svabo.jpg)
Budi se radničko naselje, a u njemu gastarbajteri. Sjatili se «samoupravljači», da kod kapitalista rade i sa tom nafakom u svojim socijalističkim zemljama dostojno da žive. Hamza sanja da se vraća kući. Radosno otvara avlijsku kapiju koja zaškripa.
– Diži se Hamza, na posao, dosta je izležavanja!
– Posao, šta se ovo dešava?
Izgubljen u vremenu i prostoru Hamza sakri suzu u tek probuđenom oku. Nakon oblačenja krenu za jaranom, kojeg pronađe u restoranu sa šoljom čaja.
– Bujrum, još je topao.
Uzimajući čaj, stidno će Hamza:
– Vidiš, bolan, stvaram ti belaje. Vodiš brigu o meni kao da sam maksum.
– Ne budali, popij čaj. Valja nam danas nešto lakše ugrabiti i lopate se kutarisati. Idemo do poslovođe Lale.
Na Ahminu molbu, bili su raspoređeni na zidanje. U toku posla Ahmo je pomagao jaranu. Krijući od drugih, pokazivao mu je kako se s mistrijom malter nanosi na ciglu, kako se koristi zidarski čekić, visak i kanafa. Držeći mistriju u ruci Hamza se sjeti kad je na komšijskim kućama irgetio, zidarima malter pravio. Ovaj put u ulozi šegrta, slušao je savjete svoga majstora.
– Pazi ruke, cigla je oštra. Imaš više maltera na skeli i na sebi nego na zidu. Ovaj red cigli je kriv, provjeri visak i kanafu – stalno ga je hrabrio i upozoravao majstor.
– Bitno je da ne pada – osmjehnu se šegrt čisteći cigle od maltera koje je ponovo uz nadzor majstora ugrađivao u zid. Radeći na skeli Hamza je osjećao strah. Nije ni sanjao da će raditi na građevini, kao zidar. Nakon nekoliko dana kursa, mora da ozida i ugradi cigli koliko i njegov majstor Ahmo. Da bi to uspio morao se potruditi, često ne otići na ručak i nekoliko sati ostati nakon radnog vremena. Krvave žuljeve i povrijeđene prste, krio je da bi zadržao mistriju, koja je lakša od krampa i lopate. Dnevna norma se mora napraviti. Ko je ne postigne, mora odstupiti i svoju nafaku potražiti na drugom mjestu.
Završavajući svoj prvi zid u životu Hamza osjeti zadovoljstvo. Prolazeći kapiju radilišta, osjećao se ponosno. Svoju radost htio je podijeliti sa svojim učiteljem, kojeg zateče u sobi.
– Dok si se ti mučio sa onim zidom, ja sam išao u trgovinu, kupio rešo, nešto suđa i fasungu. Da nešto pojedemo po našem receptu.
Hamza se prijatno iznenadi kako je Ahmo servirao večeru, za koju i njega pozva:
– Bujrum! Jedi bolan! Ne stidi se! Biće prilike da i ti pokažeš svoje umijeće u kuhanju.
– Svoje umijeće mogu pokazati u pranju posuđa – dobaci Hamza, sladeći se toplim zalogajima.
***
Poslije večere razgovarali su o poslu i zaradi. Hamza usput zaviri u ormar i primijeti da nema čistih čarapa ni unutrašnjeg veša. Pred očima mu bljesnu slika kad je prvi put ušao u radničko naselje i vidio opranu haljinku. Do sada nije znao cijeniti značaj pralje. Dok je oprao nekoliko pari čarapa, gaća i potkošulja, sav se pokvasio. Kad ga vidje kolega Ahmo, iznenadi se.
– Bolan…bolan! Šta si to radio, kad si se tako ukvasio?
– Jednu lekciju života… sada sam naučio – noseći opranu haljinku dobaci pralja.
– Eh… koliko ćemo još lekcija naučiti i kad ćemo diplomski položiti?
– Onaj dan, kad po naše duše dođe melek smrti, Azrail, tad ćemo svoj ćitab života zatvoriti i sa diplomom o ovome životu krenuti u vječnost, ako Bog da, u Džennet.
– Ma daj Hamza, ne budali! Evo, sav sam se od straha naježio. Imaš li o čemu pametnijem govoriti?
– Imam! Gdje da osušim haljinku?
– Evo, ja sam donio kanafe koju koristimo za zidanje. Razapet ćemo je između kreveta.
– Dobar ti nijet… daj tu kanafu.
Preturajući po džepovima Ahmo pronađe nekoliko metara. Jedan kraj pruži kolegi uz komandu:
– Podigni više i zategni! Evo ga, ima mjesta za obojicu.
– Ne voliš moj Ahmo, kad se govori o smrti? Ona je naša stvarnost, ali je dobro što ne znamo kad će nas Azrail pokupiti sa ovoga dunjaluka!
– Vidi, dobro sam oprao košulju… a i kragnu – stavljajući je na kanafu, reče narodnu izreku: …smrt je bliža od kragne, koja nam je stalno za vratom.
Razmišljajući o smrti dugo nisu zaspali, sjećajući se svojih rahmetlija.
Neradni dan za gastarbajtere je mubarek-dan, prilika da se naspavaju i odmore. U neko doba probudi se Ahmo i nastavi kahvu. Miris «krmeljuše» probudi i Hamzu.
– Diži se lijenčino, po tebi je nikad ne bih popio!
Hamza, protežući se, dobaci:
– Neću da ti kvarim ćeif, a znam i da će biti jedan fildžan viška, kojeg si nanijetio meni. Nahvalio sam te u pismu.
Pružajući mu fildžan jaran mu odgovori:
– Barem od hvale ne boli glava, požuri, oblači se. Pruži ruku, sa kanafe čistu haljinku obuci.
– Stvarno je ovo ugođaj – oblačeći se komentirao je Hamza. Nakon što se obuče napisano pismo stavi u kovertu, i samog sebe ohrabri – stavit ću nešto para.
– Stavljaj, samo pohiti. skoro će podne – čekajući ga na vratima molio je Ahmo.
Uključiše se u grupu gastarbajtera, koja je išla prema gradu. Dok upijaju novi krajolik veseli žamor čuo se u prolazu. Prvo svratiše u poštu i pisma poslaše.
– Kuda ćemo sada?
– Na piće, ja častim za izpoštovani dogovor iz «Bujruma» – uz osmijeh dobaci Hamza.
– Jest, vala, i vakat je da platiš pivo !
– Čuj, on će pivo?
Hamza zastidi jarana.
Ovaj pocrveni i poželi da se opravda .
– Ponekad popijem, znam da to nije dobro, ali nikad se ne opijam. Ovdje svi piju, a pivo im je umjesto vode. Imat ćeš priliku da se i sam u to uvjeriš.
– Nemaš potrebe da me se stidiš, pij ono što želiš – ohrabri ga jaran.
Nakon što ih konobar posluži, Hamza nastavi:
– Želim da ti zahvalim što mi pomažeš, da lakše podnesem ovaj teret. Onih prvih dana ja bih se vratio, da te nije bilo.
– Nemoj više, rasplakat ćeš me, navikni na moje slabosti. Cigarete sam ostavio, valjda ću i flašu.
Uz piće, slagali su svoje utiske u arhivu sjećanja.
***
Birtija se punila gastarbajterima.
– Je li slobodno, zemljaci?
– Slobodno, izvolite! – u glas rekoše njih dvojica.
Za njihov sto sjedoše Boro i Rade. Dočekali su priliku da se opuste i nešto popiju. Počela je utrka ko će koga častiti. Miris alkohola i dima nadjačavao je miris umornih tijela. Troše se olahko pare, koje su zarađene teškim radom. Alkohol rastače srce i tijelo, kao hrđa gvožđe. Kane po koja suza, prasne po koja teška riječ. Hamza nagovori jarana, da idu bilo gdje. Ahmo ga posluša i krenuše ka izlazu.
Idući ulicama tražili su trgovinu o kojoj im je govorio Vojvođanin Lala. U jednoj ulici privuče ih izlog sa muškom garderobom. Dva prijatelja uđoše u trgovinu, gledajući uživali su u šarenilu različite robe. Uze{e, nekoliko pari čarapa, unutrašnjeg veša i nekoliko košulja. Na nagovor trgovca kupili su još nekoliko stvari.
– Uh, što mrzim nositi ove kese. Bolan, ko da sam neka mlada, koja sprema ruho.
– Hajde, ne prdači se, ovdje te nitko, niti zna, niti pozna. Mogli bi uzeti nešto od voća – predloži Ahmo.
Ulazeći u piljaru pogled im zastade na bananama.
– Jesi li ih ikad probao?
– Nisam, vala. Vidio sam sliku i znam kako izgledaju. U školi sam učio i gdje uspijevaju.
Nakon kupovine pronađoše slobodnu klupu u obližnjem parku i sjedoše. Hamza uze bananu. Sa čudnim osmijehom Ahmo prati pokrete kolege dok kuša južno voće.
– Eh, mislio sam da ćeš je sa korom, kao neki naši kad su je prvi put probali.
– Nisam pao s kruške. U kinu sam vidio, kako se guli, šta se baca, a šta jede. Nisam ti ja neki gegula iz vica: …Šta zna geđo, šta je čokolada, papir jede, čokoladu baca.
– Na koje te voće podsjeća? – upita Ahmo.
Hamza pojede još jednu.
– Mogu reći… da je ukusna. Na koje voće me asocira? Evo, u misloma hodim po svojim voćnjacima i baščama, i po onim u koje sam u hapu išao, ne bi li pronašao nešto slično, ali ne uspijevam.
Nakon treće, Hamza se zamisli i šapatom, bojeći se da ga prijatelj neće navući na zezu.
– Ima okus, naše, bijele misirače.
Čuvši to Ahmo od srca se nasmija.
– I ja sam to pomislio, kad sam je prvi put kušao, ima sličnost našoj budimci.
Hamza se sjeti svoje djece.
– Koliko sam imao želju da ih obradujem nekom sitnicom. Nisam imao mogućnosti da ih vodim na čaršijske vašare. Da se provozaju na lingešpiru i da kupe koju igračku. Sjećam se… Kerim je želio da ima loptu i kopačke. Stariji… Abdulah je tražio da mu kupim biciklo, a kćerka, Lejla, lutku s dugom kosom.
Slušajući ga, Ahmo se sjeti svoga djetinjstva:
– Jh, kad sam bio dijete, udariše gladne godine, i ono što dospije uzimali su odbornici. Tad se gladovalo, i živjelo, baš onako kako je narod pjevušio: …lijepi dani mog djetinjstva, posna sofra al’ gladan ne osta. Znam što znači nema, naviko sam tako i sve što sam imao, uvijek mi je dosta. Često sam zastajao pred izlogom skupim, divio se klikeru od stakla i maštao, kad ću da ga kupim.
– Eto, moj Hamza, želio sam imati kliker od stakla i punu sofru.
Idući kroz sjećanja, stazama svoga djetinjstva, stigoše do svoje radničke sobe. Kupljene stvari smjestiše u kofere, skuhaše «haberušu» i sa merakom je popiše. Uveliko su spavali kad su drugi iz grada pristizali.
– Evo, dolaze praznih džepova i bolesnih glava – kivan što ga probudiše, žalio se Hamza.
Ponovo zavlada mir. Gastarbajteri zaploviše svojim snovima.
Sahat poput hajduka, krade snove gastarbajterima, koji su pokušali, kroz njih da obiđu svoje rodne zavičaje. Za korak, za tren, za dohvat ruke, bili su sporiji od veker-hajduka. Ustajući, Hamza pokušava da se sjeti likova svojih najdražih, dok iftare za jednom sofrom. Siluete mu poigravaju pred očima, a onda nestanu. Njegova sjećanja sve više blijede. U tuđini insani postaju mašine, sve što rade od ustajanja do lijeganja, rade po komandi.
Radni dan teče, a dunđeri lakše dostižu norme, na što im zavide i njihovi mimari. Poslovođe traže kvalitet i brzinu u poslu. Vadeći i posljednji trun kuveta iz radnika, povećavajući ugled kod svojih šefova.
– Veži konja gdje ti aga kaže! – znao je Ahmo uzviknuti na irgete i potprašiti – hajde Jozo, malter napravi i ciglu na skelu podigni. Pohiti, da se poslovođa ne ljuti.
– Bolje bi mi bilo da sam ostao na Golom Otoku. Lakše je biti robijaš i u šuplju kacu, morsku vodu sipati, nego vama zidarima, malter praviti i ciglu na skelu dizati – žalio se bivši robijaš.
– Pa što nisi ost’o, već si preko "grane" zbris’o!? – opet će Ahmo.
– Nisam zbrisao, već su me na to natjerali komu-njare, nakon izlaska sa robije, nisam se mogao zaposliti, u toj njihovoj… jugi – dižući malter stenjao je Jozo.
(nastavice se…)
Add comment