svabo.jpg)
Vozeći se podzemnom željeznicom, Hamza osjeti nježni dodir na svome ramenu, okrenu se i pozna radnog kolegu Zahida.
– Halo Hamza. Kako si?
– Kao preživjeli logoraš, bez zaposlenja i bez stana. Eto, tako sam.
– Ne brini, biće posla. Vidiš ovu omladinu? – Zahid pokaza na grupu djece muhadžira koja igraju nogomet u nogometnom klubu «Bosna i Hercegovina» – većina su jetimi. Neki su i sami bili logoraši. Kroz sport ih treba zbližiti i od ulice spasiti. Današnju pobjedu proslavićemo u našem «Beharu» uz bosansku sofru. Bujrum, pođite sa nama!
Preživjeli logorš prihvati poziv uz nostalgično sjećanje.
– Odavno nisam okusio dobrog zalogaja, zaželio sam se ćevapa, pite i baklave.
Prostorije u «Beharu» okićene su državnim barjacima.
Pokazujući bogatu sofru Zahid se pohvali.
– Ovo smo napravili za naše muhadžire kako bi vidjeli da u ovoj tuđini nisu sami, niti zaboravljeni. Koliko ih je traumatiziranih, samo Bog zna?! Neki su vidjeli ubitstva svojih roditelja. Svjedoci su silovanja i drugih vidova mučenja.
– Vidio sam kako djeca pate u okupiranim gradovima. Nažalost, neki gastarbajteri iz bivše federacije ne suosjećaju, njihovu patnju.
Hamza se sjeti poznanika, gastarbajtera i njegove priče:
„Od svojih plaća i penzija odvajamo i vama dajemo. Dok vi niste došli, mi jugovići živjeli smo u slozi. Dolaskom vas, nastali su belaji. Sada ne možemo putovati, svoje godišnje odmore ne možemo koristiti, naši jugo-pasoši više ne vrijede ni „pišljiva boba“. Tako svaki član moje porodice ima svoju ambasadu. Jedni pasoš vade u slovenskoj, drugi u hrvatskoj, treći u bosanskoj ambasadi a ja neću da se odreknem Juge, čuvam još crveni, koji ne vrijedi ni koliko jugodinar. Vratite se odakle ste došli, da mi jugovići nastavimo život u bratstvu i jedinstvu…“
– Da znaš, Zahide, koliko sam bio ponižavan kad sam pomoć prikupljao – javi se Hadžo predsjednik Mer-hameta – sa kakvim prijekorom su me poneki gledali i odbijali, govoreći da smo lopovi koji skupljamo pare i stavljamo ih sebi u džep. Čak kažu da bi ih radije dali «penama» koji piju po ulici, nego nama. Prije nekoliko mjeseci to mi je rekao i Crni, moj radni kolega, da bi prošlu heftu zakucao na moja vrata. Kada sam ga vidio onakvog tužnog, sa koferom u ruci pomislio sam da nekom ide na dženazu.
– Mogu li kod tebe na neko vrijeme? Žena mi promijenila bravu – upita sramežljivo.
– Stanujući kod mene ispričao mi je svoje jade. Tokom proteklih nekoliko desetljeća bio je u braku sa Marinom. Bili su sretni, radili i kućili se. U Splitu su izgradili vilu, bolje reći hotel, a u Mostaru dvije kuće. Prije godinu dana kupili su novi mercedes. Sve je to Crni izgubio jer je sva imovina na njegovoj Marini koja mu je pred nosom zaključala vrata.
– Hvala Bogu, takvih je manjina. Ovu omladinu moramo podučiti da se ne stide svoga porijekla. Danas, na turniru, naši navijači su nas bodrili, ponosno barjake visoko dizali, danas su ljiljani procvjetali – reče predsjednik Behara.
***
Preživjeli logoraš, našao je novo zaposlenje i ponovo postao član njemačke radničke klase. Vratio se i u stari stan, pošto je gazdarica ispravila nepravdu koju mu je nanijela.
Zbog produžetka vize i radnog ugovora bio mu je potreban novi pasoš. Prvi slobodan dan Hamza je posjetio Ambasadu RBiH. Ispred jarbola na kojem se vihori državna zastava, mnoštvo svijeta. Dok čeka da preda zahtjev za novi pasoš, sluša priče drugih oko sebe. Većina su šehidske porodice, preživjeli logoraši i prognani muhadžiri bez dokumenata koja su nestala pod ruševinama i zgarištima, ili u koncentracionim logorima. Živi mejiti došli u svoju ambasadu da se ponovo rode. Insan bez rodnog lista, matič-nog broja i pasoša, u tuđem svijetu nit’ može živjeti, nit’ može umrijeti.
Dok stoje u redu pred šalterom pričaju o ratnim strahotama, međusobno se upoznaju kroz sjećanje o ratnom vihoru u kojem su mnogi ubijeni. Ima tu i nostalgičara koji laički trabunjaju – uništiše onakvu državu i ovaj «crveni» kojem su sve granice bile otvorene.
Oni razumni, koji su preživjeli agresiju i postali svjedoci zločina, vesele se novom životu, radosni da su našli svjetionik svoga identiteta u ambasadi RBiH ispred koje se vihori zastava nezavisne i samostalne države.
Kad bi ugrabio slobodnog vremena Hamza bi pomagao ljubiteljima nogometa oko odigravanja nogome-tnih turnira. Uz igru i druženje sportisti prikupljaju pomoć za invalide. Moto zadnjeg turnira „Od lopte do proteze“ to i potvrđuje. Na ovome turniru okupio se veliki broj ekipa, koje odlučiše da osnuju Nogometnu ligu Bosne i Herce-govine u Berlinu. Preko medija, pozvali su na Osnivačku skupštinu sve one kojima je nogomet u srcu. Predsje-davajući Osnivačke skupštine prigodnim govorom obratio se skupu:
– Prije izbora radnih tijela, želim da vas pozdravim u ime: Zahida, Alije, Bahrije, Mustafe, Sakiba, Suvada i ostalih inicijatora ove Osnivačke skupštine, kao i pred-stavnika Nogometnih klubova koji su osnovani i djeluju u Berlinu: «Bosna», «Radnik Bijeljina», «Bosna i Herce-govina», «Brčko‘92», «Bosanska krajina», «Bošnjak», «Podrinje Janja», «Sana», «Srebrenica», «Zlatni ljiljani», «Zeman Kalesija», «Romi» i «Kladow».
Nakon izbornog tijela, sve ekipe potpisale su statut Nogometne lige Bosne i Hercegovine Berlin. Nakon registracije igrača počelo je ligaško takmičenje. Utakmice su igrane na berlinskim stadionima, subotom i nedjeljom.
Dok Hamza prati šehidsku porodicu do prihvatnog centra za strance u bivšoj ruskoj kasarni Lenjin hudovica kroz priču mu otvara ranjenu dušu.
– Već mjesecima se potucam od nemila do nedraga sa djecom koja su propatila glađu i žeđu. Šta nam uradiše okupatori uz pomoć naših dojučerašnjih komšija… Kada su okupirali Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bosansku Dubicu, Banja Luku, Prijedor, Ključ, Sanski Most, a Kozarac sravnili sa zemljom u kome su uz urbicid, ubijani i njegovi žitelji. Ono što preteče u koncentracione logore su deportovali.
– U kuću nam je došao, naš vjenčani kum sa grupom agresorskih plaćenika. Moga Muhameda su mučili i na kraju ga u logor odveli. Nakon nekoliko dana ponovo je došao kum. Naredio mi je da pođem s njima. Počela sam spremati djecu, misleći da će nas spasiti. Kum naredi da djeca ostanu. Izlazeći iz kuće tješila sam djecu da ću se brzo vratiti. Doveli su me u jednu kuću, punu razne robe. Iz jedne kutije kum je izvadio plakat sa likom Slobodana Miloševića. Prišao mi je dajući plakat. Ja sam stajala sa opuštenim rukama, a on me je ošamario nekoliko puta i uzviknuo:
„Desiće ti se kao kumu Mu’amedu, a možda i gore. Ponesi ovaj plakat!“
Protivila sam se, ali me je ponovo ošamario i ja sam izašla noseći plakat sa likom predsjednika Srbije, Slobo-dana Miloševića. Vani su okupatori već bili postrojili više civila, žena sa djecom i staraca. Kum mi je prišao i naredio da idem na čelo kolone, da nosim plakat i da vičem: „Živjela Srbija, dole Alija, prokleti balija!“
Pošla sam naprijed, a oni su ostale tjerali da idu za mnom. Išla sam, ali sam šutjela. Onda mi je prišla kuma, istrgla mi plakat i počela vikati: „Živjela Srbija, dole Alija, prokleti balija!“
Mene je za ruku povukao kum i uvukao me u Dom kulture. Jakim udarcima oborio me na pod. Nožem mi je isparao odjeću. Krvarila sam na bedrima, grudima i oko vrata. Grubo me je silovao, a na vratima su stajali ostali okupatori. Dok me je kum silovao sa vrata mi je krv sisao. Kada se zadovoljio, predao me drugima. To je trajalo čitav dan. Taj dan ubili su sto sedam mojih komšija. Narednih mjeseci kum me je držao u svome privatnom logoru i prodavao šešeljevcima, a onda me jednog dana prebacio u radni logor koji se nalazio u školi Bratstvo i jedinstvo. Bila sam dobro prihvaćena od logorašica koje sam zatekla u celiji. Jednog dana, stražar koji nas je vozio na rad obrati se meni: „Nudim vam slobodu, za auto i kuću.“
Brzo sam razmišljala i ponudu prihvatila. Nakon što sam potpisala darovni ugovor rekao mi je da se spremim za puta. Mene i djecu prebacio je do punkta kojeg su kon-trolisali «Umproforci».
Slušajući udovicu Hamza je tražio ulicu u kojoj je bila kasarna. Kad je vidio veliku kapiju iza koje se ukazivala bivša ruska kasarna radosno reče:
– Evo, stigli smo!
Velika željezna ograda opasivala je nekoliko zgrada sa fasadnom ciglom. Stojeći ispred velike kapije Hamza se obrati uplakanoj ženi.
– Molim vas, dajte mi dokumenta koja ste dobili prilikom prijave na policiji, pa da vas prijavim na portirnici.
Portir uze dokumenta, koje pažljivo pregleda, zatim zamoli majku s djecom, da sve stvari stavi na drvenu klupu radi pretresa. Platnena torba bila je napunjena sa nekoliko dijelova odjeće, dobivene negdje i od nekoga. Otvoriše se velika vrata i majka sa djecom uđe. Za njom je krenuo i njihov «ensarija». Na ulazu ga dočeka mlada žena.
– Gospodine, muškarcima ulaz je zabranjen. Ovo je «hajm» za žene sa djecom.
– Samo sam htio da pomognem ovoj gospođi, ona ne zna jezik – brižno će Hamza.
– Ništa vi ne brinite, imamo tumača.
Ostavljajući ih u bivšoj ruskoj kasarni Hamza je razmišljao o svojoj hanumi Emini i kćerki Lejli. Vraćajući se osjeti zadovoljstvo, pomogao je jednoj unesrećenoj poro-dici. Putujući vozom, posmatrao je bivšu granicu. Na neko-liko mjesta ostaci Berlinskog zida na koje ožalošćeni polažu cvijeće. Iznenadi se kada među njima prepozna Mar-tina od koga je kupio svoje prvo auto. Polaže cvijeće na mjestu pogibije njegovog nesuđenog zeta Klausa. Gledajući u njih Hamza zaključi: «na ruševinama Berlinskog zida, odmara se historija».
***
Na Hamzinu molbu, Osman je odveo jednu šehid-sku porodicu na socijalu.
– Vidiš, da ona ne prevodi onako kako sam ja rekao. Ma, ne može ona meni prevoditi kad ne razumije bosanski – tužno će djed svojoj neni.
Kad je Osman čuo bosanski jezik, duša mu zadrhti.
Nakon što mu ispričaše svoje belaje Osman ih vrati u prostoriju iz koje su upravo izašli. Poslije razgovora sa socijalnim radnikom, problem je riješen i dvoje starih muhadžira dobiše adekvatan smještaj. Na rastanku Osman rece socijalnom radniku:
– Gospodine, problem je što vaši tumači, koji znaju neke jezike sa Balkana, misle da znaju i bosanski, zato pogrešno prevode neke bosanske riječi i izraze. Bosanski jezik koji je decenijama potiskivan iz škola i fakulteta, znaju na{i stari i oni koji su ga učili kod kuće. Jedan sam od onih koji je taj jezik izvorno naučio od svoga djeda, onako kako se govori stotinama godina.
Osman im predloži da pronađu tumača bosansko-njemačkog jezika, kako bi pomogli sebi i «Höftlinge», prognane – muhadžire.
(nastavice se)
Add comment