Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (163-165)

Vozeći se podzemnom željeznicom, Hamza osjeti nježni dodir na svome ramenu, okrenu se i pozna radnog kolegu Zahida.

– Halo Hamza. Kako si?

– Kao preživjeli logoraš, bez zaposlenja i bez stana. Eto, tako sam.

– Ne brini, biće posla. Vidiš ovu omladinu? – Zahid pokaza na grupu djece muhadžira koja igraju nogomet u nogometnom klubu «Bosna i Hercegovina» – većina su jetimi. Neki su i sami bili logoraši. Kroz sport ih treba zbližiti i od ulice spasiti. Današnju pobjedu proslavićemo u našem «Beharu» uz bosansku sofru. Bujrum, pođite sa nama!

Preživjeli logorš prihvati poziv uz nostalgično sjećanje.

– Odavno nisam okusio dobrog zalogaja, zaželio sam se ćevapa, pite i baklave.

Prostorije u «Beharu» okićene su državnim barjacima.

Pokazujući bogatu sofru Zahid se pohvali.

– Ovo smo napravili za naše muhadžire kako bi vidjeli da u ovoj tuđini nisu sami, niti zaboravljeni. Koliko ih je traumatiziranih, samo Bog zna?! Neki su vidjeli ubitstva svojih roditelja. Svjedoci su silovanja i drugih vidova mučenja.

– Vidio sam kako djeca pate u okupiranim gradovima. Nažalost, neki gastarbajteri iz bivše federacije ne suosjećaju, njihovu patnju.

Hamza se sjeti  poznanika, gastarbajtera i njegove priče:

 „Od svojih plaća i penzija odvajamo i vama dajemo. Dok vi niste došli, mi jugovići živjeli smo u slozi. Dolaskom vas, nastali su belaji. Sada ne možemo putovati, svoje godišnje odmore ne možemo koristiti, naši jugo-pasoši više ne vrijede ni „pišljiva boba“. Tako svaki član moje porodice ima svoju ambasadu. Jedni pasoš vade u slovenskoj, drugi u hrvatskoj, treći u bosanskoj ambasadi a ja neću da se odreknem Juge, čuvam još crveni, koji ne vrijedi ni koliko jugodinar. Vratite se odakle ste došli, da mi jugovići nastavimo život u bratstvu i jedinstvu…“

– Da znaš, Zahide, koliko sam bio ponižavan kad sam pomoć prikupljao – javi se Hadžo predsjednik Mer-hameta – sa kakvim prijekorom su me poneki gledali i odbijali, govoreći da smo lopovi koji skupljamo pare i stavljamo ih sebi u džep. Čak kažu da bi ih radije dali «penama» koji piju po ulici, nego nama. Prije nekoliko mjeseci to mi je rekao i Crni, moj radni kolega, da bi prošlu heftu zakucao na moja vrata. Kada sam ga vidio onakvog tužnog, sa koferom u ruci pomislio sam da nekom ide na dženazu.

– Mogu li kod tebe na neko vrijeme? Žena mi promijenila bravu – upita sramežljivo.

– Stanujući kod mene ispričao mi je svoje jade. Tokom proteklih nekoliko desetljeća bio je u braku sa Marinom. Bili su sretni, radili i kućili se. U Splitu su izgradili vilu, bolje reći hotel, a u Mostaru dvije kuće. Prije godinu dana kupili su novi mercedes. Sve je to Crni izgubio jer je sva imovina na njegovoj Marini koja mu je pred nosom zaključala vrata.

– Hvala Bogu, takvih je manjina. Ovu omladinu moramo podučiti da se ne stide svoga porijekla. Danas, na turniru, naši navijači su nas bodrili, ponosno barjake visoko dizali, danas su ljiljani procvjetali – reče predsjednik Behara.

***

Preživjeli logoraš, našao je novo zaposlenje i ponovo postao član njemačke radničke klase. Vratio se i u stari stan, pošto je gazdarica ispravila nepravdu koju mu je nanijela.

Zbog produžetka vize i radnog ugovora bio mu je potreban novi pasoš. Prvi slobodan dan Hamza je posjetio Ambasadu RBiH. Ispred jarbola na kojem se vihori državna zastava, mnoštvo svijeta. Dok čeka da preda zahtjev za novi pasoš, sluša priče drugih oko sebe. Većina su šehidske porodice, preživjeli logoraši i prognani muhadžiri bez dokumenata koja su nestala pod ruševinama i zgarištima, ili u koncentracionim logorima. Živi mejiti došli u svoju ambasadu da se ponovo rode. Insan bez rodnog lista, matič-nog broja i pasoša, u tuđem svijetu nit’ može živjeti, nit’ može umrijeti.

Dok stoje u redu pred šalterom pričaju o ratnim strahotama, međusobno se upoznaju kroz sjećanje o ratnom vihoru u kojem su mnogi ubijeni. Ima tu i nostalgičara koji laički trabunjaju  – uništiše onakvu državu i ovaj «crveni» kojem su sve granice bile otvorene.

Oni razumni, koji su preživjeli agresiju i postali svjedoci zločina, vesele se novom životu, radosni da su našli svjetionik svoga identiteta u ambasadi RBiH ispred koje se vihori zastava nezavisne i samostalne države.

Kad bi ugrabio slobodnog vremena Hamza bi pomagao ljubiteljima nogometa oko odigravanja nogome-tnih turnira. Uz igru i druženje sportisti prikupljaju pomoć za invalide. Moto zadnjeg turnira „Od lopte do proteze“ to i potvrđuje. Na ovome turniru okupio se veliki broj ekipa, koje odlučiše da osnuju Nogometnu ligu Bosne i Herce-govine u Berlinu. Preko medija, pozvali su na Osnivačku skupštinu sve one kojima je nogomet u srcu. Predsje-davajući Osnivačke skupštine prigodnim govorom obratio se skupu:

– Prije izbora radnih tijela, želim da vas pozdravim u ime: Zahida, Alije, Bahrije, Mustafe, Sakiba, Suvada i ostalih inicijatora ove Osnivačke skupštine, kao i pred-stavnika Nogometnih klubova koji su osnovani i djeluju u Berlinu: «Bosna», «Radnik Bijeljina», «Bosna i Herce-govina», «Brčko‘92», «Bosanska krajina», «Bošnjak», «Podrinje Janja», «Sana», «Srebrenica», «Zlatni ljiljani», «Zeman Kalesija», «Romi» i «Kladow».

Nakon izbornog tijela, sve ekipe potpisale su statut Nogometne lige Bosne i Hercegovine Berlin. Nakon registracije igrača počelo je ligaško takmičenje. Utakmice su igrane na berlinskim stadionima, subotom i nedjeljom.

Dok Hamza prati šehidsku porodicu do prihvatnog centra za strance u bivšoj ruskoj kasarni Lenjin hudovica kroz priču mu otvara ranjenu dušu.

– Već mjesecima se potucam od nemila do nedraga sa djecom koja su propatila glađu i žeđu. Šta nam uradiše okupatori uz pomoć naših dojučerašnjih komšija… Kada su okupirali Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bosansku Dubicu, Banja Luku, Prijedor, Ključ, Sanski Most, a Kozarac sravnili sa zemljom u kome su uz urbicid, ubijani i njegovi žitelji. Ono što preteče u koncentracione logore su deportovali.

– U kuću nam je došao, naš vjenčani kum sa grupom agresorskih plaćenika. Moga Muhameda su mučili i na kraju ga u logor odveli. Nakon nekoliko dana ponovo je došao kum. Naredio mi je da pođem s njima. Počela sam spremati djecu, misleći da će nas spasiti. Kum naredi da djeca ostanu. Izlazeći iz kuće tješila sam djecu da ću se brzo vratiti. Doveli su me u jednu kuću, punu razne robe. Iz jedne kutije kum je izvadio plakat sa likom Slobodana Miloševića. Prišao mi je dajući plakat. Ja sam stajala sa opuštenim rukama, a on me je ošamario nekoliko puta i uzviknuo:

„Desiće ti se kao kumu Mu’amedu, a možda i gore. Ponesi ovaj plakat!“

Protivila sam se, ali me je ponovo ošamario i ja sam izašla noseći plakat sa likom predsjednika Srbije, Slobo-dana Miloševića. Vani su okupatori već bili postrojili više civila, žena sa djecom i staraca. Kum mi je prišao i naredio da idem na čelo kolone, da nosim plakat i da vičem: „Živjela Srbija, dole Alija, prokleti balija!“

Pošla sam naprijed, a oni su ostale tjerali da idu za mnom. Išla sam, ali sam šutjela. Onda mi je prišla kuma, istrgla mi plakat i počela vikati: „Živjela Srbija, dole Alija, prokleti balija!“

Mene je za ruku povukao kum i uvukao me u Dom kulture. Jakim udarcima oborio me na pod. Nožem mi je isparao odjeću. Krvarila sam na bedrima, grudima i oko vrata. Grubo me je silovao, a na vratima su stajali ostali okupatori. Dok me je kum silovao sa vrata mi je krv sisao. Kada se zadovoljio, predao me drugima. To je trajalo čitav dan. Taj dan ubili su sto sedam mojih komšija. Narednih mjeseci kum me je držao u svome privatnom logoru i prodavao šešeljevcima, a onda me jednog dana prebacio u radni logor koji se nalazio u školi Bratstvo i jedinstvo. Bila sam dobro prihvaćena od logorašica koje sam zatekla u celiji. Jednog dana, stražar koji nas je vozio na rad obrati se meni: „Nudim vam slobodu, za auto i kuću.“

Brzo sam razmišljala i ponudu prihvatila. Nakon što sam potpisala darovni ugovor rekao mi je da se spremim za puta. Mene i djecu prebacio je do punkta kojeg su kon-trolisali «Umproforci».

Slušajući udovicu Hamza je tražio ulicu u kojoj je bila kasarna. Kad je vidio veliku kapiju iza koje se ukazivala bivša ruska kasarna radosno reče:

– Evo, stigli smo!

Velika željezna ograda opasivala je nekoliko zgrada sa fasadnom ciglom. Stojeći ispred velike kapije Hamza se obrati uplakanoj ženi.

– Molim vas, dajte mi dokumenta koja ste dobili prilikom prijave na policiji, pa da vas prijavim na portirnici.

Portir uze dokumenta, koje pažljivo pregleda, zatim zamoli majku s djecom, da sve stvari stavi na drvenu klupu radi pretresa. Platnena torba bila je napunjena sa nekoliko dijelova odjeće, dobivene negdje i od nekoga. Otvoriše se velika vrata i majka sa djecom uđe. Za njom je krenuo i njihov «ensarija». Na ulazu ga dočeka mlada žena.

– Gospodine, muškarcima ulaz je zabranjen. Ovo je «hajm» za žene sa djecom.

– Samo sam htio da pomognem ovoj gospođi, ona ne zna jezik – brižno će Hamza.

– Ništa vi ne brinite, imamo tumača.

Ostavljajući ih u bivšoj ruskoj kasarni Hamza je razmišljao o svojoj hanumi Emini i kćerki Lejli. Vraćajući se osjeti zadovoljstvo, pomogao je jednoj unesrećenoj poro-dici. Putujući  vozom, posmatrao je bivšu granicu. Na neko-liko mjesta ostaci Berlinskog zida na koje ožalošćeni polažu cvijeće. Iznenadi se kada među njima prepozna Mar-tina od koga je kupio svoje prvo auto. Polaže cvijeće na mjestu pogibije njegovog nesuđenog zeta Klausa. Gledajući u njih Hamza zaključi: «na ruševinama Berlinskog zida, odmara se historija».

***

Na Hamzinu molbu, Osman je odveo jednu šehid-sku porodicu na socijalu.

– Vidiš, da ona ne prevodi onako kako sam ja rekao. Ma, ne može ona meni prevoditi kad ne razumije bosanski – tužno će djed svojoj neni.

Kad je Osman čuo bosanski jezik, duša mu zadrhti.

Nakon što mu ispričaše svoje belaje Osman ih vrati u prostoriju iz koje su upravo izašli. Poslije razgovora sa socijalnim radnikom, problem je riješen i dvoje starih muhadžira dobiše adekvatan smještaj. Na rastanku Osman rece socijalnom radniku:

– Gospodine, problem je što vaši tumači, koji znaju neke jezike sa Balkana, misle da znaju i bosanski, zato pogrešno prevode neke bosanske riječi i izraze. Bosanski jezik koji je decenijama potiskivan iz škola i fakulteta, znaju na{i stari i oni koji su ga učili kod kuće. Jedan sam od onih koji je taj jezik izvorno naučio od svoga djeda, onako kako se govori stotinama godina.

Osman im predloži da pronađu tumača bosansko-njemačkog jezika, kako bi pomogli sebi i «Höftlinge», prognane – muhadžire.

(nastavice se)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.