Kozaracki park

iznogud piše:

Nekad mi se cini da kad covjek predje 40-u da svaka godina poslije te magicne granice nekako ‘’oslobodi’’ jednu godinu u ranom djetinjstvu. Nekako je ucini jasnijom a sve ono sto je covjek dozivio i vidio u tom svom djetinjstu postane draze , blize, stvari dobiju neko drugo znacenje.

Tako su se i meni u mojoj 45.godini pocele javljati slike iz vremena kada sam imao nekih 8-9 godina. Bojim se da sam se ovaj put uputio u ‘’avanturu’’ gdje ce mi biti potrebna pomoc malo starije raje na ovoj stranici da bih ovu svoju pricu doveo do kraja. Zato svi oni koji su malo prije od mene presli 40-u, bujrum.

Prvo da upitam ovu mladju raju: ‘’Mozete li zamisliti da je Kozarac nekad imao svoj park?

Da, park!

Kao sto sve velike Carsije imaju park, Njujork svoj Central Park, Sarajevo svoju Parkusu, Banjaluka svoj Parkic tako je i Kozarac imao svoj PARK.

Imao,nazalost! Taj nas park je nestao jos mnogo godina prije rata i njegovo nestajanje pocelo je izgradnjom zgrade nove poste, zatim izgradnjom ‘’Male skole’’ a zavrsilo izgradnjom zgrada poslije rata.

Jedino sto je ostalo od kozarackog parka jesu ona dva mala polukruzna kamena zidica na ulazu u postu.

Park se  u sirinu prostirao izmedju ceste za pijacu na jednu stranu i zemlje rahm. Edhema Susica na drugu stranu (danasnji restoran ‘’Neira’’).

U duzinu je isao sve od  glavne ceste pa do zemlje rahm. Muniba Arnautovica (kafic ‘’13’’).

Ulaz mu je bio, dakle, izmedju ta dva zidica a na lijevoj strani ulaza je stajao kiosk gdje su se prodavale novine i lutrija. U tom kiosku je radio rahm. Adem Mujagic-Kikin otac.

Nakon ulaza i predjenih par stepenica posjetioce parka su sa lijeve i desne strane pozdravljala dva velika kestena.

Staza parka ,siroka neka 2 metra, se nakon nekih 10 metara od ulaza racvala na svoj lijevi dio koji je vodio centru parka I desni dio koji je isao uz samu Edhemovu medju I nakon nekih 30-ak metara se lomio lijevo da bi se ponovo susreo sa svojim drugim dijelom staze.

Mjesto gdje su se ove dvije staze ponovo spajale je bilo u gornjem dijelu parka i licilo je pomalo na nekakav kruzni tok. U sredini tog kruznog toka stajalo je malo cvijetno ostrvo precnika nekih 15 metara.

Nisam bas neki poznavalac svijeta cvijeca ali znam da se to ostrvo uvijek sarenilo od ruza svih vrsta i boja i ostalog cvijeca kojem ne znam ime. Uz ove dvije staze je bila postavljena niska ograda koja se , u stvari, sastojala od kocica visine nekih 30 cm koji su drzali zicu. Ova ‘’ograda’’ je trebala cuvati travu koja je rasla u parku.

Po travnatim dijelovima parka se tada i nije hodalo vec sjedilo, bolje reci lezalo. U samom vrhu parka, iznad tog cvijetnog ostrva, raslo je nekoliko stabala kestenja koji su bili tako posadjeni da su licili na dva gola. Tu trave gotovo da i nije bilo jer je to bilo omiljeno mjesto za igranje ‘’glavometa’’ za djecurliju iz komsiluka.

U tom nasem parku, preko dana, mogli su se vidjeti razredi djece koja su sa svojim uciteljima i uciteljicama imala neku vrstu nastave u prirodi. Popodne bi se tu i tamo sreo koji kozaracki penzioner a navece je park bio carstvo zaljubljenih parova. Oni bi se povlacili u one mracnije dijelove a ovamo blize cesti bi se okupila raja i uz gitaru cesto docekivala jutro.
 
Ono sto meni i danas dan nije jasno jeste cinjenica da je taj nas park imao i javni WC. Pa sta onda, reci ce neko!? Javnom WC-u i jeste mjesto u parku!

Slazem se……ali da je Kozarac prije nekih 40 godina imao park sa javnim WC-om??? ….to nije mala stvar. S tim se u to vrijeme nije moglo pohvaliti bas puno malih (velikih) carsija

I neka sad neko samo proba reci da je Kozarac u to doba bio obicna kasaba!!!