Kozarac.ba

Dio slagalica XXIX; RAMAZANSKA PRIČA – PRVI DIO

 

Hafiz je drijemao za stolom u avliji ispod brajde. Malo što dunjalučko se moglo mjeriti s tim  trenucima, smještenim između ikindijskog i akšamskog vakta, kad su mu  lagahne misli dopuštale privremeno zanemariti umorno tijelo i zaputiti se za njima.

U tom opuštajućem stanju nije mu  bila pretjerano uočljiva ona granica između sna i jave, kojoj su znali robovati ljudi skloni konvencionalnom poimanju ovosvjetskoga. Za njega su, ionako, i sni i java bili dijelom jedne te iste slike i u nekim momentima mogao se špancirati s jednog na drugi dio tog spektra i ne opažajući granice. Bit će da je i zbog toga često bio neshvaćen od drugih insana i da je zapravo imao kronični problem, kako svoje slike i vizije preklopiti s onima, koje su vidjeli njegovi sugovornici.

Danas se teže, nego li inače, dočepeo one čarobne granice, poslije koje su raznobojne misli, zalepršale poput lamaističkih konfeta. Očekivao je neželjenog gosta.

“Gost, pa neželjen!? Nije li to nekakav zamagljeni oxymoron!? Zar bi ljudi trebali ići tamo gdje su neželjeni!? Zar moramo primati neželjene goste pod svojim krovom!?” pitao se hafiz, no odgovor mu je izmicao, iako se sve činilo posve razvidnim. Nimalo nije želio taj susret, ali ga, isto tako,  nikako nije mogao izbjeći. Zapravo je i mogao, no šteta, izazvana tim izbjegavanjem, višestruko je premašivala moguće koristi, pa je to prevagnulo da udovolji želji vodećeg regionalnog političkog lidera, da rasprave neka pitanja od “obostranog interesa”, kako mu je to preliminarno nagoviješteno.

Volio je političare još manje nego što je volio svrabež, no, poput ostatka svijeta, nije znao kako ih se riješiti, a da ne udovolji njihovoj neutaživoj pohlepi i nametljivosti. Dugo im je uspješno izbjegavao, no sve je govorilo u prilog činjenici da je to samo povećavalo njihovu potrebu da ga upregnu u svoja kola. “Apolitičnost nije nikakva obrana od politike! To ih samo draži i zaziva! Potpuna kontrola: to je ono čemu su težili, i ništa nije smjelo ostati izvan toga!”

Iščekujući neželjenog gosta dovio je Allahu da mu ukaže na put kojim će izbjeći stupice. “Patuljci ga kane upetljati u svoju paučinu, kao što su oni mali Liliputanci sputali onog nesretnog Gulivera! No, Guliver je bio nepažljiv, spavao je, ili tako nešto…”, više se nije  mogao sjetiti…

Kroz nozdrve mu se probi miris prezrela grožđa, a žica nekog instrumenta  zvonko zavibrira u dubini njegovog sjećanja, praćena ushićenim smijehom posve malog djeteta. Zbunjivala ga je to miješanje dva potpuno različita sna, ali ugoda koju su pružali nije dopuštala odmak ni od jednog od njih. Prepustio je magičnoj melodiji sav plavkasti beskraj iza svojih očiju, a kad je ona naginjala sumornijem području nekakvog fatalnog nagovještaja, opet  je iznova prizivao  zarazni smijeh neznanog djeteta.

Taj dječji gugut sigurno nije nastanjivao neko racionalno mjesto na brojovnoj crti, kojom su ljudi označavali godine i nije mu uspjevalo, niti približno, locirati njegovo mjesto, kako prostorno, tako ni vremenski. Najviše ga je asocirao na  pozadinsi šum Svemira samog, udaljavajući eho  praeksplozije, no nije mogao isključiti niti mogućnost da taj smijeh nastanjuje predio, zvan budućnost.

I, makar se o Vremenu jedva išta suvislo moglo saznati, ljudi su ga običavali percipirati kao jednosmjerno i potrošivo, natisnuto između te dvije točke: točke Postanka i točke Nestanka, no hafiz nije robovao niti toj pretpostavci, prije predrasudi, kao što, uostalom, nije ni jednoj drugoj.

Odavno mu je bio poznat vjerodostojni hadis koji je govorio da  Gospodar svih svjetova može vrijeme smotati poput serdžade i  preklopiti dvije njegove točke koje su udaljene hiljadama godina, tako da budu jedna do druge, kao što je mogao dvije bliske točke, te iste, smotane serdžade, razmotati i udaljiti ih nebrojenim eonima.

Sekunda je mogla prekriti milenij, samo ako je to Gospodar vremena htio!

Hafiz se u svojem polusnu zapravo pitao, kakve veze ima djetinji smijeh s tim činjenicama i nije li bogohulno pomišljati da bi i samo vrijeme moglo biti višedimenzionalno i nisu li njegove prave dimenzije i izgled, zapravo sakriveni na isti onaj način kako je sakrivena okruglina užeta preko kojeg korača ekvilibrist, pa je nemoguće uočiti crva koji puza  sa njegove unutrašnje strane, te se ono udaljenom promatraču pričinja jednodimenzionalnim ili čak nevidljivim.

Opažajni vir, koji ne uvažava onu latinsku: “ Cogito ergo sum”. I povećanje znanja je privid, jer, zapravo, narasta samo opažajno područje, što reterira rastom mozga I interaktivnim poticanjem njegovih novoprobuđenih područja. I intuicija I analogija kadre su i isključiti opažaj nižerazinskih struktura, pa filtri filtriraju nadolazeće informacije,  lišavajući ih njihove zrnaste naravi, predočavaju slike fluidnim i bez oštrih rubova.

Detalji se žrtvuju da se udovolji očekivanjima i izbjegne konfuzija. Mozak to stalno radi, ali snovi počesto znaju narušiti tu pravilnost i ponuditi novi rakurs.

  Smijeh djeteta u pozadini bi možda mogao značiti i to da je cijelu povijest čovječanstva, pa i svaki drugi kognitivni koncept moguće sakriti ispod njegove zarazne pojavnosti. Dijete povremeno veselo vrisne, zagrcne se, pa  pljesne ručicama, a hafizov pogled poleti za njim, baš kako je na jedva vidljivim slikama dalekog djetinjstva jurcao za papirnim zmajem, kojeg je proljetni lahor s Kozare bacakao, čas lijevo, čas desno, čas gore, čas dole…”

Bježim od nečeg!”, pojasni mu Racio, usred sna, no, on ga otrese, a pune grudi prozboriše zaneseno:

“ Divnog li dara, kojeg nam je Allah podario!!!”

“Hafize!” dolazilo je odnekud (zvuk remetilac, zvuh razbijač, zvuk prekidač ili zvuk grmljavine, nagovještaj cijepanja neba na dva dijela…)

Nije otvarao oči, nadajući se da se poziv neće ponoviti, priželjkujući da je taj poziv tek san, a slike i akordi zaraznog dječijeg smijeha, koji su ga ispunjavali, stvarnost.

“Izgleda da spava….!? A oči kao da su mu otvorene, samo gleda nekud ustranu, da mu nije što bilo, ne d'o Bog…!?
 
“ Ma, ne, uvijek je takav, poslije Ikindije. Ko da odlebdi negdje i malo ga je teže dozvati.” reče drugi glas, ugodniji i poznatiji hafizu i on usmjeri pozornost prema njemu.

“ Hafize, probudi se!” reče taj glas i on morade razgrnuti sjenu i proviriti ispod vjeđa.

“ Ma, jok, ne spavam!” reče glasom krivca i otvori širom oba oka, svjetlo nagrnu i on osjeti blagu neugodu.

Zadnja primisao iz svijeta polusna, kojeg je upravo napuštao, bila je da ni svjetlost ne stanuje oduvijek u svemiru i da je i sama bila zatočenom, poput svega ostalog, a i sad je limitirana samo na vidljivi dio svemira, koji je možda  samo neznatnim njegovim dijelom, a optimalno, tek polovicom te slike…

“ Svjetlo, tama… Ne sad! To je ipak spirala ili nekakav sličan oblik, pa bi bilo uputno skloniti takve misli, barem dok se malo ne razbistre…”

Škiljio je, ne usuđujući se posve podići vjeđe, kad nametljivi glas otkrhnu još jedan komadić ljuske koja je dijelila njihova dva svijeta:

“ Hafize, nemoj uhatoriti, poslali su me po tebe!”

“ Ko te poslao, jadan ne bio!?” reče oštrije, nego što je kanio, valjda zbog neugode, koja nastane kad smijeh malog djeteta zamijeni glas odraslog ljudskog lukavca.

“ Poslali su me Moćnici, eno ih dole u kiraethani. Traže te da dođeš! “ Ne ubij glasnika!”, kaže neka nevjernička poslovica!””, završi ponizno Glasnik.

“ Ma, vidi ti njih, biraju mjesto svojih bitaka! Pa rekli su mi da će me posjetiti ovdje, u mojoj avliji!?” reče glasom koji je naginjao blagom čuđenju, a i samoprijekoru, što nije ranije predvidio to malo lukavstvo Moćnika.

“ Misle da bi im se sva moć istopila, samo da puste insana i jedan, jedini  tren, na miru! No, dobro, hajd’ im reci da ću doći, nek’ malo sačekaju!”

“ Eh, baš to ne mogu. Rekli su da im je vrijeme novac ili tako nešto i da se ne vraćam bez tebe, da je, k'o biva, važno, neodložno, i šta ti ja znam…” opet se  uzvrpolji Glasnik.

“ Njima je vrijeme usporedivo s parama, jadna im je majka!”

“ A, zar tebi nije, hafize!?”, ne mogaše se suzdržati Glasnik.

“ Znaš li ti ko je Gospodar vremena, neznalico!?”, odgovori hafiz pitanjem.

“ A, ko je onda Gospodar novcima!”, produži Glasnik niz.

“ Znaš ti to dobro!”, zapečati hafiz.

“ Nemoj ići, hafize!” ljutito reče stara  dvorkinja, glasom koji joj i nije priličio i kakav je rijetko kad čuo od nje. I ona, sama, postade svjesna toga, pa počeka da se ta oštrina malo razvodnji, i tek onda nastavi, udaljavajući se niz avliju:

“ Da im hafiz ide na noge, nek’ ih sram bude…”

“ Žene”, reče gotovo saučesnički Glasniku, ustajući i otpuhujući “ emocije ih legitimiraju kao savršena bića, no nerijetko je to u sukobu sa zdravim razumom, pa bi ih povremeno trebalo ignorirati, no sve ove godine me nisu naučile kad ih treba poslušati, a kad ne!”

“ Ja ih nikada ne slušam!”, vedro se pridoda Glasnik.

Hafiz začuđeno podiže obrve i upita:

“ Ne slušaš ih ili se praviš da ih ne slušaš!?”

“ Ma, jok,ne slušam ih, nisam skren'o s pameti!”

“ E, nek’ ti je Veliki Allah u pomoći! I kad se razmećeš budalaštinom, to ti je još uvijek budalaština!”

“ Ma, ja to samo ‘nako kažem! More bit’ da bi trebali nekad i njih poslušati, al’, jope, mora se znati ko nosi čakšire, a ko dimije!!!”, pomirljivije će Glasnik.

“ Pa, sad, tebi je, očito, važnije da slušaš Moćnike! Na dunjaluku je takvih, k'o korova. Ponizne sluge su hrana Dunjaluka. I zbog njih je on, valjda, tako ohol i tako isprazan…”, gunđao je starac podižući se sa drvene klupice.

“ E, moj hafize, ništa ja tebe ne razumijem…”, zbunjeno će Glasnik, pridržavajući ga za ruku.

“ Dodaj mi šćap, eto, to razumiješ!”

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.