svabo
nido2 piše:
I dan kasnije, nakon što je provaljeno u ZEMU, gotovo da nije bilo nikakvih materijalnih tragova. Tek crveni omot i “srebro” s čokolade, nađeni u rupi nastaloj od vađenja zaostale avionske bombe iz Drugog svjetskog rata, u Ademovom šljivaru, nekih stotinjak metara južnije od avlijske ograde i gospodarskih zgrada. To je, naravno, pomoglo miliciji da približno odredi trasu kojom se pljačkaš udaljio od mjesta zločina, no ako predstojeće analize ne pokažu otiske prstiju na dijelovima čokoladnog omota, teško da će se moći sa sigurnošću uprijeti prstom u pravcu počinitelja, no bio je to dobar osnov za početak rekonstrukcije tog događaja, koji je svojom potpunom neočekivanošću uspio zatalasati ustajalu čaršijsku zbilju tih dana.
Milicija je mogla jasno utvrditi da se nepoznati počinitelj, po izvršenju kaznenog djela, udaljavao smjerom istok-zapad, dakle, prešao je cestu na dijelu ispod Božine kuće, pa preko igrališta, Kulenovića bašća, nastavio preko imanja Hase, mesara, ispod Ključanina kuća, produžio prema voćnjaku Adema Mujagića, pa dalje prema kuruzištu Selima Balića, očito želeći se dokopati korita Starenice, s jasnom namjerom da oteža potragu milicijskim psima. Ne kaže se džaba: ” Preko vode, do slobode!!!”
U Starenicu je ušao na mjestu gdje je Selim napravio mazgal da bi mogao izvaditi vodu za zalijevanje bašće, a neposredno prije Mustine brane. Razmjerno lako se dalo zaključiti da je počinitelj na drugu obalu prešao najkraćim mogućim pravcem i psi su mogli nanjušiti i njegov novi trag čim ih je vodič preveo preko plitke vode.
Trag je dalje vodio stazicom kojom se išlo na Suhi Brod, no opet se gubio ispod Mustine brane i bilo je skoro očito da se prijestupnik nastavio kretati gazeći po vodi, najvjerojatnije i dalje u smjeru juga, podalje od kuća, iz kojih bi ga mogli vidjeti.
Uz mnoga svojstva, koja krase kozarčane, jedno od ekskluzivnijih je i to, da oni, za razliku od ostatka umeta, i nisu neki plivači, ali u svom mjestu, barem, svi mogu po vodi hodati! Provalničkom geniju nije trebalo puno mašte da se dosjeti te zgodne mogućnosti i iskoristi je za prikrivanje tragova i tako omete potragu, već na samom njezinom početku.
No, trebalo bi i na ovome mjestu reći da milicija i lopovi i ne vode baš fair borbu, pa je ishod gotovo uvijek jednak. Znam da je uvriježena predrasuda da su lopovi stalno u prednosti za taj jedan korak i bla, bla, bla,…, no možemo skromno primijetiti da murja ima sve vrijeme ovoga svijeta da se dočepa jadnog miša u mišolovci, dok je lopovima prilično reducirano vrijeme za njihovu izvedbu, a da i ne pominjemo kojekakve kolaterarne i nepredvidive pojave do kojih može doći, baš ko u onoj novokomponiranoj fizikalnoj teoriji kaosa, đe onaj leptir samo mahne krilima, tamo u Texasu, a japanci imaju Tsunami.
U brijačnici kod, Mustafe i Refke, tog jutra se naširoko raspravljalo o toj temi i kad je neki neupućeni insan ispod sloja sapunice kategorički ustvrdio:
” To mora da je onaj mali iz Jakupovića!”,
Šetač, koji je, čekajući da dođe na red, načuljenih ušiju ispunjavao križaljku u sarajevskom “Svijetu”, osjeti lagani dodir straha kako ga reže malo poviše pupka. Makar je znao sve priče koje su pratile Reponjine česte avanture s druge strane zakona, za njega nikad nije osjećao ništa osim gole simpatije i , ne znajući ni sam razloge tome, uvijek je navijao za Reponju, a protiv narodne vlasti. Dakako, nije bio siguran u razloge takvog svog stava, no, ma koliko se trudio nije mogao prizvati u misli nikakvu negativnu konotaciju povezanu s Reponjom. Naprotiv, vidio je samo njegov široki osmijeh, njegov malo šlampavi hod, spremnost da počasti sa stranim mirišljivim cigarama, ispruženu ruku, koja žicaru daje banku ili dvije…
Skoro se podigao iz stolice, kad je podviknuo:
” Ma, što pričate, nema teorije! Takva je i milicija, što god se dogodi, njemu prikvače! Ako je Reponja opljačk'o ZEMU, ja sam Napoleon!”
Refko mu se blago nasmija preko neznančevih ramena i gurnu dlan ruke pod bijelu radnu bluzu, namigujući:
” Ma, ni ja ne vjerujem! Pitanje je, je li uopće u Čaršiji! Priča se da su ga vidjeli dole u Splitu! Bari strankinje, ko’ bog!?”
” Eto, rekao sam vam!” s vidnim olakšanjem potvrdi Šetač.
” Ja vam rekoh što se priča, a vi kako hoćete!”, branio se neupućeni, i još k tome, nasapunjani stranac, na što mu je Refko uputio blago upozorenje, prepuno diplomatske finoće i obzira:
” A, sad moja britvica, moli za malo pažnje! Idemo lagano, pa ćemo poslije pričati, ako ne zaboravimo temu!”
Poslije kratke stanke, koja je uslijedila, nakon što je energično povukao britvom od vrha lijevog zulfa, pa skoro do samog podbratka, brišući pjenu s britve između kažiprsta i palca slobodne ruke, šeretski se nasmija u pravcu Šetača:
” Jesi l’ vidio onaj gol iz slobodnjaka!?”
Šetač je dobro znao na koji gol misli najveći kozarački dinamovac, no prihvatio je igru:
” Ma, koji sad gol!?”
” Hajd’, šta se praviš mutav! Pa onaj, koji je Belin zabio “Saraj'vu”, neki dan! Delić kaže da je bilo preko trideset metara, a pod samu prečku! Da su im četvrtaste prečke, k'o kod nas, možda ne bi ni ušla!?”
” Ah, to! Pa i ćorava koka zrno nađe! Naš Abdulah je za njega Pele! Kažu da je u nekom selu sarušio stativu, kad je opalio špicoke, a taj tvoj purger je samo imao sreću!”
” U sreću se uzda lud, a pametan u svoj trud! I, ko je osvojio Kup velesajamskih gradova, ha frajeru!?”
” Vidit’ ćemo, kad Saraj'vo dobije Velesajam, čija maca crnu vunu prede!”, ne osta mu Šetač dužan.
Vrata brijačnice se otvoriše i podbuhlo lice milicajca Markiča, na kojemu su dominirali hitlerovski brčići i hladne neprijateljske oči, naginjući se nadvi nad njima. Nakon što mu je pogled napravio krug po prostoriji, izvuče se van i poče udaljavati prema apoteci i Mustafinoj knjižari nametljivo lupajući čizmama, k'o da je neki maršal, a ne polupismeni čaršijski drot.
I dok se Markič poput izgladnjele hijene koja je nanjušila plijen, nervozno trzao lijevo-desno, režući pogledom sve što mu se našlo u vidokrugu i sam je bio promatran. Mogli su ga vidjeti barem dvije osobe: Trivin sklerotični sin Zoran, vječito vezan za sjedalo uz prozor, tačno iznad brijačnice, a i Vedo Hadžiabdić, apotekarov sin, koji je na akustičnoj gitari uvježbavao neki solo, koji će poput neke vremenske ponornice, godinama kasnije izroniti u Lenđelovoj pjesmi “Ho-ruk”, baš u dijelu kad Vajta zgrabi ono stablo, napravljeno od pakpapira i baci ga na publiku, na Yu pop festivalu u Zagrebu, u Domu sportova…
No, pomenute osobe su bile samo dijelom tog prizorišta, a nikako sudionici. I Šetač bi dobio takvu ulogu, samo da ju je tražio, no kako smo već ranije konstatirali, taj se nikad nije mirio s nesudjelovanjem, a bogme niti s onim alibi pozicijama, tako cijenjenim na čaršijskoj burzi.
“Pozdravljanje i slične stvari nisu bile u njegovom opisu radnog mjesta, pa bi čovjek, vezano za nekakvu komunikaciju s tom greškom prirode, najviše mogao uživati kad mu vidi leđa, a i to, po mogućnosti, na suprotnoj strani čaršije. če je god ” Bratstvo” igralo tukli su naše navijače, na pravdi boga, no kad smo igrali na domaćem terenu, onda nas je tukao Markič! Nema do svoje policije! ” prolazilo mu je mislima, dok su katilovi koraci odzvanjali, melodijom srdžbe, u nakanio da izvrše još jedno, samo njegovoj podsvijesti znano, proročanstvo zla.
” Drug Marko je opet u akciji! Uš'o medo u du-ćan, nije rek'o: Dobar dan!”, promrmljao je, spuštajući pogled prema troslovnoj kraljici papiga pod 5 vodoravno.
” A, neko mora i to raditi…”, više za sebe reče Refko.
” Nekako mi je teško to i nazvati radom! Radi se na Pilani i u Obućarskoj, ti i Muta radite, a taj plavac nije nikakav radnik! On je samo dio represivnog aparata! Šaraf! On je mentalni bolesnik i nakaza! Ne sjećam se da je ikad ikog pozdravio, ako se ne računa ono: ” Propjeva’ ćeš ti meni!!!””
Kad je trenutak kasnije opet podigao glavu, Šetač krajičkom oka spazi Reponju naslonjenog na Abin kiosk zagledanog u neku naslovnicu.
” Vratit ću se ja!” dobaci Refki i izleti van.
U jednom dahu je preletio cestu i naslonio se na pult kioska.
” Bježi, Markič te traži po čaršiji!!!”
” Al’, nisam ja, matere mi! Imam alibi ko’ Kozarački kamen!”
” Misliš da će te pitati za alibi! Skloni se dok se situacija malo ne smiri! Požuri, sigurno je otišao do čevahirove slastičarnice, svaki čas se može vratiti!”
Izgleda da je Reponji tek taj čas došlo do mozga da bi se stvari mogle odvijati upravo u tom smjeru, pa je zgrabio jedan ilustrirani časopis i ubrzao prema restoranu.
I samo što je nestao iza vrata, Šetač krenu natrag i skoro udari u Markičevu trbušinu.
” Da si stao odma’, sunce ti kalajisano!!!” izdera se na njega šireći i istežući noge i izbacujući trbuh, poput pauna.
” Stao sam, druže Marko!”, odgovori Šetač, u najboljoj vojničkoj maniri, ne bi li udobrovoljio tu ružnu personifikaciju vlasti.
” Viđe li Reponju, ha?!”
” Jok, tražio sam Remzu u restoranu!”
” Remzu, veliš!? Marš s puta!!!”
” Doviđenja, druže Marko!”
” M'rš!!!”
Šetač salutira, okrenu se naljijevokrug na izlizanim potplatima svojih pilanskih cokula i oponašajući hod Jona Waynea, nadajući da će i tako barem nakratko zadržati žbirov pogled na sebi, poče se udaljavati natrag, prema brijačnici.
Reponja pomisli kako je sretniji neg’ pametniji, kad je skužio da je prvi zahod do šank sale slobodan, i poput sjene se uvuče u njegovu unutrašnjost.
” Ma, vidi ti to, ima i toalet papira! A, da mi treba…”, proleti mu misao, koja teško da se ičim mogla povezati s njegovim teškim položajem.
Čim je uspio malo smiriti uznemireni dah, začu glas progonitelja:
” če je, sunce vam kalajisano!!!?”
Ispunjen strahom, koji ga je gušio, Reponja čučnu na čučavac, kao da ga Markič može vidjeti…
Koraci se primakoše:
” Unutra si, ha brajko!?” začuo je Markičev glas, gotovo ugodne intonacije, kakav je mogao imati, recimo stari lav, trenutak prije nego što će preklati antilopu.
Paraliziran od straha zagledao se u keramičke pločice na podu ispred sebe. Pločice su bile prljavomokre, a fuge na njima suveć odavno posmeđile i ta očekivana slika ne bi ga uspjela ni na tren zadržati , no pažnju mu privuče polumrtva glista, koja se pokušala pomaknuti i udaljiti s tog, za nju opasnog i izloženog mjesta. Mora da ju je on negdje nagazio i unijeo na cipelama, a možda je i već dulje tu, ko bi znao. Usmjerio je svu svoju pažnju na malo, puzavo stvorenje želeći nekom telekinezom pomoći njezino pokretanje i udaljavanje s tog opasnog mjesta.
Na trenutak se učini da će i uspjeti u tome. Njezino izvijanje joj pomože da se dočepa prve fuge i učini se da će joj njezina hrapavost pomoći da se odmakne još koji milimetar, prema zaklonjenijem dijelu prostorije, no čim je opet došla do glatke plohe pločice, ova je počela vraćati njezino nagaženo tijelo natrag, prema otvoru školjke.
” Izlazi van, da ti ja ne ulazim tamo!!!” odjeknu iza vrata.
Reponja je bio toliko zaokupiran glistinom akcijom, da ga taj poziv gotovo iznenadi. Morat’ će izaći, dakako. U klopci je i tu se neda ništa napraviti. No, sad se pojavio razlog, koji će ga barem još na kratko odvojiti od neumitnosti, i on, začudo, osjeti nešto nalik olakšanju.
Učini mu se da je njegova propast sad imala stanoviti smisao i dignitet, i da ima tajnu, o kojoj ni Markiču neće propjevati. Za njega je ionako gotova ta epizoda, no mogao bi sačekati da se barem glista izvuče.
” Dobro joj ide, evo ga uhvatila je i malo ritma, u toj svojoj vrtnji! Super! Mala je dobila vjetar u leđa! E, pa da krenem!”, gotovo sretno zaključi i povuče lanac vodokotliča.
Mlaz vode sjuri se niz cijev, koja je imala rupu na dnu, a voda se razli skoro do vrata, no zbog dobro odrađenog pada, brzo se povuče prema otvoru septičke jame, odvlačeći jadnog kolutićavca, koji je, ljudskim rječnikom rečeno, taman bio stao na svoje noge.
Reponji više ništa nije bilo važno i on, potpuno ispražnjen od bilo kakve misli ili emocije otvori vrata, a pendrek nošen stokilaškom snagom i poremećenim umom, sruči se preko cijelog njegovog lica i uz stravičnu bol, baci ga u unutrašnjost male prostorije, no kad je glavom udario u cijev iza svojih leđa, svi vanjski zvukovi se isključiše.
Činilo mu se kao da odnekud, iz velike daljine, čuje kapanje vode, no, dakako, nije mogao biti siguran u to…
Add comment