Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (28-30)

Budi se radničko naselje, a u njemu gastarbajteri. Sjatili se «samoupravljači», da kod kapitalista rade i sa tom nafakom u svojim socijalističkim zemljama dostojno da žive. Hamza sanja da se vraća kući. Radosno otvara avlijsku kapiju koja zaškripa.

– Diži se Hamza, na posao, dosta je izležavanja!

– Posao, šta se ovo dešava?

Izgubljen u vremenu i prostoru Hamza sakri suzu u tek probuđenom oku. Nakon oblačenja krenu za jaranom, kojeg pronađe u restoranu sa šoljom čaja.

– Bujrum, još je topao.

Uzimajući čaj, stidno će Hamza:

– Vidiš, bolan, stvaram ti belaje. Vodiš brigu o meni kao da sam maksum.

– Ne budali, popij čaj. Valja nam danas nešto lakše ugrabiti i lopate se kutarisati. Idemo do poslovođe Lale.

Na Ahminu molbu, bili su raspoređeni na zidanje. U toku posla Ahmo je pomagao jaranu. Krijući od drugih, pokazivao mu je kako se s mistrijom malter nanosi na ciglu, kako se koristi zidarski čekić, visak i kanafa. Držeći mistriju u ruci Hamza se sjeti kad je na komšijskim kućama irgetio, zidarima malter pravio. Ovaj put u ulozi šegrta, slušao je savjete svoga majstora.

– Pazi ruke, cigla je oštra. Imaš više maltera na skeli i na sebi nego na zidu. Ovaj red cigli je kriv, provjeri visak i kanafu – stalno ga je hrabrio i upozoravao majstor.

– Bitno je da ne pada – osmjehnu se šegrt čisteći cigle od maltera koje je ponovo uz nadzor majstora ugrađivao u zid. Radeći na skeli Hamza je osjećao strah. Nije ni sanjao da će raditi na građevini, kao zidar. Nakon nekoliko dana kursa, mora da ozida i ugradi cigli koliko i njegov majstor Ahmo. Da bi to uspio morao se potruditi, često ne otići na ručak i nekoliko sati ostati nakon radnog vremena. Krvave žuljeve i povrijeđene prste, krio je da bi zadržao mistriju, koja je lakša od krampa i lopate. Dnevna norma se mora napraviti. Ko je ne postigne, mora odstupiti i svoju nafaku potražiti na drugom mjestu.

Završavajući svoj prvi zid u životu Hamza osjeti zadovoljstvo. Prolazeći kapiju radilišta, osjećao se ponosno. Svoju radost htio je podijeliti sa svojim učiteljem, kojeg zateče u sobi.

– Dok si se ti mučio sa onim zidom, ja sam išao u trgovinu, kupio rešo, nešto suđa i fasungu. Da nešto pojedemo po našem receptu.

Hamza se prijatno iznenadi kako je Ahmo servirao večeru, za koju i njega pozva:

– Bujrum! Jedi bolan! Ne stidi se! Biće prilike da i ti pokažeš svoje umijeće u kuhanju.

– Svoje umijeće mogu pokazati u pranju posuđa – dobaci Hamza, sladeći se toplim zalogajima.

***
Poslije večere razgovarali su o poslu i zaradi. Hamza usput zaviri u ormar i primijeti da nema čistih čarapa ni unutrašnjeg veša. Pred očima mu bljesnu slika kad je prvi put ušao u radničko naselje i vidio opranu haljinku. Do sada nije znao cijeniti značaj pralje. Dok je oprao nekoliko pari čarapa, gaća i potkošulja, sav se pokvasio. Kad ga vidje kolega Ahmo, iznenadi se.

– Bolan…bolan! Šta si to radio, kad si se tako ukvasio?

– Jednu lekciju života… sada sam naučio – noseći opranu haljinku dobaci pralja.

– Eh… koliko ćemo još lekcija naučiti i kad ćemo diplomski položiti?

– Onaj dan, kad po naše duše dođe melek smrti, Azrail, tad ćemo svoj ćitab života zatvoriti i sa diplomom o ovome životu krenuti u vječnost, ako Bog da, u Džennet.

– Ma daj Hamza, ne budali! Evo, sav sam se od straha naježio. Imaš li o čemu pametnijem govoriti?

– Imam! Gdje da osušim haljinku?

– Evo, ja sam donio kanafe koju koristimo za zidanje. Razapet ćemo je između kreveta.

– Dobar ti nijet… daj tu kanafu.

Preturajući po džepovima Ahmo pronađe nekoliko metara. Jedan kraj pruži kolegi uz komandu:

– Podigni više i zategni! Evo ga, ima mjesta za obojicu.

– Ne voliš moj Ahmo, kad se govori o smrti? Ona je naša stvarnost, ali je dobro što ne znamo kad će nas Azrail pokupiti sa ovoga dunjaluka!

– Vidi, dobro sam oprao košulju… a i kragnu – stavljajući je na kanafu, reče narodnu izreku: …smrt je bliža od kragne, koja nam je stalno za vratom.

Razmišljajući o smrti dugo nisu zaspali, sjećajući se svojih rahmetlija.

Neradni dan za gastarbajtere je mubarek-dan, prilika da se naspavaju i odmore. U neko doba probudi se Ahmo i nastavi kahvu. Miris «krmeljuše» probudi i Hamzu.

– Diži se lijenčino, po tebi je nikad ne bih popio!

Hamza, protežući se, dobaci:

– Neću da ti kvarim ćeif, a znam i da će biti jedan fildžan viška, kojeg si nanijetio meni. Nahvalio sam te u pismu.

Pružajući mu fildžan jaran mu odgovori:

– Barem od hvale ne boli glava, požuri, oblači se. Pruži ruku, sa kanafe čistu haljinku obuci.

– Stvarno je ovo ugođaj – oblačeći se komentirao je Hamza. Nakon što se obuče napisano pismo stavi u kovertu, i samog sebe ohrabri – stavit ću nešto para.

– Stavljaj, samo pohiti. skoro će podne – čekajući ga na vratima molio je Ahmo.

Uključiše se u grupu gastarbajtera, koja je išla prema gradu. Dok upijaju novi krajolik veseli žamor čuo se u prolazu. Prvo svratiše u poštu i pisma poslaše.

– Kuda ćemo sada?

– Na piće, ja častim za izpoštovani dogovor iz «Bujruma» – uz osmijeh dobaci Hamza.

– Jest, vala, i vakat je da platiš pivo !

– Čuj, on će pivo?

Hamza zastidi jarana.

Ovaj pocrveni i poželi da se opravda    .

– Ponekad popijem, znam da to nije dobro, ali nikad se ne opijam. Ovdje svi piju, a pivo im je umjesto vode. Imat ćeš priliku da se i sam u to uvjeriš.

– Nemaš potrebe da me se stidiš, pij ono što želiš – ohrabri ga jaran.

Nakon što ih konobar posluži, Hamza nastavi:

– Želim da ti zahvalim što mi pomažeš, da lakše podnesem ovaj teret. Onih prvih dana ja bih se vratio, da te nije bilo.

– Nemoj više, rasplakat ćeš me, navikni na moje slabosti. Cigarete sam ostavio, valjda ću i flašu.

Uz piće, slagali su svoje utiske u arhivu sjećanja.

***

Birtija se punila gastarbajterima.

– Je li slobodno, zemljaci?

– Slobodno, izvolite! – u glas rekoše njih dvojica.

Za njihov sto sjedoše Boro i Rade. Dočekali su priliku da se opuste i nešto popiju. Počela je utrka ko će koga častiti. Miris alkohola i dima nadjačavao je miris umornih tijela. Troše se olahko pare, koje su zarađene teškim radom. Alkohol rastače srce i tijelo, kao hrđa gvožđe. Kane po koja suza, prasne po koja teška riječ. Hamza nagovori jarana, da idu bilo gdje. Ahmo ga posluša i krenuše ka izlazu.

Idući ulicama tražili su trgovinu o kojoj im je govorio Vojvođanin Lala. U jednoj ulici privuče ih izlog sa muškom garderobom. Dva prijatelja uđoše u trgovinu, gledajući uživali su u šarenilu različite robe. Uze{e, nekoliko pari čarapa, unutrašnjeg veša i nekoliko košulja. Na nagovor trgovca kupili su još nekoliko stvari.

– Uh, što mrzim nositi ove kese. Bolan, ko da sam neka mlada, koja sprema ruho.

– Hajde, ne prdači se, ovdje te nitko, niti zna, niti pozna. Mogli bi uzeti nešto od voća – predloži Ahmo.

Ulazeći u piljaru pogled im zastade na bananama.

– Jesi li ih ikad probao?

– Nisam, vala. Vidio sam sliku i znam kako izgledaju. U školi sam učio i gdje uspijevaju.

Nakon kupovine pronađoše slobodnu klupu u obližnjem parku i sjedoše. Hamza uze bananu. Sa čudnim osmijehom Ahmo prati pokrete kolege dok kuša južno voće.

– Eh, mislio sam da ćeš je sa korom, kao neki naši kad su je prvi put probali.

– Nisam pao s kruške. U kinu sam vidio, kako se guli, šta se baca, a šta jede. Nisam ti ja neki gegula iz vica: …Šta zna geđo, šta je čokolada, papir jede, čokoladu baca.

– Na koje te voće podsjeća? – upita Ahmo.

Hamza pojede još jednu.

– Mogu reći… da je ukusna. Na koje voće me asocira? Evo, u misloma  hodim po svojim voćnjacima i baščama, i po onim u koje sam u hapu išao, ne bi li pronašao nešto slično, ali ne uspijevam.

Nakon treće, Hamza se zamisli i šapatom, bojeći se da ga prijatelj neće navući na zezu.

– Ima okus, naše, bijele misirače.

Čuvši to Ahmo od srca se nasmija.

– I ja sam to pomislio, kad sam je prvi put kušao, ima sličnost našoj budimci.

Hamza se sjeti svoje djece.

– Koliko sam imao želju da ih obradujem nekom sitnicom. Nisam imao mogućnosti da ih vodim na čaršijske vašare. Da se provozaju na lingešpiru i da kupe koju igračku. Sjećam se… Kerim je želio da ima loptu i kopačke. Stariji… Abdulah je tražio da mu kupim biciklo, a kćerka, Lejla, lutku s dugom kosom.

Slušajući ga, Ahmo se sjeti svoga djetinjstva:

– Jh, kad sam bio dijete, udariše gladne godine, i ono što dospije uzimali su odbornici. Tad se gladovalo, i živjelo, baš onako kako je narod pjevušio: …lijepi dani mog djetinjstva, posna sofra al’ gladan ne osta. Znam što znači nema, naviko sam tako i sve što sam imao, uvijek mi je dosta. Često sam zastajao pred izlogom skupim, divio se klikeru od stakla i maštao, kad ću da ga kupim.

 – Eto, moj Hamza, želio sam imati kliker od stakla i punu sofru.

Idući kroz sjećanja, stazama svoga djetinjstva, stigoše do svoje radničke sobe. Kupljene stvari smjestiše u kofere, skuhaše «haberušu» i sa merakom je popiše. Uveliko su spavali kad su drugi iz grada pristizali.

– Evo, dolaze praznih džepova i bolesnih glava – kivan što ga probudiše, žalio se Hamza.

Ponovo zavlada mir. Gastarbajteri zaploviše svojim snovima.

Sahat poput hajduka, krade snove gastarbajterima, koji su pokušali, kroz njih da obiđu svoje rodne zavičaje. Za korak, za tren, za dohvat ruke, bili su sporiji od veker-hajduka. Ustajući, Hamza pokušava da se sjeti likova svojih najdražih, dok iftare za jednom sofrom. Siluete mu poigravaju pred očima, a onda nestanu. Njegova sjećanja sve više blijede. U tuđini insani postaju mašine, sve što rade od ustajanja do lijeganja, rade po komandi.

Radni dan teče, a dunđeri lakše dostižu norme, na što im zavide i njihovi mimari. Poslovođe traže kvalitet i brzinu u poslu. Vadeći i posljednji trun kuveta iz radnika, povećavajući ugled kod svojih šefova.

– Veži konja gdje ti aga kaže! – znao je Ahmo uzviknuti na irgete i potprašiti – hajde Jozo, malter napravi i ciglu na skelu podigni. Pohiti, da se poslovođa ne ljuti.

– Bolje bi mi bilo da sam ostao na Golom Otoku. Lakše je biti robijaš i u šuplju kacu, morsku vodu sipati, nego vama zidarima, malter praviti i ciglu na skelu dizati – žalio se bivši robijaš.

– Pa što nisi ost’o, već si preko "grane" zbris’o!? – opet će Ahmo.

– Nisam zbrisao, već su me na to natjerali komu-njare, nakon izlaska sa robije, nisam se mogao zaposliti, u toj njihovoj… jugi – dižući malter stenjao je Jozo.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.