Kozarac.ba

Dio slagalice XXVII

Tih jadnih godina, koje je naš Gospodar komotno mogao i preskočiti, a da se niko razuman i ne osvrne, doista je bilo teško i zamisliti išta, što bi, i za mrvicu, odstupalo od strogih, gotovo spartanskih pravila, po kojima se provodio red i zakon unutar obitelji. A, bile su to gadne godine, gladne godine. I kukolja je falilo, a o žitu da se i ne govori.

Djeca su bila prinudjena raditi poput odraslih, a to je, osim pomaganja u poljskim radovima, značilo i česte odlaske u šumu: po trklje, u branje pečuraka, kestenja, jagoda, šipaka i trnjina za pekmez, sakupljanje jaja nekih šumskih ptica i svega drugog, što je moglo utažiti sveprisutnu glad. A, glad je bila čvrsto zašivena za njihovu svakodnevicu, s njom su ustajali i lijegali.

Osmo, najmlađi Smajin sin,  gotovo je uvijek predvodio sestre, kad su išli u šumu, pa je bio  izravno odgovoran ocu, za sve što se moglo desiti na takvim izletima. Morao je voditi računa o tome da se svi očevi nalozi ispune, kao da je i on s njima.

A nije bila baš laka zadaća prenijeti svu očevu strogost u izvršenje postavljenih zadaća, koje su uvijek gotovo nadilazile snage mršavih djevojčica i oduprijeti se njihovoj sestrinskoj ljubavi.

Osmo je, makar  se otac vjerojatno i ne bi baš složio s tim, uvijek nastojao biti blag i razložan. U mnogočemu se razlikovao od svoje starije braće, pa i ostalih svojih vršnjaka iz zaseoka, naslonjenog na jugozapadne padine planine.

Volio je svoje sestrice Tidžu i Zumru i nikada nije podigao glas na njih, već je bezglasno poturao svoja krhka leđa tamo gdje je vidio da one neće moći obaviti posao na očevo zadovoljstvo. Nikad se nije žalio na njih i svaku očevu kritiku je prihvaćao na sebe. One su mu uzvraćale, pazeći u svemu na njega i vodeći računa o svim njegovim zahtjevima i razumijevajući svu težinu odgovornosti, koja mu je nametnuta. Bili su baš dobar tim i rado su išli podalje od kuće, jer su izvan očevog pogleda mogli biti i djeca i uživati u toj, tako  limitiranoj slobodi. Znao je sestrama dati da probaju najljepše jagode i najzrelije kupine, a one su se počesto odricale svojeg komadića sasušene kuruze, pod izgovorom da i nisu baš gladne.

Sunce je tek izvirilo iza najistočnijeg Kamena, a Osmo je već navlačio okorene opanke na svoje slabe izblijeđene noge

“Babo, ne mogu u ovim opancimau šumu! Ovaj desni me nepodnošljivo žulja! Najradije bih išao bos!”

Nije bilo baš preporučljivo prigovarati ocu i Osmo je to znao, ali djetinja nestrpljivost i iritantno žuljanje, koje se iz časa u čas pojačavalo, uklonili su svaki oprez. Otac se okrenuo prema njemu, a oči su mu se pretvorile u prijeteće ledenice:

“ Šta si to rek’o, šejtane jedan!?”

“Opanak, babo! Ovaj, desni, nepodnošljivo me žulja i ne znam kako ću izdržati cijeli dan?! Najradije bih ga skinuo!”

“ Da se nisi usudio!!!” podviknu otac i zgrabi jednu trklju, naslonjenu na štalu.

“ Ali, babo…”

Dalje nije stigao, jer se trklja svom silinom sručila na njegova mršava ramena. Nakon drugog udarca Osmo je pao na avliju, ali otac nije prestajao, sve dok mu se sasušena trklja nije skroz izlomila u rukama.

“Ti ćeš se meni žaliti na opanke, đubre jedno razmaženo! Šta bi gospodin, svake godine nove, ha!? Ko’ da si ministarski, a ne seljački sin! Na neku veliku raskoš se spremaš, jado! Da te više nisam čuo! I da se nisi izuo, dok ti ja ne kažem! Pa ćeš se naučiti redu! Neće meni štene lajati, ovdje po avliji! A sad, marš u šumu i ne vraćajte se, dok sve korpe nisu pune! Jasno!?”

Osmo se pridigao i praćen sestrama, zaputio put šume. Svaki korak pričinjavao mu je bol i morao je povremeno zastajkivati. Sestre su ga nagovarale, čim su se dočepali šume, da se izuje i da odmori noge, ali Osmo nije pristajao. Nekakav neobjašnjiv inat, koji je rastao u njemu poput plime, nije mu dopuštao niti  pomisliti da si olakša muke.

Na neki, dotad nepoznat način, čak je i uživao u njima. Svaki novi val bola, čim bi se iz stopala digao do grudi, ispunjavao ga je nekom nepoznatom energijom i više od svega je želio da njegova bol na neki način dopre do njegova nesmiljenog oca i da konačno probije oklop oko njegovog zarobljenog srca.

Hafiz je Osmi znao tumačiti da se iza očeve ljutnje krije goli strah i nesigurnost, no Osmi to i nije izgledalo baš tako. No, to hafiza, dakako, nije spriječilo da produbi svoje čudne tvrdnje: “ Tvoj did, Salko, kriv je za Smajine strahove! Nikad mu nije govorio niti što radi, a niti o čemu razmišlja, a onda mu je tutnuo u  ruke sve brige o kući i ukućanima, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu! Zadrti katil! U svojoj silnoj oholosti umislio je da kažnjava sebe, a kaznio je tvoga oca! U njemu se  prelamaju, nemoć i nepripremljenost za breme koje nosi, sa potrebom da se dokaže ocu! Jedno hrani drugo i moglo bi ga ugušiti, ako ga nešto ne probudi!”

No, ma koliko se trudio, Osmo nije mogao prihvatiti tužnu činjenicu da ga otac kažnjava, samo zato jer je rekao što misli. Njegova patnja mu je više zaokupljala dušu, nego li tijelo.

Na tren mu se učinilo da je osjetio  čak i blagu ugodu dok je zamišljao da svojom patnjom kažnjava oca!  Njegova bol, postat’ će i očeva bol. Spojiti će ih to što ih razdvaja.

Cijeli dan je bauljao po šumi i ne bi nabrao ništa, da sestre nisu preuzele i njegovu korpu. Bilo mu se teško sagnuti, a kad bi se sagnuo vrtilo mu se u glavi i teško mu se bilo oduspraviti.  Povremeno ga je obuzimala groznica i oslanjao se na hrapavu koru drveća ili je, na trenutke, onako obnevidio i onemoćao, savijao mladice i sudarao se s njihovim grančicama. Na kraju dana nije više bio svjestan ničega oko sebe i nije se ni sjećao kako su ga sestre dovele do kuće.

Otac mu je naredio da opanke ne skida ni dok spava. Mati je preklinjala oca da skine Osmi obuću s nateklih nogu, no on to nije dopustio. Cijelu noć mu je mokrom krpom prelazila preko čela i tiho plakala. Svi su voljeli Osmu i iako su nastojali da se to ne primijeti niko nije mogao zaspati cijele noći.

Otac je ustao još prije sunca i prije horoza. Ukućani, zgrbljeni na svojim slamnatim strožama, mogli su ga ćuti kako iskaljuje bijes na marvi u štali. Čak se i Šaro zavukao dublje u unutrašnjost svoje kolibe i samo žalosno cvilio, kad je mater sa štalskih vrata tiho zapitala:

“Smajo, mogu li mu sad skinuti opanke, makar onaj desni!”

“ Skini, đavo vas sve odnio!!!” odgovorio je, ne okrećući se i nastavi bacati sijeno u jasle.

No, skidanje obuće nije bilo ni izbliza tako lako, kako se to materi , u prvi mah, učinilo. Osmini krikovi su dopirali sve do štale, a Smajo je žmireći stiskao držak od vila i glavom pritiskao letvu od jasala. Krave su uplašeno rikale, konj rzao i zatezao ličinu, kojom je bio vezan, a Šaro nije prestajao cviliti.

Unatoč njegovoj slaboj tjelesnoj građi, Osmo nije bio slabić i otac je to znao. Zato su ga više pogađali njegovi krici, jer je naslutio da su bolovi sigurno jaki, kad se njegov najmlađi sin oglašava na tako jeziv način. Kad su krikovi nenadano prestali, Smajo odmaknuo glavu od glatke, tvrde letve jasala i polagano se zaputio prema kući. Bojao se slike, koju će ugledati, makar je cijelo vrijeme bio svjestan činjenice da čini jedino što je mogao činiti. Red se morao znati i on nije smio praviti nikakve ustupke. Tako je postupao njegov otac, tako je postupao i njegov did i svi drugi, kojima je na glavi bila sudbina cijele obitelji. Nije tu moglo biti nikakvih izuzetaka. Svako popuštanje moralo se kasnije platiti i na njega, jednostavno nije imao pravo.

Nije ga činilo sretnim to što je pritisnuo Osmu, jer on i nije bio neki plačljivac i rijetko se žalio, unatoč svojoj krhkoj građi, ali red se morao znati i provoditi, bez obzira na to, o kome se u kojoj situaciji radi. Oni su se mogli i pomagati, kad bi preuzeli svoje zadaće, ali on je svoj teret morao uvijek nositi sam, a samo je Bog znao, koliko je on veliki i nepodnošljiv, katkad znao biti. Prerano je sav teret pao na njegova pleća. Ni njega njegov otac nije štedio, već mu je, nakon što je presudio Grivi, predao sve u ruke i povukao se u samo njemu znani svijet tamnih sjena. Zadnje što je rekao a da bi bilo vrijedno pamćenja, još mu je zvonilo u ušima:

“Ja sam nedostojan! I Putalj je pametniji od mene! Eto, došao si na red, i prije neg’ što si se nadao… “

“Ali, babo,…”, pokušao je protusloviti, ni sam ne znajući što bi tačno trebao sadržavati njegov prigovor.

“Znat ćeš!!!  Morat ćeš znati! Ta, put je samo jedan, nemaš prostora za skretanje! Sve će ti se samo reći, a i ja sam tu! Još nisam umro, makar slutim da mi duša i nije baš u ovoj avliji…”

Ulazeći u kuću, osjetio je ogroman nemir i tjeskobu, kojima nije mogao odrediti porijeklo, a ni razlog. Znao je da je dobro postupio i taj novi pritisak, koji je počeo rasti u njemu, nikako nije mogao objasniti, no on je bio tu i nije ga mogao niti zanijekati.

U polumračnoj unutrašnjosti kuće vladao je neprirodan mir, koji je remetilo samo teško Osmino disanje i tihi plač Tidže, koja mu je svojom maramom brisala oznojeno čelo. Mati je stavljala šumske trave po ružnim otvorenim ranama na zacakljenoj, nabrekloj nozi. Stara nane je u otvoreno ložište zemljanog šparheta, gurnula kašiku sa kuglicama olova. Kad ju je Smajo pogledao, dižući obrve, rekla mu je:

“Salit’ ću mu strahu! Izgleda da se jako prepao, a šejtan voli strah!”

“Dobro mati, ti najbolje znaš!” reče joj odsutno.

“Smajo, ovo neće biti dobro! Morat’ ćeš ga odvesti u Pridor, doktorima! Ko’ da mu se krv zatrovala, u ove desne, a tu neće pomoći ni trave, a ni straha!” dođoše do njega zabrinute i drhtave riječi njegove žene.

“Ako se mora, nek mu mati salije strahu, pa ćemo u Pridor!” odgovori odmah, a u glasu mu se nije osjećala prijašnja ljutnja.

“Ali babo, pa znaš da nam je pukla ruda na kolima, kako ćeš u Pridor, bez kola!?” podviknu Arif.

“Kad si pitao i odgovorio si! Idemo bez kola, i to, ja i ti! Ja ću nositi Osmu, a ti ruksak! Spremaj se!”

Nane je izvadila rastaljeno olovo, na čađavoj kašici, nadnijela ga nad Osminu glavu, koju je Zumra prekrila komadom tkanine i ispustila ga  u lončić, napunjen ledenom bunarskom vodom. Olovo se, uz jak prasak, ukruti u vodi i poprimi srebreni sjaj i čudnu, neočekivanu formu.

“Euzubillahiminnešejtanirađim!”dizala je nana glas nakon svakog izučenog dijela dove za pomoć bolesniku. Kad je završila s učenjem, mršavim spretnim prstima iz lonca  izvadi olovo, koje je zadobilo fantastične vlaknaste forme i podiže ga prema svjetlu. Svi su primakli glave u iščekivanju naninog komentara, koji je mogao biti presudan za ono što će snaći njihovog jadnog Osmu-

“ Vidite ovu figuru u sredini?!” reče, pokazujući kažiprstom lijeve ruke unutrašnjost rastopljene forme ” ovo je Šejtan, sam, al’ je sputan konopcima, vidite li ove tanke niti, to su ti konopci. A, ovo, zadebljano, nije nikakav konopac, već, ni manje ni više, Šejtanov rep! Sav je spetljan i ne može ozbiljnije nauditi našem Osmi, al’ mi je za brigu to što mu je rep slobodan! Može ta beštija i samim repom velika zla napraviti. Probat’ ću ga otrgnuti. Evo ovaaaako!” pokazivala je nane i stiskajući olovno vlakno, u kojemu su već svi prepoznavali Šejtanov rep. Krto vlakance se otrglo, ali ne baš na mjestu gdje su to očekivali.

Nane uze otrgnuti dio i stavi ga natrag u čađavu kašiku, zajedno s preostalim dijelom olova i ponovo ih stavi na žeravicu. Kad se olovo opet rastalilo, ponovila je sve što je napravila i prvi put, ne prestajući poluglasno mrmljati dove za ozdravljenje. Kad je triputa rashladila talinu iznad Osmine prekrivene glave, prekrila mu je grudi i opet sve ponovila tri puta na tom mjestu, gledajući začuđeno, svaki put nove forme, nastale nakon naglog hlađenja olova.

Nanina tumačenja  i nisu uvijek bila najjasnija, pa su zabrinuti promatrači mogli više toga nazrijeti iz intonacije, nego li iz izgovorenih riječi, koje su znale biti nepovezane , pa je, iz samo njoj znanih razloga, znala preskociti čitave dijelove rečenice, iz kojih bi se moglo najviše saznati o misterioznim silama, koje su napale krhko Osmino tijelo.

Nakon trostrukog ponavljanja i iznad grudi, nane je prekrila Osmine noge i sve ponovila još tri puta. Ostatak olova zamota u već pripremljeni rubac i  doda ga Tidži:

“ Evo , srećo nanina, nosi to u šljivar i zakopaj uz najmlađu šljivu, pa ga Šejtan neće moći naći i neće imati svoju snagu da napravi kakav belaj našemu Osmi!”

 Vodu, u kojoj je olovo ohlađeno, procijedi kroz gazu u glinenu ćanu debelih zidova i pruži je materi.

“Malo ga protrljaj s tom tekućinom po čelu, grudima i nogama!”, naloži joj, a sama prinese malo tekućine u kašici Osminim ispucalim usnama

“ Popij, sine, ne boj se, to je mehlem!!! Prouci triputa “Bismillu”, dok gutaš!” govorila mu je umirujućim tonom

Osmo, onako polusvijestan je, uz grcanje i zakašljavanje, uspio popiti nešto tekućine, a onda mu glava opet klonu na jastuk.

“Nek’ nam je veliki Allah u pomoći!” reče nane, sklanjajući mašice i zatvarajući vratašca na šparhetu…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.