svabo
nido2 piše:
(Da bi ste barem dijelom mogli slijediti tijek misli autora, koji sve očitije napušta i zadnje otoke konvencije, a i njegovog atipičnog junaka, nekakvog balavog čaršijskoga Don Quijotea, na ovome bih mjestu svima vama, saburom nagrađenima, koji ste još uz ovaj tekst, preporučio da stavite slušalice na uši, a kad iznutra začujete: Pain of Salvation – Cribcaged, mogli bi ste malko i čitati. Sve je ovo vezano za napomene iz uvodnih dijelova ove kronike, koje govore o iznuđenim inovacijama, vis a vis, literarnog konceptualizma, a koje bi mogle biti novo oruđe komunikacije i interakcije pisca i čitatelja. Dakako, radi se o stanovitom reketu, ali ako ne učinite traženo, teško da ćete išta razumjeti 🙂 No, bolje i to, nego da zakoljem kokoš na bini…”Nažalost”, i literatura mora evoluirati, ako želi barem privremeno odgoditi svoj potpuni i, rekao bih, neminovni transfer u neku drugu interakcijsku formu. Slušalice na uši, sad! Pozdravimo, dakle, digitalno doba!)
Dječji smijeh dolazi iz pozadine išpartane zvonkim gitarskim akordima…Smijeh ne unosi vedrinu, kako bi to netko očekivao, već je prije nagovještaj gubitka, nakana mu je potaknuti neko lijepo sjećanje, koje je sada nepovratno i koje se udaljava u prošlost.
Crna rupa se zasigurno nalazi u prošlosti i mi joj bezuspješno izmičemo žrtvujući djeliće svoje najbolje tvari. Runimo se i s nas otpadaju mikroskopske, srebrne čestice, gubeći se u vrtlogu ništavila. Tvar, otpala od nas i uvučena u taj virtigo prošlosti, ne čini nas lakšima. Naprotiv, postajemo sve tromijima , otimajući se području obzora te rupe, locirane na dalekom i nevidljivom minusu x-osi vremena. Svjesni smo njezina postojanja samo zbog činjenice našeg trošenja i bjelasanja srebrne rose, koja se udaljava. Bescilje i beznađe putuje s nama, a svjetlo je suprotnog smjera, tako da je moguće nazrijeti samo njegovo nestajanje.
Valjda je svjetlo i bilo prije svega, kako to kazuju premudre Bozje objave, a mozemo ga prepoznati po zvonkoj manifestaciji djetinjeg smijeha. Činjenica da smo u dosegu supergravitacije, zorno nam govori o neminovnosti vlastitog kraja i naša urođena percepcija izmicanja, neminovno je jedino što nas brani od spoznaje da je kijametski dan već nastupio, no teško je povjerovati da će on trajati samo 24 sata, jer se drugdje stvari ne mjere našim mjerama.
Strah, onaj neopisivi strah, opisan u Najmudrijoj od svih knjiga, kada će majka ostaviti dijete, kada će se svi oni, koji su uvijek gledali van, odjednom zagledati u sebe i biti užasnuti viđenim, taj otac svih strahova, već se nastanio u srcima vjernika, no oni su manjina, kao što je pojavnost zlata nezamjetna u prirodi, u odnosu na željezo ili drvo.
Nekom izvanjskom promatraču je potpuno jasno da zemljina kugla nalikuje plavkastom zrnu na tespihu, ali kako dočarati tu okruglinu crvu koji gricka list opao sa čaršijskog kestena!?
Bit će da bi u prihvaćanju vjere prvi korak bio da steknemo poniznost crva i da njegovim očima percipiramo barem našu limitiranost geometrijom prostora i vremena…
Flash, nastao preslušavanjem pomenute glazbene arijete, gasi se i skala se primiruje na dodirnoj točki, koja se na vremenskoj crti nalazi negdje između brojeva 1970 i 1980…Škrgutavi zvuk zaustavljanja i postepeno preklapanje…
Šetačeva tuga, iznenada naišla po izlasku iz restorana, nije se mogla racionalno objasniti i nikako nije pripadala tom trenutku, ta trebao je biti veseo, morao je biti veseo…
Taj nenadani talas depresije, zasigurno je bio eho neke traumatične impresije iz prošlosti ili čak budućnosti, koji je zalutao u višedimenzionalnom svemiru i opalio ga, onako u prolazu, ispunjavajući mu dušu tamnom tvari ili tek refleksija na vibraciju neke gitarske žice u glazbenoj temi s kafanskog jukeboxa, koja ih je ispraćala u odlasku.
Jesmo li kadri predvidjeti buduće događaje!? Stižu li nam poruke o njima i prije nego što se dogode!? Kako prepoznati nagovještaje prije, kako smo ih prepoznali nakon što se događaj već odigrao. Postoje li pukotine na tijelu budućnosti, možemo li virnuti dalje kroz kakvu crvotočinu!?
Šetač je bio gotovo uvjeren da se ta mogućnost, kao uostalom niti bilo koja druga mogućnost, ne može u potpunosti isključiti, no brisači na toj šajbi su radili non-stop i u prebrzom ritmu, tako da čovjek nikada nije mogao biti u potpunosti siguran u rezoluciju i porijeklo slika koje su bljeskale iza te futurističke kiše.
Potapšao Abu po grbi dok su se pozdravljali i po tko zna koji put se zapitao, kako mu reći koliko mu znači njegovo prijateljstvo, no umirio se mišlju kako je u Boga još puno dana i sve se stigne reći.
Ako kažemo stvari, onda kad jesu, mislimo da će izgubiti na težini, mislimo da će nestati čarobni pokrov s njih, uvijek reduciramo kod vrijednih stvari, želeći ih, sebično i višekratno koristiti i što je moguće više razvući kroz vremenski kontinium, zaboravljajući pri tome da, poput našeg Pinje, možemo u jednom trenu doći na križanje sa 100 na sat, a da nam mozak neće reći najobičniju zapovijed: “lijevo, kroz Kalatu” ili “desno, prema Krkićima”, ili jednostavno naše vrijeme neće biti usklađeno s onim “glavnim” vremenom, pa ćemo završiti na ogradi mosta i sve dobro što nismo stigli dati onima koje volimo, postat’ će dijelom neke druge, više, nama nedokučive strukture …
Bit’ će da je i Šetaču odnekud stigao u glavu onaj udarac metala u metal, koji ga je probudio te noći.
Dan prije Pinjinog preseljenja na ahiret, bio je kod Fude, samo stotinjak metara od mjesta nesreće i preslušavali su album “Psihomodo”, od britanske skupine “Cockney Rebel”, a sjećanje mu je govorilo i da su barem jednom odslušali i “Rockenroll Suicide”, od Bowieja.
Slušajući pomenute glazbene uratke, koje je povezvala očita nagnutost psihodeličnom poniranju u podsvijest, Šetač je shvatio zašto površni, a često i pametni, ali limitirani zadanošću, ljudi, uz rockenroll vežu i šejtana.
Ta, glazba je mogla, bez da čovjek koristi ikakve stimulative, dovesti do mnogih stanja, nalik onima, kojima je Castaneda bio izložen družeći se s meksičkim šetačem, Don Juanom, i kušajući razne halucigene ekstrakte pejotla.
Ta glazba je išla direktno u krv i u mozak, a apsorpcija je bila trenutna. Sada, kad je Pinjina nesreća već postala dijelom prošlosti i čija je nepovratnost postala nesumnjivom, Šetač je, evocirajući taj događaj u svojim mislima, mogao posve razvidno uočiti neraskidivu povezanost tih glazbenih uradaka i te smrti, koja im se svima urezala u misli i postala razdjelnikom za “prije” i “poslije”, u mnogim kasnijim razgovorima.
Kad se Pinjo zabio u Željezni most sigurno je bio u posve drugom filmu, no za promatrača, kodnog imena Šetač, nije bilo nikakve sumnje da su te pjesme predskazale njegovoj podsvijesti taj događaj, ali on to nije znao pročitati prije, već tek nakon što se stvar desila. Ako su izvođači i sami bili drveni od nekog opijata, što nikako nije za isključiti, opet je nečastivi imao svoje prste u tome.
Nikakve druge poveznice, barem u onom racionalnom dijelu spektra nije moglo biti, jer ono što mu je uznemireni pogled uočio po izlasku iz restorana, moglo je izazvati samo dobre asocijacije, a ipak nije!?
Hamdo i Vajta udaljiše se od njih, praćeni Devilom, koji ih je veselo optrčavao. Dobro sunce kozaračko obasjavalo je lice Nene Bande, naslonjenog na ogradu ispred svoje kuće. Blagi osmjeh, koji nikada nije silazio s lica jednog od zlatnih čaršijskih momaka, mogao je čovjeka baš učiniti ponosnim što ga poznaje.
Kako je Bandina noga bila u papuči i ležerno podignuta na betonsko povišenje na ogradi, Šetač je kleknuo pred njom, kao da je kraljevska i, počeo nevidljivom krpom povlačiti lijevo desno, oponašajući glancanje cipela.
Bio je to samo šaljivi način da se iskaže poštovanje za nogometnu zvijezdu, kakva se rađa jednom u sto godina, no pijetet koji je osjećao prema Neni, bio je prije sve, samo ne šaljiv.
Bilo je u čaršijskoj povijesti možda i većih nogometnih zvijezda od Bande, no teško da je ijedna bila više obljubljena od njega. Valjda je to bilo zbog toga što je unatoč nespornom talentu, Banda svoju nogometnu sadašnjost, a i budućnost, vezao isključivo za “Bratstvo”, koje će vječno tavoriti u Podsavezu, no on se za njegove boje borio svim žarom svoga velikog amaterskog srca. Takvo što, za pare nikad nećeš dobiti.
Nitko i nikada nije vidio Bandu bez tog osmjeha na licu, nikad ga nije čuo povisiti ton, niti opsovati, hodao je svijetom sa svojom crnom torbom, punom šrafencigera, ispitivača, rednih stezaljki, voltmetara, ampermetara, osigurača i izolirtraka, uvučenih ramena i bez imalo nadmenosti u svojoj pojavi.
No, to je važilo samo izvan zelenog travnjaka! Jer, kad bi Banda dobio loptu, negdje na protivničkoj polovici, postajao je lav. Takav sprint, takva tehnika, a sve na onom izoranom i bombardiranom terenu, koji se u mnogočemu mogao uspoređivati s onim na kojemu je naš “Zmaj” igrao još prije drugog svjetskog rata, na harmanu rahmetli Kahre Sušića.
“ Ej, momci, kako je!”
“ Čast mi je, legendo!” razdragano mu reče Šetač.
“ Da, nije opet televizor u kvaru, pa mi se zato uvaljuješ, ha!?”
“ Ma, je l’ moguće da ne kužiš!? Pa, ti si nama važniji, neg’ Pele brazilcima!”
“ Pretjeruješ, po običaju! A, da nije zbog one male iz Starog grada!?”
“Ma, nema teorije! I kad smo to počeli nogomet miješati s tim običnim životnim situacijama!?”
“ A, nemoj se zezati, mala je stvarno lijepa i dobro odgojena, iz fine kuće. Meni izgledate baš ko’ zgodan par. I ti si dobar, samo ko’ da to pokušavaš na sve mile načine sakriti od svijeta. A, svakome si se uvukao pod kožu! Nido, kako si ti!? Radi li TV, nakon što smo zamijenili one lampe!?”
“ Radi, radi, fala ti i čuvaj se, stari svima priča kako nisi ništa naplatio, pa će ti sad zamjeriti svi oni kojima naplatiš popravak!”
“ E, pa dobra reklama je najbolja plaća!”
“ Ma, nije mi jasno, kako si zaslužio ono isključenje u prošlom kolu, pa da me ubiješ!? Radio si budalu iz frajera i sudac je bio skoro pa normalan, sve dok te nije iščerao, na pravdi boga! Dabogda u ludnici završio, kreten prokleti! Nacista, eto to ti je…!” uleti Šetač
“ Hej, stani, nije baš tako bilo! Ha, ha, ha…!”
“ Nego!? Kako to da bekove, koji te lupaju po nogama, gdje stignu, tako rijetko isključe, ti banditi u crnom!?”
“ Ma, uglavnom je tako, al’ ovaj put sam ja kriv!”
“ O, čemu ti to!? Drž’ se driblinga, pojma nemaš o sudačkim kriterijima i njihovoj rastezljivosti! Čovjek te tukao ko’ vola i to na domaćem terenu, a ti si prišao sucu, šapnuo mu na uho: “ Volim te, stari!” i on te isključio! “
“ Znam da je tako izgledalo, al’ nije bilo skroz tako!”
“ Al’, kako je onda bilo!” zaletavao se Šetač, poput buldoga.
“ Reći ću ti, al’ nije za čaršiju!”
“ OK! Čuvat’ ću to ko’ što Ameri čuvaju one spise o susretu s vanzemaljcima! Otvaram ih tek za pedeset godina!” svečano obeća, želeći se dočepati exkluzive od najboljeg krila, koje je ikad hodalo između Krkića i Mutnika.
“ Sudiju znam iz Prijedora! Dobri smo, a i njemu sam popravljao TV!”
“ Pa, što te onda isključio, stoka nezahvalna!”
“ Zamolio sam ga, to sam mu šaptao na uho!”
“ Ali, zašto!!!?” u nevjerici priupita Šetač.
“ Pa, bilo je već 3:0 za nas, a dolaze mi neki gosti u sljedeću nedjelju!?”
“ A, zato si mu pljeskao kad si izlazio!”
“ E, pa da! Da niste onoliko galamili, mogli ste čuti da sam mu rekao: “Dužnik sam ti, stari!””
Šetač je s iskrenim divljenjem pogledao u njega:
“ Majstor ostaje majstor! Svakom tvojemu driblingu se jednostavno mora pljeskati, pa i ovome!!!”
Zviježđe Ursa major ili kako bi moji kozarčani rekli: Veliki međed, može se uvijek , za vedrih noći, vidjeti između Barakovca i Kozaračkog kamena. Ne znam to objasniti, ali meni je konstelacija tih zvijezda uvijek budila asocijaciju na udarnu formaciju našeg “Bratstva” iz sedamdesetih.
One, najsjajnije među njima, uvijek me podsjete na Pinju, Pucu ili Bandu, Hilmu ili Pašu…Čudu se ne mogu načuditi kako im se sjaj nikad ne smanjuje…Fizikalni zakoni nam kazuju da se slika zvijezda koju percipiramo nalazi u dalekoj prošlosti, tako da ćemo njihov sjaj moći gledati i stotinama godina nakon njihovog nestanka! Tako stoje stvari sa zvijezdama!!!
Nisam ni osjetio kad smo se odvojili od Bande i mozak mi se bunio što nismo ostali još malo s njim, ali noge su jednostavno slijedile Šetača, čija su uvučena ramena govorila: “Slijedi me, previše je toga što moramo vidjeti, prije mraka !”
Add comment