Prijedorski noj i Instruktori pozitivne historije-III dio

Satko piše:

Prijedorska nojada

Prijedor bi, za početak mogao uvesti simbol grada, nešto što će podsjećati na neki, samo u Prijedoru relevantan pojam. Životinje su recimo često simboli gradova. Simbol Prijedorčanima danas bliskog grada, holandskog Den Haga je roda, a odličan kandidat za naš opjevani grad, bila bi zasigurno – ptica noj.

Prijedorski noj simbolizirao bi tu patološku potrebu Prijedorčana da zabijaju glavu u pijesak negirajući vlastitu prošlost, misleći da je dok je glava u pijesku, nije ni bilo.

Danas, u 21. vijeku, takav potez opštine neminovno bi privukao pažnju i domaćih i stranih medija, a time i silnih evropskih turista, željnih još neotkrivenih, a evropskih mjesta. Umjesto glomaznih ratnih spomenika na svakom koraku, bar svaki drugi bi se mogao zamijeniti velikim nojem, svih (naših) boja.

Ako bi ideja bila prihvaćena, noj bi mogao zamijeniti i odmah nakon pogroma 1992. godine ubačena samo srpska ocila u grb grada Prijedora. Istina je da bi i noj, kao i 4C u Prijedoru simbolizovao samo jednu, srpsku naciju, no u slučaju noja, protesti Bošnjaka i Hrvata bi, nakon toliko čekanja na ikakvu ravnopravnost i vraćanje starog simbola, Sunca iznad Sane, garant izostali.

Osim toga, noj bi, uz razvoj grada, donio blagostanje svima, neovisno od nacije, a to je ono sto Pavić i instruktori pozitivne historije, ali i svi ostali stanovnici Prijedora i žele.

Svake godine bi se, po uzoru na slične manifestacije u drugim gradovima, recimo mogle održavati i trke nojeva, koje bi postale i tradicionalne, a vjerovatno i unikat na Balkanu, a možda i šire. Već nakon par godina, “Prijedorska nojada” privukla bi pučanstvo od Vardara pa do Triglava.

Ovakva vrsta zabave, vasceloj Bosni i Hercegovini danas još nova i potpuno nepoznata, zasjenila bi Grmečku Koridu, a predstavljala bi taj željeni novi “kvalitetno osmišljeni marketing” i unijela atraktivan aspekt u sad eto, sve bjelji ‘predorski sivi dom’.

Na kraju, prijedorske nojeve bi se moglo prodavati kao suvenire, ambleme na olovkama, majicama, i kapama s imenom “PRIJEDOR”, a sve po uzoru na svjetske metropole. Fabrika suvenira bi se naravno nalazila u krugu opštine, no ponajbolje u nekom povratničkom, nesrpskom naselju da svim potencijalnim sumnjičavcima dokaže da grad svog noja nije izabrao samo iz hira i koristoljublja, već i iz istinske katarze.

U fabrici, koja bi, po uzoru na Agrokomerc, zasigurno izrasla u najveću firmu u bližoj i daljoj okolini, radili bi samo Prijedorčani svih boja, pa i onih par Indijaca iz Mittal-a koji bi, usljed svjetske ekonomske krize u medjuvremenu bankrotirao i pogon u Omarskoj prodao fabrici “Noj”, što bi opet dovelo i do daljeg razvoja privrede grada.

“Noj” bi, za razliku od perfidnog Mittal-a, odmah zatvorio pogon bivšeg logora Omarska i svaku prostoriju u kojoj su 1992. držani, mučeni i ubijani ljudi pretvorio u mali muzej, a zatim, umjesto za željeznom rudom, prvo krenuo u potragu za razbacanim ljudskim kostima po kopovima Omarske.

Moglo bi se naposljetku razmisliti i o čitavoj farmi nojeva u prirodi, recimo u Marićkoj, u koju bi Prijedorčani s dječicom dolazili neradnim danima, odmarajući se od mukotrpnog rada u fabrici nojeva-suvenira.

U jednoj takvoj, sad ekonomski zdravoj i prosperitetnoj sredini, sljedeća faza bio bi onaj Pavićev kulturno-historijski turizam (što je danas istina, zadnji na listi). Prijedor bi se, po uzoru na poljski Krakow, mogao razvijati upravo zbog svoje historije. Krakow naime godišnje posjećuju milioni turista iz cijelog svijeta, a najvažniji razlog je posjeta bivšem logoru Auschwitz.

Istina da se ništa u historiji ne može porediti s tom fabrikom smrti, no malo je mjesta u našoj bližoj historiji koja se, kao Prijedor, mogu dičiti čak sa tri logora. Snimci Trnopolja i Omarske bili su direktan povod osnivanja Tribunala u Den Hagu i tu činjenicu Prijedor bi u 21. vijeku mogao i trebao maksimalno iskoristiti.

Dobrom kampanjom i reklamom naša tri logora-kopileta, tri primjera ljudskog ludila koje smo ostavili tamo gdje pripada, u onaj prošli, XX vijek, Prijedor bi po glasu, možda čak i pretekao ‘slavnu’, ali odavno ‘već viđenu’ Srebrenicu, a i zasjenio dugometražni dokumentarac odstrela civila u opkoljenom streljačkom poligonu Sarajeva.

Ne zaboravimo, za razliku od Srebrenice, ubistva u Prijedoru trajala su cijele tri godine, a za razliku od Sarajeva, prijedorski nesrbi nisu mogli u podrume, jer su im kuće opljačkane i popaljene. Ovi aspekti, kao i poznati ljudski nagon (pogotovo razmaženih evropskih turista) da obiđe stratišta i mučilišta  doveli bi do ekspanzije kulturno-historijskog turizma u Prijedoru koju Pavić i instruktori – zasad očito još bez prave ideje – željno očekuju.

I baš po uzoru na Krakow, Prijedor bi tako zbog blizine logora mogao izgraditi i međunarodnu zračnu luku i time u dogledno vrijeme čak konkurisati zagrebačkom Plesu i Banja Luci.

U tom momentu, stvorili bi se konačno i svi potrebni preduslovi za razvoj svih ostalih grana turizma, pa i ekološkog, seosko-banjskog, te u tada opet opjevanom gradu nadasve značajnog ribolova.

U ovom pogledu ne smijemo, jer nikad nismo i nećemo, zaboraviti ogromne nevine, uglavnom srpske žrtve iz II svjetskog rata. Te buduće posjete Omarskoj, Keratermu i Trnopolju morale bi se iskombinovati s dvodnevnim posjetama Gradini i Kozari, pa i Jasenovcu u susjednoj Hrvatskoj.

Time bismo odali dužnu počast svim žrtvama naše zajedničke ljudske gluposti, ali bi i svakom bilo jasno da je konačno i nama Prijedorčanima svaki zločin, samo još jedan zločin.

Svi ti nepotrebno pobijeni, ti besmisleno uzeti životi, naši zajednički mrtvi Gradine, Omarske, Jasenovca i Keraterma iz prošlog vijeka povezali bi tako nesvjesno, mrtvo, nas žive u ovom vijeku.

A sve nas, nas sve, žive i mrtve, male divove i velike patuljke svih boja, jezika i religija, s brda Pašinac, poviše Prijedora i po uzoru na Isusa Krista u Rio de Janeiru, pratilo bi budno oko stotinu metara visoke statue našeg Prijedorskog noja.