Kozarac.ba

Prvi poljubac

Promjena zvuka:jedna žica titra i vibrira pod noktom nekog udaljenog svirca, dok se cijeli špalir podivljalih akorda ne pojavi iza tog sitnog i neznatnog zvuka i počne razlijevati, penjući se od čaršije prema nebu, mješajući se s friškim zrakom s Kozare.

Edin se kretao stisnut u unutrašnjost svoje kožne jakne, grijući se samo toplinom misli, koje su mu nagovještavale susret sa svojom drugom polovicom u raštrkanom svemiru.

Nagovještaj koji je dobio, govorio mu je da tamo negdje, gdje se tome najmanje nadao, jedna duša, lebdi nad njegovom dušom, da mu se nada i da iščekuje, da zastrašeno iščekuje, bojeći se bilo što poduzeti, da ne bi nestao i taj tanki, jedva zamjetni fluid iščekivanja, što je ishodište svake čežnje i svake vezanosti.
Kad je s prijateljima dolazio u tu kuću, izgledala mu je kao i svaka kuća. Uvijek su bili glasni i raskalašeni i nesvjesni nikoga, ko nije sudjelovao. Osim njihovog muškaračkog odrastanja, svi drugi su bili suvišni ili samo statisti. Matere koje su dodavale hranu i kolače, da bi potom bile požurivane da napuste sobu, mlađa braća od čijeg radoznalog pogleda su stvari bile gurane pod stol ili u unutrašnje đepove, didovi kojima se vikalo “Merhaba!” i gledalo kroz njih, stare nane koje su govorile “ Mašalnah, kako su nam lipi!”, dok su jurili kraj njih, ne spuštajući pogled, sestre, koje su više od svega željele da im momak izgleda kao brat, u svome praiskonskom strahu od muškog roda, kojeg su u skoroj budućnosti morale prevladati, jer je to priroda stvari, tako je određeno i tako mora biti…

A, onda u jednom momentu te bezglave jurnjave , stariji prijatelj, Salih, čovjek nevjerojatno mirnog i staloženog duha, kome je i cigareta sporije gorjela, neg’ ostalim stanovnicima čaršije, upita ga:

“ Ma, Edo, je l’ kontaš ti šta se zapravo zbiva?!”

“ Kako to misliš?!”, s dosadom, i ne očekujući ništa iz tog razgovora, odgovori mu Edin.

“ Pa, ona mala, šta je s njom!”

“ Koja, zaboga mala!” iskreno začuđen upita Edin,povišenim tonom.

Iako je bio u godinama kad je, prema nekim uvriježenim zakonima, trebao imati curu, on nije znao kako bi kojoj prišao i skrivao je tu činjenicu kao zmija noge. Izgledalo mu je preteško prići, bilo kojoj od njih, a panično se bojao reakcije okoline, naivno misleći da je to samo njegov problem, a ne problem Svemira, samog. Sakrivao je svoju neupucenost i zbunjenost, kao i svi drugi adolescenti, osornošću i tobožnjom nezainteresiranošću. I koliko je god, prema van bivao osorniji, iznutra se osjećao jadnijim i izgubljenijim. Činilo mu se da nikada neće riješiti taj složeni kriptogram, i da ga Bog nije obdario sposobnošću, koja je tako profana, da i zadnji čaršijski pijanac ima nekoga, ko ga čeka iza zatvorenog pendžera. Kad su mu se Salihove riječi istinski urezale u mozak, on najednom posta svjestan njihovog pravog značenja.

“Je li se to počelo nešto događati!? Neko me povezuje s nečim iz tog mističnog svijeta muškoženskih odnosa, gura me tamo, a ja se bojim zaplivati???” pitala se njegova probuđena i nadom ispunjena psiha.

“ Znaš ti koja, samo glumataš, ovdje! A i nisi tako pametan, kako se praviš! I drugi su došli na isto, što i ja!”

“ Koji drugi!? Kako ja ništa ne znam, a o meni se radi! Čaršiju možeš na sve naučiti, samo je ne možeš natjerati da gleda svoja posla! Ne misliš valjda…!? Hej, pa ti doista misliš da ja i ona…Pa, ti nisi normalan! On mi je jaran! Kontaš!? Pa što je s vama svima, pobogu!? Nisam je ni pogledao! Pa, ko normalan bi hodao sa sestrom od najboljeg jarana!? Ništa vam nije sveto!” vikao je već, panično prikrivajući svoju nesigurnost.

Na svoje zadnje riječi Edin, kojemu je krv došla u vrh glave, zgrabi pivsku bocu sa stola i tresnu je svom snagom o pod, te izjuri iz Hakine birtije, dok su mu se šokirani gosti micali s puta, videći munje nepatvorenog bijesa u njegovim očima.

“ Pustite ga!” podviknuo je Salih “ Ima on sad važnijeg posla! Tek se probudio!”

Istrčao je na Kalatu i po običaju se zagledao u zviježđe Velikog medvjeda. Zvijezde su mu se činile većima, nego ikada prije. Imao je dojam da ih drži kao oreolu na glavi i da mora tako stajati, dok mu se njihova plavkastozlatna prašina, prosipa po kosi. Nekome, ko ga je taj čas mogao ugledati, morao je sjajiti, poput džamijskog kandilja. Srce mu je tuklo ubrzano, a mozak bacao misli na način, kojemu nije mogao doskočiti. Iz dubine kalatske noći probijao se ezan s minareta i praćen elegičnim  Plantovim glasom, pretvarao se u melodiju “ Kashmir”. Pri tome mu je ezan govorio o univerzalnosti i prolaznosti života, o veličini njegovoj, a “ Kashmir” je tjerao njegovo probuđeno srce da kuca brže i da slijedi Zeppelinove note koje su se širile ljubičasto plavim nebom, ispunjavajući prostor između Kozaračkih kamenova i  Kozmosa.

Koraknuo je.

Znao je da korača prema njoj i svojoj neizvjesnoj budućnosti. Bol čežnje, jedina ugodna bol, koje se ljudi ne žele riješiti, napajala mu je dah i pokazivala put prema drugoj točki svemira, prema kojoj ga je tjerao nagon i iznenadno prisuće najvažnije supstance svemira, ljubavi, u njegovoj glavi. Obrazi su mu se žarili, a dah postajao isprekidan, skoro zaplašen. Koračao je dalje, zagledan u Mjesec, ne osjećajući sve hladniji povjetarac s Kozare.  Bio je uvjeren da se ti valovi, sad kad ih je osjetio, na neki tajnovit način, šire sve do nje i da već sad, dok ona i ne zna da je on traži, dobija obavijest, ravno u svoju podsvijest i da joj je lice, zagledano u odraz na staklu, pokazivalo njegov lik. Samo da se ne probudi. Treba mu ovo da ga drži, sve dok joj ne kaže, to što joj treba reći, ma što to bilo. Valjda će shvatiti što treba reći, kad je ugleda.

One riječi, što ih ljubavnici izgovaraju u filmovima, zasigurno neće biti njegove riječi. Znao je puno riječi, ali mu se, u tom času, ni jedna nije činila dovoljno dobra, za sitno biće, koje je, tamo negdje, osuđeno čekati, da se on pojavi i da spoji srebrne halke koje je Neko, Veliki i Nevidljivi, dao baš njima u ruke. Nosi li on pripadajuću halku ili će ona okrenuti glavu, zbunjeno tražeći da se udalji, obećavajući da nikome neće ništa reći.

 “Ima u čaršiji cura, koje bi ubile za tebe, znam to pouzdano, pričale su mi!”, zar mu, upravo to nije rekla, onaj put kad joj je pomagao preći preko pomosnice. Njezin smijeh mu je u tom času zazvonio, a lice mu se mahinalno opustilo u osmijeh, dok je zamišljao njezin fakinski osmijeh, sestre, kojim ga je gledala, dok ju je pridržavao. Skoro naglas je govorio sam sebi: “ Koje druge, k vragu, koji sam ja ubogi slijepac! Držao sam to blago u rukama i odložio sam ga, a gubitak osjećam tek sada, danima kasnije! Je li to normalno!? Događa li se to sljepilo svima? Lutaju li svi, kad slažu taj mozaik? Zašto najteže uočavamo ono što nam je najpotrebnije!?” pitao se usplahireno.

Činilo mu se da osjeća fizičku bol i panični strah od ishoda svog susreta s onom, koju je tražio i kad nije bio svjestan toga. Sokak je još bio blatnjav, ali on to nije zamjećivao. Činilo mu se da hoda po zraku, poput Isse Pejgambera. I zemlja kojom je koračao, blagosiljala je njegove korake. Nije postojalo ničega u tom samotnom času, osim nje i ogromnog svemira, koji ju je okretao prema njemu. Žubor Starenice i zlatni ljeskovi mjesečine, koji su se nazirali između obalnog raslinja, stapali su se s lavežom pasa, koji mu je ličio na zvuke fanfara dobrodošlice. Kuća je bila naslonjena na brinu i samo njezina donja strana je bila osvijetljena. Uplašena mačka nestade iza šupe. Gledao je, naslonjen na klimavu ogradu.

 “ Što sad!?” pitao se njegov zbunjeni mozak. Ništa mu nije padalo na pamet, ali je znao da neće otići samo tako i osjećao je da se nešto mora dogoditi.

 “ Nešto će pokrenuti slijed stvari i suočit’ će se s rješenjem ovog suludog pothvata, o čijem ishodu nije mogao ništa znati, ali je stvar morao istjerati do kraja, jer se u drugom pravcu nije mogao pokrenuti, sve i da je htio.”prolazilo mu je mislima.

Mlađa sestra, Sabina, pojavi se na vratima, dozivajući mačku.

“ Sabina!” poluglasno je oslovi, stavljajući prst ispred nosa, ne bi li je umirio. Za čudo, Sabina se uopće nije iznenadila, kad ga je prepoznala na svjetlu mjesečine.

“ Edo, otkud ti u ovo doba!?” upita ga.

“ Evo, došao sam, trebao bi nešto Mehu, al’ nisam ga našao u Čaršiji, pa sam pomislio…”

“ Ko je to Sabina!?” začu se glas iz unutrašnjosti kuće.

Mislio je da će mu srce ispasti iz grudi, dok mu je zvuk tog glasa odjekivao u ušima. I dok je prikupljao njegove titraje po glavi, ne želeći da se raspu, njezin savršeni, a usprkos tome, potpuno nonšalantan i opušten lik, pojavi se na vratima. Bila je u neuglednoj kućnoj haljini, nekakve smećkaste boje, no kad se pojavila na vratima njegova osjetila su se do te mjere izoštrila, da je osjećao svaki njezin damar.

Uočio je kako rukama navlači gornji nezakopčani dio haljine preko uplašenih grudi, koje su se, sputane, napinjale, drhtureći ispod površine nagrađene tkanine. Kontrast bakrene kože ramena i vrata, koji su se samo nazirali ispod nezakopčanih dijelova haljine, pojačavala je nekakva bijela majica, koja je uokvirivala dugi fini vrat, koji je ukrašavao tanki srebrni lančić, na čijem kraju se pritajio njezin horoskopski znak.

Sabina uze mačku, koja se odnekud pojavila i nestade u unutrašnjosti prostorije. Ostali su sami na verandi. Tek ta, očita pomoć sa strane, dovede ga u očaj. Gledao ju je, ne znajući što reći. Sve mu se činilo preslabim i nedostojnim tog trenutka. Najrađe ne bi ništa ni rekao, već bi samo gledao u nju, ali se bojao da će slika nestati i da će nešto nepredviđeno, sve događaje skrenuti na drugi kolosijek. Zadnjim djelićem razuma uoči da je i ona zbunjena i da ne nalazi riječi. Ipak progovori:

“ Starci su na posilu, a Meho u Čaršiji. Ako hoćeš, možeš ući, a ako hoćeš možemo sjesti i na brinu. Noć je prekrasna!”

“ Ne bih ulazio!” čuo je svoj glas” Volio bih da sjednemo uz vodu. Volim njezin žubor, a i nemamo svi tu sreću, da nam teče baš ispod prozora!”

Nasmijala se, a pravilni bijeli zubi, dotad sakriveni iza pravilnih naprćenih usnica, osvjetliše noć. Krupne, pomalo koketne oči, prenesoše svu sreću te proljetne noći, ravno u njegovo nemirno srce i ispuniše ga nadom, samo zaljubljenima znanom. Pokupila je deku s verande i prostrla je pokraj oraha, nadnešenog nad vodu.

Sjedoše. Gledali su bezglasno u vodu. Svaka riječ, koja bi mu se teškom mukom dovukla do misli, odlazila je preko riječnog kamenja, prije nego što bi i zaustio, izgovoriti je. Htio joj je ruku prebaciti preko usamljenih ramena, ali mu je ruka bila teža od olova. Bojao se odbijanja. Ne bi podnio to odbijanje.

Ne sad. Kad je, konačno, uspio pokrenuti ruku i prebaciti je preko njezinog mršavog ramena, nekoliko trenutaka ju je držao ukočenu, ne usuđujući se ni pokrenuti. Pod prstima je osjećao kako dršće. Privukao ju je bliže i osjetio toplinu, koju je tražio cijelog života. Nije ništa rekla i to je povećavalo njegovo samopouzdanje, ali nije znao što dalje, a sve je bilo na njemu. Nešto mu je govorilo da djevojke zamišljaju da momci uvijek znaju kako dalje, ali je u njegovom slučaju, to očito bila zabluda. Shvatio je da ne postoji obrazac i da  ništa od onog, što je vidio, čuo i naslutio, ne važi u ovome velikom trenutku. Ako mu se samo ne kaže, nikada neće saznati.

Zagrlio ju je čvršće i okrenuo se prema njezinom licu, posutom mjesečinom. Spustila je pogled i on prisloni drhtave usne na njezino čelo. Kosa joj je mirisala po lavandi. Kad je lagano odmaknuo usne s njezinog čela, prisloni ih prvo na jedan, pa na drugi očni kapak. Osjeti slankasti okus suza, koje su joj nijemo silazile niz lice. Slijedio ih je, sve dok mu jezik nije dotakao kraj čvrsto zatvorenih usana. Tu malo zastade. Htio joj je dati vremena.

Lagano je okrenu prema sebi, obgrli je i privuče je bliže sebi. Glava joj pade na njegovo rame i on je lagano podiže dlanom lijeve ruke. Lice mu se nađe zagledano u dubine, najdubljih očiju, koje je ikad vidio. Dok je, gotovo odgađajući, cjelivao njezine usne, u velikim raširenim očima, vidio je svoju sliku. Po prvi put je u nečijim očima, očima osobe, na koju ga je život posve slučajno naveo, vidio samo sebe i nikoga više i ništa više. Vidio je pripadanje, vidio je obožavanje, kakvo bi bilo bogohulno i da je svetim licima upućeno. Vidio je svoje lice na njezinom licu, svoje oči u njezinim očima, vidio je svoju dušu u njezinoj duši, osjećao je kako njezino srce treperi njegovom srcu. Njezin dah je htio njegov dah. Prihvaćala ga je kao nešto što joj je falilo svih ranijih dana, a on, odjednom nije mogao shvatiti da postoji išta veće, od tog sitnog bića, koje mu je ispunjavalo naručaj.

Odjednom je bio pomiren sa Svemirom i svim njegovim žiteljima. Našao je srodnu dušu i nikada više neće biti sam, neće imati onaj ružni osjećaj da mu nešto fali, da je prikraćen i nepotpun. Sve što je do tada doživio, učini mu se sitnim i beznačajnim. Ne, ništa se ne može mjeriti s tim, novim osjećajem.

“ Neću ti ništa reći, osim da se bojim, mala!” šaptao joj je na uho dodirujući nježno, jezikom, njegovu resicu i kamen sitne rinčice utisnut u nju.

“ Ne boj se, ljubavi!” odgovarala je, stiskajući se uz njega.

Gledali su čaršijska svjetla u daljini i zamišljali koliko dobar džennet može biti, nakon onoga što su doživjeli te noći. Edin je shvatio da riječi, koje su ga mučile, i nisu potrebne. To što ih je zamijenilo, neizrecivo je i neusporedivo, veće od svega prije toga i poslije toga. “

“Riječi su to mogle samo pokvariti!” mislio je, osluškujući žubor Starenice i otkucaje malog srca, pokraj svoga srca.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.