Europski srednji vijek bio je mračan i negostoljubiv krajolik za ogromnu većinu svojih žitelja. Glad i neimaština, neuhranjenost i prljavština, bolest i svakojaka bijeda, uvukli su se u svaki kutak te kaljuže. Istresanje noćnih posuda na gradske ulice i nedostatak i najminimalnijih higijenskih standarda bili su u direktnoj opreci sa inzistiranjem na duhovnim čistunstvu.
Crkvena dogma je posvuda reducirala pozitivne spoznajne pomake i nametala novu pravovjernost, inspiriranu snagom represije i političke pozicije, utjelovljene u Inkviziciji.
U vrijeme kad su alkemija i astrologija doživljavane vodećim znanstvenim disciplinama, na lomačama su gorjeli mnogi od onih, koji su se usudili iskočiti ili tek skrenuti s tih i sličnih upitnih zadatosti, a i sam interes za pomicanjem granica spoznaje mogao se platiti glavom.
Dvorske lude su, baš kao i danas, bolje prolazile od umnika i erudita. Zaključujem skromno, da je Glupost, zapravo, oduvijek bila nepobjediva i da joj je neuspredivo lakše služiti, nego li oponirati.
Već pominjani u ovom, dozlaboga konfuznom i razvedenom štivu, danski filozof SÓ©ren Kierkegraad, rekao bi za tu stvar: “ Dvije su načina na koja se može biti zavaran. Jedan je vjerovati u ono što nije istina; drugi je odbijati vjerovati u ono što je istina.”
Islam, koji je, pogotovo u to vrijeme, bio lučonoša duhovnosti i utočište svima onima, koji nisu mogli prihvatiti retrogradne aristotelijanske teze o geocentričnom svemiru i Zemlji kao ravnoj ploči, Islam, koji je ponudio nove brojeve i novu matematiku, novu astronomiju i novu medicinu, Islam, koji je uspio povezati duhovno i tjelesno, Islam, koji je pomirio nepomirljivo: dunjaluk i ahiret, nudio je napredak umjesto stagnacije.
E, taj, takav Islam, bio je od strane europskog kršćanskog establišmenta proglašavan opakim i heretičnim, no to nije spriječilo najveće tadašnje duhovne autoritete da se late besprizornog prepisivanja mističnih istočnjačkih spisa i svega što se u njihovoj sredini moglo reprojecirati bez rizika po vlastitu sigurnost.
Mogli bi, dakako, samo kad bi htjeli, mirno proglasati golim plagijatom i krađom autorstva, gotovo sve znanstveno relevantne ideje, koje su se pojavile na europskom tlu u vremenu između požara aleksandrijske biblioteke, pa sve do Dekartesa , Leibnitza i Newtona.
Izuzimam iz te tvrdnje, naravno, slikarsku i kiparsku umjetnost iz vremena Renesanse. To je čisti europski brand, ali je jasno da Islam u toj utrci i nije želio sudjelovati, jer je portretiranje i veličanje ljudskog tijela u islamskoj kulturi bilo najstrože zabranjeno, no zato su se na taj prostor “ubacili”, do dana današnjeg nenadmašeni, kaligrafi, graditelji i iluminatori.
Najbolji od njih su, (kako je to i sam Orhan Pamuk pribilježio u svom romanu “Zovem se Crvena”), u trenutku kad bi im slabljenje vida onemogućavalo dalje usavršavanje, bušili vlastite oči zlatnom iglom! Predanost, pred kojom se možemo samo pokloniti kao umjetnici ili osuditi je kao vjernici. No, tko je to od nas umjetnik, a tko je vjernik!? Vjerodostojan hadis govori da se ne bi trebali hvaliti odgovorima koje nam naša spoznaja nije dovoljno razbistrila, pa ću ovu zaključiti sa jedinim sigurnim odgovorom: Allah zna najbolje!
Ja sam se, pak, u svojem traganju za rasutim nukleusima, nekadašnjeg kozaračkog duhovnog miljea, a u želji da prikažem i taj periferni, ali ne manje prisutan dio naših svakodnevica, čiji je kontinuitet prekinut ratom i okupacijom, dotakao i samog kralja svih tih opsjenara, bacačica graha, gledačica u fildžan, numerologa i hiromanta, čudnovatih vašarskih dama, čiji je laserski vid prodirao u samo središte kristalnih kugli, slagateljica taroka, bacačica uroka i bogtepitaj kakvih sve gatalica, razasutih po marginama novovjeke zbilje, gdje je njihove usluge sad tražila tek sirotinja željna makar i iracionalnog bijega iz svakodnevnog dunjalučkog sivila, dok su njihovo mjesto pod vladarskim skutima zauzeli kojekakvi savjetnici i konzultanti, svi odreda žigosani jednim te istim: Makijavelijevim pečatom.
Legenda govori da su u godini, kad je Blanche Nostradame rodila savršeno zdravu bebu (što u to vrijeme nikako nije bio čest slučaj), na nebu iznad St. Remyja, u Provansi, viđeni brojni svijetleći okrugi objekti i da su repatice, učestalije nego ikad, špartale crnu pozadinu beskraja. Osoba, o kojoj je, dakle, riječ, a uz čiju su pojavu vezane tolike kontraverze, može nas i dan-danas natjerati da sa zanimanjem promatramo čudne konstelacije zviježđa iznad naših glava i da se predamo instant proročanstvima iz horoskopa s predzadnje strane dnevnih novina.
Naravno, želim naglasiti da je moj interes za Nostradamusa (a, o njemu je, naravno, riječ) tek usputan i da nisam, ni na koji način njegov adorant, niti pristalica, no to nikako ne umanjuje opći interes za njegovu pojavu i djelo. Ako se baš moram izjasniti, vjerujem da je i bio ono, što mu svi navađaju u opisu posla, dakle, tek opsjenar, najbolji od svih, ali ipak varalica i skrnavitelj. Začudna je njegova dugovječnost, ako se insan prisjeti čime se dotični bavio.
To me navelo na pomisao da je morao biti vrhunski majstor komunikacije i prezentacije. Pa, ni danas nije uputno vući za nos kraljeve, a bogme ni one notorne lokalne moćnike. No, oni mudriji, znat će da ta bratija zapravo žudi da ih netko nasanjka, no problem je samo u odstupnici, jer znaju biti sujetni i osvetoljubivi, koliko i ograničeni.
Jedino tako je moguće objasniti pad značaja opsjenarskih struka u novije doba. No, lakovjernost je rašinerija i od trave, pa sumnjam da će im ikada zafaliti posla. Pjesma kaže: “ Poželjeće svijet budala, al’ budala više biti neće…!!!”, no ja sam zadnji, koji bi u takvo što povjerovao. Valjda otud i dolazi sva averzija, koju je moj junak, Šetač, imao naspram te vrsti dokolice. No, kako je o Nostradamusu već sve napisano, pa i više od toga, ja ću se naravno spustiti u naše provincijsko okružje gdje za senzaciju i nije trebala neka svjetska slava. Čaršija je i onda bila dozlaboga dosadna i bio je posve dovoljan nailazak nekog zalutalog kotlokrpe ili brusača noževa, pa da je prene iz njezine kronične pospanosti i nezainteresiranosti…
Paprika je spustila svoj zavežljaj uz zadnji stepenik ispred apoteke, otpuhnula zrak, ljutito pljunula i sjela na golu ledenu plohu. Skinula je cipelu, vjerojatno još davno pokupljenu s nekog čaršijskog smetlišta, sa zadebljane bose noge i zavukla ruku u njezinu unutrašnjost, tražeći kamenčić ili samo nabor kože, koji joj je otežavao kretanje. Nakon bezuspješnog opipavanja, ljutito je lupila cipelom po stepeniku , opsovala nešto nerazgovijetno i nastavila mrmljati:
“ Da su cipele dobre, rađali bi se s njima!”, promrmljala je, znajući da rječima može istjerati dobar dio ljutnje.
Cigani su to oduvijek znali i nikad se nisu libili na taj način rješiti negativne energije, bez obzira na auditorij i mjesto. Raskopčala je najgornje dugme na bluzi i zavukla ruku duboko u njedra. U sljedećem trenu već je u ruci imala skušljanu, žutosmeđu kutiju prilepske “ Drave”. Modrim, drhtavim prstima odvoji karton poklopca i povuče ga van. Poput ptice, ribolovca, svojim preraslim noktima zgrabi jednu cigaretu i liznuvši je jezikom po cijeloj dužini, prinese je ispucalim usnama. Potom se pođe opipavati po đepovima tražeći šibice. Šetač se pokrenu. Izvukao je didov benzinski fajercak iz đepa traperica i nakon što je ona odozdo prema njemu podigla onaj svoj začuđeni i ljutiti pogled, pripalio joj cigaretu.
Duboko je povukla dim i otpuhnula ga prema njemu. Pogledala ga je malo blažim pogledom, gotovo s naklonošću:
“ E, fala ti, momak, đe čuo, đe ne čuo! Dabogda kraljicu oženio, dabogda imo šesnes’ djece i sve muški, dabogda, k'o Tito, svakom gradu kuću im'o, dabogda te bolest zaobišla, dabogda te mlada ciganka ljubavi učila, dabogda…”
Gledao sam Šetača u tom času i nisam se mogao čudu načuditi kako mu onaj njegov stalno prisutni grč na licu, polako popušta, a lice se razvlači u gotovo ugodnu grimasu, nalik osmjehu. Nikad ga nisam vidio, smijati se, uvijek je bio ozbiljan i nekako zabrinut, što nikako nije odgovaralo ni njegovim godinama, a često niti situacijama u kojima se našao. Izgledao mi je poput nekog, tko je posvuda okolo vidio neke teške i zabrinjavajuće stvari i cijelom svojom pojavom i nastupom slao je nedvosmislenu poruku da nema mjesta nikakvom opuštanju, ta oblaci se samo gomilaju i nehora samo što nije došla.
No, postojali su izuzeci od takvog njegovog nastupa, istina rijetki, ali zato istinski upečatljivi. Kako god je onima oholima, jakima i beskrupuloznima, znao pokazati jezik, naspram slabih, nemoćnih i hendikepiranih, pokazivao je potpuno razumijevanje i oni ga nikad nisu doživljavali kao prijetnju. Takav jedan stav nikako nije mogao biti dobar za njega, jer oni, koje je on branio, nisu imali snagu braniti njega. No, kao i na puno teža pitanja, on je imao svoj odgovor i na to, a on bi se mogao aproksimirati sa:
“ Čemu strah!? Koga Allah čuva, nitko mu nauditi ne može!!!”
“ Hoćeš da ti gledam u dlan!? Za petobanku ću ti reći na čem’ Kugla stoji i ako mene budeš poslušao, nikad najebati nećeš! Doktori me za zdravlje pitaju, a seljaci za urod!” rekla je, loveći otežali, hroptavi dah, koji joj je sve više izmicao.
“ Hvala, k'o da jesi, al’ ja ti ne vjerujem u to! ” Ono što je Allah odredio-dogodiće se; zato to ne požurujte!”, zapisano je u suri An-Nahl, već u prvom ajetu. Da imam petobanku, dao bih ti je za badava.”
“ Eh, svi bi dali da imaju, a kad imaju, onda ne daju!” ravnodušno mu reče Paprika.
“ On bi ti sigurno dao da ima!” rekao sam, pružajući joj dvobanku, iskopanu iz malog đepića na trapericama.
“ A i ti si se pretrg'o!”, reče, spremajući kovanicu u polurazvezani rubac.
“ Nisi baš zahvalna, Ciganko!”, rekao sam malko uvrijeđen.
“ A, šta će ti zahvalnost, budalo!? Da je ne bi po kruhu pomaz'o !?” odbrusila mi je.
Šetač se na to slatko nasmijao.
“ A, šta se ti smiješ, jadan ne bio!? Da vidiš ono, što ja vidim, ne bi se keserio, već bi se usr'o od straha!”
“ A, što to vidiš, Ciganko!?” upitao je.
“ Bolje da ti ne kažem!”
“Ma, samo ti kaži, riječi, ionako, uglavnom ne sadržavaju ono što deklariraju! Znaju biti i prazne i beznačajne! Život dobijaju tek odlukom Gospodara našeg, kao i sve drugo…”
“ Kako si samo pametan, k'o da hašiš stavljaš u zeljanicu! A, opet, ćorav si k'o šišmiš! Zar ne vidiš tu kurvu, koja se vuče za tobom poput sjene?!”
“ Kakvu sad kurvu!?” iskreno iznenađenje je dolazilo iz Šetačevog glasa.
“ Znaš ti kakvu!” reče mu Paprika, kao da je to najjasnija stvar na svijetu.
“ E, pa ne znam!” reče Šetač, šireći ruke, na način kako to Jerryj Seinfield danas radi u svojim uspješnicama, dok ismijava neke, “svima jasne” stvari.
“Evo i ovdje je hlad napravila, sve mi je hladno oko srca!” bila je nepokolebljiva stara Ciganka.
“ Hladno ti je od tog betona, hoćeš li da ti donesem barem komad kartona!?”
“ Od te studeni karton ne štiti, mali!”
“ E, sad mi je već dosta, hoćeš li mi konačno reći, tko to hoda za mnom i od čega ti je hladno!?”
Paprika je povukla još jedan dim iz svoje cigarete, otpuhnula ga prema nama, sačekala da se on odigne iznad naših glava i rekla samo jednu riječ, ali riječ, na čiji se zvuk otvaralo na hiljade kaotičnih sivocrnih slika:
“ Smrt!!!”
Bio sam više nego iznenađen, a ni Šetač mi nije izgledao poput osobe koja je čula nešto, što je i očekivala.
“ Što: smrt!?”, upitao je.
“ E, ona te prati na svakom koraku, brale!”
Ostao sam potpuno zatečen ovim dijalogom i činio mi se nekako nestvarnim, skroz-naskroz iracionalnim, ali sam svejedno počeo osjećati hladnoću, koju je stara Ciganka pomenula. Nisam bio načisto je li se radilo samo o sugestivnom utjecaju na moje toplinske senzore ili smo se dotakli neke nepripadajuće dimenzije, čije nas energetsko polje uvlači i zarobljava. No, u cijeloj toj konfuziji, izazvanoj neočekivanošću izgovorenog, osjetio sam blagi ubod radoznalosti, koji je popunio međuprostor do Šetačevog odgovora.
“ Što li će joj sad reći!?”, pitao sam se uzbuđeno.
Mogao sam to i prije naslutiti, no dogodilo se upravo ono što me je i ranije tjeralo da ga pratim i snimam kamerama podsvijesti. U šumi mogućnosti našao je jedini odgovor koji je mogao u potpunosti poravnati mentalno iskakanje grafa ta situacije, koje je prijetilo da uruši sve načelne pravilnosti koje tvore našu percepciju. Bio je poput onih brazilskih nogometaša. Sigurno će dodati loptu, ali nikad nećeš pogoditi kome!
“ Smrt hoda za svakim! To joj je pos'o!” rekao je gotovo ravnodušno.
Osjetio sam nekakvo nedefinirano olakšanje. Učinilo mi se da je ova Šetačeva verbalna kreacija, poput nekakve fleke, zakrpala rupu koja se pojavila na tijelu tog trenutka zbilje, prijeteći da nas odvuče u neki prostor izvan dosega naših osjetila.
“ Teško majci koja te rodila!” nastavila je Paprika, ispunjena nekim svojim strahom, ali moj strah je počeo slabiti i razvodnjavati se. Osjetio sam da je Šetač još jednu situaciju, koja je morala probuditi podozrenje, posve pravilno definirao i time potpuno otupio oštricu njezine neizvjesnosti. Spoznaja ne uklanja opasnost, ali može ukloniti strah od nje ili mu barem dati pravu mjeru.
Pružio sam joj ruku:
“ Evo gledaj meni!”
Slutio sam da mu je smrt pomenula, samo zato, ne bi li ga navukla da mu zaviri u buducnost i da to nekako naplati, no prizvuk u njezinom glasu dao je naslutiti da je istinski zaplašena nečim. Ili mi se samo pričinilo!?
“ Proricanje nema nikakvu praktičnu težinu i može samo doprinijeti stupnju nereda i smutnje na zemlji, a to bi reklo da je i pokuđeno u svim Božjim Objavama!”, reče, kao da me želi umiriti. Znam da sam u tom času pomislio jedino što sam mogao: “Taj sve propituje, ali Riječ Božju nikad! Kako jednostavan i kako savršen koncept!!!”
Add comment