svabo
nido2 piše:
Lebdjela je pokraj njega, svom gracioznošću koja ga je davno osvojila i doprinjela da se doživotno veže uz nju, čim se za to ukazala prilika.
Držao je da napuštanje razuzdanog mladalačkog života i nije bila previsoka cijena za ekskluzivitet, da je može zauvijek gledati pokraj sebe. Nije mu bilo najjasnije kako je jedna takva sretna okolnost našla put do njega, no otklanjao je to pitanje, jer je ono redovito budilo strepnju.
Želio je neometano uživati u svojoj sreći i nadograđivati njihov odnos. Nakon što je tjelesnost njihove veza postala neprohibiranom, ozakonjenom i neupitnom, znao je da ništa više ne stoji na putu duhovnom nadograđivanju i usavršavanju tog odnosa.
Spadao je u one muškarce koji su vjerovali u činjenicu da žena drži tri ćoška u kući i bio je fasciniran ženskim svojstvima. Nije imao sestru i zavidio je poznanicima koji jesu. Zavidio im je na onim nježnim darovima, koje su znale kupiti braći u svečanim prigodama, zavidio im je na pažnji i brizi, zavidio im je na nježnosti, zavidio im je na poslušnosti, zavidio im je na pomoći kod odabira garderobe, na informacijama o njihovim lijepim prijateljicama, zavidio im je na svakom dugmetu prišivenom na košulju i na još koječemu.
Možda je baš zbog okolnosti da nije imao sestrinske ljubavi, žene toliko idealizirao. No, imao je sreću, kao rijetko tko, i dopala ga je jedna od najljepših i najboljih. Ljubavnica i žena, a ima cijeli život pred sobom da je pretvori i u sestru.
Jednostavni muški koncept: važno je da je tu, pokraj njega, a dalje je sve stvar tehnike, a do kraja života će se već pretvoriti u jedno, što su možda nekad, u praiskonu svijeta, i bili, što bi dostatno razjasnilo tu muškožensku potrebu za sažimanjem i konačnom simbiozom.
Kad su prvi put pošli k njezinima, on je bio ponosan da ta lijepa, vitka krasotica, hoda s njim, prateći ga u korak, držeći ga ispod ruke. Njegova žena! Drugi mogu samo gledati! Takve stvari mogu ispuniti muški ego i učiniti da se čovjek osjeća baš dobro.
Digao je glavu, malo više nego što bi to bilo prirodno, i ispod oka promatrao scenarij, postavljen da bi oni hodili po njemu. Prolaznici, pa čak i oni čiji ih se pogled samo slučajno dotakao, bili su publika te predstave snimane kamerama podsvijesti, koje su se nalazile u lubanji, negdje iza očiju, navaljene na mozak.
Lica, poznata čaršijska lica, bila su posijana po njegovom vidokrugu, ali poput neke nedotičuće pozadinske slike. Poput holografske projekcije, nisu izgledala stvarna, sva ta lica. Ne, ovaj put!
Nekad, ne tako davno, obradovao bi se kad bi naletio na Abu, kako preslaguje novine na pultu, popričao bi s Nidom, pa i s onim luckastim neugodnjakom Šetačem (kako njih dvojica samo podsjećaju na onog pijanog i rasijanog pjesnika Stephena Dedalusa i onog Židova Blooma u njihovoj dublinskoj šetnji), no sad mu je nešto, valjda ona ruka pod njegovom rukom, govorilo da se u razgovor s njima ne treba upustiti. Ma, zašto tako mora biti!? Uvijek je volio hodati čaršijom, baš kako je riba voljela vodu, a sad je nešto promijenilo taj osjećaj. Ta uljuđena suzdržanost se pojavila niotkuda. Kao uredba loše vlasti: što gora to neupitnija!
Njegova pratilja ga je grčevito držala ispod ruke, ispunjavali su, dakle, jednu od božjih odredbi, na koju nije mogao utjecati , razmišljao je no tome kako je pred njim veliki posao pokušaja da na tim zadanim temeljima ispuni svoje poslanstvo.
Gospodar mu je odredio ženu, kao što će mu odrediti i dan smrti i mogao je uključiti slobodnu volju da taj međuprostor ispuni skladom, ljubavlju i srećom.
No, odjednom je osjetio da njegova draga kormilari i usmjerava ga. Njezina krv u šakama, govorila je njegovoj krvi u podlaktici, neka se ne zaustavlja i on se, ne pitajući prepustio toj naredbi, makar je osjećao svu neugodu, koju je ona nosila.
Nešto hladnoće ga je zazeblo oko srca kad se prisjetio da njegova žena i nije pokazivala neku preveliku strast tih prvih dana njihova braka.
Prije mu je sve to ličilo na odradživanje obaveze, nego li na ljubav, kakvu je osjećao cijelim svojim bićem, u svemu što je prethodilo ozakonjenju njihove veze. I kod te, predbračne ljubavi, scena je bila ista, slični tekstovi, no dojam koji je ona ostavljala na aktere bio je znatno drugačiji. Bio je sretan, ispunjen, čeznuo je za svakim trenutkom vremena, koje će provesti uz svoju pratilju, a ona je čeznula za njim. Ona je voljela njegove mane, kao i njegove vrline, možda čak i više, jer su one bile dijelom njegove osobnosti.
No njegova žena, ova što je koračala pokraj njega, za koju je vezao ostatak svog života, barem na razini namjere i dobre volje, ničim nije pokazivala da i dalje želi biti ta osoba, kakva je bila ranije, već, u najboljem slučaju, netko, tko je odradio nešto, što se moralo i sad se valjalo baviti nečim drugim, važnijim i racionalnijim.
Božjem robu Hamzi ništa, pak, nije bilo važnije od ljubavi same i imao je drugačiju listu prioriteta. Nije želio biti prekritičan, jer je gajio nadu da su njegove prve impresije ipak pretjerane i da se iza njezine prohladne maske i racionalnog stava, koji je naginjao dosadi i praznini, krije osoba ispunjena prikrivenom toplinom, drugačijom od one na kakvu je navikao.
Morfologija duše nije valjda kod svakog jednako strukturirana i on će možda trebati nove alate i više entuzijazma da razotkrije tu drukčiju ljepotu, a to će zasigurno biti nagradom, a i razvući će njegove limitirane kapacitete i obogatiti ga i novim nijansama, te tajanstvene tvari, od koje su sazdane ljubav i komunikacija.
” Tko sam ja pa da svima trebam reći, kako se to voli, valjda ima i drugih načina, osim onog jednog koji me nekad obuzimao!?” prolazilo mu je mislima.
Prošli su Krkiće i krenuli uz čaršiju, desnim trotoarom, pokraj Behzine pekare. Čulo se “draufanje” iz Čačine kovačnice i žamor školske djece iz školske zgrade, koja je dominirala lijevom stranom trga.
Pozdravljali su ih, a oni su otpozdravljali, on tobož nezainteresirano, ali jedva prikrivajući ponos, a ona srdačno, ali hladno, što se moglo iščitati iz nepromjenljivosti teksta, kojeg je izgovarala različitim ljudima.
U njemu, tom njezinom tekstu, nije bilo nimalo radoznalosti, niti oduševljenja tim susretima, već samo čista čaršijska poza, naučeno ponašanje, kojim se braniš da te čaršija ne pojede.
Nitko živ nije volio te uhodane fraze i one se nikad nisu izgovarale prijateljima, ali su oduvijek bili najcjenjeniji oni, koji su ih nepogrešivo izgovarali, a preskakali bilo što, u čemu su sadržane emocije, poput ljutnje, srdačnosti ili povjerenja, humora i bilo čega drugog, što bi se moglo drugačije protumačiti osim golog i suhoparnog pozdravljanja.
Glumljena srdačnost je imala visoku cijenu na čaršijskoj burzi, a osobe koje su je rabile, ulijevale su povjerenje, za razliku od onih, poput Hamze, koji je nerijetko znao izletiti s nečim što su svi vidjeli, ali nikome nije padalo na pamet da s time istrčava.
Čaršija je, valjda, mislila da istini nije mjesto na ulici. Bog zna zašto je to tako, ali bilo je tako i nikako drugačije. Hamza bi se u to smio okladiti svime što je imao.
Kad je hodao s onom drugom, uvijek su za sobom ostavljali poduboke tragove i čaršija je imala o čemu pričati. Izazivali su gotovo opću sablazan, kad je u zimskim predvečerjima držala ruke u njegovim džepovima ili kad bi je ogrnuo svojom jaknom, ljubeći joj kosu i duboko udišući njezine mirise, koji srećom nisu imali kud otići. Nečije tijelo miriše tako, samo kad je osoba sretna u njemu. Umiljatost, koja izvire iz privrženosti, baš može obuzeti čovjeka i ispuniti ga strahom da će jednog dana, jer budućnost, naprosto ne može zadržati takav naboj, sve to nestati, kako se i pojavilo.
Prava ljubav se od svih njezinih imitacija, koje okolo lepršaju popot uskovitlanih pahulja, razlikuje na način kako se razlikuju davanje i posjedovanje.
Posjedovanje, dakako, zarobljava i guši, posjedovanje uzima, ne daje, ono zatvara, ne oslobađa. Naši prijatelji, matere naše, dobri susjedi i kolege izvlače najbolje iz nas, a oni koji nas lažno vole, a zapravo nas žele posjedovati, izvlače sav sok iz našeg tijela, uzimaju nam, a ne daju, misle da će nas napraviti boljima, praveći nas prema slici svojoj.
Pa, mi smo dobri, tek kad smo mi. Tek tad smo jedinstveni i neponovljivi. Kad smo samo projekcija nečije volje, onda smo prije slika, nego biće. Dvodimenzionalnost ne dolikuje čovjeku. U biti te stvari je to što zapravo samo Bog može posjedovati, a mi možemo bolje ili gore, kakvi već jesmo, privremeno koristiti to što nam je dano.
Zato i jesu najgluplji među nama upravo bahati bogatuni. To što su tako očito dobili najveći dio kolača potiče ih da budu još nesmiljeniji i beskrupulozniji, u nakani da preotmu još koju mrvicu. A kraj je tako izvjestan i neupitan, no to njima ništa ne govori.
To što smo naučeni potiskivati misli o smrti, nikako ne znači da se smrt može isključiti, pa čak niti odgoditi. Gospodar smrti je isti onaj, koji je gospodar i te materije, koju bogatuni tako naivno svojataju i žele je uvećati, iako se to protivi i najelementarnijim natruhama zdravog razuma.
Čovjeku su potrebne samo jedne cipele, sve dok ih ne podere i samo budala ne vidi poruku u tome.
Je li materina ljubav prava!? Mogla bi biti, jer ispunjava već pomenuti uvjet o davanju, makar i nju katkad naruši prevelika posesivnost, ali složit ćemo se oko toga, da je to najbolje što se među ljudima može naći.
Pa, voli li nas majka, ovisno od toga kako smo obučeni. Jok! Majka nas voli i mrtve i prljave i izbljuvane, voli nas kad smo siromašni i jadni, voli nas kad smo u zatvoru i voli nas dok još jednom prigovaramo na prevrućoj juhi ili fleki na košulji.
Kolika li je samo onda ljubav našeg Gospodara, kad nas može gledati ovakve prljave i prijetvorne, lažljive i ljigave!?
Ljubav je jedno od njegovih imena, pa valjda zato to i dopušta!?
Mislim da je odgovor već rečen. On daje, on potiče, on voli u punom smislu tog imena svog, kao što i druga svoja imena besprijekorno rabi i ne pravi kompromise, jer u svom Sveznanju poručuje da je kompromis samo odlaganje istine ili njezino guranje pod tepih, a sve s razlogom da bi se uvećao stupanj nereda na zemlji, a nikako istina sama.
Istina stanuje kod Njega i što smo joj dalje, dalje smo i Njemu, nema olakotnih okolnosti u toj situaciju, ma koliko se mi trudili. Da bi funkcionirali i pokraj smrada, koji konstantno iznova produciramo posvuda oko sebe, skloni smo stvari farbati, lijepo ih zamatati, reklamirati, poturati, nametati, stavljati svilene vrpce. Ali, kad krajnji korisnik, spretnim potezom, razveže čvor, skine zlatnomodru alufoliju, kad skrati dah i ustupi mjesto radoznalosti, a ova potakne senzore posjedovanja, koje čovjek greškom percipira kao senzore ljubavi, prsti podižu poklopac kutije, a oči nastoje preduhitriti vrijeme i zaviriti i prije nego što bi to bilo fizički moguće.
Prizor na koji nailazi zbunjeno oko, jednako je toliko očekivan, koliko je i neočekivan! U kutiji zamotanoj zlatnomodrom alufolijom i zavezanoj svilenom vrpcom, ugledat’ će, naravno, …
Add comment