli složiti snimke koje je Vehid napravio možda nešto i stavimo za download, mada se u poslijednje vrijeme dosta špekulira s snimcima boraca…
Ni politika nije bila tema te večeri, samo druženje, baš ko da smo se istom vratili iz akcije i veselimo se što smo živi…
Malo drugačiji putopis s Vlašića, razumljivo…
Poseban selam od generala za veterane u Americi.
Add comment