Da su Pero Bukejlović i ministri iz njegove vlade sa vlastitih bankovnih računa, ili kešom ispod jastuka, solidarno sakupili 330.000 maraka, imali bi pravo sa tim novcem raditi šta im je volja, pa i pokloniti ga ljudima optuženim za ratne zločine.
Njihove pare, njihova briga. Njihovi i zločinci.
Ali, problem je kada Pero i njegova družina odluče da pulenima Karadžićevog zločinačkog projekta poklone 330.000 tuđih maraka. Poklon je iz budžeta Republike Srpske. Taj budžet za kojim velikodušni Bukejlović tako olako poteže, novac je kojeg sakupljaju građani manjeg bh. entiteta plaćajući poreze.
Među tim građanima, ma koliko su se gore pomenuti puleni trudili da tako ne bude, ostalo je i ponešto Bošnjaka i Hrvata. Odlukom Bukejlovićeve vlade oni su, praktično, prinuđeni da posredno plaćaju koljače svojih očeva, majki, braće, sinova, kćerki…
Istina, u Vladi RS-a, koja je donijela odluku da nagradi zločin i zločince, sjedi i nekolicina Bošnjaka, ali se nijedan ne može pohvaliti da su za njega na izborima glasali barem svi članovi uže porodice. No, na ikebana ministre ionako ne vrijedi trošiti previše riječi.
Nije Bukejlović morao tih 330.000 maraka budžetskog novca investirati u obnovu porušenih kuća povratnika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Ali, zašto barem nije pitao Srbe iz okoline Banje Luke, Trebinja ili Višegrada da li su zato da finansiraju “haške dobrovoljce” i njihove ucvijeljene supruge ili bi, ipak, više voljeli da u svom selu hodaju po asfaltiranom putu i raduju se puštanju u rad novog vodovoda.
Ako nije on njih, hoće li za potrošeni novac pitati oni njega? Ako neće oni, hoće li odgovor (i odgovornost) od Bukejlovića tražiti Ashdown?
Add comment