Suhog i hladnog decembarskog jutra 1992. godine, dva dana prije katoličkog Božića, jedan muškarac napustio je svoje sklonište oko kilometar iza linije fronta i zaputio se kroz selo. Oko njega su bile spaljene i granatirane kuće; Srbi su već nekoliko dana granatirali selo s obje strane Drine, pripremajući kontraudar. On se rodio tu i poznavao je svaki kamen; iako se pogurio od zime, a kapu spustio na glavu, nije mogao da ne osjeti izvjesnu radost što je nakon godinu dana, evo, ipak konačno bio u blizini svoje kuće.
Ona je još uvijek bila s druge strane crte, ali prije ili kasnije, vjerovao je, on će doći kući. Dajući oduška nekoj tihoj strepnji koja ga je obuzela, ispod glasa je zapjevao: Snijeeeg padeaa/na behaar na voćeee…. Pjesmu je prekinula eksplozija rakete ispaljene iz višecjevnog bacača raketa tipa Orkan na desnoj, srbijanskoj, obali Drine. Njegovi suborci pokopali su ga tu noć, u dvorištu kuće njegovog oca, umjesto tahti skinuli drvena vrata sa obližnjeg hambara i žurno zarovili plitki grob. Dvadeset četiri sata kasnije – koliko je trebalo da vijesti stignu – jedan unezvijereni sedamnaestogodišnjak saznao je da je izgubio oca Milošević i saučesnici Četrnaest godina kasnije moja zemlja – ne obavezno i zemlja za koju se borio moj otac, ali to sada nije važno – od Srbije i Crne Gore traži zadovoljštinu pred jednim međunarodnim sudom. Četrnaest godina kasnije, ja sam pripadnik jedne od najtužnijih generacija koja je ikada rasla u ovoj zemlji; žigosane i uništene ratom, za koju rat još uvijek nije gotov i znam to pouzdano, neće biti još dugo. Većina nas nikada neće dobiti ni zrnce pravde. Ali, upravo zbog toga Srbija mora platiti. Ne novčano, i smatram kao i većina ljudi izravno zainteresiranih za tužbu da je novac ovdje mnogo manji dio problema; šteta je prevelika, izgubljenih ljudskih života previše da bi bilo kakva novčana nadoknada imala smisla.
Poslijeratno iskustvo ove zemlje govori, kao i u brojnim ranijim slučajevima, da je rat, genocid još više, nepovratan proces. Nepovratan kao smrt. Zbog toga ne vjerujem da će se poslije još jednog suđenja u ovoj zemlji promijeniti bilo šta. Granice urezane nožem nije moguće promijeniti; fizičke je možda moguće i mijenjati, ali ne i one urezane u ljudsko tijelo. Nemam niti iluzija, niti dovoljne rezerve cinizma da očekujem bilo šta od jednog visokoformaliziranog procesa, koji će se odvijati pred institucijom bez stvarnog utjecaja. Ali, ovo suđenje je važno jer će, bez obzira na njegov ishod, Srbija platiti. Ne žalim Srbiju što se dovela u situaciju u kojoj ne može dobiti. Štaviše, duboko unutra likujem svaki put kada četnici organiziraju svenarodno veselje u "prestonici". Tako to izgleda kada se genocid počne obijati o glavu.
Srbija doslovno cvili posljednjih nekoliko tjedana; pa, ne može se suditi cijelom narodu, ni društvu, to je ipak bio jedan čovjek, Slobodan Milošević, i njegov režim. Postojala je i "druga Srbija", ona koja se nije uvijek otvoreno suprotstavljala Miloševiću, ali nije odobravala ono što je njegov režim činio u Bosni i Hercegovini. Miloševićev režim kidnapovao je cijelu zemlju i iskoristio neobrazovane, ako hoćete i glupe i primitivne mase, da počini strašne zločine, uz stjecanje nimalo zanemarive osobne koristi. Možda.
Ali, nijedna diktatura nije tako crno-bijela. Štaviše, rezultati istraživanja holokausta pokazuju da nacistička tajna policija Gestapo nije bila ni blizu tako glomazna i zastrašujuća organizacija, nego da se u provođenju "rasne politike" u dobroj mjeri oslanjala na suradnju građanstva. Društvo nije moguće kidnapovati, i nijedna politička ideologija u posljednjih sto godina to nije pokušala; naprotiv, ideologije ne nastaju i ne provode se u vakuumu, one se prilagođavaju, prave kompromise i sklapaju paktove sa skoro svim dijelovima društva. Nije bilo "druge Srbije". Bila je samo jedna, Miloševićeva. Samo jedna, oličena u Jovici Stanišiću, sa iskeženim likom odbjeglih legionara i patoloških ubica puštenih iz zatvora. Ako je druga i postojala, nisam je vidio zaslijepljen plamenim stubom koji se dizao iz moje kuće; nisam je čuo od štektanja mitraljeza koji je pobio skoro cijelu moju familiju; ako je i postojala, a postojali su i Petar Luković, Sonja Biserko, Nataša Kandić, Biljana Kovačević-Vučo, Latinka Perović, bila je premala i nemoćna. Ne želim zagovarati kolektivnu krivicu, ali ne postoji pravo na kolektivno odrješenje grijeha, jer ne postoji ni kolektivna nevinost.
Poduhvat koju je Milošević izveo u Bosni i Hercegovini naprosto je preveliki za bilo kakav aparat vlasti; za to je svaki sličan režim u historiji tražio otvorenu pomoć i prešutnu podršku društva. Nažalost, opet historijski, sve genocidne ideologije uspijevale su pridobiti značajne dijelove vojske, vjerskih zajednica, policije, naći saveznike među doktorima, nastavnicima i univerzitetskim profesorima. Genocid je društveni poduhvat koji se temelji na saučesništvu, na uvlačenju što većeg broja ljudi u zločin, makar i posredno. Saučesništvo skraćuje veze između ubica i promatrača, stana ili kuće i poprišta; temeljni je uvjet za stvaranje zavjere šutnje, odnosno poricanja, nakon zločina.
Televizori bez daljinskih Genocid se ne dešava u vakuumu. Za tako masovno ubijanje potrebni su infrastruktura i ekspertiza – od vojne, preko saobraćajne, do logističke, potrebne su usluge službenika u državnom aparatu. Potrebno je isto tako da svi nastave raditi svoj posao; neko će dobiti unapređenje, jer je šef koji je bio Armenac, Židov, Tutsi ili Bošnjak završio u logoru; drugi će nastaviti voziti školski autobus, ali će umjesto djece sada voziti zarobljenike na pogubljenje. To je poduhvat za koji je potrebna i pomoć svih profesija u društvu. Čak su i mladoturci, u društvu koje je bilo tehnološki daleko manje razvijeno od Njemačke u četrdesetim ili Srbije u devedesetim godinama prošlog stoljeća, koristili ekstenzivnu propagandu uoči i tokom genocida nad Armencima. Svakom masovnom ubistvu prethodi povlačenje imaginarne linije u društvu: izvan nje ostaju drugi, oni koji su obilježeni. Takvo što nije moguće bez podrške medija; bez spremnosti nastavnika da to kažu svojim učenicima; bez svećenika koji će to reći u svojim propovijedima. I na koncu, potreban je običan svijet, onaj koji će slijediti instrukcije do logičnog i krvavog kraja.
Zato Srbija nije nevina. Sud neka utvrdi, zarad historije, da li je kriva. Meni odluka nije potrebna, jer će biti pisana krvlju hiljada mojih sunarodnjaka, kakva god da bude. I bit će, opet, potrebnija Srbima; paradoksalno je i smiješno u kojoj mjeri se cijeli svijet trudi oko te zemlje, kako svi, pa i mi, žele pomoći tom društvu da bude bolje nego što jeste. To društvo će pred sud, a ovo će biti prvi put u posljednjih četrnaest godina da će svaki stanovnik Srbije "pretražiti svoju savjest". I posljednja prilika.
Godinama poslije rata gledao sam snimke koje je Zoran Petrović Piroćanac napravio u Srebrenici; u jednom dugom kadru vidi se nekoliko desetina muškaraca, naguranih na balkon "bijele kuće" u Potočarima. "Bijela kuća" je zapravo zgrada lokalne elektrodistribucije u kojoj su vojnici Ratka Mladića zatvarali muškarce, nakon što bi ih odvojili od familija, i kratko držali prije nego ih odvezu dalje, u smrt. Piroćanac je komentirao kako je riječ o zločincima koji su pokušali da se nekaženjeni iskradu; ljudi na tom snimku izgledali su jadno, gladno i žedno, utučeno i u očima im se vidjela smrt. Na vrhu ekrana sve to vrijeme na telopu je pisalo: "Bambi, sponzor vaterpolo reprezentacije Jugoslavije", a ekranom promicalo lane koje moja generacija pamti sa pakovanja Plazma keksa. Vjerujem da društvo u kojem to ne izazove opću sablazan mora temeljito preispitati svoje vrijednosti.
To je društvo godinama šutke gledalo kako njihov šljam prelazi Drinu i ide u Bosnu, da pljačka i ubija najbolje što je ova zemlja ikad imala. To je društvo u kojem su masovne ubice imale, a neki još uvijek imaju, tretman kakav u drugim, civliziranim, imaju pop-zvijezde. Milorad Ulemek Luković – Legija nije samo išao na zabave u društvu beogradskog glumca Sergeja Trifunovića; prije toga iživljavao se nad zarobljenicima u Bosanskoj krajini. Svi iz bogate galerije likova koji su nakon rata ojadili Srbiju – tako što su na kraju ubili i premijera – svoje su karijere započeli u mojoj zemlji, svoja su prva ubistva počinili između Nevesinja i Bijeljine, ispekli zanat ubijajući nenaoružane muslimane, prije nego što su počeli pucati na druge Srbe.
Tim ljudima država je dala samo puške, ali im je motiv dalo društvo. Isto ono koje ih je ovjenčalo slavom ili u najmanju ruku sa odobravanjem prihvatilo njihovo ustoličenje. Oni su postali jet-set, društvena krema, iako nije bilo nikakve sumnje u to koje je njihovo "primarno zanimanje". A to sigurno nije bio isključivo šverc heroina. Jer, prodao bih vragu dušu da su moju prijatelji umirali od predoziranja heroinom, izazvanog općim materijalnim beznađem, a ne od metka i noža. Svaki TV aparat bez daljinskog na buvljaku – o tome je svojevremeno po Beogradu kružio vic – donesen je iz nečijeg doma u Bosni i Hercegovini. Uz TV su, prije rata, obično išli otac i sin na kauču i majka u kuhinji. Smrt nije jedino što nam je Srbija slala preko Drine sve ove godine; poslijeratno beznađe, prosječnost i tavorenje u najboljem slučaju, a totalni slom i propast u najgorem, koji se vide na svakom koraku u ovom društvu, sve su to posljedice. Usuđujem se reći, podjednako ozbiljne kao i smrt desetina hiljada ljudi.
11 godina kasnije Jedanaest godina od kraja rata, Srbija bi gradila "dobrosusjedske odnose" i pozivala se na prirodnu upućenost dvije zemlje jedne na drugu. Svakako. Ali, prije toga, neko mora položiti račune za stotine hiljada granata proizvedenih u Krušiku u Valjevu, potom isporučenih Srbima Radovana Karadžića; u duhu ekonomske suradnje, naravno. A, šta ako je upravo neka od tih granata ubila nikad otkriveni slikarski talent, osakatila košarkaša, ubila budućeg fizičara ili kompjuterskog programera; ko će to nadoknaditi? I zato, nije ovdje riječ o novcima od čega krajnje licemjerno i pritisnuta uza zid strahuje Srbija; nije riječ niti o osveti; Srbija je, naime, ubila bolju budućnost ove zemlje. I zato mora platiti. A tu cijenu ne mogu i inače ne plaćaju pojedinci. To je cijena koja se ispostavlja društvima, zemljama i nacijama i za to, dragi moji, postoje historijski presedani u kojima je i Srbija ranije igrala manje ili više važne uloge; ni tada ni danas, doduše, srbijansko društvo nije žalilo, primjerice, obične Nijemce koji su decenijama isplaćivali odštetu između ostalih i srpskim žrtvama nacističkog režima. To je cijena ulaznice natrag u zajednicu civiliziranih zemalja i društava. I to je ono što će Srbija morati da plati.
Rat koji je Srbija vodila nije se mogao sakriti i Miloševićev režim nije ga ni krio. Štaviše, rat je bio izgovor za sve napore, za trpljenje, za sirotinju; zbog rata se pozivalo na dodatne žrtve. Srbija danas traži da joj povjerujemo na riječ. Ja ne vjerujem, jer ona nama nije vjerovala. Ne vjerujem ni da nije znala, da nije vidjela, da nije čula. Čula je grmljavinu artiljerije, vidjela stubove dima, znala i učestvovala u tome, podnijela značajan teret zapravo, vodeći u skoro potpunoj međunarodnoj izolaciji tri rata u periodu od osam godina. Za takvo što potrebna je odlučnost i volja i bilo je potrebno da značajan dio društva pristane da podnese tako težak teret. Štaviše, bosanski genocid temeljni je razlog što se srbijansko društvo, važni dijelovi svih njegovih segmenata, drže na kursu koji vodi u daljnju, samoubilačku, izolaciju.
Čovjek sa početka teksta zove se Suljo Suljagić, moj otac. Poginuo je u Voljavici, selu tri kilometra izvan Bratunca, koji je do devedesetih godina prošlog stoljeća bio jedna od bezbroj sivih bosanskih socijalističkih kasaba. Iz dosade njenog svakodnevnog života izvukle su ga bezlične sile velikih planova napravljenih daleko od njenih ružnih kockastih zgrada u centru i mahala na periferiji. Možda baš zato neću doznati ko ga je ubio. Možda zato što je jedna zemlja njegovom ubici pružila zaštitu anonimnosti, utočište nezainteresiranosti ili ga, vjerovatnije, potapšala po ramenu i nagradila odsustvom. To vjerovatno više ne zna ni njegov tadašnji zapovjednik, a siguran sam da je Vojska Jugoslavije do sada uništila dokumentaciju o svojim operacijama u istočnoj Bosni u decembru 1992. godine. Drugim riječima, Srbija bi da se to nije desilo.
Ali, znam da jeste, jer sam dvanaest godina kasnije pronašao kosti svog oca, tamo gdje su ga pokopali one decembarske noći. Bio je pokopan ispod divlje jabuke, na blagoj uzvišici u dnu male, prirodne kotline, koja je ličila na neku od gline izvajanu posudu. Sa tog mjesta nije se vidjelo ništa i nigdje unaokolo, osim na istok. Tamo se, mračno i surovo kamenito, usred lijepog i vedrog ljetnog dana vidjelo brdo odakle je ispaljena raketa koja je ubila mog oca. Tamo je, još uvijek, bila Srbija.
Add comment