Kozarac.ba

Lažov

“Ima nas svakakvih!”, govorila je jedna, često rabljena, tipično čaršijska floskula. Odnosilo se to na osobe iz našeg okružja, čije se osnovne karakterne crte, zbog nečega, nikako nisu mogle podvesti pod zajednički nazivnik ili pod neki modus općeprihvaćenog ponašanja.

Da bi čovjek upao pod “svakakve”, iz te izreke, morao je imati odmak od realnosti, u pravcu koji nije uobičajen i nije posve prihvatljiv. No nije se tu radilo  o nekakvom asocijalnom ili, ne dao Bog, devijantnom  ponašanju, već u jednostavnoj, drukčijoj obojenosti ili lepršavijem pristupu notornoj zbilji. Da ne bih, po ko zna koji put, ugrizao sam sebe za rep, pokušavajući objasniti ono, što je i zadnjem čaršijskom hajvanu, već odavno jasno, pustit’ ću mog junaka neka sam kaže o sebi, ono što meni ne uspijeva.

Evo:

Alija je sa svojom klapom sjedio u restoranskom separeu. Dan je bio siv, blatnjav i dosadan i on ga je došao ofarbati u društvu, koje se tu znalo naći, vođeno mladalačkim senzorima, željnima uvijek novih događanja i akcije, željnima ljubavi i bliskosti, druženja i bratstva. Vezanost pojedinih članova te šarolike klape, bila je veća od one familijarne i svaka riječ bi se jadna povukla, pokušavajući opisati stvarnu prirodu tog odnosa.

Kad bi ugledao bilo koje od tih lica na čaršiji, Alija je znao da je doma, među svojima, znao je da je siguran i zaštićen, znao je da će taj dan imati oznaku”de luxe” u njegovim budućim sjećanjima. Neki od njih su mu bili dragi i zbog osobina, koje bi kod svakog drugog prezirao, znao se diviti nekim njihovim svojstvima, za koja su mu kod kuće govorili da su pokuđena i neprihvatljiva, a nerijetko ih je oponašao i podržavao u nedostojnim stvarima.

Takav nekritičan odnos se mogao objasniti jedino velikom bliskošću i iskrenim prijateljstvom, koje je popunjavalo sve praznine u prostoru i vremenu i činilo ih ovisnima, jedne o drugima.

Kad bi neko u čaršiji slagao, to bi časkom, sišlo od Dere, pa sve do Suhog broda, od Sušića, pa do Kamičana, od Brđana do Zecova….

No, kad bi Huča lagao, bila je to umjetnost.

Nikome iz klape nije padalo na pamet da ga optuži za laganje, sve da je riječ bila i o vanzemaljcima. Alija je znao da se Huču ne smije prekidati, niti skretati s teme, jer se mogao razbiti, poput mjesečara, koji nije mogao pojmiti prelazak iz jedne u drugu stvarnost i mogao bi stradati, ako ga neko naglo probudi. Bilo je nepisano pravilo da se Hučine dogodovštine nisu smjele propitivati predaleko, niti dovoditi pod preveliku sumnju. Dirati u njegovu sliku stvari bilo je nečasno i podlo, i laž koju je on izgovarao bila je sveta i pripadajuća i bez nje bi život bio još puno sivlji i neprihvatljiviji. On je laž koristio kao stilsku figuru i nije mu uspijevalo ništa izreći bez nje. Njegova stvarnost je uključivala laž kao fluidnu masu, koja je do te mjere izmješana s istinom da ih on , i da je htio, nije znao strogo razdvojiti. Truhle jabuke iz njegove korpe, bile su jednako rumene, kao i one zdrave i on ih je, s nepatvorenim užitkom, predavao skupa, svojemu, nikad malom auditoriju. Alija je, poput ostalih čaršijskih mladića, bio ovisan o tome da mu Huča nalaže na neku novu temu i umjesto da ga priječi u tom grijehu, kako je i red, on ga je na svakom koraku poticao.

Kad je tog dana Huča banuo u separe, s Thompsonovog magnetofona, uključenog ispo stola,  Dylan je rastezao “ Like a Rolling stone”, a njihova lica se na Hučinu pojavu razvukoše u iskrene osmijehe:

“Huča, legendo, pa đe si do sada!” podviknu Alija, iskreno obradovan.

“ Merhaba, ljudi!” reče naslanjajući kišobran. Sjedajući na slobodnu stolicu poruči:

“ Meni kahvu, a ostali šta hoće! Ne naručivati duplo, molim lijepo!”

“ I, što te zadržalo, nestrpljivo će Alija!” iščekujući neki novi biser iz Hučine sehare.

“ Ma, ne bi mi vjerovali, kad bih vam ispričao!”

“ Pa, probaj nas!”dometnu, tobože nezainteresirano Emir.

“ Ma stvar i nije toliko zanimljiva, al’ ako mi date sekundu ja ću vam je opisati. Da mi je neko pričao, ne bih mu povjerovao niti riječi!”

“Pa, de pokreni se već jednom, ako za Boga znaš!” nestrpljivo će Abaz.

“ Malo smo nestrpljivi, kolega!” podbode ga Huča, unaprijed uživajući u efektu njegove priče na slušatelje.

“ Ma vraga sam ja nestrpljiv, samo mi je dosadilo da te moljakamo, da nam na kapaljku prepričavaš kako su Kozarački kamen vanzemaljci ušarafili upravo iznad čaršije, jer im se dopao pogled!” uvrijeđeno mu je uzvratio Abaz, poznat po kratkom fitilju i dugačkom nosu.

“ A, ti, možda, imaš dokaze, koji to demantiraju, ha frajeru!?” već dobro naljućen, unese mu se Huča u lice.

“ Ne, dakako, da nemam! Ponizno se izvinjavam, kompa!” procijedi kroz zube Abaz, već dobro izudaran po cjevanicama ispod stola.

“ Ma, glupost jedna, mislim to što me zadržalo! Mater je zašivala dugmad na čačinoj robi i potrošila je konac iz igle. Nije mogla udjenuti novi, pa sam ja preuzeo stvar!”

“ I, šta će biti!?” podviknu Alija radoznalo.

“ Polako, kud si navalio!” zakoči naglo Huča, umačući kocku u kahvu i češkajući se po kosi iza uha.

Alija bi se smio zakleti da taj predah koristi da se domisli nastavku te priče, koja bi iz svačijih drugih usta, bila potpuno nezanimljiva, dosadna i izvjesna.

Ićo, koji je važio za istinskog autoriteta u klapi i koji je, kao najstariji, uživao određene povlastice, ubaci se na tom mjestu, a sve s namjerom da neko ne bi pokvario tijek obećavajuće priče:

“ Jarane, ne vidim u čemu bi igla i konac mogli promijeniti tijek povijesti i nadam se da ćeš nam ponuditi neko dostojno objašnjenje!”

“ Ićo, jarane, znam da si vidio svijeta i da si drukčiji od ovih mamlaza! Ti imaš potrebnu širinu i sposoban si shvatiti sve nijanse, koje odvajaju bitno od nebitnog. Samo zahvaljujući iznimnom respektu za tvoju osobu, neću se obazirati na kojekakve pokušaje dezavuiranja moje osobe i izvrtanja nekih mojih zaključaka, koji su se oslanjali na činjenice, o kojima rečeni likovi, blage veze nemaju!” tvrdio je Huča pazar, računajući da Ićina potpora u svakoj diskusiji daje dobre izglede za uspjeh.

“ Tako je jarane! Ne obaziri se ti na njih, već nastavi gdje si stao!” pogurnu ga Ićo. No Abaza, koji je bio skeptik i kad su manje stvari bile u pitanju, nije se moglo samo tako ignorirati:

“ Pa, dobro ljudi što je s vama!? Zadnji put je pričao, kako je “Forever Yung”, Dylanu napisao neki tip iz Brđana, i niko nije ni okom trepnuo!?

“ Napravit’ ću se da ovu ružnu aluziju nisam ni čuo!” neočekivano mirno je sumnju otrpio Huča i otpio još gutljaj iz fildžana.

“ Ma čovjek je mislio na brđane iz Kentuckyja, nemate vi pojma!” dometnu Ićo.

“ Ma,mo’’š misliti!” nije se dao Abaz “ A, odakle je bio međed, što si mu izvadio trn, kad te lijepo zamolio dok si bio na vojnoj vježbi, na Mrakovici?!”

“ Sigurno je zbrisao iz cirkusa!?” poluozbiljno dobaci Emir.

“ Da znaš da i jest!!! ljutito mu odbrusi Huča.

Aliju je ovakva priča jako veselila i on se nije usuđivao ništa reći, bojeći se pokvariti atmosferu koja je vidljivo rasla. Kroz glavu mu je prolazilo da je dan sav nikakav i da je njima super, a da svoje mjesto u tome imaju svi ljudi za stolom, makar je nekome, ko je slučajno zavirio u separe, moglo izgledati da je posrijedi nekakav težak nesporazum.

Svete knjige su govorile o lažima koje nisu za osudu, ali i ti izuzeci važili su samo ako je bila u pitanju neizlječiva bolest ili pak, ženska ljepota. Slagati, dakako u pozitivnom smislu, u tim iznimnim slučajevima, oplemenjivalo je čovjeka i bilo je prihvatljivo, a sve drugo bi podlijegalo preispitivanju, koje bi dovelo do nepobitnog zaključka da ono što je zlo, ne može biti dobro. Allah će nas suditi po namjerama našim, a ne, nužno, po djelima. Nekoga se moglo oštetiti i u želji da mu se pomogne.

S jedne strane, bili su ovisni o Hučinim fantazijama, i nisu mogli dočekati da se on počeška iza uha i započne svoju nevjerojatnu i, uvijek neočekivanu storiju, a s druge strane, senzori u glavi, koji su upozoravali insana da prelazi na područja crvenog spektra, palili su se već onog časa kad je on umakao kocku šećera u kahvu.

“ Dakle, po običaju ću ignorirati neke reakcije za ovim stolom i, po ko zna koji put, otškrinut’ ću vam prozor u dio stvarnosti, koji vi uporno zaobilazite, a on je tu i stalno se češe od nas. No, fala Bogu, ima nas, koji ne bi reagirali ni kad bi nam asteroid pao na glavu, a kamo li kad su u pitanju prefine nijanse stvarnosti, koje nas blago draškaju po licu…”

“ Ako smjesta ne pređeš na stvar, mogao bi ostati bez publike! Dosta si nas napalio, ako si to kanio! Počni već jednom, zulumćaru!”  opet ne izdrža Abaz.

“ Evo, vidite i sami u čemu je problem! Neki od nas, jednostavno, ne mogu uspostaviti korelaciju između misli i riječi, pa se nabacuju uvredama, ko’ kamenjem. Ti, Aba, ne bi prepoznao gospodina, ni da ima etiketu na čelu! Jadnom prilikom su dva postarija gospodina, u jednom engleskom plemićkom klubu, vodili konverzaciju koja je trajala puna 24 sata, a pri tome je jedan od njih izgovorio samo tri riječi, a i te nisu bile na engleskom. No, unatoč tome, bio je superioran svojemu sugovorniku!” dostojanstveno mu odgovori Huča.

“ A o čemu su to “razgovarali”!? posprdno će Abaz.

“ Pa, ovaj brbljavi i isprazni, nalik tebi, govorio je o povijesti, ratovima, kugi, ženama i koječemu drugom, čime je ispunjena svakodnevica…” odgovori Huča, značajno otresajući pepeo s cigarete u aluminijsku pepeljaru izblijedjele metalnoplave boje.

“ A, drugi, što je, zaboga, on rekao!???”skroz se zalijepio jadni Abaz.

“ Drugi?!” podiže Huča guste obrve.” Drugi je, dižući se od stola, tačno u ponoć, odlažući čajnu šalicu od najfinije keramike, vjerojatno, “dinastija Ming”, dok mu je sluga u livreji pridržavao otmjeni ogrtač od škotske vune, rađen po najfinijim uzusima kolonijalne londonske mode, tog doba, promrsio kroz zube svoj čuveni odgovor!”

“ A da nam, ipak, sada kažeš i te tri riječi na kojima počiva svijet!” mirnim glasom, iza kojeg se nazirala oluja, promrsi Ićo.

“ Ah, to! Ma čovjek nije rekao ništa osobito! Bitan je kontekst, situacija, instikt polemičara…” uživao je Huča u okolnosti da je zainteresirao čak i Iću.

“ E, sad je stvarno dosta, govori što je rekao drugi Englez, inače si gotov!” izdera se Emir, gnječeći opušak rukom, na kojoj je dominirao prsten pečatnjak od prererano preminulog oca.

“ C’est la vie!!!”

“ Mooolim!!!” bila je prevladujuća reakcija slušatelja, koja bi se najlakše izvukla iz kakofonije glasova koji uslijediše.

“ Prevedeno na kozarački: “ Takav je život!” Rekao bih da nisu tvoji londonski šminkeri lansirali ovu frazu, ali je činjenica da s njom možeš odgovoriti na sva postavljena pitanja, a da si ne razbijaš glavu.” dovrši priču Ićo, u želji da samog naratora spasi odmazde nezadovoljnog slušateljstva.

“ Imamo mi, kozarčani, bolju izreku, koja može odgovoriti na sva postavljena pitanja!” cinično i osvetnički dometnu Abaz.

“ A, ta bi bila!???” s visoka ga pogleda Huča.

“ Jebi ga!!!” odgovori Abaz, slavodobitno.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.