Dio slagalice XXVIII

Europski srednji vijek bio je mračan i negostoljubiv krajolik za ogromnu većinu svojih žitelja. Glad i neimaština, neuhranjenost i prljavština, bolest i svakojaka bijeda, uvukli su se u svaki kutak te kaljuže. Istresanje noćnih posuda na gradske ulice i nedostatak i najminimalnijih higijenskih standarda bili su u direktnoj opreci sa inzistiranjem na duhovnim čistunstvu.

Crkvena dogma je posvuda reducirala  pozitivne spoznajne pomake i nametala novu pravovjernost, inspiriranu snagom represije i političke pozicije, utjelovljene u Inkviziciji.

U vrijeme kad su alkemija i astrologija doživljavane vodećim znanstvenim  disciplinama, na lomačama su gorjeli mnogi od onih, koji su se usudili iskočiti ili tek skrenuti s tih i sličnih upitnih zadatosti, a i sam interes za pomicanjem granica spoznaje mogao se platiti glavom.

Dvorske lude su, baš kao i danas, bolje prolazile od umnika i erudita. Zaključujem skromno, da je Glupost, zapravo, oduvijek bila nepobjediva i da joj je neuspredivo lakše služiti, nego li oponirati.

Već pominjani u ovom, dozlaboga konfuznom i razvedenom štivu, danski filozof SÓ©ren Kierkegraad, rekao bi za tu stvar: “ Dvije su načina na koja se može biti zavaran. Jedan je vjerovati u ono što nije istina; drugi je odbijati vjerovati u ono što je istina.”

Islam, koji je, pogotovo u to vrijeme, bio lučonoša duhovnosti i utočište svima onima, koji nisu mogli prihvatiti retrogradne aristotelijanske teze o geocentričnom svemiru i Zemlji kao ravnoj ploči, Islam, koji je ponudio nove brojeve i novu matematiku, novu astronomiju i novu medicinu, Islam, koji je uspio povezati duhovno i tjelesno, Islam, koji je pomirio nepomirljivo: dunjaluk i ahiret, nudio je napredak umjesto stagnacije.

E, taj, takav Islam, bio je od strane europskog kršćanskog establišmenta proglašavan opakim i heretičnim, no to nije spriječilo najveće tadašnje duhovne autoritete da se  late besprizornog  prepisivanja  mističnih istočnjačkih spisa i svega što se u njihovoj sredini moglo reprojecirati bez rizika po vlastitu sigurnost.

Mogli bi, dakako, samo kad bi htjeli, mirno proglasati golim plagijatom i krađom autorstva, gotovo sve znanstveno relevantne ideje, koje su se pojavile na europskom tlu u vremenu između  požara aleksandrijske biblioteke, pa sve do Dekartesa , Leibnitza i Newtona.

Izuzimam iz te tvrdnje, naravno, slikarsku i kiparsku umjetnost iz vremena Renesanse. To je čisti europski brand, ali je jasno da Islam u toj utrci i nije želio sudjelovati, jer je portretiranje i veličanje ljudskog tijela u islamskoj kulturi bilo najstrože zabranjeno, no zato su se na taj prostor “ubacili”,  do dana današnjeg nenadmašeni, kaligrafi, graditelji i iluminatori. 

Najbolji od njih su, (kako je to i sam Orhan Pamuk pribilježio u svom romanu “Zovem se Crvena”), u trenutku kad bi im slabljenje vida onemogućavalo dalje usavršavanje, bušili vlastite oči zlatnom iglom! Predanost, pred kojom se možemo samo pokloniti kao umjetnici ili osuditi je kao vjernici. No, tko je to od nas umjetnik, a tko je vjernik!? Vjerodostojan hadis govori da se ne bi trebali hvaliti odgovorima koje nam naša spoznaja nije dovoljno razbistrila, pa ću  ovu zaključiti sa jedinim sigurnim odgovorom: Allah zna najbolje!

Ja sam se, pak, u svojem traganju za rasutim nukleusima, nekadašnjeg kozaračkog duhovnog miljea, a u želji da prikažem i taj periferni, ali ne manje prisutan dio naših svakodnevica, čiji je kontinuitet prekinut ratom i okupacijom, dotakao i samog kralja svih tih opsjenara, bacačica graha, gledačica u fildžan, numerologa i hiromanta, čudnovatih vašarskih dama, čiji je laserski vid prodirao u samo središte kristalnih kugli, slagateljica taroka,  bacačica uroka i bogtepitaj kakvih sve gatalica, razasutih po  marginama novovjeke zbilje, gdje je njihove usluge sad  tražila  tek sirotinja željna makar i iracionalnog bijega iz svakodnevnog dunjalučkog sivila, dok su njihovo mjesto pod vladarskim skutima zauzeli kojekakvi savjetnici i konzultanti, svi odreda žigosani jednim te istim: Makijavelijevim pečatom.

Legenda govori da su u godini, kad je Blanche Nostradame rodila savršeno zdravu bebu (što u to vrijeme nikako nije bio čest slučaj), na nebu iznad St. Remyja, u Provansi, viđeni brojni svijetleći okrugi objekti i da su repatice, učestalije nego ikad, špartale crnu pozadinu beskraja. Osoba, o kojoj je, dakle, riječ, a uz čiju su pojavu vezane tolike kontraverze, može nas i dan-danas natjerati da sa zanimanjem promatramo čudne konstelacije zviježđa iznad naših glava i da se predamo instant proročanstvima iz horoskopa s predzadnje strane dnevnih novina.

Naravno, želim naglasiti da je moj interes za Nostradamusa (a, o njemu je, naravno, riječ) tek usputan i da nisam, ni na koji način njegov adorant, niti pristalica, no to nikako ne umanjuje opći interes za njegovu pojavu i djelo. Ako se baš moram izjasniti, vjerujem  da je i bio ono, što mu svi navađaju u opisu posla, dakle, tek opsjenar, najbolji od svih, ali ipak varalica i skrnavitelj. Začudna je njegova dugovječnost, ako se insan prisjeti čime se dotični bavio.

To me navelo na pomisao da je morao biti vrhunski majstor komunikacije i prezentacije. Pa, ni danas nije uputno vući za nos kraljeve, a bogme ni one notorne lokalne moćnike. No, oni mudriji, znat će da ta bratija zapravo žudi da ih netko nasanjka, no problem je samo u odstupnici, jer znaju biti sujetni i osvetoljubivi, koliko i ograničeni.

Jedino tako je moguće objasniti pad značaja opsjenarskih struka u novije doba. No, lakovjernost je rašinerija i od trave, pa sumnjam da će im ikada zafaliti posla. Pjesma kaže: “ Poželjeće svijet budala, al’ budala više biti neće…!!!”, no ja sam zadnji, koji bi u takvo što povjerovao. Valjda otud i dolazi sva averzija, koju je moj junak, Šetač, imao naspram te vrsti dokolice. No, kako je o Nostradamusu već sve napisano, pa i više od toga, ja ću se naravno spustiti u naše provincijsko okružje gdje za senzaciju i nije trebala neka svjetska slava. Čaršija je i onda bila dozlaboga dosadna i bio je posve dovoljan nailazak nekog zalutalog kotlokrpe ili brusača noževa, pa da je prene iz njezine kronične pospanosti i nezainteresiranosti…

Paprika je spustila svoj zavežljaj uz zadnji stepenik ispred apoteke, otpuhnula zrak, ljutito pljunula i sjela na golu ledenu plohu. Skinula je cipelu, vjerojatno još davno pokupljenu s nekog čaršijskog smetlišta, sa zadebljane bose noge i zavukla ruku u njezinu unutrašnjost, tražeći kamenčić ili samo nabor kože, koji joj je otežavao kretanje. Nakon bezuspješnog opipavanja, ljutito je lupila cipelom po stepeniku , opsovala nešto nerazgovijetno i nastavila mrmljati:

“ Da su cipele dobre, rađali bi se s njima!”, promrmljala je, znajući da rječima može istjerati dobar dio ljutnje.

Cigani su to oduvijek znali i nikad se nisu libili na taj način rješiti negativne energije, bez obzira na auditorij i mjesto. Raskopčala je najgornje dugme na bluzi i zavukla ruku duboko u njedra. U sljedećem trenu već je u ruci imala skušljanu, žutosmeđu kutiju prilepske “ Drave”. Modrim, drhtavim prstima odvoji karton poklopca i povuče ga van. Poput ptice, ribolovca, svojim preraslim noktima zgrabi jednu cigaretu i  liznuvši je jezikom po cijeloj dužini, prinese je ispucalim usnama. Potom se pođe opipavati po đepovima tražeći šibice. Šetač se pokrenu. Izvukao je didov benzinski fajercak iz đepa traperica i nakon što je ona odozdo prema njemu podigla onaj svoj začuđeni i ljutiti pogled, pripalio joj cigaretu.

Duboko je povukla dim i otpuhnula ga prema njemu. Pogledala ga je malo blažim pogledom, gotovo s naklonošću:

“ E, fala ti, momak, đe čuo, đe ne čuo! Dabogda kraljicu oženio, dabogda imo šesnes’ djece i sve muški, dabogda, k'o Tito, svakom gradu kuću im'o,  dabogda te bolest zaobišla, dabogda te mlada ciganka ljubavi učila, dabogda…”

Gledao sam Šetača u tom času i nisam se mogao čudu načuditi kako mu onaj njegov stalno prisutni grč na licu, polako popušta, a lice se razvlači u gotovo ugodnu grimasu, nalik osmjehu. Nikad ga nisam vidio, smijati se, uvijek je bio ozbiljan i nekako zabrinut, što nikako nije odgovaralo ni njegovim godinama, a često niti situacijama u kojima se našao. Izgledao mi je poput nekog, tko je posvuda okolo vidio neke teške i zabrinjavajuće stvari i cijelom svojom pojavom i nastupom slao je nedvosmislenu poruku da nema mjesta nikakvom opuštanju, ta oblaci se samo gomilaju i nehora samo što nije došla.

No, postojali su izuzeci od takvog njegovog nastupa, istina rijetki, ali zato istinski upečatljivi. Kako god je onima oholima, jakima i beskrupuloznima, znao pokazati jezik, naspram slabih, nemoćnih i hendikepiranih, pokazivao je potpuno razumijevanje i oni ga nikad nisu doživljavali kao prijetnju. Takav jedan stav nikako nije mogao biti dobar za njega, jer oni, koje je on branio, nisu imali snagu braniti njega. No, kao i na puno teža pitanja, on je imao svoj odgovor i na to, a on bi se mogao aproksimirati sa:

“ Čemu strah!? Koga Allah čuva, nitko mu nauditi ne može!!!”

“ Hoćeš da ti gledam u dlan!? Za petobanku ću ti reći na čem’ Kugla stoji i ako mene budeš poslušao, nikad najebati nećeš! Doktori me za zdravlje pitaju, a seljaci za urod!” rekla je, loveći otežali, hroptavi dah, koji joj je sve više izmicao.

“ Hvala, k'o da jesi, al’ ja ti ne vjerujem u to! ” Ono što je Allah odredio-dogodiće se; zato to ne požurujte!”, zapisano je u suri An-Nahl, već u prvom ajetu. Da imam petobanku, dao bih ti je za badava.”

“ Eh, svi bi dali da imaju, a kad imaju, onda ne daju!”  ravnodušno mu reče Paprika.

“ On bi ti sigurno dao da ima!” rekao sam, pružajući joj dvobanku, iskopanu iz malog đepića na trapericama.

“ A i ti si se pretrg'o!”, reče, spremajući kovanicu u polurazvezani rubac.

“ Nisi baš zahvalna, Ciganko!”, rekao sam malko uvrijeđen.

“ A, šta će ti zahvalnost, budalo!? Da je ne bi po kruhu pomaz'o !?” odbrusila mi je.

Šetač se na to slatko nasmijao.

“ A, šta se ti smiješ, jadan ne bio!? Da vidiš ono, što ja vidim, ne bi se keserio, već bi se usr'o od straha!”

“ A, što to vidiš, Ciganko!?” upitao je.

“ Bolje da ti ne kažem!”

“Ma, samo ti kaži, riječi, ionako, uglavnom ne sadržavaju  ono što deklariraju! Znaju biti i prazne i beznačajne! Život dobijaju tek odlukom Gospodara našeg, kao i sve drugo…”

“ Kako si samo pametan, k'o da hašiš stavljaš u zeljanicu! A, opet, ćorav si k'o šišmiš! Zar ne vidiš tu kurvu, koja se vuče za tobom poput sjene?!”

“ Kakvu sad kurvu!?” iskreno iznenađenje je dolazilo iz Šetačevog glasa.

“ Znaš ti kakvu!” reče mu Paprika, kao da je to najjasnija stvar na svijetu.

“ E, pa ne znam!” reče Šetač, šireći ruke, na način kako to Jerryj Seinfield danas radi u svojim uspješnicama, dok ismijava neke, “svima jasne” stvari.

“Evo i ovdje je hlad napravila, sve mi je hladno oko srca!”  bila je nepokolebljiva stara Ciganka.

“ Hladno ti je od tog betona, hoćeš li da ti donesem barem komad kartona!?”

“ Od te studeni karton ne štiti, mali!”

“ E, sad mi je već dosta, hoćeš li mi konačno reći, tko to hoda za mnom i od čega ti je hladno!?”

Paprika je povukla još jedan dim iz svoje cigarete, otpuhnula ga prema nama, sačekala da se on odigne iznad naših glava i rekla samo jednu riječ, ali riječ, na čiji se zvuk otvaralo na hiljade  kaotičnih sivocrnih slika:

“ Smrt!!!”

Bio sam više nego iznenađen, a ni Šetač mi nije izgledao poput osobe koja je čula nešto, što je i očekivala.

“ Što: smrt!?”, upitao je.

“ E, ona te prati na svakom koraku, brale!”

Ostao sam potpuno zatečen ovim dijalogom i činio mi se nekako nestvarnim, skroz-naskroz iracionalnim, ali sam svejedno počeo osjećati hladnoću, koju je stara Ciganka pomenula. Nisam bio načisto je li se radilo samo o sugestivnom utjecaju na moje toplinske senzore ili smo se dotakli neke nepripadajuće dimenzije, čije nas energetsko polje uvlači i zarobljava. No, u cijeloj toj konfuziji, izazvanoj neočekivanošću izgovorenog, osjetio sam blagi ubod radoznalosti, koji je popunio međuprostor do Šetačevog odgovora.

“ Što li će joj sad reći!?”, pitao sam se uzbuđeno.

Mogao sam to i prije naslutiti, no dogodilo se upravo ono što me je i ranije tjeralo da ga pratim i snimam kamerama podsvijesti. U šumi mogućnosti našao je jedini odgovor koji je mogao u potpunosti poravnati  mentalno iskakanje grafa ta situacije, koje je prijetilo da uruši sve načelne pravilnosti koje tvore našu percepciju. Bio je poput onih brazilskih nogometaša. Sigurno će dodati loptu, ali nikad nećeš pogoditi kome!

“ Smrt hoda za svakim! To joj je pos'o!” rekao je gotovo ravnodušno.

Osjetio sam nekakvo nedefinirano olakšanje. Učinilo mi se da je ova Šetačeva verbalna kreacija, poput nekakve fleke, zakrpala rupu koja se pojavila na tijelu tog trenutka zbilje, prijeteći da nas odvuče u neki prostor izvan dosega naših osjetila.

“ Teško majci koja te rodila!” nastavila je Paprika, ispunjena nekim svojim strahom, ali moj strah je počeo slabiti i razvodnjavati se. Osjetio sam da je Šetač još jednu situaciju, koja je morala probuditi podozrenje, posve pravilno definirao i time potpuno otupio oštricu njezine neizvjesnosti. Spoznaja ne uklanja opasnost, ali može ukloniti strah od nje ili mu barem dati  pravu mjeru.

Pružio sam joj ruku:

“ Evo gledaj meni!”

Slutio sam da mu je smrt pomenula, samo zato, ne bi li ga navukla da mu zaviri u buducnost i da to nekako naplati, no prizvuk u njezinom glasu dao je naslutiti da je istinski zaplašena nečim. Ili mi se samo pričinilo!?

“ Proricanje nema nikakvu praktičnu težinu i može samo doprinijeti stupnju nereda i smutnje na zemlji, a to bi reklo da je i pokuđeno u svim Božjim Objavama!”, reče, kao da me želi umiriti. Znam da sam u tom času pomislio jedino što sam mogao: “Taj sve propituje, ali Riječ Božju nikad! Kako jednostavan i kako savršen koncept!!!”