Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (109-111)

Uz doručak Hamza je pokušao da razgovara sa Lejlom i Huseinom. Oni su ga stidljivo, ispod oka gledali, odgovarajući mu na postavljana pitanja.

– Dragi babo, ja tebe skoro ne poznam. Kada smo dobili zadatak da opišemo svoga oca ja nisam mogla da se sjetim tvoga lika. Tada sam zaplakala. Kad me je učiteljica pitala zašto plačem, odgovorila sam joj, a ona me zagrli i reče da opišem majku, umjesto babe. To sam i uradila i čistu peticu dobila. Da mi učiteljica nije rekla, šta da radim, ja bih i dalje plakala, pokušavajući da se sjetim babinog lika. Sigurno bih jedinicu dobila.

– Dođeš kući godišnje, sa nama budeš kratko i ponovo odeš. Kako ćemo te zapamtiti? Kao što te ne možemo opisati, tako ni ti ne možeš naše belaje rješavati. A ima svakodnevnih briga koje može riješiti samo babin osmijeh, babin savjet ili kritika. Ne može mama sve stići, i da nam babo bude i da nam pomogne u školi – skoro sa prijekorom govorio je sin.

Otac ga je slušao i u oku suzu skrio. Majka Emina pokušava da objasni djeci zašto im babo ne dolazi često. 

– Prokleta je marka i tuđina kleta, zbog koje ispaštamo mi, djeca. Bez babinog osmijeha rastemo u školu sami idemo i domaće zadatke sami rješavamo. To je razlog što Kerim i Abdulah nisu završili željene škole. Babo, nisi bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Nemoj na nama istu grešku napraviti.

– Nisam ja kriv – branio se babo.

– Nisi kriv, ali znaj da smo mi sirotani kod živoga babe. To potvrđuje i ona narodna izreka: „Daleko od očiju, daleko od srca!“

Osjećao se tužno, kao da je na optuženičkoj klupi. Da bi prekinula mučninu, Emina ih zagrli i opomenu:

– Ohladit će vam se doručak, pohitite zakasnit ćete u školu.

Nakon vijesti da putevi neće biti prohodni do daljnjeg, Hamza odluči da putuje vozom. Izbjegao je rastanak i skoro neopaženo otišao. Samo ga je hanuma Emina ispratila. Idući prtinom pahulje mu titraju pred očima poput likova njegovih vojnika. U vozu je stresao snijeg sa cipela i kaputa. Obilazeći vagone, na svoje iznenađenje naiđe na jedan potpuno prazan kupe. Kofer stavi na regal iznad sjedišta i sjede u pravcu kretanja voza. Hladnoća mu prostruja tijelom i on rukom napipa grijač.

– Ah… zato je kupe prazan. Pa zar sam takve nafake? Svi kupei su topli i zato su puni, samo je ovaj prazan i hladan. Moram nešto uraditi. Da provjerim ventil – sinu mu misao.

Samog sebe je hrabrio vadeći čakiju iz džepa. Dok je voz lomio bjelinu i kidao led po šinama, usamljeni putnik uspio je otkloniti kvar. Osjećao je zadovoljstvo i radost zbog toga. Vraćajući čakiju u džep udobno se namjesti. Jastuk napravi od zimskoga kaputa, ugasi svjetlo i leže. Nedugo zatim otvoriše se vrata. Hamza podiže glavu i primijeti neku priliku koja ga upita:

– Druže, je li slobodno?

– Kao što vidite.

– Evo, našao sam za nas topli kutak – radosno nekog pozva.

U kupe uđe starina u pratnji mladića.

– Hvala ti druže, moj djed ne može dugo stajati. Već smo bili u ovome kupeu, ali nas hladnoća istjera. Obilazili smo cijeli voz i nismo našli slobodno mjesto pa smo odlučili da se vratimo u hladni kupe.

– Bujrum… ja sam Hamza.

– Drago mi je, ja sam Ramo, student, a ovo je moj djed Feriz. Govorio sam mu, da ne ide u ovu zimu…

Starina pruži ruku Hamzi, muški se poselami:   

     – Sinko… vakat u nevakat, ali se mora. Unuk nakastio da me povede, pa mi kaže, da sačekam dok se behar prospe. Otkako sam saznao, nemam sna. Ne znam da li ću dočekati lito, a ona narodna: „Ide mart kupi škart“ često se obistini. Imam nijet svome babi na mezar doći El-Fatihu i Ja-sin proučiti. Vidi, sudbine, da putujem sa imenjakom, rahmetli moga babe?

Muk ispuni kupe, tek klepet točkova odbrojava pragove i šine koje je snijeg ogrnuo bjelinom.

– Bujrum druže, iako je Drina bez filtera – starina ponudi «bosnašvabu» cigaretama.

– Hvala, ne pušim – odgovori «bosnašvabo», posma- trajući starog suputnika koji ga posjeti na njegovoga didu Smaju.

– Baš nam je fino, imamo mjesta do Austrije – unuk ohrabri djeda.

– Vi ćete brzo stići – uz uzdah će Hamza, – ja imam još dugo do Berlina.

– Daleko si, jarane, za mene je i Austrija preko bijela svijeta. Evo, vodim svoga dida Feriza da nakon toliko godina dozna istinu. Kao student građevine u Gracu radio sam na renoviranju jedne kasarne. U njenoj spomen-sobi pronašao sam spiskove vojnika iz Bosne koji su služili u austrougarskoj vojsci. Komandant kasarne davao je diplo-mski na temu „Bosanci u Austrougarskoj armiji“. Pokazao mi je i vojno groblje na kojem su pokopani poginuli soldati.

Slušajući unuka na djedovom licu zasija suza.

– Jah… šta ćeš, Božja volja – uzdahnu Feriz – k’o danas se sjećam svoga babe Hamze i našeg zadnjega zagrljaja, kad je mobilisan u austrougarsku soldatesku. Imao sam devet godina, najstariji od četvoro djece.  Nakon odlaska javljao nam se pismom iz Banja Luke, Bihaća, Zagreba i Graca. Zadnje pismo dobili smo uz žetvu. U njemu je babo pisao, da se nalazi na rijeci Soči. I sad se sjećam toga pisma u kojem piše o životu austrougarskog vojnika. Pisao je o gradnji džamije u Sloveniji, blizu granice sa Italijom, u mjestu Log pod Mangartom, u blizini Koritnice, a nedaleko od Soče. Njegova ljubav prema nama djeci oslikavala se u svakom njegovom haberu. Saburli smo očekivali njegov dolazak, sve dok se nisu vratili njegovi preživjeli drugovi. Nakon rata dugo smo tragali za njegovom sudbinom. Moja porodica živjela je skromno. Sama majka brinula je o nama, četvoro jetima, sama nas je odhranila. Na pravi put izvela.

– U Drugom svjetskom ratu izgubio sam majku i sestru, dok sam bio u partizanima poklali ih četnici. Kao oslobodilac ušao sam u Prijedor, Sanski Most, Zagreb, Zidani Most, Ljubljanu i Kranj.

– Dok se slavila sloboda ja sam krenuo da potražim očev mezar. Idući po sjećanju iz babinih pisama, došao sam na mjesto gdje je moj babo sa ostalim izgradio džamiju. U Logu pod Mangartom nisam pronašao babin kabur niti džamiju. Od mještana doznao sam da je džamija oronula, a stanovnici iz obližnjih sela, raznijeli materijal za ogrev. Neki tvrde, da su poslije rata Talijani mahsuzile srušili džamiju da bi se time osvetili Bošnjacima-muslimanima, za brojne poraze na tom ratištu.

– Obišao sam i groblje u Logu pod Mangartom. U sjećanju ostali su mi grobovi sa krstovima na kojima su ispisana bošnjačko-muslimanska imena, među kojim i ime Sulje Skendera, kojeg spominje moj babo Hamza u svojim pismima. Eto… neko nišane zamjeni krstovima! Imam dvadesetoro unučadi. Ovo mi je najstariji – grleći unuka starina zaplaka.

– Druže, nemojte mu zamjeriti – obrati se unuk suputniku pa nastavi – život ga nije štedio i sad za svaku sitnicu zaplače. Kad sam mu rekao za mezar, jedva je čekao da krene. Pričao sam mu da se kabur njegovog oca nalazi u mezarju u kojem su pokopani Bošnjaci koji su poginuli za Austro-Ugarsku monarhiju. Vojno groblje lijepo je ure-đeno, na svakom kaburu nišan u obliku fesa sa ispisanim imenima. U čast Bošnjaka po njima nosi ime kasarna u kojoj je i spomen-soba. Svake godine na taj dan održavaju se svečanosti uz sjećanje i poznati poklič: „Die Bosniaken kommen!“. Veliki pobornik te svečanosti je Urban–Ibru-ljević Jusuf porijeklom iz Bosne

Slušajući unuka, starina se sjeća.

– Moj djed služio je Osmanlijama i sultanu, moj babo Hamza služio je Franji Ferdinandu i za njega život dade. Ja sam služio Kraljevini Jugoslaviji, kralju Petru Karađorđeviću. Kad je buknuo Drugi svjetski rat u partiza-ne sam otišao i postao prvoborac Narodno-oslobodilačke borbe. Kao oficir JNA služio sam Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji i Josipu Brozu Titu. Nakon bune, pedeset i prve, proglašen sam neprijateljem bratstva i jedinstva. Kaznu sam izdržavao u Crnoj kući u Banja Luci, u Kazneno – popravnom domu Foča i na Golom Otoku.

– Sve vladare, osjetio sam na svojim plećima i evo, sad idem da zijaretim očev kabur. Da mu proučim Ja-sin i El-Fatihu pa neka odmah umrem, neće mi biti hatar.

– Druže Ferizu, sigurno imate dobru boračku penziju? 

– Kakvu bolan, penziju, nemam ja nikakvu boračku, već redovnu radničku, koju sam zaradio u rudniku, rame uz rame sa Alijom Sirotanovićem.

Za trenutak Feriz zastade pa se sjeti Dana državnosti na kojima su se prvoborcima dijelila odlikovanja.

– Kada su mi dali odlikovanje, kao prvoborcu u Narodno oslobodilačkom ratu, pričali su mi o njegovoj vrijednosti. Ja sam im tad rekao: „Nisam se borio za penziju, niti za odlikovanja, već za slobodu naših naroda. Više volim jednu džumu nego tu vašu lentu. Zbog toga me moj bivši politički komesar Miško osudio i poništio sve zasluge koje sam u ratu postigao – tužno će starina, sjećajući se ratnih dana.

Svi su ga pažljivo slušali.

– Kad smo spremali akciju, utaborili smo se u jednom voćnjaku. Padala je kiša i ja sam krenuo u štab da uzmem kabanice za stražu. Tad sam čuo razgovor između komandira i komesara našeg bataljona: „Sve muslimane iz našega bataljona treba pobiti… Od nji’ove vere, gore vere nema. Uj’o vuk magarca, evo kraj je rata. Nisu nam više potrebni, obući ćemo im domobranske i ustaške uniforme. Ovi iz komande će nam verovati da smo pobili domaće izdajnike. Za to možemo dobiti odlikovanje i boračke penzije.“

– Kada su primijetili da sam čuo njihov razgovor odustali su od svojeg plana da ubiju: Avdić (Juse) Ramiza, Balagić (Mehe) Dervu, Dervišević (Rame) Feriza, Čehić (Ale) Muharema, Čehić (Smaje) Šerifa i Zukanović (Hu-seina) Huseina. Odustali su od svoje nakane. Na žalost, u nekim jedinicama nisu imali te sreće, da otkriju zavjeru. O tome mi je pričao moj komandir Miško. Pred smrt mi je poručivao da mu dođem. Na njegove poruke nisam se odazvao, uvijek sam našao izgovor da ne odem. Kad sam shvatio, da ga se neću moći otarasiti i na savjet prijatelja, za sevap, riješih da posjetim ratnog druga. Kad sam ušao u njegovu sobu ležao je u krevetu, kraj njega je bila žena i mjesni pop. Kad me je vidio, zamolio je da nas ostave same. Nakon pozdrava, bolesnik mi se obrati:

„Druže Ferize, evo raspadam se a umrijeti ne mogu. Po noći me nešto grize, ujeda, utrobu mi razdire. Sanjam, oko mene moji saborci, k’o da su živi. Kažu da me čuvaju od smrti. Kurir druge čete, Begica, donese mi depešu u kojoj piše: “Druže komesare, ne boj se, mi smo tu, na brani-ku tvoga života. Nećeš umrijeti, dok ne kažeš istinu ko nas i gdje pobi? Tražimo od tebe, da kažeš istinu našim živim suborcima i narodu Podgrmeča.“

Previjajući se od bolova, nastavi komesar.

„Zato sam tebe, Ferizu, pozvao, da ti kažem istinu. Po naređenju našeg đenerala, nastavili smo svoje djelovanje kada smo prešli u partizane. Moja i Racina četa pobila je sedamdeset Biljančana, na mjestu gdje se održava korida-borba bikova.

Ubijali smo ih između dvije jame. Veliku bukvu koja se nadvila na veliku jamu smo posjekli, na njenom panju smo ih ubijali. U manjoj jami su glave a u većoj trupovi. Moja je želja da se dozna istina, da se oni dostojno pokopaju i da im se napravi spomenik koji dolikuje njiho-voj veličini“.

– Na rastanku me je molio, da mu halalim i da proučim neku dovu, da ga spasim od mrtvih saboraca, od onih što je naredio da se pobiju. Pokazao mi je tijelo, koje je bilo u ranama i koje je zaudaralo. Taj zadah osjetio sam u ratu, kad sam danima u istom rovu ležao sa poginulim saborcem. Nakon što mi je predao spisak ubijenih umro je komesar Miško. Spisak nikom nisam smio pokazati. Ko bi smio osuditi zločinca koji je na vlasti. Spisak sam skrivao, nakon toliko godina nisam zaboravio imena ubijenih.

Feriz se zagleda negdje u daljinu i zaplovi sjećanjima prozivajući ubijene saborce: Avdić Habir, Avdić Hamdija, Avdić Ahmo, Avdić Mehmed, Balagić Osme, Čehić Ibrahim, Čehić Atif-Aćan, Čehić Mehmed, Čehić Mustafa, Čehić Derviš, Čehić Hamid, Čehić Hasib, Ome-radžić Omer, Omeradžić Derviš, Omanović Muharem, Omanović Atif, Subašić Omer, Dervišević Hamdija, Mula-ahmetović Ale, Mešanović Asim, Mešanović Huska, Mešanović Hamdija, Džafaragić Bego-Begica, Zukanović Suljo…

Njegovu prozivku prekinu kondukter.

– Dobar dan drugovi, molim karte na pregled!

Nakon što kondukter napusti kupe Feriz nastavi.

– Bojim se, da zadnju komesarovu naredbu ne izvršim a da istinu odnesem u kabur, pa zato ponekom ispričam. Svi se trude, da zaborave rat, a nas, koji nešto progovorimo, smatraju luđacima. Ne smi’š reći ko ti je pobio porodicu, a moraš im parole klicati i mirno stajati, a kada treba za glasanje, dva prsta dizati.

Tad Feriz podiže dva prsta, ko da je na nekom partijskom sastanku, pa nastavi:

– Kod nas postoji lijep adet da se ne zaborave ubijeni tako da se novorođenom muškom djetetu daje ime ubijenog; dida, brata, amidže jal dajdže. Danas u Biljanima raste nova generacija sa imenima onih koje je petokraka jal kokarda pobila negdje na Grmeču.

Ponovo Feriz spusti glavu, ko da ztvara, svoju knjigu života, iz džepa izvadi drvenu tabakeru, dok je spre-mao da zapali cigaretu nastavi priču:

– Hvala dragom Bogu, nismo se badava borili a ni ginuli, za slobodu svih naroda. Naša nada i budućnost, su naša omladina, kako kaže Tito a potvrđuje i Džemal Bije-dić, predsjednik saveznog izvršnog vijeća SR Jugoslavije. Iako je Džemo prvi do Tita ne stidi se svoga porijekla. Tita cijenim, kao oca jugoslovenske, a Džemu volim kao oca naše bošnjačke nacije.

– Šuti, djede… šuti bolan… možeš zaglaviti u zatvoru i pod stare dane, da te zatvore u stare ćelije. Druže Hamza, ne vjeruj mu ništa, vidiš da čovjek bunca – u strahu će Ramo.

– Ne beri brigu, sve ostaje među nama – šapnu mu Hamza.

Uz rutinsku kontrolu i čudno zagledanje u osam-desetogodišnjeg Feriza prošli su granicu. Star je za raditi, a turizam nije za njegove godine. Dok su ga gledali carinici, sami sebi su pitali, kuda je krenuo u ovu zimu. Tri Bošnjaka, sa tri nijeta, tuđom zemljom hode. Jedan traži svoju prošlost, drugi gradi sadašnjost, treći uči za budu-ćnost.

U neko doba  Ramo poče spremati  stvari  pa se obrati suputniku:

– Druže Hamza, mi ćemo se morati rastati, na ovoj stanici. Moj did Feriz i ja idemo prema Gracu.

Pri izlasku Hamza im pomaže oko prtljaga. Na rastanku, jedni drugim poželiše hajirli put i da im se ostvare nijeti. Hamza pogledom isprati, dvije prilike koje su se gubile u gužvi i pomisli:
– Evo, spoznao sam dio historije, koje nisam učio u školi.

Novi suputnici se smjestiše na slobodna mjesta. Gledajući ih Hamza je razmišljao o onome što je čuo od prethodnih suputnika, osjećajući prazninu o znanju iz historije, pa se sjeti djece; Kerima koji je otišao da služi pješadiju i Abdulaha svoga mornara, svog bratića Osman, koji u Maršalki pohađa Vojnu akademiju. Svojih osnovaca, kćerke Lejle i sina Huseina koji će uskoro završiti, šta ih čeka poslije? Nema velikog izbora u čaršiji. Morat će negdje u većim centrima da se školuju.

Iz tih misli trže ga.

– Biće dobro.

– Biće kako je propisano od Boga, moja gospodo!

– Vi ste… vi ste naš!? – radosno uzviknu mlada žena.

– Da… može se tako reći – odgovori joj Hamza.

– Ja… ja sam Zagorka, a ovo mi je momak Štefan – pokaza u čovjeka Hamzinih godina – Evo, ja krenula, a ne znam ni kuda. Ljetos smo se upoznali na moru. Malo smo se dopisivali, mislila sam se malo zabaviti. A on došao  po mene. Na njegovu molbu krenula sam, mada ne znam ni kuda, ni zašto. On ne zna moj, ja ne znam, njegov jezik. Kako da se razumijemo i da se zavolimo?! Možda sam pogriješila, a možda su me neke stvari na to navele. Kao što me nije razumjela sredina u kojoj sam živjela, tako i moj nemirni duh, želi za novim poznanstvima i putovanjima. On kaže da me voli. Sve me to u početku zabavljalo, da bi shvatila da život nije igra, najradije bih da se vratim. Šta bi mi rekli moje kolege i roditelji, koji su mi savjetovali da ne idem za starije, još za stranca.

– Biće OK – tješio je momak.

Gledajući u dvoje zagrljenih koji se skoro ne razu-miju, njihov suputnik ih je osuđivao i sažalijevao. U upla-kanoj je vidio svoju sestru, svoju kćerku sa kojom se život poigrao. Rušio im je jezičku barijeru, postajući im prevodilac, dok su oni ašikovali.

U neko doba, mladenci se umoriše od ašikovanja i prevodioca iz nužde ostaviše na miru i on utonu u san. Boreći se sa snovima, osjeti nečiju ruku na ramenu. Otvori oči i vidje nekoliko carinika u njegovom kupeu. Pogledom je tražio zaljubljeni par, ali ih ne ugleda. Dok je carinska kontrola pretresala stvari u njegovom koferu, pokušavao je da se sjeti puta i njegovih suputnika, pitajući samog sebe:

 „Da li sam  sanjao ili sam sa njima zaista putovao“?

Nakon dugog puta, ušao je u svoj stan iz kojeg ga je zapahnuo miris radnih odijela. Ostavljajući kofer u pred-soblju u hodu se skinuo, da bi što prije legao. Tijelo mu osahlo. Bol prostruja leđima, trnci se ritmično proširiše tije-lom.  Prouči dovu, za miran san i zaspa.

Dani se nižu ustajalim ritmom, svakodnevnice. Ponekad se zakoprca nostalgija, kojoj je rep ostao negdje na godišnjem odmoru, pa se propinje da vidi o čemu razmišlja glava. Radne obaveze, sve manje daju mogućnost druženja po radničkim sobama i klubovima.

Ležeći u krevetu Hamza upali radio, da posluša vijesti. Nakon špice, čula se vjest o pogibiji  Džemala Bije-dića. „Predsjednik izvršnog vijeća SFR Jugoslavije u avion-skoj nesreći, na putu za Sarajevo. U vrhu, svoje, političke moći poginuo je Bjedić sa svojom suprugom Rezijom iza koje je ostalo troje djece.“

Nakon vijesti uslijedila je emisija o životu i radu Džemala Bijedića, koju je sa pažnjom slušao i Hamza.

„Džemal Bijedić potpisnik letka za borbu i autono-miju Bosne i Hercegovine u međuratnom periodu do 1941. godine. Do svoje pogibije zalagao se za razvitak privrede, primjena principa samoupravljanja, promocija Jugoslavije u inostranstvu i jačanja Pakta nesvrstanih. Organizator nove bosanske privredne reforme, posebno izgradnja moderne putne mreže, regionalnih vodovoda, gradskih kanalizacija i telekomunikacije. Uz sve to pokrenuo je projekt hiljadu škola koje su pri kraju izgradnje. Za kratko vrijeme susreće se sa mnogim državnicima među kojima su Mao Ce Tung, Gerald Ford, Leonid Brežnjev. Uvijek je bio uz Tita, špeku-lisan je kao njegov mogući nasljednik što je stvorilo sumnju u slučajnost avionske nesreće.“

Gaseći radio Hamza uzdahnu sjećajući se djeda Feriza i njegove priče o „ocu bošnjačke nacije“, pa pomisli:

– Naš Džemo nekom je smetao. Da li je ovo početak lova na uspješne? Kad je ovako završio otac nacije, čemu se možemo nadati mi, obični smrtnici, njegovi sunarodnjaci?!

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.