Ponoćni razgovor

Redžić piše:

“Zelite li jos nesto prije nego zatvorimo?”, trgnuo me ljubazan glas konobara i tek tad sam primjetio da sam ostao sam. Cijelo vece uzivao sam u Cerkezovoj muzici  i bilo mi je cudno da nisam primjetio kad je sve utihnulo. Nisam, jer sam otplovio u proslost sjecajuci se trenutaka kad nas je tata dovodio na ovo mjesto, najcesce na nedjeljni porodicni rucak. Tata je volio ovo mjesto i obozavao je dagaru.

Kad sam veceras usao sa prijateljima nesto me je povuklo u tu daleku proslost i nakon vecere, rekao sam im da zelim ostati ovdje sam sa sobom cijelu noc, a neka oni idu kud zele. Ocekivao sam da cu ovdje pronaci dio svojeg djetinjstva  koje mi je naprasno prekinuto i koje mi nista ne moze nadomjestiti. Ocekivao sam da ce me bar nesto podsjetiti na tatu, na neki njegov mig, pokret ili neku od mnogobrojnih sala  ili prepucavanja sa nekim za susjednim stolom.

Vjerovatno bih kopao po proslosti do jutra, ali nakon  konobarevog  pitanja postao sam svjestan gdje sam, polako se podigao i izasao na ulicu. Docekao me je prijatan poslijeponocni zrak, prosaran lahorima vjetra koji se spustao dolinom Sane, noseci prve koprene jesenje izmaglice.

Preko puta ulice, obasjani misticnom svjetloscu rascvjetanog mjeseca , bjelasali su se sehidski nisani. Naslonio sam se na ogradu, okrenuo dlanove prema licu i prelazeci  pogledom s jednog na drugi poceo sam se moliti za njihove duse.Pogled mi je stao na prezimenu Sadikovic. Ime je bilo prekriveno sjenkom grane s obliznje lipe, ali znao sam o kome se radi.

-Oprosti mi doktore, vise sam promrmljao za sebe i iznenadio se kad sam cuo dobro poznati hrapavi glas:

-Zasto trazis oprost?

Glas je dosao iz pravca mezara i, koliko god sam se trudio da prodrem u dubinu mezarja nista nisam vidio. Moju zbunjenost prekinuo je isti glas dodajuci:

– Ako je za ono psovanje matere kad sam ti vadio krajnike, to smo odmah rijesili. Uzvratio sam ti istom mjerom dodavsi da je tvoja bolja.

Bio sam toliko iznenadjen da dugo nisam znao odakle poceti. Zelio sam nastaviti ovu neocekivanu konverzaciju i prvo sto mi je izletilo bilo je ono sto me muci citav ovaj poratni period:

-Tatu jos nismo pronasli.

– Svi smo mi nadjeni istog trena kad smo nestali. I tvoj tata i svi ostali. Duse zive svoju vjecnost  u svom smiraju i ne mogu se izgubiti .

– A ima li sanse da mi se javi njegova dusa?

– Boziji putevi su nepredvidivi. Svi mi dolazimo i odlazimo u nedefinisanim ciklusima i nakon svakog izlaska iz tijela potreban je period obnove, a kod sehida  je taj period  vrlo cesto znatno duzi.. A sta je stobom? Otkud ti u ovo doba ovdje?

-Lomim se izmedju Zapada i povratka, izmedju neudobnog komfora i ovdasnje neizvjesnosti, izmedju duhovnog siromastva u izobilju Zapada i izbjeglickog zivota na svojoj djedovini. Nesto me istovremeno vuce na obadvije strane. Otimam se da ne postanem stranac ovdje, ali cini mi se da gubim. Pokusavam da shvatim pravila i zakonitosti  ovog zivljenja i koliko god se naprezem ne mogu razumjeti neke stvari. Pokusavam da sacuvam identitet koji mi je tesko definisati. Svoj identitet ne zelim uporedjivati sa onima koji nas ovdje predstavljaju I to je glavni razlog mog nepovratka. Gadi mi se ta nedosljednost i podilazenje kreatorima nase nesrece da bi im ovi udjelili mrvicu ucesca u vlasti. Ne mogu prihvatiti da me vode i zastupaju osobe koje nemaju ni trunke postovanja prema svojim najblizim ubijenim na najzverskiji nacin.

-Razumijem tvoj mladalacki gnjev i  tvoju ogorcenost, ali ne dijelim tvoje misljenje.

-Ne mogu prihvatiti zivjeti ovdje, gdje su pokopane kosti nekoliko generacija mojih predaka,  bez najelementarnijih ljudskih prava, gdje je moje ime diskriminirano. Ne zelim zivjeti u  sistemu koji je aharhicniji od bilo koje srednjovjekovne knezevine, ispalio sam u jednom dahu.

-Cekaj, cekaj da malo ne pregonis, zaustavi me doktorov glas. Da nisi previse mladalacki neobjektivan. Pratis li ti dogadjaje. Eto  nasa Predsjednica vec nekoliko puta izjavljuje  kao je ovdje situacija  zadovoljavajuca, da nema  diskriminacije ni po kome osnovu, da svi dijele istu sudbinu. U svemu smo jednaki, a u nekim stvarima i prednjacimo. Evo recimo imamo vise politickih partija nego vecinsko stanovnistvo. Neku noc su nase partije vrlo uspjesno i samoinicijativno, bez icije  pomoci, organizovale cijepanje konkurentskih  predizbornih plakata. Bila je to vrlo uzbudljiva predstava. Svi su ucestvovali, pobjednik jos nije zvanicno proglasen, ali nezvanicno se zna da je to bivsi   Sehid.

-Cekaj malo doktore. Kako neko  moze biti bivsi Sehid.

-Fino, zatrebalo covjeku da ugura sina na skolovanje u inostranstvo i sam se proglasio sehidom, sin otisao, a on  je jedan od rijetkih nasih koji je dobio posao u drzavnoj sluzbi. I jos po necemu je rekorder. On i supruga mu su jedini bracni par nevecinskog stanovnistva koji radi u upravi.

Ipak za nasu ravnopravnost najvece zasluge pripadaju  Gospodinu Drugu Nacelniku. Zahvaljujuci njemu mi smo sada ravnopravni gradjani cijelog svijeta od novog Zelanda  do Norveske i od  Malezije do Californije. Svugdje smo ravnopravni, a ovdje smo u povlastenom polozaju. Eto nas Nacelnik toliko vodi brigu o nama  da misli da je za nas najbolje da stalno uzivamo i da uopce ne radimo.  Zahvaljujuci njegovoj velikodusnosti nasi ljudi su, osim par rijetkih izuzetaka, postedjeni teskih i iscrpljujucih poslova u  organima uprave, sudstvu, policiji i svugdje tamo gdje bismo se mogli kompromitovati. On toliko brine o nama da misli da je sasvim nepotrebno obiljezavati nasa stratista samo da bismo bili postedjeni neugodnih prisjecanja. A ubi se saosjecajuci sa nama. Pored toga licno se zalozio za izbor Predsjednice za koju su glasali  srpski delegati jer im je vjerno sluzila protekli mandat. Sve u svemu, zar ne vidis da je ovo oaza ravnopravnosti, blagostanja, tolerancije i suzivota, zavrsio je u svom stilu doktorov glas.

Uzalud sam ocekivao nastavak, nastupio je gluhonocni, duboki grobni mir, a ja sam ostao i jos uvijek sam u dilemi je li to bio kratkotrajni san ili prividjenje. Sta god da je drago mi je da je doktorov duh jos uvijek sa nama.

PS:  Ovu pricu napisao sam prosle jeseni s namjerom da je posaljem na Esin konkurs, a onda sam sam sebe ubjedio da ja vise nisam ni za kakve trke i takmicenja. Sad, nakon sto  je konkurs prosao, mislim da  ako bar neko u ovoj prici pronadje neku korisnu informaciju ili pouku onda mi ulozeni trud nece biti potpuno uzaludan.