svabo
Et’ ga, dragi moji, ispratili smo Ramazan i ramazanski Bajram, protutnjaše Uskršnji blagdani a evo prođe i Prvi maj, praznik koji, uz Osmi mart, u Bosni i Hercegovini zaista svi obilježavaju, bez pitanja ko si, šta si, čiji si. Roštilji, grah na livadama, pjesma, osmijesi na starim licima i neka kolektivna iluzija da će sve biti dobro. Bar tog dana.
I bilo je, što se vremena tiče, lijep i sunčan dan.
Večeras sam se vratio iz Sarajeva, umoran od puta, ali od umora koji ne dolazi iz nogu nego više iz duše.
Sjedim sa Žućom u kancelariji Optimista, gledam kroz prozor i pokušavam oslušnuti čaršiju.
Kao u pjesmi Yu grupe, ulična svijetljka baca svijetlo u mrak…
Sve je mirno. A opet, nigdje mira. Kasno je već veče, jacija je odavno nastupila ali misli tek počinju.
Nije to nostalgija za vremenima koja su prošla. Više je to čežnja za vremenima koja se nisu ni desila.
Za onim što je moglo biti, a nikad nije.
Za Kozarcem koji je mogao imati kino, biblioteku, stanicu s dolascima, a ne samo odlascima.
Za idejama koje su umrle prije nego su se rodile. Za nama boljim, hrabrijim, povezanijim.
Lostalgija je kažu, tuga za neostvarenim mogućnostima.
Tuga za porukom koju nisam poslao, Jutarnjim tračem koji sam čuvao “za kad bude pravi trenutak”, a on nikad nije došao.
Maj je mjesec koji nas, pored sve njegove ljepote, podsjeti i vrati u naše najcrnje dane iz prošlosti od prije 33 godine.
24. Maj je urezan u našu kolektivnu svijest i vjerujem da svi koji su preživjeli kraj maja ‘92. sjećaju ga se kao da je bio juče a ne prije više od tri decenije.
Nije me strah zaborava već života sa tim sjećanjima. Moramo pamtiti ali i gledati naprijed u budućnost.
Dok ovako sjedim u Optimistima ne mogu i ne želim biti pesimista.
Znam da optimisti sa iskustvom to postaju ali baš to iskustvo kroz život me je naučilo da se uvijek nešto pomjera. Ne naglo, ne glasno. Tiho poput prašine što se neprimjetno taloži.
Proljeće se već ušuljalo. Dani su duži, sunce konačno probija sive i crne oblake koji su nam se mjesecima zadržavali nad glavama.
Stiže nam ljeto. Sa svojim avanturama, planovima, dolascima i povratcima, koncertima, sportskim turnirima, izložbama, promocijama, gužvom i grajom kroz čaršiju…
I evo nas opet, radimo projekte, dijelimo ideje, zakazujemo kafe koje možda nećemo stići popiti, ali nam i to planiranje vraća osjećaj da je sve još moguće.
Skorašnja Prva Kozaračka biciklijada nam je pokazala da možemo i da treba da se pokrenemo.
Kozarac možda jeste brod bez kormilara, ali još uvijek ima putnike.
I još uvijek ima onih koji vjeruju da se može drugačije. Ako ništa, barem ljeti, kad sunce omekša sve što je tokom zime otvrdlo.
Trač? Nema ga ni večeras.
Samo misao između prozora i tišine: Možda nismo ono što smo mogli biti. Ali još uvijek možemo postati nešto više.
