Promjena zvuka:jedna žica titra i vibrira pod noktom nekog udaljenog svirca, dok se cijeli špalir podivljalih akorda ne pojavi iza tog sitnog i neznatnog zvuka i počne razlijevati, penjući se od čaršije prema nebu, mješajući se s friškim zrakom s Kozare.
Edin se kretao stisnut u unutrašnjost svoje kožne jakne, grijući se samo toplinom misli, koje su mu nagovještavale susret sa svojom drugom polovicom u raštrkanom svemiru.
Nagovještaj koji je dobio, govorio mu je da tamo negdje, gdje se tome najmanje nadao, jedna duša, lebdi nad njegovom dušom, da mu se nada i da iščekuje, da zastrašeno iščekuje, bojeći se bilo što poduzeti, da ne bi nestao i taj tanki, jedva zamjetni fluid iščekivanja, što je ishodište svake čežnje i svake vezanosti.
Kad je s prijateljima dolazio u tu kuću, izgledala mu je kao i svaka kuća. Uvijek su bili glasni i raskalašeni i nesvjesni nikoga, ko nije sudjelovao. Osim njihovog muškaračkog odrastanja, svi drugi su bili suvišni ili samo statisti. Matere koje su dodavale hranu i kolače, da bi potom bile požurivane da napuste sobu, mlađa braća od čijeg radoznalog pogleda su stvari bile gurane pod stol ili u unutrašnje đepove, didovi kojima se vikalo “Merhaba!” i gledalo kroz njih, stare nane koje su govorile “ Mašalnah, kako su nam lipi!”, dok su jurili kraj njih, ne spuštajući pogled, sestre, koje su više od svega željele da im momak izgleda kao brat, u svome praiskonskom strahu od muškog roda, kojeg su u skoroj budućnosti morale prevladati, jer je to priroda stvari, tako je određeno i tako mora biti…
A, onda u jednom momentu te bezglave jurnjave , stariji prijatelj, Salih, čovjek nevjerojatno mirnog i staloženog duha, kome je i cigareta sporije gorjela, neg’ ostalim stanovnicima čaršije, upita ga:
“ Ma, Edo, je l’ kontaš ti šta se zapravo zbiva?!”
“ Kako to misliš?!”, s dosadom, i ne očekujući ništa iz tog razgovora, odgovori mu Edin.
“ Pa, ona mala, šta je s njom!”
“ Koja, zaboga mala!” iskreno začuđen upita Edin,povišenim tonom.
Iako je bio u godinama kad je, prema nekim uvriježenim zakonima, trebao imati curu, on nije znao kako bi kojoj prišao i skrivao je tu činjenicu kao zmija noge. Izgledalo mu je preteško prići, bilo kojoj od njih, a panično se bojao reakcije okoline, naivno misleći da je to samo njegov problem, a ne problem Svemira, samog. Sakrivao je svoju neupucenost i zbunjenost, kao i svi drugi adolescenti, osornošću i tobožnjom nezainteresiranošću. I koliko je god, prema van bivao osorniji, iznutra se osjećao jadnijim i izgubljenijim. Činilo mu se da nikada neće riješiti taj složeni kriptogram, i da ga Bog nije obdario sposobnošću, koja je tako profana, da i zadnji čaršijski pijanac ima nekoga, ko ga čeka iza zatvorenog pendžera. Kad su mu se Salihove riječi istinski urezale u mozak, on najednom posta svjestan njihovog pravog značenja.
“Je li se to počelo nešto događati!? Neko me povezuje s nečim iz tog mističnog svijeta muškoženskih odnosa, gura me tamo, a ja se bojim zaplivati???” pitala se njegova probuđena i nadom ispunjena psiha.
“ Znaš ti koja, samo glumataš, ovdje! A i nisi tako pametan, kako se praviš! I drugi su došli na isto, što i ja!”
“ Koji drugi!? Kako ja ništa ne znam, a o meni se radi! Čaršiju možeš na sve naučiti, samo je ne možeš natjerati da gleda svoja posla! Ne misliš valjda…!? Hej, pa ti doista misliš da ja i ona…Pa, ti nisi normalan! On mi je jaran! Kontaš!? Pa što je s vama svima, pobogu!? Nisam je ni pogledao! Pa, ko normalan bi hodao sa sestrom od najboljeg jarana!? Ništa vam nije sveto!” vikao je već, panično prikrivajući svoju nesigurnost.
Na svoje zadnje riječi Edin, kojemu je krv došla u vrh glave, zgrabi pivsku bocu sa stola i tresnu je svom snagom o pod, te izjuri iz Hakine birtije, dok su mu se šokirani gosti micali s puta, videći munje nepatvorenog bijesa u njegovim očima.
“ Pustite ga!” podviknuo je Salih “ Ima on sad važnijeg posla! Tek se probudio!”
Istrčao je na Kalatu i po običaju se zagledao u zviježđe Velikog medvjeda. Zvijezde su mu se činile većima, nego ikada prije. Imao je dojam da ih drži kao oreolu na glavi i da mora tako stajati, dok mu se njihova plavkastozlatna prašina, prosipa po kosi. Nekome, ko ga je taj čas mogao ugledati, morao je sjajiti, poput džamijskog kandilja. Srce mu je tuklo ubrzano, a mozak bacao misli na način, kojemu nije mogao doskočiti. Iz dubine kalatske noći probijao se ezan s minareta i praćen elegičnim Plantovim glasom, pretvarao se u melodiju “ Kashmir”. Pri tome mu je ezan govorio o univerzalnosti i prolaznosti života, o veličini njegovoj, a “ Kashmir” je tjerao njegovo probuđeno srce da kuca brže i da slijedi Zeppelinove note koje su se širile ljubičasto plavim nebom, ispunjavajući prostor između Kozaračkih kamenova i Kozmosa.
Koraknuo je.
Znao je da korača prema njoj i svojoj neizvjesnoj budućnosti. Bol čežnje, jedina ugodna bol, koje se ljudi ne žele riješiti, napajala mu je dah i pokazivala put prema drugoj točki svemira, prema kojoj ga je tjerao nagon i iznenadno prisuće najvažnije supstance svemira, ljubavi, u njegovoj glavi. Obrazi su mu se žarili, a dah postajao isprekidan, skoro zaplašen. Koračao je dalje, zagledan u Mjesec, ne osjećajući sve hladniji povjetarac s Kozare. Bio je uvjeren da se ti valovi, sad kad ih je osjetio, na neki tajnovit način, šire sve do nje i da već sad, dok ona i ne zna da je on traži, dobija obavijest, ravno u svoju podsvijest i da joj je lice, zagledano u odraz na staklu, pokazivalo njegov lik. Samo da se ne probudi. Treba mu ovo da ga drži, sve dok joj ne kaže, to što joj treba reći, ma što to bilo. Valjda će shvatiti što treba reći, kad je ugleda.
One riječi, što ih ljubavnici izgovaraju u filmovima, zasigurno neće biti njegove riječi. Znao je puno riječi, ali mu se, u tom času, ni jedna nije činila dovoljno dobra, za sitno biće, koje je, tamo negdje, osuđeno čekati, da se on pojavi i da spoji srebrne halke koje je Neko, Veliki i Nevidljivi, dao baš njima u ruke. Nosi li on pripadajuću halku ili će ona okrenuti glavu, zbunjeno tražeći da se udalji, obećavajući da nikome neće ništa reći.
“Ima u čaršiji cura, koje bi ubile za tebe, znam to pouzdano, pričale su mi!”, zar mu, upravo to nije rekla, onaj put kad joj je pomagao preći preko pomosnice. Njezin smijeh mu je u tom času zazvonio, a lice mu se mahinalno opustilo u osmijeh, dok je zamišljao njezin fakinski osmijeh, sestre, kojim ga je gledala, dok ju je pridržavao. Skoro naglas je govorio sam sebi: “ Koje druge, k vragu, koji sam ja ubogi slijepac! Držao sam to blago u rukama i odložio sam ga, a gubitak osjećam tek sada, danima kasnije! Je li to normalno!? Događa li se to sljepilo svima? Lutaju li svi, kad slažu taj mozaik? Zašto najteže uočavamo ono što nam je najpotrebnije!?” pitao se usplahireno.
Činilo mu se da osjeća fizičku bol i panični strah od ishoda svog susreta s onom, koju je tražio i kad nije bio svjestan toga. Sokak je još bio blatnjav, ali on to nije zamjećivao. Činilo mu se da hoda po zraku, poput Isse Pejgambera. I zemlja kojom je koračao, blagosiljala je njegove korake. Nije postojalo ničega u tom samotnom času, osim nje i ogromnog svemira, koji ju je okretao prema njemu. Žubor Starenice i zlatni ljeskovi mjesečine, koji su se nazirali između obalnog raslinja, stapali su se s lavežom pasa, koji mu je ličio na zvuke fanfara dobrodošlice. Kuća je bila naslonjena na brinu i samo njezina donja strana je bila osvijetljena. Uplašena mačka nestade iza šupe. Gledao je, naslonjen na klimavu ogradu.
“ Što sad!?” pitao se njegov zbunjeni mozak. Ništa mu nije padalo na pamet, ali je znao da neće otići samo tako i osjećao je da se nešto mora dogoditi.
“ Nešto će pokrenuti slijed stvari i suočit’ će se s rješenjem ovog suludog pothvata, o čijem ishodu nije mogao ništa znati, ali je stvar morao istjerati do kraja, jer se u drugom pravcu nije mogao pokrenuti, sve i da je htio.”prolazilo mu je mislima.
Mlađa sestra, Sabina, pojavi se na vratima, dozivajući mačku.
“ Sabina!” poluglasno je oslovi, stavljajući prst ispred nosa, ne bi li je umirio. Za čudo, Sabina se uopće nije iznenadila, kad ga je prepoznala na svjetlu mjesečine.
“ Edo, otkud ti u ovo doba!?” upita ga.
“ Evo, došao sam, trebao bi nešto Mehu, al’ nisam ga našao u Čaršiji, pa sam pomislio…”
“ Ko je to Sabina!?” začu se glas iz unutrašnjosti kuće.
Mislio je da će mu srce ispasti iz grudi, dok mu je zvuk tog glasa odjekivao u ušima. I dok je prikupljao njegove titraje po glavi, ne želeći da se raspu, njezin savršeni, a usprkos tome, potpuno nonšalantan i opušten lik, pojavi se na vratima. Bila je u neuglednoj kućnoj haljini, nekakve smećkaste boje, no kad se pojavila na vratima njegova osjetila su se do te mjere izoštrila, da je osjećao svaki njezin damar.
Uočio je kako rukama navlači gornji nezakopčani dio haljine preko uplašenih grudi, koje su se, sputane, napinjale, drhtureći ispod površine nagrađene tkanine. Kontrast bakrene kože ramena i vrata, koji su se samo nazirali ispod nezakopčanih dijelova haljine, pojačavala je nekakva bijela majica, koja je uokvirivala dugi fini vrat, koji je ukrašavao tanki srebrni lančić, na čijem kraju se pritajio njezin horoskopski znak.
Sabina uze mačku, koja se odnekud pojavila i nestade u unutrašnjosti prostorije. Ostali su sami na verandi. Tek ta, očita pomoć sa strane, dovede ga u očaj. Gledao ju je, ne znajući što reći. Sve mu se činilo preslabim i nedostojnim tog trenutka. Najrađe ne bi ništa ni rekao, već bi samo gledao u nju, ali se bojao da će slika nestati i da će nešto nepredviđeno, sve događaje skrenuti na drugi kolosijek. Zadnjim djelićem razuma uoči da je i ona zbunjena i da ne nalazi riječi. Ipak progovori:
“ Starci su na posilu, a Meho u Čaršiji. Ako hoćeš, možeš ući, a ako hoćeš možemo sjesti i na brinu. Noć je prekrasna!”
“ Ne bih ulazio!” čuo je svoj glas” Volio bih da sjednemo uz vodu. Volim njezin žubor, a i nemamo svi tu sreću, da nam teče baš ispod prozora!”
Nasmijala se, a pravilni bijeli zubi, dotad sakriveni iza pravilnih naprćenih usnica, osvjetliše noć. Krupne, pomalo koketne oči, prenesoše svu sreću te proljetne noći, ravno u njegovo nemirno srce i ispuniše ga nadom, samo zaljubljenima znanom. Pokupila je deku s verande i prostrla je pokraj oraha, nadnešenog nad vodu.
Sjedoše. Gledali su bezglasno u vodu. Svaka riječ, koja bi mu se teškom mukom dovukla do misli, odlazila je preko riječnog kamenja, prije nego što bi i zaustio, izgovoriti je. Htio joj je ruku prebaciti preko usamljenih ramena, ali mu je ruka bila teža od olova. Bojao se odbijanja. Ne bi podnio to odbijanje.
Ne sad. Kad je, konačno, uspio pokrenuti ruku i prebaciti je preko njezinog mršavog ramena, nekoliko trenutaka ju je držao ukočenu, ne usuđujući se ni pokrenuti. Pod prstima je osjećao kako dršće. Privukao ju je bliže i osjetio toplinu, koju je tražio cijelog života. Nije ništa rekla i to je povećavalo njegovo samopouzdanje, ali nije znao što dalje, a sve je bilo na njemu. Nešto mu je govorilo da djevojke zamišljaju da momci uvijek znaju kako dalje, ali je u njegovom slučaju, to očito bila zabluda. Shvatio je da ne postoji obrazac i da ništa od onog, što je vidio, čuo i naslutio, ne važi u ovome velikom trenutku. Ako mu se samo ne kaže, nikada neće saznati.
Zagrlio ju je čvršće i okrenuo se prema njezinom licu, posutom mjesečinom. Spustila je pogled i on prisloni drhtave usne na njezino čelo. Kosa joj je mirisala po lavandi. Kad je lagano odmaknuo usne s njezinog čela, prisloni ih prvo na jedan, pa na drugi očni kapak. Osjeti slankasti okus suza, koje su joj nijemo silazile niz lice. Slijedio ih je, sve dok mu jezik nije dotakao kraj čvrsto zatvorenih usana. Tu malo zastade. Htio joj je dati vremena.
Lagano je okrenu prema sebi, obgrli je i privuče je bliže sebi. Glava joj pade na njegovo rame i on je lagano podiže dlanom lijeve ruke. Lice mu se nađe zagledano u dubine, najdubljih očiju, koje je ikad vidio. Dok je, gotovo odgađajući, cjelivao njezine usne, u velikim raširenim očima, vidio je svoju sliku. Po prvi put je u nečijim očima, očima osobe, na koju ga je život posve slučajno naveo, vidio samo sebe i nikoga više i ništa više. Vidio je pripadanje, vidio je obožavanje, kakvo bi bilo bogohulno i da je svetim licima upućeno. Vidio je svoje lice na njezinom licu, svoje oči u njezinim očima, vidio je svoju dušu u njezinoj duši, osjećao je kako njezino srce treperi njegovom srcu. Njezin dah je htio njegov dah. Prihvaćala ga je kao nešto što joj je falilo svih ranijih dana, a on, odjednom nije mogao shvatiti da postoji išta veće, od tog sitnog bića, koje mu je ispunjavalo naručaj.
Odjednom je bio pomiren sa Svemirom i svim njegovim žiteljima. Našao je srodnu dušu i nikada više neće biti sam, neće imati onaj ružni osjećaj da mu nešto fali, da je prikraćen i nepotpun. Sve što je do tada doživio, učini mu se sitnim i beznačajnim. Ne, ništa se ne može mjeriti s tim, novim osjećajem.
“ Neću ti ništa reći, osim da se bojim, mala!” šaptao joj je na uho dodirujući nježno, jezikom, njegovu resicu i kamen sitne rinčice utisnut u nju.
“ Ne boj se, ljubavi!” odgovarala je, stiskajući se uz njega.
Gledali su čaršijska svjetla u daljini i zamišljali koliko dobar džennet može biti, nakon onoga što su doživjeli te noći. Edin je shvatio da riječi, koje su ga mučile, i nisu potrebne. To što ih je zamijenilo, neizrecivo je i neusporedivo, veće od svega prije toga i poslije toga. “
“Riječi su to mogle samo pokvariti!” mislio je, osluškujući žubor Starenice i otkucaje malog srca, pokraj svoga srca.
Add comment