Odlazak

Alija zatrubi sirenom još jednom, dajući lijevi žmigavac, na izlasku iz avlije.

Osjećao je miris Kapetanovih ćevapa iz gepeka, a na retrovizoru je vidio uplakanu mater i oca, koji je naprezao oči, iza debelih stakala naočala. Iako je dan bio topal, pravi ljetni, kad zvizdan upeče, ledeno koplje mu je probijalo grudi. Odlazak…

Cijeli život je napuštao tu avliju i opet joj se vraćao, ali se nikada nije uspio privići na to. Čak mu se činilo, da je svaki sljedeći put sve teže. Pogled mu je zabludio prema Kozaračkom kamenu i minaretima Brđanske i Mutničke džamije. Kako je samo sretan bio, kad ih je ugledao u dolasku! Kolika je sam razlika između te dvije, svakome strancu, potpuno iste slike: slike dolaska i slike odlaska.

Na radiju zasvira “Angie”, dok je lagano, bojeći se bilo čime uznemiriti vječiti mir i dostojanstvo svoje čaršije, kliznuo, pokraj Bašte, niz glavnu ulicu. Držao je prozor otvorenim, ne bi li ga još ko prepoznao i mahnuo mu, a htio je i još koji put udahnuti jedinstveni čaršijski zrak. Zavidio je kestenima koji su tu mogli ostati, a i rijetkim prolaznicima koje još nije dotakla svijest o odlasku i čija sreća je mogla potrajati još koji dan, a nekima i cijeli život.

 “Srećo, ime ti je zavičaj!”, pomisli Alija, dok je sa playera Al Dino započinjao “ Lijepo je doć’ u svoju čaršiju…”.

“Krkići, igralište, desni žmigavac, veži se, polijećemo…! ”polagano je recitirao njegov mozak, odvojen od oduzetog tijela.

Treća do sedamdeset, četvrta – Sušići, Blaževići, Crnići, Mujkanovići, treba usporiti tamo iza zavoja, u Orlovcima, obično čeka policija…

“ Kako su samo jadni, još u komunizmu su stajali na tom istom mjestu!”

 “Pozdravi drotove!” govorio je sebi, dok je dizao desni kažiprst na čelo.

“ Lako je nama, mi idemo, a starci ostaju.”

Na zadnjoj nizbrdici, prije Čirkin polja, prepoznao je mnoge tačke, na kojima su se njegovi sumještani, nakon jezivih sudara, zaputili prema Božijim bašćama. Kako se Prijedor približavao, viđao je sve više tabli na kojima se isticalo jedno ime:

“ Neki njihov profiterčina! Al’, što reći na to, kad imamo i mi svoje, a naši su još gori!” 

Na križanju, kod “Šarana”, stade stoperu. Momak s rancem nekako se uvuče na prednje sjedalo.

“ Jovica!” reče pružajući ruku. “ Može li do Novog!?”

“Alija! Šta je, nema autobusa!?”

“ A, nedjeljom je uvijek tako, ne znate kad će doći!  A, dokle Vi!?” upita Jovica.

“Zagreb!”

“ Au, dug je to put! Puno Vam hvala da ste stali! Ko zna kad bi bus došao! Nadam se da Vas ne inkomodiram!”

“ Ma, niti govora! Paše mi Vaše društvo. Najteže mi je kad putujem sam. Uvijek stanem stoperu!”

“ E, da je barem više takvih, kao što ste Vi! Iz Kozarca ste, a!?” zapita Jovica.

“ Pa, da! A kako ste pogodili!?” iskreno se začudi  Alija.

“ E, to nije bilo teško! Imate naljepnicu na šajbi. Teško ju je previdjeti!” kroz smijeh će Jovica. Na ovu primjedbu se i Alija nasmijao od srca.

“ A, volite doći u Kozarac!?” zapita Jovica, nakon kratke stanke.

“ Više od svega na svijetu! Umrijet’ ću željan Kozarca. Odlasci mi sve teže i teže padaju i ne vidim načina da to premostim. Svaki put je sve gore i gore!”

“ Znam kako Vam je! Tješite se da ima onih, kojima je i gore nego Vama!” sjetno se nadoveza Jovica.

“ A, ko bi to bio, naprimjer!” pomalo rezignirano će Alija.

“ Evo, moja familija, a ima nas takvih, na sve božije strane! Moji su iz Gospića, u Rvackoj! Još na početku rata u Rvackoj, stari nas je spakirao i zdimili smo u Beograd. Htio je izvući mene i sestru i omogućiti nam da na miru završimo školu!”

“ Pa, BG je OK. Bio sam tamo prije rata. Nevjerojatno su gostoljubivi. U hotelu “Putnik”, u Zemunu, svirao nam je neki frajer na sirtakiju, a svi su nam slali piće., kad su čuli da smo iz Zagreba. Nisam to nigdje vidio, skoro pa su, ko’ mi, Bosanci. Sve bi gostu dali!” probavao je Alija kompenzirati zlu Jovičinu sudbinu.

“ E, moj gospodine, nije Vam za izbjeglice nigdje dobro. S početka su bili takvi, kako ih opisujete, a poslije su nas počeli nazivati “pobeguljama” i nagovarati da se vratimo, odakle smo i došli. A, kad su iz Krajine i Bosne počeli dolaziti mrtvački sanduci, postalo je nepodnošljivo. Morali smo otići. Ako mene pitate, preterane su, sve te priče o njihovoj gostoljubivosti.”

Alija je morao priznati sam sebi da, do tada, nije na taj način promišljao sudbine ljudi, koji su bili autsajderi na onoj drugoj strani.

“ A, jesi li u Beogradu završio kakvu školu!? Što radiš? Kaniš li studirati!? na brzinu prosu pitanja Alija, želeći prikriti sažaljenje za mladića, koji se doimao inteligentnim i otvorenim, te ga je podsjećao na nekoga iz mladosti.

“ Završio sam srednju, birotehničku školu i tečaj poslovne komunikacije!”

Alija se, ni uz najbolju volju nije mogao sjetiti, kakva je to birotehnička škola i što bi čovjek bez zavičaja, mogao s njom raditi, u zemlji “arizona” i buvljaka, koja je svjetlosnim godinama udaljena od svih svjetskih kretanja. S kime će to biti u prilici poslovno komunicirati, pa svuda okolo su samo ratni profiteri i tranzicijski lopovi. Iz njegove perspektive Zagreb je dalje od New Yorka i zna li on, uopće, da mu je kretanje zapravo ograničeno na područje, gdje vlakovi imaju samo jedan vagon, a busovi nemaju vozni red.

“ Možeš li na studij poslije te škole!?”

“Naravno, ali za to treba lova, a Banjaluka je daleko!”

“ Jovice, Banjaluka nije daleko, a studiji, ionako, nisu u Banjaluci, već u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu! Ako nećeš studirati u Banjaluci, ne gubiš ništa…” nije mogao ostati hladan Alija.

“ Grešite, gospodine Alija! Banjalučki faks je najprestižniji u celoj Republici Srpskoj i iznenadili bi se mogućnostima koje on pruža…”

“ Mogućnostima za što!!!” nije izdržao Alija.

“Vidim da niste informisani! Naši stručnjaci, baš sa banjalučkog fakulteta, uključeni su u mnoge naučne projekte, od Moskve do Atine!”

Uvjerenje, s kojim je Jovica iznosio te, prilično upitne konstatacije, navede Aliju da se zapita, kakav bi on odgovor poželio da je na Jovičinom mjestu. Nije mogao pronaći optimalan odgovor, te je pribjegao jedinom koji mu je pao na pamet:

“ Vjerojatno si u pravu! Moram priznati da nisam baš upućen u zbivanja na potezu od Moskve do Atene. A, ako nešto ne znaš, bolje je ne prčkati po tome!”

“ To Vam je tako. Ni ja ne znam šta se događa u Rvackoj, otkad su ustaše na vlasti. Jedan rođak nam je pričao da su Srbi tamo građani drugog reda i da nemaju nikakva prava.”

“ U Hrvatskoj nisu na vlasti nikakve ustaše. Mnogi hrvatski generali su svoj čin stekli boreći se upravo protiv ustaša, u drugom svjetskom ratu!” morao mu je replicirati Alija.

“ Ne mogu reći da niste u pravu, al’ sad Vi meni recite iskreno, bi li se Vi vratili u Gospić, da ste Srbin!?”

“ Na to pitanje se ne može baš jednoznačno odgovoriti. Bojim se da to ovisi od svakog pojedinca, ponaosob. Sigurno nije lako, ali onaj ko ima čistu savjest, poput tvojeg oca, trebao bi se vratiti na svoje ognjište. Ne znam je li ti poznat slučaj mog Kozarca!?”

“ Nešto sam načuo, da su bile gadne borbe…”

“ E, nisu, bilo je to, u prosjeku, sedam hiljada granata na potpuno okruženo mjesto, koje nije imalo ni jednog skloništa ,niti praktično nikakvog teškog naoružanja, a ni logistike. Po broju mrtvih držimo neslavno drugo mjesto, odmah iza Srebrenice, a ispred Sarajeva i Vukovara. Za naše momke su otvoreni prvi konclogori, nakon drugog svjetskog rata. Itd.,itd., a ipak se, u svaku kuću neko vratio. Ne vidim nikakav razlog da i vaši ne naprave to isto. Nije lako, ali i ona lička pjesma govori kako nema raja, do rodnoga kraja!”

“ E, alal Vam vera! Pričali su mi u Prijedoru, da ste vi iz Kozarca, drugačiji od svih, al’ nisam verovao, sve do sada. Pričat’ ću ćaći o Vama. Možda se i predomisli, ko zna!” s novom nadom, i prijateljski se osmjehujući, potapša ga Jovica po ramenu.

Dok se auto penjao na podvožnjak u Novom, vozaći iz suprotnog smjera blicali su, upozoravajući ih na prometnu policiju.

“ E, pa hvala Vam puno i srećan Vam put gospodine Alija!”

reče mu Jovica pružajući mu ruku i podižući ranac sa zadnjeg sjedala.

“ I tebi Jovice! Potraži me, ako se odlučiš studirati u Zagrebu!”

U retrovizoru je, sve do pružnog prijelaza, vidio Jovičina tri prsta, s kojima ga je pozdravljao. Kad je vlak s jednim vagonom prošao, a rampa se digla, Alija nastavi put obuzet mislima o čaršiji, a kad je s playera, razvezao “Hay, Joe” nostalgija mu pođe ulaziti i na uši i na nos, a srce mu je htjelo iskočiti. Cesta je bila prazna i sa zapada su, preko granica, koju nebo nije priznavalo, počele pristizati prve kišne kapi. Obuzet mislima, koje su mu mijenjale grimase na licu, nije ni primijetio kako je stigao do graničnog prijelaza.

“ Ne, nemam cigarete! Ni alkohol! Nemam ništa za prijaviti!”

Kostajnica ostade iza njega, a da nije ni kroz prozor provirio. Kiša je postajala sve jača, dok nije prerasla u pravi prolom oblaka. Mali auto se jedva probijao kroz barijeru od kišnih kapi, a brisači su radili na opciji “max”.

U bezimenom selu kroz koje se vukao, ugleda nestvaran prizor. Pod nekakvom malom nadstrešnicom, stajala je žena s djetetom u rukama i s još dvoje, malo veće djece, stisnute uz nju. Kiša ih je, doslovce, oblijevala. Alija zakoči.

“ Gospođo, idem prema Zagrebu, ako Vam odgovara!” viknu u kišu. Žena potrča prema autu, vukući djecu. Alija im otvori zadnja vrata i oni uđoše, žena i dvoje manjih, otraga, a veća curica sjede na prednje sjedalo. Krenuše.

“ Neka Vas Gospod čuva!” oglasi se žena.

“ Ma svako bi stao! Što Vas je natjeralo na ovo nevrijeme s malom djecom!” upita je Alija.

“ Mi smo vam Rašići, iz Posavine, ovdje smo prognanici i živimo u jednoj srpskoj kući. Dijete mi se razbolilo, ovo najmanje, moj Ilija, i sad moramo svi u Sisak u bolnicu, ne bi li mu što dali, jer ja ne znam što bi.”  usplahireno je objašnjavala žena.

“ A kako to da vodite i ostalu djecu!” upita je Alija.

“ Pa, nemam ih gdje ostaviti! Muž mi je na terenu, gradi autocestu za Split, sigurno ste čuli za to!” boreći se za dah, objašnjavala je žena.

“ OK, shvatio sam, no ja Vam ne idem preko Siska, nego iz Petrinje idem ravno prema Zagrebu!” upozori je Alija.

“ Ništa, zato! Izbacite nas u Petrinji, pa ćemo se nekako snaći. Od tamo bar ima više autobusa za Sisak!”

“ I, kako ste se snašli ovdje u Hrvatskoj!?” upita Alija, tek da prekine tišinu koja se uvukla u auto.

“ Vidite i sami! U tuđem selu, u tuđoj kući, a u  Posavini smo bili gazde, imali smo kuću na kat, traktor i sve priključke, a zemlje smo imali više, neg’ cijelo ovo selo. Velikog križa Vam mi sada nosimo, dragi gospodine! Teško je suditi o volji Gospodnjoj, ali nas je na veliku kušnju stavio!”

Usporio je preko petrinjskih strana, svjestan povećane odgovornosti za malu obitelj, koju mu je On povjerio. Bio je već pred Petrinjom, kad je konačno izronio iz kišnih oblaka. Ženino lice, umotano u razvezanu maramu, obasja zraka sunca i njemu se na trenutak učini da na zadnjem sjedalu vidi Mejremu, sa malim Issom u rukama. Tabla s desne strane ceste nudila je dvije mogućnosti:

Zagreb – ravno i Sisak – desno.

Alija dade desni žmigavac…