svabo.jpg)
Uz doručak Hamza je pokušao da razgovara sa Lejlom i Huseinom. Oni su ga stidljivo, ispod oka gledali, odgovarajući mu na postavljana pitanja.
– Dragi babo, ja tebe skoro ne poznam. Kada smo dobili zadatak da opišemo svoga oca ja nisam mogla da se sjetim tvoga lika. Tada sam zaplakala. Kad me je učiteljica pitala zašto plačem, odgovorila sam joj, a ona me zagrli i reče da opišem majku, umjesto babe. To sam i uradila i čistu peticu dobila. Da mi učiteljica nije rekla, šta da radim, ja bih i dalje plakala, pokušavajući da se sjetim babinog lika. Sigurno bih jedinicu dobila.
– Dođeš kući godišnje, sa nama budeš kratko i ponovo odeš. Kako ćemo te zapamtiti? Kao što te ne možemo opisati, tako ni ti ne možeš naše belaje rješavati. A ima svakodnevnih briga koje može riješiti samo babin osmijeh, babin savjet ili kritika. Ne može mama sve stići, i da nam babo bude i da nam pomogne u školi – skoro sa prijekorom govorio je sin.
Otac ga je slušao i u oku suzu skrio. Majka Emina pokušava da objasni djeci zašto im babo ne dolazi često.
– Prokleta je marka i tuđina kleta, zbog koje ispaštamo mi, djeca. Bez babinog osmijeha rastemo u školu sami idemo i domaće zadatke sami rješavamo. To je razlog što Kerim i Abdulah nisu završili željene škole. Babo, nisi bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Nemoj na nama istu grešku napraviti.
– Nisam ja kriv – branio se babo.
– Nisi kriv, ali znaj da smo mi sirotani kod živoga babe. To potvrđuje i ona narodna izreka: „Daleko od očiju, daleko od srca!“
Osjećao se tužno, kao da je na optuženičkoj klupi. Da bi prekinula mučninu, Emina ih zagrli i opomenu:
– Ohladit će vam se doručak, pohitite zakasnit ćete u školu.
Nakon vijesti da putevi neće biti prohodni do daljnjeg, Hamza odluči da putuje vozom. Izbjegao je rastanak i skoro neopaženo otišao. Samo ga je hanuma Emina ispratila. Idući prtinom pahulje mu titraju pred očima poput likova njegovih vojnika. U vozu je stresao snijeg sa cipela i kaputa. Obilazeći vagone, na svoje iznenađenje naiđe na jedan potpuno prazan kupe. Kofer stavi na regal iznad sjedišta i sjede u pravcu kretanja voza. Hladnoća mu prostruja tijelom i on rukom napipa grijač.
– Ah… zato je kupe prazan. Pa zar sam takve nafake? Svi kupei su topli i zato su puni, samo je ovaj prazan i hladan. Moram nešto uraditi. Da provjerim ventil – sinu mu misao.
Samog sebe je hrabrio vadeći čakiju iz džepa. Dok je voz lomio bjelinu i kidao led po šinama, usamljeni putnik uspio je otkloniti kvar. Osjećao je zadovoljstvo i radost zbog toga. Vraćajući čakiju u džep udobno se namjesti. Jastuk napravi od zimskoga kaputa, ugasi svjetlo i leže. Nedugo zatim otvoriše se vrata. Hamza podiže glavu i primijeti neku priliku koja ga upita:
– Druže, je li slobodno?
– Kao što vidite.
– Evo, našao sam za nas topli kutak – radosno nekog pozva.
U kupe uđe starina u pratnji mladića.
– Hvala ti druže, moj djed ne može dugo stajati. Već smo bili u ovome kupeu, ali nas hladnoća istjera. Obilazili smo cijeli voz i nismo našli slobodno mjesto pa smo odlučili da se vratimo u hladni kupe.
– Bujrum… ja sam Hamza.
– Drago mi je, ja sam Ramo, student, a ovo je moj djed Feriz. Govorio sam mu, da ne ide u ovu zimu…
Starina pruži ruku Hamzi, muški se poselami:
– Sinko… vakat u nevakat, ali se mora. Unuk nakastio da me povede, pa mi kaže, da sačekam dok se behar prospe. Otkako sam saznao, nemam sna. Ne znam da li ću dočekati lito, a ona narodna: „Ide mart kupi škart“ često se obistini. Imam nijet svome babi na mezar doći El-Fatihu i Ja-sin proučiti. Vidi, sudbine, da putujem sa imenjakom, rahmetli moga babe?
Muk ispuni kupe, tek klepet točkova odbrojava pragove i šine koje je snijeg ogrnuo bjelinom.
– Bujrum druže, iako je Drina bez filtera – starina ponudi «bosnašvabu» cigaretama.
– Hvala, ne pušim – odgovori «bosnašvabo», posma- trajući starog suputnika koji ga posjeti na njegovoga didu Smaju.
– Baš nam je fino, imamo mjesta do Austrije – unuk ohrabri djeda.
– Vi ćete brzo stići – uz uzdah će Hamza, – ja imam još dugo do Berlina.
– Daleko si, jarane, za mene je i Austrija preko bijela svijeta. Evo, vodim svoga dida Feriza da nakon toliko godina dozna istinu. Kao student građevine u Gracu radio sam na renoviranju jedne kasarne. U njenoj spomen-sobi pronašao sam spiskove vojnika iz Bosne koji su služili u austrougarskoj vojsci. Komandant kasarne davao je diplo-mski na temu „Bosanci u Austrougarskoj armiji“. Pokazao mi je i vojno groblje na kojem su pokopani poginuli soldati.
Slušajući unuka na djedovom licu zasija suza.
– Jah… šta ćeš, Božja volja – uzdahnu Feriz – k’o danas se sjećam svoga babe Hamze i našeg zadnjega zagrljaja, kad je mobilisan u austrougarsku soldatesku. Imao sam devet godina, najstariji od četvoro djece. Nakon odlaska javljao nam se pismom iz Banja Luke, Bihaća, Zagreba i Graca. Zadnje pismo dobili smo uz žetvu. U njemu je babo pisao, da se nalazi na rijeci Soči. I sad se sjećam toga pisma u kojem piše o životu austrougarskog vojnika. Pisao je o gradnji džamije u Sloveniji, blizu granice sa Italijom, u mjestu Log pod Mangartom, u blizini Koritnice, a nedaleko od Soče. Njegova ljubav prema nama djeci oslikavala se u svakom njegovom haberu. Saburli smo očekivali njegov dolazak, sve dok se nisu vratili njegovi preživjeli drugovi. Nakon rata dugo smo tragali za njegovom sudbinom. Moja porodica živjela je skromno. Sama majka brinula je o nama, četvoro jetima, sama nas je odhranila. Na pravi put izvela.
– U Drugom svjetskom ratu izgubio sam majku i sestru, dok sam bio u partizanima poklali ih četnici. Kao oslobodilac ušao sam u Prijedor, Sanski Most, Zagreb, Zidani Most, Ljubljanu i Kranj.
– Dok se slavila sloboda ja sam krenuo da potražim očev mezar. Idući po sjećanju iz babinih pisama, došao sam na mjesto gdje je moj babo sa ostalim izgradio džamiju. U Logu pod Mangartom nisam pronašao babin kabur niti džamiju. Od mještana doznao sam da je džamija oronula, a stanovnici iz obližnjih sela, raznijeli materijal za ogrev. Neki tvrde, da su poslije rata Talijani mahsuzile srušili džamiju da bi se time osvetili Bošnjacima-muslimanima, za brojne poraze na tom ratištu.
– Obišao sam i groblje u Logu pod Mangartom. U sjećanju ostali su mi grobovi sa krstovima na kojima su ispisana bošnjačko-muslimanska imena, među kojim i ime Sulje Skendera, kojeg spominje moj babo Hamza u svojim pismima. Eto… neko nišane zamjeni krstovima! Imam dvadesetoro unučadi. Ovo mi je najstariji – grleći unuka starina zaplaka.
– Druže, nemojte mu zamjeriti – obrati se unuk suputniku pa nastavi – život ga nije štedio i sad za svaku sitnicu zaplače. Kad sam mu rekao za mezar, jedva je čekao da krene. Pričao sam mu da se kabur njegovog oca nalazi u mezarju u kojem su pokopani Bošnjaci koji su poginuli za Austro-Ugarsku monarhiju. Vojno groblje lijepo je ure-đeno, na svakom kaburu nišan u obliku fesa sa ispisanim imenima. U čast Bošnjaka po njima nosi ime kasarna u kojoj je i spomen-soba. Svake godine na taj dan održavaju se svečanosti uz sjećanje i poznati poklič: „Die Bosniaken kommen!“. Veliki pobornik te svečanosti je Urban–Ibru-ljević Jusuf porijeklom iz Bosne
Slušajući unuka, starina se sjeća.
– Moj djed služio je Osmanlijama i sultanu, moj babo Hamza služio je Franji Ferdinandu i za njega život dade. Ja sam služio Kraljevini Jugoslaviji, kralju Petru Karađorđeviću. Kad je buknuo Drugi svjetski rat u partiza-ne sam otišao i postao prvoborac Narodno-oslobodilačke borbe. Kao oficir JNA služio sam Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji i Josipu Brozu Titu. Nakon bune, pedeset i prve, proglašen sam neprijateljem bratstva i jedinstva. Kaznu sam izdržavao u Crnoj kući u Banja Luci, u Kazneno – popravnom domu Foča i na Golom Otoku.
– Sve vladare, osjetio sam na svojim plećima i evo, sad idem da zijaretim očev kabur. Da mu proučim Ja-sin i El-Fatihu pa neka odmah umrem, neće mi biti hatar.
– Druže Ferizu, sigurno imate dobru boračku penziju?
– Kakvu bolan, penziju, nemam ja nikakvu boračku, već redovnu radničku, koju sam zaradio u rudniku, rame uz rame sa Alijom Sirotanovićem.
Za trenutak Feriz zastade pa se sjeti Dana državnosti na kojima su se prvoborcima dijelila odlikovanja.
– Kada su mi dali odlikovanje, kao prvoborcu u Narodno oslobodilačkom ratu, pričali su mi o njegovoj vrijednosti. Ja sam im tad rekao: „Nisam se borio za penziju, niti za odlikovanja, već za slobodu naših naroda. Više volim jednu džumu nego tu vašu lentu. Zbog toga me moj bivši politički komesar Miško osudio i poništio sve zasluge koje sam u ratu postigao – tužno će starina, sjećajući se ratnih dana.
Svi su ga pažljivo slušali.
– Kad smo spremali akciju, utaborili smo se u jednom voćnjaku. Padala je kiša i ja sam krenuo u štab da uzmem kabanice za stražu. Tad sam čuo razgovor između komandira i komesara našeg bataljona: „Sve muslimane iz našega bataljona treba pobiti… Od nji’ove vere, gore vere nema. Uj’o vuk magarca, evo kraj je rata. Nisu nam više potrebni, obući ćemo im domobranske i ustaške uniforme. Ovi iz komande će nam verovati da smo pobili domaće izdajnike. Za to možemo dobiti odlikovanje i boračke penzije.“
– Kada su primijetili da sam čuo njihov razgovor odustali su od svojeg plana da ubiju: Avdić (Juse) Ramiza, Balagić (Mehe) Dervu, Dervišević (Rame) Feriza, Čehić (Ale) Muharema, Čehić (Smaje) Šerifa i Zukanović (Hu-seina) Huseina. Odustali su od svoje nakane. Na žalost, u nekim jedinicama nisu imali te sreće, da otkriju zavjeru. O tome mi je pričao moj komandir Miško. Pred smrt mi je poručivao da mu dođem. Na njegove poruke nisam se odazvao, uvijek sam našao izgovor da ne odem. Kad sam shvatio, da ga se neću moći otarasiti i na savjet prijatelja, za sevap, riješih da posjetim ratnog druga. Kad sam ušao u njegovu sobu ležao je u krevetu, kraj njega je bila žena i mjesni pop. Kad me je vidio, zamolio je da nas ostave same. Nakon pozdrava, bolesnik mi se obrati:
„Druže Ferize, evo raspadam se a umrijeti ne mogu. Po noći me nešto grize, ujeda, utrobu mi razdire. Sanjam, oko mene moji saborci, k’o da su živi. Kažu da me čuvaju od smrti. Kurir druge čete, Begica, donese mi depešu u kojoj piše: “Druže komesare, ne boj se, mi smo tu, na brani-ku tvoga života. Nećeš umrijeti, dok ne kažeš istinu ko nas i gdje pobi? Tražimo od tebe, da kažeš istinu našim živim suborcima i narodu Podgrmeča.“
Previjajući se od bolova, nastavi komesar.
„Zato sam tebe, Ferizu, pozvao, da ti kažem istinu. Po naređenju našeg đenerala, nastavili smo svoje djelovanje kada smo prešli u partizane. Moja i Racina četa pobila je sedamdeset Biljančana, na mjestu gdje se održava korida-borba bikova.
Ubijali smo ih između dvije jame. Veliku bukvu koja se nadvila na veliku jamu smo posjekli, na njenom panju smo ih ubijali. U manjoj jami su glave a u većoj trupovi. Moja je želja da se dozna istina, da se oni dostojno pokopaju i da im se napravi spomenik koji dolikuje njiho-voj veličini“.
– Na rastanku me je molio, da mu halalim i da proučim neku dovu, da ga spasim od mrtvih saboraca, od onih što je naredio da se pobiju. Pokazao mi je tijelo, koje je bilo u ranama i koje je zaudaralo. Taj zadah osjetio sam u ratu, kad sam danima u istom rovu ležao sa poginulim saborcem. Nakon što mi je predao spisak ubijenih umro je komesar Miško. Spisak nikom nisam smio pokazati. Ko bi smio osuditi zločinca koji je na vlasti. Spisak sam skrivao, nakon toliko godina nisam zaboravio imena ubijenih.
Feriz se zagleda negdje u daljinu i zaplovi sjećanjima prozivajući ubijene saborce: Avdić Habir, Avdić Hamdija, Avdić Ahmo, Avdić Mehmed, Balagić Osme, Čehić Ibrahim, Čehić Atif-Aćan, Čehić Mehmed, Čehić Mustafa, Čehić Derviš, Čehić Hamid, Čehić Hasib, Ome-radžić Omer, Omeradžić Derviš, Omanović Muharem, Omanović Atif, Subašić Omer, Dervišević Hamdija, Mula-ahmetović Ale, Mešanović Asim, Mešanović Huska, Mešanović Hamdija, Džafaragić Bego-Begica, Zukanović Suljo…
Njegovu prozivku prekinu kondukter.
– Dobar dan drugovi, molim karte na pregled!
Nakon što kondukter napusti kupe Feriz nastavi.
– Bojim se, da zadnju komesarovu naredbu ne izvršim a da istinu odnesem u kabur, pa zato ponekom ispričam. Svi se trude, da zaborave rat, a nas, koji nešto progovorimo, smatraju luđacima. Ne smi’š reći ko ti je pobio porodicu, a moraš im parole klicati i mirno stajati, a kada treba za glasanje, dva prsta dizati.
Tad Feriz podiže dva prsta, ko da je na nekom partijskom sastanku, pa nastavi:
– Kod nas postoji lijep adet da se ne zaborave ubijeni tako da se novorođenom muškom djetetu daje ime ubijenog; dida, brata, amidže jal dajdže. Danas u Biljanima raste nova generacija sa imenima onih koje je petokraka jal kokarda pobila negdje na Grmeču.
Ponovo Feriz spusti glavu, ko da ztvara, svoju knjigu života, iz džepa izvadi drvenu tabakeru, dok je spre-mao da zapali cigaretu nastavi priču:
– Hvala dragom Bogu, nismo se badava borili a ni ginuli, za slobodu svih naroda. Naša nada i budućnost, su naša omladina, kako kaže Tito a potvrđuje i Džemal Bije-dić, predsjednik saveznog izvršnog vijeća SR Jugoslavije. Iako je Džemo prvi do Tita ne stidi se svoga porijekla. Tita cijenim, kao oca jugoslovenske, a Džemu volim kao oca naše bošnjačke nacije.
– Šuti, djede… šuti bolan… možeš zaglaviti u zatvoru i pod stare dane, da te zatvore u stare ćelije. Druže Hamza, ne vjeruj mu ništa, vidiš da čovjek bunca – u strahu će Ramo.
– Ne beri brigu, sve ostaje među nama – šapnu mu Hamza.
Uz rutinsku kontrolu i čudno zagledanje u osam-desetogodišnjeg Feriza prošli su granicu. Star je za raditi, a turizam nije za njegove godine. Dok su ga gledali carinici, sami sebi su pitali, kuda je krenuo u ovu zimu. Tri Bošnjaka, sa tri nijeta, tuđom zemljom hode. Jedan traži svoju prošlost, drugi gradi sadašnjost, treći uči za budu-ćnost.
U neko doba Ramo poče spremati stvari pa se obrati suputniku:
– Druže Hamza, mi ćemo se morati rastati, na ovoj stanici. Moj did Feriz i ja idemo prema Gracu.
Pri izlasku Hamza im pomaže oko prtljaga. Na rastanku, jedni drugim poželiše hajirli put i da im se ostvare nijeti. Hamza pogledom isprati, dvije prilike koje su se gubile u gužvi i pomisli:
– Evo, spoznao sam dio historije, koje nisam učio u školi.
Novi suputnici se smjestiše na slobodna mjesta. Gledajući ih Hamza je razmišljao o onome što je čuo od prethodnih suputnika, osjećajući prazninu o znanju iz historije, pa se sjeti djece; Kerima koji je otišao da služi pješadiju i Abdulaha svoga mornara, svog bratića Osman, koji u Maršalki pohađa Vojnu akademiju. Svojih osnovaca, kćerke Lejle i sina Huseina koji će uskoro završiti, šta ih čeka poslije? Nema velikog izbora u čaršiji. Morat će negdje u većim centrima da se školuju.
Iz tih misli trže ga.
– Biće dobro.
– Biće kako je propisano od Boga, moja gospodo!
– Vi ste… vi ste naš!? – radosno uzviknu mlada žena.
– Da… može se tako reći – odgovori joj Hamza.
– Ja… ja sam Zagorka, a ovo mi je momak Štefan – pokaza u čovjeka Hamzinih godina – Evo, ja krenula, a ne znam ni kuda. Ljetos smo se upoznali na moru. Malo smo se dopisivali, mislila sam se malo zabaviti. A on došao po mene. Na njegovu molbu krenula sam, mada ne znam ni kuda, ni zašto. On ne zna moj, ja ne znam, njegov jezik. Kako da se razumijemo i da se zavolimo?! Možda sam pogriješila, a možda su me neke stvari na to navele. Kao što me nije razumjela sredina u kojoj sam živjela, tako i moj nemirni duh, želi za novim poznanstvima i putovanjima. On kaže da me voli. Sve me to u početku zabavljalo, da bi shvatila da život nije igra, najradije bih da se vratim. Šta bi mi rekli moje kolege i roditelji, koji su mi savjetovali da ne idem za starije, još za stranca.
– Biće OK – tješio je momak.
Gledajući u dvoje zagrljenih koji se skoro ne razu-miju, njihov suputnik ih je osuđivao i sažalijevao. U upla-kanoj je vidio svoju sestru, svoju kćerku sa kojom se život poigrao. Rušio im je jezičku barijeru, postajući im prevodilac, dok su oni ašikovali.
U neko doba, mladenci se umoriše od ašikovanja i prevodioca iz nužde ostaviše na miru i on utonu u san. Boreći se sa snovima, osjeti nečiju ruku na ramenu. Otvori oči i vidje nekoliko carinika u njegovom kupeu. Pogledom je tražio zaljubljeni par, ali ih ne ugleda. Dok je carinska kontrola pretresala stvari u njegovom koferu, pokušavao je da se sjeti puta i njegovih suputnika, pitajući samog sebe:
„Da li sam sanjao ili sam sa njima zaista putovao“?
Nakon dugog puta, ušao je u svoj stan iz kojeg ga je zapahnuo miris radnih odijela. Ostavljajući kofer u pred-soblju u hodu se skinuo, da bi što prije legao. Tijelo mu osahlo. Bol prostruja leđima, trnci se ritmično proširiše tije-lom. Prouči dovu, za miran san i zaspa.
Dani se nižu ustajalim ritmom, svakodnevnice. Ponekad se zakoprca nostalgija, kojoj je rep ostao negdje na godišnjem odmoru, pa se propinje da vidi o čemu razmišlja glava. Radne obaveze, sve manje daju mogućnost druženja po radničkim sobama i klubovima.
Ležeći u krevetu Hamza upali radio, da posluša vijesti. Nakon špice, čula se vjest o pogibiji Džemala Bije-dića. „Predsjednik izvršnog vijeća SFR Jugoslavije u avion-skoj nesreći, na putu za Sarajevo. U vrhu, svoje, političke moći poginuo je Bjedić sa svojom suprugom Rezijom iza koje je ostalo troje djece.“
Nakon vijesti uslijedila je emisija o životu i radu Džemala Bijedića, koju je sa pažnjom slušao i Hamza.
„Džemal Bijedić potpisnik letka za borbu i autono-miju Bosne i Hercegovine u međuratnom periodu do 1941. godine. Do svoje pogibije zalagao se za razvitak privrede, primjena principa samoupravljanja, promocija Jugoslavije u inostranstvu i jačanja Pakta nesvrstanih. Organizator nove bosanske privredne reforme, posebno izgradnja moderne putne mreže, regionalnih vodovoda, gradskih kanalizacija i telekomunikacije. Uz sve to pokrenuo je projekt hiljadu škola koje su pri kraju izgradnje. Za kratko vrijeme susreće se sa mnogim državnicima među kojima su Mao Ce Tung, Gerald Ford, Leonid Brežnjev. Uvijek je bio uz Tita, špeku-lisan je kao njegov mogući nasljednik što je stvorilo sumnju u slučajnost avionske nesreće.“
Gaseći radio Hamza uzdahnu sjećajući se djeda Feriza i njegove priče o „ocu bošnjačke nacije“, pa pomisli:
– Naš Džemo nekom je smetao. Da li je ovo početak lova na uspješne? Kad je ovako završio otac nacije, čemu se možemo nadati mi, obični smrtnici, njegovi sunarodnjaci?!
(nastavice se…)
Add comment